TUĐMAN SLJEDBENIK MAKSA LUBURIĆA, piše Darko Hudelist. MI SMO OBA HRVATSKI GENERALI, kaže Franjo Tuđman u Clevelandu 21.1.1990.

9. prosinca, 2004.

Dvije ključne teze koje novinar Globusa i publicist Darko Hudelist iznosi u svojoj knjizi “Tuđman: Biografija” (Profil International, Zagreb, 2004., uredio: Velimir Visković) jesu ove: prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svojoj je suštini bio zagovornik opcije po kojoj se, u slučaju raspada Jugoslavije, ne osamostaljuju savezne republike, nego se osamostaljuju narodi; Tuđman je dubinski bio ideološki sljedbenik Vjekoslava Maksa Luburića, ustaškog pukovnika i utemeljitelja koncentracionog logora Jasenovac. Hudelist piše: “Idealna Hrvatska, po Tuđmanu, trebala je biti ‘velika’ i ‘čista’. Dakle, veća ili mnogo veća od postojeće SRH i sa što većim (u idealnoj viziji stopostotnim) udjelom hrvatskog stanovništva. U tim je projekcijama Tuđman slijedio dva svoja velika uzora, oba Hrvata, podrijetlom iz zapadne Hercegovine: Vjekoslava Maksa Luburića i fra Dominika Mandića”. I još: “Biti luburićevac znači biti sljedbenik, a u Tuđmanovu slučaju i provoditelj, jedne sasvim određene ideje i jednog sasvim određenog koncepta. Riječ je o koncepciji hrvatskog pomirenja, koju je Vjekoslav Maks Luburić, zajedno sa svojim pomagačem Miljenkom Dabom Peranićem, teorijski (programatski) osmislio 1964., u Francovoj Španjolskoj, a koju su 1968. usvojili i hercegovački fratri u SAD-u, tada na čelu s fra Dominikom Mandićem”.

Hudelist navodi da se Tuđman luburićevštinom zarazio tokom šezdesetih godina, kad je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, prateći Luburićev emigrantski časopis Drina, a do konca sedamdesetih već je bio sasvim formirani i zaokruženi luburićevac. Autor piše ovako: “Tuđmanova ideja o ‘miješanju kostiju’ u Jasenovcu nije bila sporadičan eksces, nego dosljedna izvedenica koncepcije na kojoj je on od samih početaka gradio državu čiji je bio predsjednik. Pri tome on nije izravno slijedio iskustva španjolskog diktatora generala Franca – nego tek neizravno, preko Luburića. Najprije je Franco izravno utjecao na Luburića, zatim Luburić izravno na Tuđmana, a onda se Tuđman, kada je već usvojio Luburićev nauk, počeo zanimati i za samoga Franca. A da je Luburić svoj nauk o pomirenju doista izgradio pod neposrednim Francovim utjecajem, nedvosmisleno je potvrdio njegov najvjerniji suradnik, pravi autor ‘Adrese izmirenja’ iz 1964., Miljenko Dabo Peranić, koji je u svojoj knjižici iz 1991. napisao da je ideja o hrvatskoj pomirbi Luburiću bila ‘zacrtanija u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom ‘Doline palih’ (La Valle de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste’”.

U skladu s tezom da je Tuđman bio pobornik ideje o osamostaljenju naroda a ne republika, Darko Hudelist nedvosmisleno tvrdi da je vrhovnikova ambicija bilo proširenje hrvatskih granica, a najmanje što je pritom htio postići bilo je pripojenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj: Hudelist, međutim, zatim zdvaja predstavlja li pokušaj operacionaliziranja rečene ambicije – zločin. “Svaki pravni zločin ujedno je i politički zločin, ali svaki politički zločin ne mora biti i pravni zločin. Mi u ovoj knjizi možemo hipotetički govoriti o Franji Tuđmanu kao o ratnom zločincu, ali to ne mora značiti da je on ratni zločinac i u pravnom značenju te riječi”, piše Hudelist, ali u svojoj knjizi izbjegava o Tuđmanu pisati i kao o zločincu u političkom značenju tog pojma, jer ‘kao autor knjige općenito sam, koliko je god to bilo moguće, izbjegavao davati o Tuđmanu i njegovu političkom djelovanju ikakve striktno političke ili ideološke sudove, a još manje kazneno-pravne, sa stajališta međunarodnog prava’.

Nije se, međutim, libio izricati sudove o Tuđmanovu mentalnom ustrojstvu. Pa kaže: “Tuđman je znao za svoj duboko ukorijenjeni iracionalizam i htio ga je, došavši na vlast, maksimalno obuzdati. Racionalna strana njegove osobnosti opominjala je onu iracionalnu neka se smiri i ne radi gluposti. A onda bi iracionalna strana na mahove izbijala na površinu i od one racionalne radila budalu. Tuđman je u osnovi bio podijeljena ličnost. I to ekstremno podijeljena. Bio je vrlo neobičan spoj svih svojih, nerijetko dramatičnih, suprotnosti i kontroverzija. I znao je da je takav. Vjerojatno je, povremeno, i patio zbog toga”