D O N E S E N I S U
ZAKLJUČCI DONESENI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I DELEGATA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA
(Donosim u 7 nastavka prvo Okružno Pismo HNO – poslije Poglavnikove smrti – od dvanaest (12) točaka koje je vrlo malo poznato hrvatskom općinstvu. Pismo je pisano iz dana u dan točno tjedan dana poslije Poglavnikove smrti, i, dok je ovo Okružno Pismo pisano, tada se još možda nije ni znalo za Poglavnikovu “oporuku” u kojoj da je Poglavnik stavio na čelo Ustaškog Pokreta Dra. Stjepana Hefera. Ovo bi mogao biti početak neve EPOHE hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje Hrvatske i Obnovu Hrvatske Države. Otporaš.)
Dana 4, 5, i 6 sijčnja 1960. održan je niz sastanaka izaslanih i delegiranih predstavnika organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, kako iz domovine, tako i iz slobodnog svieta. Nakon što su bile ovjerovljene punemoći izaslanika i delegata, koji predstavljaju organizacije Odpora u domovini i slobodnom svietu, prešlo se na viećanje, te je većinom glasova zaključeno sliedeće:
I. ODNOS POGLAVNIKA PREMA HRVATIMA.
Onoga časa, kada je umro Hrvatski Državni Poglavar, Poglavnik Ustaškog Pokreta i Vrhovni Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga, prestala je svaka obaveza hrvatskog naroda prema Poglavniku, jer mrtvi ljudi ne mogu iz groba voditi nikakovih organizacija, niti upravljati sudbinom svoga naroda. Takova se što nije dogodilo u poviesti svieta. Samo je Bog vječan, a ljudi, pa čak i narodi, su prolazni i na jedan ili drugi način moraju umrijeti. Prema tome, Božijom voljom je prekinuta jednom za uviek polemika medju Hrvatima, da li je predstankom Nezavisne Države Hrvatske prestala i prisega i odanost, koja je narod vezala uz stvaraoca Hrvatske Države, ili je pak prisega obvezatna do naše ili Poglavnikove smrti. Umrlo je pola milijuna Hrvata za svoj Državu, umro je i Poglavnik. Hrvatski narod od toga časa dužan je voditi računa o svojoj sudbini, a prestaje svaka obaveza juridičke i moralne naravi u odnosu izmedju mrtvoga Suverena i Vodje s jedne strane i sedam milijuna Hrvata s druge strane. Živimo u moderno doba, kad i afrička plemena stvaraju svoje države i žive svojim suverenim pravom, pa i Hrvatski Narod sa tisućgodišnjom kulturom i parlamentarnom tradicijom svojih Sabora, koji su postavljali i skidali careve i kraljeve (skinut će i titulu “doživotnog predsjednika” izdajniku, lopovu i lažovu Stjepanu Mesiću, mo. Otporaš) i šefove država, ima pravo i dužnost upravljati suvereno svojom sudbinom. Slobodni sviet će nas suditi prema našem držanju u svim poviestnim časovima.2. HRVATSKI NAROD
Nije nikakva stoka, da ga se može “naslijediti”, dobiti u nasljedstvo, te ga u ime nekih kontinuiteta, stranačkih legitimiteta, ili osobne “besmrtnosti”, jednostavno i bez pitanja samog naroda bilo kome preda u nasljedje.. Samo i jedino Hrvatski Narod u svojoj slobodnoj, demokratskoj, božjoj i nezavisnoj državi, preko svojih slobodnih i javnih izbora, može birati svoje predstavnike, i samo ovi u Hrvatskom (Državnom, mo.) Saboru mogu govoriti u ime naroda, odlučivati njegovom sudbinom, krojiti zakone i postavljati poglavare države. Niečemo pravo bilo kome da iskorišćuje bol naroda nad gubitkom stvaraoca Države i sentimentalnost časa, da nam nametne novi “legalitet”, nove vodje ili vodju, novu Vladu, ili bilo kakvu obavezu. Nikome se ne nieče pravo, da sliedi takove vodje, vlade, komitete, ali ovi nemaju pravo govoriti u ime naroda, nego u ime onih, koji su voljni sliediti ih, služeći se normama demokratskog postupka i ljudskih i božijih zakona i zasada, kao i u ostalim civiliziranom svietu. I kao što jedni imaju pravo, da sliede te vodje, vlade i šefove, drugi imaju pravo, da ih ne priznaju, i mi to javno i bez rezerve činimo. Na to nam daje pravo naša prošlost, naše patnje u borbi za svoju državu i svi ljudski i božiji zakoni, pa i onda, kad bi većina naroda usvojila bilo kakvo nasliedje, u što sumnjamo i sumnjat ćemo tako dugo, dok se to ne dokaže. U Engleskoj državi daju novčanu pomoć i službeni značaj opoziciji i zakonij svih civiliziranih država štite slobodu gradjana, da ovi izraze svoje mišljenje.
