TUĐMAN SLJEDBENIK MAKSA LUBURIĆA, piše Darko Hudelist. MI SMO OBA HRVATSKI GENERALI, kaže Franjo Tuđman u Clevelandu 21.1.1990.

(Stavio sam sliku vjenčanja Miška Maslača, (1940.2013) zato što se na istoj vidi s leđa sada pok. Mladen Dedić kod kojeg se je održala povijestna sjednica Pročelnika i predstavnika HNO u subotu večer 20 siječnja 1990. Na toj sjednici predstavnici HNO su jednoglasno donijeli odluku u kojoj su izrazili: DA JE “HRVATSKI NARODNI OTPOR”, HNO IZVRŠIO SVOJU MISIJU I SADA PRELAZIMO U REDOVE “HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA”, HDZ. Bivši Pročelnik HNO. Mile Boban, Otporaš. 
Austin, Texas utorak 3 prosinca 2019.)
From: Mile Boban …………
Sent: Wednesday, July 13, 2011 4:50 PM
To: trup1959@gmail.com <trup1959@gmail.com>;
TUĐMAN SLJEDBENIK MAKSA LUBURIĆA, piše Darko Hudeslist 9 prosinca 2004. 
MI SMO OBA HRVATSKI GENERALI, kaže Franjo Tuđman u Clevelandu 21 siječnja 1990.

(Prilažem dolje niže opis Darka Hudelista u FERAL. HR  od 9 prosinca 2004. Otporaš.)
 
Ovdje je vrlo interesantno istaknuti kako je bivši general JNA i bivši Titov učenik/đak, kako god tko hoće, za više nacionalne hrvatske ciljeve i interese dr. Franjo Tuđman prihvatio pomirdbene teze generala Drinjanina, Maksa Luburića koje su izražene u: “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”, koja je tiskana u Istarskoj DRINI 1964.  godine br. 3-4, st. 19-21.
 
Također se ovdje treba istaknuti da je uistinu začetnik te PORUKE IZMIRENJA general Maks Luburić a pisac dr. Miljenko Dabo Peranić. Meni je to osobno poznato iz mnogih osobnih razgovora sa drm. Peranićem. Skoro svakog puta kada bi o tome govorili on bi naglasio svoju važnost u toj PORUKI IZMIRENJA, koju je, kada ju je pripremio na radnom mjestu u poduzeću Hachette u Parizu gdje je radio i gdje sam i ja sa njim radio. Istina da nisam bio upućen u mnoge intimne, političke i druge stvari izmedju generala Drinjanina i dra. Peranića, ali je takodjer istina da sam uživao veliko povjerenje dra. Peranića do te mjere da bi mi on povjerio ključ svojeg poštanskog pretenca svakog puta kad bi išao na dopust(e) po nekoliko tjedana kod generala Drinjanina, tako da bih ga mogao na vrijeme izvijestiti ako je bilo neke važne pošte da mu ju što prije proslijedim na generalovu adresu.
Ako netko dobro i pažljivo pročita tu PORUKU IZMIRENJA, nesumnjivo će doći do zakljčka da to nije generalov stil ni pisanja ni razmišljanja. Pošto mi je poznat, i to vrlo dobro, generalov stil pisanja i izražavanja, može se olako uočiti gdje je general Drinjanin ubacivao svoje ideje, svoja zapažanja, svoja razmišljanja, što je sve u svemu rezultiralo generalovim ODOBRENJEM. (Prilažem link iz kojeg sadržaja se može saznati kako je došlo 1963. god. do ove “Poruka izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana”. Mo. Otporaš.) 
https://otporas.com/tko-je-pisao-poruka-izmirenja-ustasa-i-hrvatskih-partizana/

