Najviše ih brine Vegarova trojka, koja je danas, u po bijela dana, prešla granicu, i koju bi noćas poslije ponoći, 22. Vl. 1972. trebali sresti na desnoj strani, više raskršća, na samom ulasku u selo Muta – u Sloveniji. Ali svatko šuti i nitko nikome o tome ništa ne govori. Ambroz Andrić (brat Adolfa Andrića, moja opaska, Otporaš) sa strahom pomisli: ako su udarili na miliciju ili pali živi u ruke, što će se dogoditi? Pogleda kriomice Vlasinovića, svoga brata (Adolfa) i Bešlića i primjeti da i njih mori ista briga.

[pullquote_left]2.Dio[/pullquote_left]    Poznaju, doduše, odavno i dobro svu trojicu – Pavu Vegara, Lovrića i Horvata. Dobri su. Radije bi deset puta glavu dali nego izdali. Ali kad muke utuže, ljudi se mijenjaju. Koliki su upravo u takovim trenucima izbrbljali i ono što nikad nisu ni sanjali. Rijetki su Javori i Lisaki. ( Stipe Javor kao Ustaša podlegao je u velikim mukama u Beogradu, ali nikada nije niti jedne riječi ništa izdao. Eriku Lisak zagrebačka Udba je ruke polomila i tako ga polomljenih ruku doveli u sudnicu pred “narodni” sud i sjedio je tik uz kardinala Alojziju Stepinac, ali nikada ništa nije odao niti što izdao. Potražite knjigu: “SUDJENJE  LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU, I DRUŽINI, USTAŠKO-KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVIM POMAGAČIMA”  ZAGREB 1946, Javni tužilac Jakov Blažević, taj isti koji je 1989 godine uz Šimu Balen pristupi medju prvima u HDZ i bio rame uz rame dra. Franju Tudjmana,moja opaska, Otporaš)

– Govorio sam ja vama – daj te im radio stanicu, a vi, pametnjakovići, u jedan glas “Ne”!.. Plašili ste se da ih tako ne otkriju. A sad, šta sad? Govno. Ne znam jesu li živi ili mrtvi, a kamoli jesuli stigli tamo, na ono, kako se zove, mjesto. Još nas može stići sudba Kavranove grupe! (To jedna skupina Hrvata od 98 ludo zaljubljenih u Hrvatsku koji su se u grupama 1947-48 ubacivali u tadašnju Jugoslaviji s ciljem da se pridruže već postojećim grupama hrvatske vojske koja se je borila protiv Ozne i JNA. Izdajom svi su bili pohvaćani, u Zagrebu sudjeni i više od polovice njih osudjeni na smrt vješanjem i streljanjem, moja opaska, Otporaš).

– Slušaj Bakula – ne mlati praznu slamu! – ljutito povika Glavaš na njega, iznanadjen njegovim prenaglim riječima.

Iz dubine šume ponovno do njih doluta nenaravan krik. Opet čuše šum kao da netko polagano koraca. Buntić doleti sa straže i planu: – Što vičete – Bog vas u šumu okrenija! Ta niste na proslavi nego pred granicom. Mislite li vi da ona kurvetina (Udba) spava, a?”

 

– Ma kakva Udba, zaboga! veli Vill Eršek. – Upravo zato što ništa ne zna, ona o sebi širi famu kako je svemoćna. Vraga zna. Ubiti iz potaje, ili slomiti rebra. Te su metode stare kao biblija! (Ima velike istine u ovome što je Vill Eršek rekao. Skoro da nije bilo hrvatske kuće iz koje netko nije bio vani, bilo kao emigrant, bilo kao privremeni i ekonomski radnik, kako su bilo poznati u emigraciji kao PASOŠARI. Kada bi od njih netko došao posjetiti svoje kući, Udba bi se već naša na vratima kuće pasošara i s njim u centralu (hrvatski središte) Udbe. Tu bi se ljude mučilo, plašilo svim ucijenama, vrbovalo za njihov prljavi posao, govorilo im se da oni sve znaju itd. O tome Vill Eršek govori, moja opaska, Otporaš.)

[pullquote_right]“Ideologija Hrvatske Oslobodilačke Borbe izdiže hrvatskog revolucionara visoko iznad običnih smrtnika… Apostol Plemić (Adolf Andrić)”[/pullquote_right] Pa ipak njih opsjeda jedno pitanje, na koje nitko nije dao uvjerljiv odgovor. Na kraju krajeva – taj šum i taj lavež nisu pali s nebesa. I to baš večeras – prije polaska. Sinoć i preksinoć nitko ništa nije sumnjivo zapazio. Ni čuo.

Najbolje bi bilo, ljudi, odložiti prijelaz za sutra – procijedi uz podsmjeh Vejsil Keskić. Andrića to zagolica (On je bio zapovjednik cijele operacije, moja opaska, Otporaš). Osjeća: svi su protiv odlaganja, pa i sam Keskić, koji je hotimice spomenuo odgadjanje prijelaza, kako bi još više podjario njihovu nestrpljivost.

Adolf Andrić nije namjerno rekao ni riječi, iako je glava grupe. Htio je čuti druge. Kad bi uostalom svi bili protiv prijelaza noćas, on to ne bi mogao prihvatiti. Znao je da bi to stavilo u neizvjesnost pa i u opasnost trojku, koja je dragovoljno otišla i koja ih noćas čeka.

– Što mislite, momci! Ostati ili ići?

Iako jednoglasnost nije bila u pitanju, Adolf Andrić odahnu i kao da mu pade neka tezžna sa srca kad su svi potvrdili.

– U redu – onda idemo! – reče mirno i istog časa svi su se počeli grliti. Viktor Kocijančić zaplače od radosti kao dijete (Ustaše su za vrijeme borbi pjevali: Smrt me gleda ja se na nju smijem, moja opaska, Otporaš.) Adolf im ponovno daje upute što činiti ukoliko nagaze na graničare ili na zasjedu. Odredjuje i bojni zov “Vran” (Ovdje se misli na Vran Planinu,moja opaska, Otporaš.) – kao znak raspoznavanja. Uglavljeno je i zborno mjesto, u slučaju da dodje do razbijanja ili gubljenja. Ma da mu nije ugodno, ipak osjeća da im mora posebno naglasiti to: nitko ne smije živ pasti u neprijateljske ruke.

Planina oživi od zveketa oružja i vojničkih koraka. Pod nogama pucketaju suhe grane. Ispred kolone idu kao zaštitnica Vidak Buntić-Roćko i Ilija Glavaš-Alija. Polagano kao dvije sjenke.

Slijedi: Na drugoj strani granice.

Nastavlja se….

otporaš/kamenjar.info