Ni prvi ni drugi ni bilo koji pogled na njegovu pojavu ne odaje njegovu negdašnju pripadnost “zloglasnoj ustaškoj”, kako ju je nazivala Udba, skupini Fenix 72. Dapače, ovaj naočiti, uvijek uredan i lijepo odjeven 79-godišnjak i na nadimak Terorist, kako ga zovu u rodnome Murteru, s osmijehom odmahuje rukom.

Upravo se navršavaju 42 godine od kada je, krajem lipnja 1972. godine, 19 pripadnika “bugojanske skupine”, odnosno Fenix skupina, ušlo na područje Jugoslavije, s ciljem da pokrenu pobunu i sruše Jugoslaviju.

– Ti nisi ubojica! Ti se boriš za slobodu, za svoj narod – reći će vječno nasmijan Marko Mudronja, povratnik iz Australije, koji svoju pripadnost Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB), najvećoj hrvatskoj tajnoj organizaciji u razdoblju postojanja komunističke Jugoslavije, s ponosom ističe.

Krenuo iz splitskog škvera

Moglo bi se reći da je sve počelo u splitskom škveru, gdje je bio zaposlen i gdje se 1962. dio radnika pobunio zbog loših uvjeta rada, a Mudronja im se pridružio. Tri mjeseca su mu ukidali deset posto od plaće, ali je dospio i pod nadzor kao “sumnjiv element“. Na Veliku Gospu 1963. prebjegao je brodom na kojem je radio u Italiju, pa dalje u Francusku, gdje se zadržao dvije godine.

– Dok nisam dobio ulazne dokumente za Australiju gdje mi je već bila starija sestra Greta, koja me je i odgojila nakon majčine smrti 1943. godine – kaže Marko. S hrvatskim emigrantima se povezao dva-tri mjeseca nakon dolaska u australski gradić Whyalla. Prvo se učlanio u Hrvatsku mladež “Uzdanica”, a potom, zajedno s prijateljem Murterinom Ivanom Skračićem Bodulom, u HRB. U srpnju 1966. preselio se u Geelong, gdje se povezao s Adolfom Andrićem, stožernikom HRB-a za Victoriju.

– Morao sam promijeniti pseudonim Domagoj, koji sam dobio nakon pristupanja HRB-u, jer se netko drugi već tako zvao. Odlučio sam se zvati Sremac. Tako se svojedobno zvalo moje rodno mjesto zbog velikog broja izbjeglica pristiglih iz Srijema.

Uključio sam se u rad HRB-a i prošao razne obuke te s vremenom postao instruktor za obuku novih članova – kazuje Marko pojedinosti iz konspirativnog dijela svoga života, dodajući kako nitko nije znao koliko organizacija ima članova. Svatko je imao svoje kodno ime i svatko je morao znati napraviti eksploziv, električnu napravu za paljenje mine, za što se on specijalizirao i u tome obučavao druge.

Kad je stožer HRB-a procijenio da je došlo vrijeme za ulazak u Hrvatsku, priključio im se i Mudronja, ali samo kao instruktor u kampu koji je bio smješten u blizini austrijsko-slovenske granice.

– Krajem 1971. signalizirano mi je da se spremim na put i sredinom siječnja iduće godine zrakoplovom iz Melbournea, preko Londona i Bruxellesa, doputovao sam u Pariz. Tamo sam stupio u kontakt sa svojima i dobio daljnje upute. Našli smo se u kampu u Austriji, a u Salzburgu nam je svima bilo rečeno da još jednom razmislimo hoćemo li ići ili ne, jer nakon dolaska u kamp više nema povratka.

Oduzeta putovnica

U obuci se najviše koristio priručnik HRB-a “Osvetnici Bleiburga“, koji je napisao Adolf Andrić, a moja supruga Elfrida prepisivala je njegov rukopis na svom pisaćem stroju. Kod nas je u kući i umnožavan na šapirografu – ističe Mudronja, pokazavši nam pisaći stroj koji je zajedno s dijelovima namještaja dopremio iz Australije 2012. godine, kada se trajno naselio u rodni Murter.

Jedna od dviju poznatih fotografija svih pripadnika skupine Fenix 72 neposredno prije odlaska u akciju

– Tvrdnje da su članovi skupine Fenix 72 bili zavedeni i poslani u smrt nisu istinite. Svi smo sami sebi platili put i vlastitim novcem nabavili oružje i opremu. Mi smo bili idealisti. Nas nitko nije trebao zavoditi, svi smo bili spremni ratovati i poginuti za Hrvatsku i potpuno smo bili svjesni opasnosti kojoj se izlažemo.