Gledajući danas, 47 godina kasnije, može se olako vidjeti da je ta PORUKA HRVATSKOG IZMIRENJA bila zdrava, bila u interesu svih hrvatskih nacionalnih probitaka, koju je, u ona jugoslavenska vremena Titove komunističke diktature, dr. Franjo Tudjman uzeo vrlo ozbiljno kao KLJUČ KOJI MOŽE OTVORITI VRATA ZA SVAKOG HRVATA u borbi protiv svake Jugoslavije: monarhističko/fasištičke, komunističko/jugoslavenske diktature, a za borbu HRVATSKE DRŽAVE. Iako se još uvijek, danas 13 srpnja 2011. nastoji prikriti istinu prvog predsjednika RH dra. Franju Tuđmana da je on pohlepno čitao tisak DRINAPRESS-a i zaobići njegovu ljubav koristeći se idejama Maksa Luburića izražene u spomenutoj Poruki Izmirenja u borbi za Drugu Hrvatsku Državu. Bez obzira na one koji sa strahom gledaju na istinu, ipak ima hrabrih i poštenih Hrvata kojima iz političkih razloga istina ne smeta, poput Darka Hudelista i drugih.

Ja sam bio delegat HDZ na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice HDZ, koja se je održala u Clevlandu 20-21 siječnja 1990.
 
U nedjelju večer u dvorani kardinala Alojza Stepinca je bio svetčani bankvet za sve Hrvate, delegate i ne delegate. Dvorana je bila dupkom puna. Od zadovoljstva i skandiranja ovacije dru. Franji Tuđmanu, dvorana i zidovi su se tresli. To je uistinu bio jedan hrvatski sveopći DELIRIJ. Ja sam prišao dru. Tuđmanu kao pročelnik HNO i dok smo se rukovali postavio sam mu dva pitanja: ” (1) Gospodine predsjedniče što vi mislite o hrvatskome generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću? Odgovor je glasio: Mi smo oba hrvatski generala”. Na ove riječi i ovu izjavu izlilo se hrvatsko zajedničko veselju u jedan glas: Živio predsjednik Franjo Tudjman. Ima danas još mnogo živi svjedoka koji su tu večer tu bili i ovo mogu potvrditi ili ne potvrditi. Drugo (2) pitanje dru. Tuđmanu je bilo: ” Gospodine predsjedniče, mi članovi organizacije Hrvatski Narodni Otpor, HNO na našoj sjednici noćas (koja se je održala u kući vrlog i čestitog hrvatskog rodoljuba, sada pok. Mladena Dedić., mo. Otporaš.) mi smo odlučili raspustiti našu organizaciju i moralno, materialno, fiziški preći u redove HDZ; i čvrsto se nadamo da nam nećete dozvoliti u oslobođenoj Hrvatskoj da se ponovno pokrenemo i aktiviziramo rad HNO u slobodnoj i oslobođenoj Hrvatskoj”. Odgovor je bio kratak, ozbiljan i oštar: ” Ja vam jamčim gosp. Boban da vam to nikada neću dozvoliti. Sada smo svi jedno i sada smo svi Hrvati “. Tada smo se slikali stisnutom desnom rukom u znak uzajmnog razumjevanja. Od tog dana je službeno prestala djelovati organizacija HNO. 
Mile Boban, Otporaš.
 
 


reklama

DARKO HUDELIST: “TUĐMAN: BIOGRAFIJA”LUBURIĆEV SLJEDBENIK

9. prosinca, 2004.

Dvije ključne teze koje novinar Globusa i publicist Darko Hudelist iznosi u svojoj knjizi “Tuđman: Biografija” (Profil International, Zagreb, 2004., uredio: Velimir Visković) jesu ove: prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svojoj je suštini bio zagovornik opcije po kojoj se, u slučaju raspada Jugoslavije, ne osamostaljuju savezne republike, nego se osamostaljuju narodi; Tuđman je dubinski bio ideološki sljedbenik Vjekoslava Maksa Luburića, ustaškog pukovnika i utemeljitelja koncentracionog logora Jasenovac. Hudelist piše: “Idealna Hrvatska, po Tuđmanu, trebala je biti ‘velika’ i ‘čista’. Dakle, veća ili mnogo veća od postojeće SRH i sa što većim (u idealnoj viziji stopostotnim) udjelom hrvatskog stanovništva. U tim je projekcijama Tuđman slijedio dva svoja velika uzora, oba Hrvata, podrijetlom iz zapadne Hercegovine: Vjekoslava Maksa Luburića i fra Dominika Mandića”. I još: “Biti luburićevac znači biti sljedbenik, a u Tuđmanovu slučaju i provoditelj, jedne sasvim određene ideje i jednog sasvim određenog koncepta. Riječ je o koncepciji hrvatskog pomirenja, koju je Vjekoslav Maks Luburić, zajedno sa svojim pomagačem Miljenkom Dabom Peranićem, teorijski (programatski) osmislio 1964., u Francovoj Španjolskoj, a koju su 1968. usvojili i hercegovački fratri u SAD-u, tada na čelu s fra Dominikom Mandićem”.

