MOJOJ DRAGOJ, VRLO VOLJENOJ I JEDINOJ SUPRUGI ANNIE BOBAN

Ženo, dođi i sjedni na ovu klupu pokraj mene, ovdje ispred naše kuće. To je tvoje pravo. Preko pola stoljeća smo skupa, zajedno smo dijelili dobro i loše. Sami smo sada. Djeca su se razišla i otišla su u svijet tražiti svoj put, svoj život, svoj pravac, tražiti svoju sreću kao što smo i mi tražili svoju sreću i dobrotu. Eto sada smo opet sami, kako smo i započeli sami 31 srpnja 1965. godine.

Ženo, sjećaš li se?  Za početi nismo ništa imali. Sve je trebalo iznova. I uspjeli smo. Više je bilo teško nego lako. Za sve nam je trebala hrabrost, izdržljivost. Iznad svega trebala nam je ljubav, životna ljubav, a to nije ona ljubav koju smo imali kada smo se upoznali, to jest u početku. Tada nam je more bilo do koljena…

Ženo, sjećaš li se našeg prvog razgovora, našeg prvog tjedna poslije našeg vjenčanja u našem stanu 8 Rue de Bel Homme, Paris 18eme? Sjećaš li se ženo da smo zajednički rekli i obećali jedan drugome: Ako želimo uspijeti, trebamo zajednički uporno i teško raditi. I ne samo to. Računali smo i na nemogućnosti, zapreke i ne uspjehe, ali da ćemo uvijek iznova početi i sve prepreke odstraniti.

Uz sve te brige, sve te muke, uz sve te poteškoće i neugodnosti, ti si uvijek bila tu. Bili smo jedan drugom vjerni. I zato sam se mogao oslonuti na tebe, kao i ti na mene…Bili smo zajedno sretrni, zdravi, mladi i veseli. Oboje smo se dali na posao, trpijeli smo i izdržali smo. Prva ljubav nije za nas bila samo jedan dan, nego za vjeke vjekova; kako su meni moji pokojni roditelji Petar i Iva/Vićeka Boban, Gabrića znali reći: Moj sinko brak, ženidba nije kao breme, teret koji staviš na leđa, nosiš dok se umoriš i tada baciš na zemlju. Brak je: UPRTI PA DO SMRTI.

Ženo, sjedni uz mene ovdje, nećemo ništa pričati, jer mi nemamo šta više jedan drugome reći. Mi smo sve kroz ove godine preko pola stoljeća našeg zajedničkog života jedan drugome rekli. Sve što nam je sada potrebno je biti zajedno i još jednom neka nam naša zajednička noć dođe u zadovoljstvu ispunjene naše životne sreće.

Ženo, s velikim ponosom i još većim zadovoljstvom ti priznajem da si me usrećila u životu. Dala si smisao mojem životu: Dala si mi sve! Dala si mi obitelj s kojom sam više nego ponosan. Na sve moje propuste, ludarije, kako god tko hoće to uzeti, imala si razumijevanja prema meni i mojim hrvatskim nacionalnim osjećajima. Velika ti Hvala! Ti si bila glavni stup naše, sreće, naše obitelji, naše kuće…

Ženo, i na kraju Božijom voljom imali smo i ima šestero djece. Ti si uvijek bila prava pravceta Majka naše djece. Odgojili smo šestero djecu u tuđem svijetu i sa tuđim običajima a da nikada nismo platili najmenicu da nam djecu čuva. Ti si htjela djecu odgojiti Majčinim smjerom i Majčinom ljubavlju, i to si uspjela! Ja za sve što si učinila za mene i našu obitelj, ne mogu za tebe pronaći prikladnu riječ da ti se dovoljno zahvalim, osim reći jedan veliki: ŽENO HVALA TI ZA SVE!!!

Ženo, i još nešto. Sjećaš li se kada sam ja prije dvadesetak godina iz naše kuće 2601 Del Rio Dr. Austin, Texas 78733 pogriješkom nazvao Hitnu Pomoć i čim sam vidio da sam pogriješno nazvao, poklopio sam telefon. Bilo je već kasno, jer su Hitna i Policija odmah pošli na adresu odakle je telefonski poziv bio. Pozvonili su na vrata. Ja sam već bio na telefonu i razgovarao s kim sam trebao razgovarati. Pitali su nas da zašto smo zvali Hitnu. Rekao sam im da je to bila zabuna, našto su oni meni rekli: Gospodine Boban mi smo sve provjerili i pronašli sve o vama i da mi kao policijska ustanova nikada nismo imali problema s vašom djecom i mi vam najozbioljnije čestitamo na obiteljskom odgoju vaše djece. Samo nastavite tako. Kada bi sve obitelji tako radile, mi bi manje posla imali na ulicama.

Ženo, ovo nije oproštajno pismo. Ovo je moja želja da ti znaš kako sam ja o tebi uvijek mislio, a to uvijek se je proteglo do današnjih dana. I tako će se to nastaviti do groba.

Tvoj suprug Milan kojem si ti sreću dala!

Hrvatsko francusko vjenčanje 31 srpnja 1965. godine u Parizu.