Nastavlja se.
3. ZAHVALNOST NARODA PREMA POGLAVNIKU
Poviestna veličina Poglavnika kao stvaraoca Nezavisne Države Hrvatske, koji nas je naučio boriti se zubima i noktima za svoju slobodu, ne smije biti monopolistički izkorištavana od političkih grupa ili grupe, jer ako je Poglavnik bio Državni Suveren, kako mi vjerujemo i izpoviedamo, bio je cielom narodu, pa i svojim vlastitim neprijateljima. Ali u času smrti nitko ne smije biti neprijatelj, i mrtvi ljudi moraju biti pušteni na miru, dok je vrlina velikih ljudi oprostiti, da bude oprošten za nepravde i pogrešeke, koje u dugotrajnoj i težkoj borbi za slobodu prema ljudskim zakonima porao počiniti.
NA GROBU POGLAVNIKA Hrvati si moraju dati ruku pomirnicu, (kliknite na: “USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA”, Drina br. 2/3 1962., mo. Otporaš.) kako bi se zaboravile i velikodušno i obostrano oprostile sve nedaće, razlike i nesuglasice, prouzrokovane pogledima na osobu Poglavnika. To je u skladu ne samo sa potrebama u ovim težkim časovima za napaćeni narod, nego je i u skladu sa vjerskim osjećajima hrvatskog naroda bilo koje vjere bio. Poglavnik je pripadao svom narodu, i kao takav mora ući u POVIEST uz bok Domagoja, Svačića, Tomislava i Gubeca, Zrinjskih i Starčevića, Kvaternika i Gradaščevića i onih hrvatskih velemoža u prošlosti, koji su živili i umirali za hrvatski narod, a ne za jedenu grupu, stranku ili pokret, pa makar kakvih zasluga ovi imali.
Prisvajati Poglavnika, živa ili mrtva, za jednu stranku, pokret ili organizaciju, ili čak grupu, značili bi niekati Mu nacionalnu i narodnu veličinu i degradirati Ga, mrtva, na stepen običnog političara, kakove narod brzo zaboravlja. Neka dobro promisle oni, koji iz bilo kojih razloga budu i nadalje pašovali hrvatskim obzorjom i poslije smrti Poglavnika, kako su to činili sa Poglavnikom, dok je bio u životu, mistificirajući narod i emigraciju sa činjenicama, koje nisu u skladu sa istinom (Za sigurno general ovdje misli na imenovanje Viteza generala Rafajela, Ranka Boban za Ministra Vojske i Hrvatski Oružanih Snaga; vidi DRINA, be. 1, godina prva, 1951., strana prva, a poznato je bilo, osobito generalu Luburiću da je general Boban poginuo 1946 godine negdje oko Papuka.Mo. Otporaš.) i potrebama naroda u borbi za svoju slobodu. Zahvalnost naroda prema Poglavniku, mrtvom Suverenu i Vodji, prema Vrhovnom Zapovjedniku slavnih oružanih snaga, mora biti bezkrajna i zato Poglavnik DR. ANTE PAVELIĆ, pripada SVOM NARODU I POVIESTI.
4. Iako je bolno o tome govoriti, moramo istaknuti činjenicu, da čak niti obitelj i uži krug Poglavnika nema pravo izkorišćavati političku baštinu mrtva Suverena, jer Poglavnik je djelovao u ime Naroda, za narod, i odlučivalo se i te kako o sudbini naroda. S Poglavnikom u grob otišlo je i pola milijuna Hrvata i 200.000 pripadnika USTAŠKOG POKRETA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, pa i ovi imaju prava tražiti da u miru i u grobu počivaju sa svojim Vodjom, koji ih je u toj borbi vodio. Prema tome s bolom u duši se konstatira činjenica, da je hrvatskom uzornom svećeniku, vlč Eugenu Beluhanu, (Eugen Beluhan Kostelić napisao knjigu “STEPINAC GOVORI” koju je tiskao “DRINAPRESS”, Valencija 1967, Mo. Otporaš.) po vatikanu imenovanom hrvatskom svećeniku za sve izbjeglice Hrvate u Španjolskoj, zabranjeno sudjelovati na sprovodu svojem Državnom Poglavaru, kada je ovaj imao pravo i dužnost na vječni počinak odpratiti hrvatskog izbjeglicu katolika Antu Pavelića. I zabranjeno mu je u ime obitelji.