Hudelist navodi da se Tuđman luburićevštinom zarazio tokom šezdesetih godina, kad je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, prateći Luburićev emigrantski časopis Drina, a do konca sedamdesetih već je bio sasvim formirani i zaokruženi luburićevac. Autor piše ovako: “Tuđmanova ideja o ‘miješanju kostiju’ u Jasenovcu nije bila sporadičan eksces, nego dosljedna izvedenica koncepcije na kojoj je on od samih početaka gradio državu čiji je bio predsjednik. Pri tome on nije izravno slijedio iskustva španjolskog diktatora generala Franca – nego tek neizravno, preko Luburića. Najprije je Franco izravno utjecao na Luburića, zatim Luburić izravno na Tuđmana, a onda se Tuđman, kada je već usvojio Luburićev nauk, počeo zanimati i za samoga Franca. A da je Luburić svoj nauk o pomirenju doista izgradio pod neposrednim Francovim utjecajem, nedvosmisleno je potvrdio njegov najvjerniji suradnik, pravi autor ‘Adrese izmirenja’ iz 1964., Miljenko Dabo Peranić, koji je u svojoj knjižici iz 1991. napisao da je ideja o hrvatskoj pomirbi Luburiću bila ‘zacrtanija u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom ‘Doline palih’ (La Valle de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste’”.

U skladu s tezom da je Tuđman bio pobornik ideje o osamostaljenju naroda a ne republika, Darko Hudelist nedvosmisleno tvrdi da je vrhovnikova ambicija bilo proširenje hrvatskih granica, a najmanje što je pritom htio postići bilo je pripojenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj: Hudelist, međutim, zatim zdvaja predstavlja li pokušaj operacionaliziranja rečene ambicije – zločin. “Svaki pravni zločin ujedno je i politički zločin, ali svaki politički zločin ne mora biti i pravni zločin. Mi u ovoj knjizi možemo hipotetički govoriti o Franji Tuđmanu kao o ratnom zločincu, ali to ne mora značiti da je on ratni zločinac i u pravnom značenju te riječi”, piše Hudelist, ali u svojoj knjizi izbjegava o Tuđmanu pisati i kao o zločincu u političkom značenju tog pojma, jer ‘kao autor knjige općenito sam, koliko je god to bilo moguće, izbjegavao davati o Tuđmanu i njegovu političkom djelovanju ikakve striktno političke ili ideološke sudove, a još manje kazneno-pravne, sa stajališta međunarodnog prava’.

Nije se, međutim, libio izricati sudove o Tuđmanovu mentalnom ustrojstvu. Pa kaže: “Tuđman je znao za svoj duboko ukorijenjeni iracionalizam i htio ga je, došavši na vlast, maksimalno obuzdati. Racionalna strana njegove osobnosti opominjala je onu iracionalnu neka se smiri i ne radi gluposti. A onda bi iracionalna strana na mahove izbijala na površinu i od one racionalne radila budalu. Tuđman je u osnovi bio podijeljena ličnost. I to ekstremno podijeljena. Bio je vrlo neobičan spoj svih svojih, nerijetko dramatičnih, suprotnosti i kontroverzija. I znao je da je takav. Vjerojatno je, povremeno, i patio zbog toga”


Objavljeno

u

autor/ica

Oznake:

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)