NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE (3)

               – NEPOZNATA  STRANA  BUGOJANSKE  OPERACIJE –  (3)

Kad su prešli granicu i ušli desetak kilometara u Sloveniju, zastali su u šumi pokraj ceste, nedaleko od sela Muta, koje leži na glavnoj prometnici 15 kilometara od Dravograda prema Mariboru. Tamo ih je dočekala Vegarova grupa – dobro raspoložena. Čak su im primpremili i večeru, zašto se pobrinuo mladi Djuro Horvat, koji je predvečer sišao u selo i kupio u dvije prodavaonice jelo. To je Adolfa Andrića razbijesnilo, jer ta im je večera mogla prisjesti zbog Horvatove lakomislenosti. Već ni prijelaz preko granice nije bio bez komplikacija.

Zalutali su na austrijskoj strani i skrenuli previše udesno, umjesto da se drže ravno. Da nije bilo Buntića i Glavaša, koji su u zadnjem trenutku opazilo karaulu, udaljenu 20 do 30 metara, nagazli bi točno na stražu. Zbog toga su, da se izvuku, puzali kao zmije, bez riječi, skoro dva kilometra – natrag, pa naprijed. A to ih je iscrpilo, više psihički, nego fizički.

No, o tome se više nije moglo razmišljati. Na red su sada došli novi problemi, koje je trebalo riješavati drugačije nego prije nekoliko sati. Samo par kilometara je napravilo totalnu razliku. Ono što se prije planiralo danima, sada je minutama trebalo provesti u djelo, mijenjati i donositi sasvim nove odluke. Ovo je bila stvarnost, a ono ranije teorija. Ovo je sada neprijateljski teretorij. Borba je započela.

I već na prvom koraku javio se stari problem – kako bez gubitaka prevaliti gotovo 800 kilometara do Vran planine u sjevernoj Hercegovini. Plan je već od prije bio da se otmu neka teretna kola – ali dalje od granice. No sada su iskrsnule nove ideje.

Od Dravograda do Maribora teku kao rijeka kamioni i osobna kola. Glavaša to potakne na razmišljanje, koje nije odmah otkrijo ostalima. Bojao se, hoće li ga shvatiti. Ambroziju Andriću upade u oči Glavaševa odsutnost i šutnja, pa mu prijateljski dobaci:

– Šta je, Alija? – tako su Glavaša zvali -, što si mrke obisio brke?

Muči ga strah, ko i Tebe isusati – uskoči Buntić.

– Ma kakav strah – kakvi bakrači! Muči me, bolan, hod do Bosne, do Raduše i Vrana. Kako ne bi! Razbijali smo glavu te uzimali u obzir i ovo i ono, ali ne i ove kamione što nam već ovdje jure ispred nosa. Zašto ne bi, bogati, odmah jednog zaustevali – pa se vozili ko Bog zapovida? Ko ljudi!

– A što ćemo od šofera? – zabrinuto pita Viktor Kocijančić.

– Poslat ćemo ga Bogu za kurira! – izvali Buntić.

Glavašev prijedlog razvedri pospana lica. Oni su i prije ovoga prijedloga o tome mislili i točno su planirali kako će usput, kada se dočepaju Hrvatske, ukrasti neka kola i prebaciti se do Gračanice, koja leži u podnožju Raduše planine. No istini za volju, to im nije palo na pamet, kao Glavašu, da riješavaju problem prebacivanja ovdje, u neposrednoj blizini granice, iako baš od toga, ustvari, ovisi njihova sudbina, a i uspjeh ustanka. Zato su, valjda, bez diskusije, spontano prigrlili Glavaševu ideju.

Da! U sudaru s činjenicama, s realnom situacijom – sve izgleda nekako drugačije. Ovo prokleto kompjutorsko urbanističko vrijeme ne trpi romantičare ni idealiste.. Teško se s tim pomiriti. Kada bi sada imali, kao što nemaju, recimo, vojničke jugo-uniforme, mogli bi mirne duše putovati u grupama, tri po četiri. Treba samo znati vojne pošte i još koješta, ali…

Za natezanju nije bilo vremena. Plan je mora biti izveden prije nego zora zabijeli, jer, ostanu li tu izložit će se opasnosti. Šuma je bila mala i rijetka. Adolf Andrić izvadi iz ruksaka američko vojno odijelo i obuče ga. Zateže i bijeli opasač. Na glavu je nabio njemačku vojnu kapu s petokrakom. Vegar mu je nakrivi na desnu stranu (po srpski, moja opaska, Otporaš) – izgledao je kao pravi pravcati milicajac.

Adolf će, prema dogovoru, zaustaviti prvi teretnjak, koji naidje. Ostali će, sakriveni u grmlju iznad ceste – držati stražu. Sidje hladnokrvno na cestu. – Ako naidje vojnički, – pomisli, – što ću? Snaći ću se, nisam budala! – Izvuče iz džepa prigušivač zvuka i montira ga na cijev automata. – Reći ču da sam vojnik. Iz koje jedinice? Što imam govoriti…Pucat ću bude li gusto.

Teretna kola trgoše ga iz sumornih misli. – Neću ovoga! – Auto protutnji. Iz grmlja dopre negodovanje. Netko je psovao. Tišina. Čekaju. Minute se vuku sporo, kao sati.

Uto na Adolfa pade snop svjetla iz farova, što ga obasja čitava od pete do glave. A on stoji nasred ceste, ukočen, kao kip, s automatom na grudima. Daje vozaču rukom znak da stane. Kočnice zacviliše.

– Što želite? – promrmlja osorno šofer iz kabine.

– Kontrola, druže! – odsječe britko Adolf Andrić. – Dokumente!

– Koje?

– Vozačke!

Dok vozač kamiona, Frane Habernik, kopa po tašni, tražeći vozačku dozvolu, Ilija Glavaš ovtori vrata kabine na suprotnoj strani i sjede, onako plećat, mirno uz šofera, koji ga ugleda tek kad je osjetio hladnu cijev na slijepoočici. Šofer se naglo prenuo, tašna s papirima pade mu na noge. Adolf mu tiho reče:

– Mrdneš li, ode ti glava! Izidji!

Tek što je vozač zagazio na cestu, stegoše ga dvije ruke kao čelična kliješta.

Nastavlja se.