ŽIVOT NA SELU PRIJE I ŽIVOT NA SELU DANAS – RAZLIKA KO’ NEBO I ZEMLJA

 ŽIVOT NA SLEU PRIJE I ŽIVOT NA SELU DANAS – RAZLIKA KO’ NEBO I ZEMLJA

(Po datumu se može vidjeti kada je ovo izišlo u Slobodnoj Dalmaciji kao komentar. Tada je u novini Slobodna Dalmacija bio Forum gdje ste mogil komentirati na razne priložene članka. Ja sam često tu pisao o životu na selu što je mnoge uveliko zanimalo. Tako se je javio ovog puta neki komentator po korisničkom imenu Lilith i od mene traži da nastavim pisati o našim starim običajima. Tako je došlo do ovog opisa kojeg ovdje prenosim iz Slobodne Dalmacije.

Bog! i veliki pozdravi svima.

Mile Boban, Otporaš.

————–

Komentari Slobodne Dalmacije

MORATE SE PRIJAVITI DA BISTE KOMENTIRALI ČLANAK.

Komentar od: Otporaš | Komentirano: 14. veljača 2014. 21:54

Milane, svaka ti čast! Mnogo stvari sam od tebe naučio kako je prije bilo. Piši još o našin starim običajima. Za nas mlađe to je za nas velika povijest.

Pozdrav iz naše sunčane Hercegovine. Lilith.

Poštovani i dragi prijatelju Lilith,

Evo vratio sam se. Morao sam poslušati suprugu i otrčati do dućana da joj nešto kupim što je ona zaboravila jučer dok smo bili u dućanu i kupozvali živižne namjernice. Rekao sam “morao”, jer druge nije bilo. Poznam ja moju suprugu vrlo dobro, pa ako ju odmah, u tren oka poslušam, ona zadovolja a i ja sam, jer sam izbjegao ono najgore, a to je da me prozove LIJENČINOM. A ja, puna su mi usta kada sam sebi kažem: A, “JA”!, rođeni Ercegovac pa da ne poslušam moj jednu jedinu i samu samcetu ženu. Da ih imam tisuću, bila bi drugčija priča, jer bih se gubio u (ne)snalaženju i ne bih znao koju bih a koju ne bih poslušao. Ovako imam samo jednu jedinu ženu i slušam samo tu jednu jedinu, pa nisam izgubljen, pa sam zato dobio TITULU: MUŽ GODINE četrdeset (49)deveti puta po redu, izasebice!!!

https://otporas.com/mojoj-dragoj-vrlo-voljenoj-i-jedinoj-suprugi-annie-boban/

Da se vratim i odgovorim poštovanjoj peppermentt kako su momci prije misili na vridnost divojaka. Vrlo dobro pitanje a svaki ozbiljan momak toga doba, kada dođe iz vojske, se je smatrao ozbiljnim za ženidbu i najozbiljnije se je zagledao u cure. Naime, bila je velika sramota vidjeti curu da iđe ulicom bilo gdje a da u rukama nema neko pletivo; bilo čorape, terluke, zovnicu i sl. To bi ozbiljni momci odmah rekli: nije za moju kuću. Kao da je jučer bilo, sjećam se kako je moja sada pok. Mater Iva Boban Vićeka mojim sestrama, njezinim kćerima govorila i vrtenetom ili kudiljom ih po prstima “milovala”, govoreći ime: Bog vas smeo, neću ja da vas vaši muževi, koji god oni bili, psuju zbog mene i da van govore da vas ja nisam ništa naučila. Naša Mater nas je uvik učila kako se trebamo ponašati u društvu. Vjerujem da su tako i druge Majke svoje djecu u tom duhu odgajale.

Evo jednog primjera na kojeg su momci stalono gledali i na osnovu toga svoje procijene o divojki ili divojkama donosili. Cure bi se u selu dogovorile gdje će se tu večer sastati i u čijoj kući će SILO biti. Istini za volju u mojoj kući, u kući Petra i Ive Boban Gabrić je skoru uvijek SLIO bilo, jednostavno zato što nam je kuća u to doba bila najveća u selu, te imao sam tri sestre spremne za silo i za udaju. Običaj je bio, čim momci pokucaju na vrata i dobiju odgovor “slobodno”, momci nagrnu u kuću, a divojke, kako su ih maje učile da se muškarcu uvijek treba ustupiti stolac, jer da je muško od tjedan dana starije od bilo koje starije žene. Prave divojke, tako su ih “prvi” momci zvali, bi se ustale i svoj stalac ili stolicu ponudile prvom momku, dok bi se neke druge ustale i svojim “prknom” čuvale svoj stolac ili stolicu da ga ne dadne momku, nega da ona na njega “lopne”, tj. sjedne, kako bi to znali zajedljivi momci reći za one divojke koje nisu ustupile stolac momku. Nije to bilo neko univerzalno pravilo, ali je ipak bilo neko naših seoskih i poštenih roditelja pravilo, koje nam je na jednu ruku davolo pravac života, po kojem smo se morali držati kako se ne bi izgubili u ne znanju. Kada kažem u neznanju, tim mislim reći da je u moje vrijeme dok sam ja bio u mojem selu Bobanova Draga, bilo 87 domaćinstava, 483 žitelja, 17 konja i 12 uprežnih kola, 13 bunara, 3 čatrnje i 90% roditelja nepismeni, koji nisu znali ni čitati ni pisati; među njima su bili i moji roditelji.

Eto, dragi moj prijatelju Lilith, zašto su i cure i momci, za istu svrhu, za istu brigu i za isti obiteljski cilj budno pratili ponašanje jednih drugih, jer tada ništa nije bilo u zidu kao danas. Kada kažem u “zidu”, tim mislim reći da današnje divojke u “zidu” imaju vodu pa ne trebaju umorne ići na bunar donositi u burilu vodu za kućne potrebe, u “zidu” imaju struju, pa ne trebaju kada s njive umorne dođu kući i odmah ići u brdo po drva kako bi se moglo jelo za kućnu čeljad skuvati, u “zidu” danas imaju telefon za nazvati bilo koga a da se ne trči selom poruku odnijeti bilo kome u potrebi, kao što je prije bilo. Ja sam osobno trčao 1953. godine javiti mojoj rodici Dinki Boban, Rapišića, koja je bila udata u selo Drinovce, da joj je ćaća umro. Njezin otac Stjepan Baban, Rapišić (1896-1953) je bolovao od raka i umro uoči svetkovine Velike Gospe subota 15 kolovoza 1953.

Kada smo kod toga Lilith, želim ti reći još i to kao dio povijesti života u to doba u našem selu Bobanova Draga da je prvi mrtvac a to je bio Stjepan Boban, Rapišić odvezen sa uprežnim kolima na pokop u naše Sovićko/Goričko groblje, a da je zadnji na nosilima, tako se je to prije zvalo, na ramenima 6 kilometara hoda od Bobanove Drage do Gorice odnesen Ivan Grubišić zvani Trtak 5 listopada 1952.

Otporaš.