Druga je stvar što se poslije pokazalo da su oni, pa i ja s njima, bili pogrešnog mišljenja o raspoloženju u hrvatskom narodu i njegovoj spremnosti da nakon Karađorđeva pokrene ustanak protiv beogradske tiranije – reći će Marko, koji sa skupinom nije ušao u Hrvatsku. Iz dva razloga, kaže. Bio je teški astmatičar, a od početka je bilo planirano da on ne ide s njima u Jugoslaviju. Njegov je zadatak bio da obuči ostale članove vještinama koje njima nisu bile poznate.

Tamo, blizu austrijsko-slovenske granice su se rastali. Njih 19 je otišlo, kako se poslije pokazalo, u smrt, a on je, kao dvadeseti čovjek, ostao pospremiti u kampu, gdje je na jednome mjestu zakopao njihove dokumente i krenuo u Beč. Sutradan vlakom u Njemačku pa u Nizozemsku. Nakon pet dana vratio se u Australiju.

Dva tjedna poslije u kuću mu je upala australska policija i obavila pretres. Oduzeli su mu australsku putovnicu i vratili mu je tek 1992. godine. Za svoje prijatelje iz skupine Fenix 72 reći će:

– Oni su bili istinski hrvatski domoljubi i heroji kojima se hrvatska država još ni približno nije zahvalila, a ni odužila za žrtvu koju su dali u borbi za samostalnu hrvatsku državu. Nadam se da će se to u skoroj budućnosti ipak dogoditi.

Mande Turčinov

Brojevi 13 vojnika je poginulo na strani jugoslavenskih snaga, dok ih je ranjeno više od 20. 30 tisuća pripadnika raznih vojnih, policijskih i rezervnih jedinica sudjelovalo je u akciji.

Kako je sve teklo 20. lipnja 1972., naoružani i dobro opremljeni gerilci ušli su iz Austrije u Sloveniju. Kod Dravograda su zaustavili kamion i prisilili vozača da ih preveze do Bugojna 22. lipnja vozač kojeg su pustili stao na autocesti Zagreb-Beograd i ispričao događaje 23. lipnja razoružali grupu lovaca koji su u Bugojnu potvrdili priču vozača i dignuta je uzbuna. Odmah je započela mobilizacija 25. lipnja došlo je do prvog sukoba u kojem je poginulo četvero HRB-ovaca, a dvoje vojnih policajaca je ubijeno i dvoje ranjeno. Gerilci su tu izgubili i većinu municije i opreme 28. lipnja veliki noćni sukob kod sela Rumboka kada je poginulo osam pripadnika jugoslavenskih snaga i sedam ih je ranjeno, a ubijen je jedan gerilac. Tu su se HRB-ovci podijelili na tri skupine i otada su se samo pokušavali spasiti skrivanjem i bježanjem 25. srpnja skupina potpuno likvidirana. Većina ih je u raznim sukobima poginula, a četvorica su zarobljena. Njih je Vojni sud u Sarajevu osudio na smrt. Trojica su strijeljana u Rakovici, dok je najmlađi među njima, tada 19-godišnji Ludvig Pavlović, pomilovan na 20 godina robije

Zbog imena izbjegao JNA Za Markove mladosti u Murteru su živjela tri čovjeka s istim imenom i prezimenom – Marko Mudronja. Velike su bile mogućnosti za razne smicalice s pošiljkama naslovljenim samo na ime, prezime i naziv mjesta, kako je to u ono vrijeme običavalo biti s poštom. Kad je dobio poziv za odsluženje vojnog roka, naš Marko je jednostavno rekao “nisam to ja, to je Rebac”, Rebac je rekao da nije ni on, treći da nije ni on. – I tako sam odgodio odlazak bar za neko vrijeme – smije se Marko

Supruga mu pomagala Na pitanje kako je njegova supruga Elfrida Elizabeta Mudronja doživljavala njegovo domoljublje i spremnost na pogibiju za domovinu, Mudronja je dao odgovor u dijelu s pisaćim strojem na kojem je ona prepisivala rukopis “Osvetnici Bleiburga”. – Ona je bila prava lady – reći će on pun poštovanja prema svojoj pokojnoj ženi. Vjenčali su se iste godine kad je bila akcija Fenix 72. Ona je bila udovica s četvero djece. U braku su dobili sina i tako danas Marko ima petero djece, dvije kćeri i tri sina.