Pa ako je bivši vojnički kapelan vlč. Eugen beluhan služio svoju zemlju pod vodstvom Poglavara, tada isti, pripada i vlč. Beluhanu, kao i svakom Hrvatu dobre volje. na grobu nema neprijatelj, niti političkih protivnika, i u civiliziranom svietu je običaj, da se na grobu oprašta. tako i slično se postupalo i prema delegatu Odpora iz Kanade, Vladi Šimunci, koji je stiga sa drugog kraja svieta, da u ime svoje i svojih drugova oda počast mrtvom Suverenu i Vodji, kojega je sliedio jedan čitav život s puškom u ruci, pa Ga je sliedio u tudjini, ispovjedao odanost prisegi, i žrtvovao cielu svoju uštedjevinu, svoju i svojih drugova, da stavi vienac na grob mrtva Suverena i Vodje. Nikada se nije smjelo dogoditi da se u ime obitelji Poglavnika zabrani pristup na grob onima, koji su Ga sliedili u životu ne kao člana i glavu obitelji, nego kao narodnog Suverena, ustaškog vodju i vojničkog zapovjednika. (Ovde general ne govori da je i njemu bilo zabranjeno biti na sprovodu kao svojem vođi Poglavniku, pred kojim je on osobno na Jakna Puzsty položio Ustašku Prisegu. Ali se u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” svakako može naći pismo u kojem general piše svojim suradnicima da mu je poručila obitelj Poglavnika da, ako se Luburić pojavi, bit će krvi. To je više nego žalostno za nas Hrvate, ali je bilo veselo za Udbaškog piskarala Đorđe Ličina koji je napiso u svojim feljtonim, za časopis “Danas”, gdje je ovaj piskaralo imao pristup pisati, kako se je on volio izražavati: “…protiv ekstremne fašističke emigracije…” Donosim ovdje jedan dio koji se upravo odnosi u ovom pravcu nesnošljivosti Poglavnikove obitelji s drugim Hrvatima. Na stranici 74 časopisa “Danas” tog zadnjeg feljtona br. 4 Đorđe Ličina piše između ostaloga:
“…Potkraj 1957. na adresu Izabele Hernaiz Santisteban-Luburić stiglo je neobično pismo. Pisao ga je navodno netko iz najužeg kruga Pavelićevih prijatelja. Neki čak sumnjaju u Pavelićevu ženu Maru. U pismu mladoj kontesi stajalo je, uz ostalo, da su ruke Vjekoslava Luburića, njezina supruga krvave…”
Poglavnik nije u životu djelovao kao glava svoje obitelji, nego kao narodni prvak, pa i u času smrti posebno ako želimo da Ga se i mrtva sliedi, pripada svom narodu, pa i onim hrvatskim izbjeglicama, koji su i te kako u životu žrtvovali, sliedeći narodnog prvaka, Poglavnika.
Nastavlja se.
5. USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA
Nekoliko dana prije smrti Poglavnika razaslali smo okružnicu (Ova okružnica je vrlo važna. Ja ju nemam. Za popuniti prazninu u ovim “svađama” između Poglavnika dra. Ante Pavelića i Vjekosava Maksa Luburića, generala Drinjanina, bilo bi vrlo poželjno da ju se pronađe i stavi na internet i na raspolaganje svim Hrvatima koje povijest zanima. Bio bih neizmjerno zahvalan onima koji ju pronađu i proslijede dalje. Otporaš.) organizacijama Hrvatskog Narodnog Odpora, kao i nekim pojedincima, gdje smo molili da se na grobu Poglavnika, simbolički, stvori hrvatski mir, a prije svega USTAŠKI MIR, kao zalog budućeg jedinstva akcija Hrvata u borbi protiv neprijatelja. Ali onaj isti duh, koji je u svoje vrijeme prevladao i prouzrokovao bezkrajnu štetu hrvatskoj oslobodilačkoj borbi, prevladao je u času smrti Poglavnika, radi čega s bolom u duši protestiramo i izjavljujemo se spremni štititi naše pravo borbe za slobodu, koje nam nitko ne može niekati. Čitav niz čeličnih i u borbi isprobanih boraca jednostavno je izključen iz redova pokreta, vojske ili čak naroda, jer su počinili “svetogrdje” sa svojim konstruktivnim i opravdanim kritikama politike, koja nas je dovela u stanje u kojem se nalazimo. Mnogi su od nas šutjeli godinama na sve nepravde, klevete, uvriede i optužbe, koje su mnogom od nas mogle teško škoditi čak i život ugroziti.
Izjavljujemo radi nas i radi borbe, da je naša obveza smrću Poglavnika prestala, (Kamo sreća da su i drugi istaknuti Hrvati tadašnje hrvatske političke emigracije imali Luburićevu odvažnost i sami sebi rekli da je došlo vrijeme poslije Poglavnikove smrti da se iđe, korak uz korak, s vremenom, a ne zanositi se slavom prošlosti i stupkati uvijek po istom mjestu. Da se je tada pošlo novim putem, mnoge bi hrvatske političke stvari u emigraciji drugačije bile i izgledale, a naša stara hrvatska glupost bi iščezla i mnoge svađe bi se izbjegle. Ja sam jučer (20 srpnja 2015. godine) dobio e-mail pismo od jednog – iz Domovine – koji redovito prati moje pisanje i iznosenje Maksovih pisama, da sam izdao Maksove ideje, jer pišem “OTPOR” a ne originalno “ODPOR”. Nisam mu odgovorio niti mislim, jer, ja nisam doktor da gluposti liječim. Jezik se po potrebi vremena mijenja. Prije se je govorilo: “Pasoš”, onda “Putnica”, sada “Putovnica”. Poglavnik je 1956. godine promijenio Ustaški Pokret u “Hrvatski Oslobodilački Pokert”, a danas bi za sigurno stavio “OSLOBODITELJSKI”
Pa ako treba, neka se zna, da smo voljni boriti se: na legalnu zakonsku i opravdanu optužbu branit ćemo se, a ako nas se prisili, da na silu odgovaramo silom, neće na nama biti krivnja. (Gledajući i promatrajući to danas, iz današnjeg ugla, napetost je bila velika. Mo.) Dostojanstvo čovjeka i u domovini i emigraciji stavljeno je na kušnju nepravdama koje su nam davno nametnute silom prilika, pa zato odbijamo pokušaj da se i nad ostatcima ostataka stvaraoca i branioca Države Hrvatske izriču osude, koje diraju u dostojanstvo, čast i obraz, sve što ljudski život ljudskim čini. Nećemo ustaknuti pred nikavom nepravdom, pa bilo tko ju počinio i bilo prema kome bude počinjena. Samo se jednom živi i samo jednom mrije, pa smo mi, stari borci i hrvatska mladost, koja je pali stieg prihvatila, voljni taj život dati za slobodu svog naroda. Podpuno je svejedno da li će nas nepravda svieta pribiti na križ u ime osvete za neprijateljstvo od jučer, dali ćemo pasti od četnika ili komunista, ili će nas braća-nebraća ubiti negdje u tuđini, jer nismo voljni sageti šiju pred nepravdama. Život je dokazao, i to je opipljivo, da se je hrvatska politika zadnjih godina vodila samovoljno, pogriješno i da se niekalo mnogima pravo na obranu svoje časti. Tražimo, stoga, reviziju svih osuda, izključenja, bačenih anatema, (prokletstava, izopćenja, itd. mo) kako bi se uspostavio ustaški i hrvatski mir, pa kako bi uskladili našu borbu s realnim stanjem u svijetu, i svi skupa, izmireni čvrsto stupili konačno u borbu porobljenog nam naroda. Većina onih, koji nasliedjuju Poglavnika dokazat će se u kratko vrieme, pa ili će nastati hrvatski preporod uz njihovu suradnju, ili će nastati preporod bez njih, pa i protiv njih.
Nastavlja se.
6. ODNOSI MEDJU USTAŠAMA
Moraju biti regulirani suradnjom svih onih, koji su bili, jesu ili žele biti Ustaše. Mi smo u svoje vrijeme tražili u “dRINI! da se demokratizira ustaški Pokret, da se stvore ustaške organizacije, da se izgradjuju odozdol prema gore, da se uskladi naš stratežki cilj sa čijnenicama u svijetu, a ne da se vežeme za rep nekmi preživjelim pokretima i ostatcima režima, koji su nam nekad bili prijatelji; da se preporodi, podmladi pokret, da se tajnici i predsjednici društava biraju i rešpetiraju, da se organizacije iz Argentine ne nameću onima u drugim zemljama, kada zakoni tih zemalja brane takav odnos, da se uskladi odnos prema drugim grupama, strankama, pokretima, da se nauči nešto od slobodnog svieta gdje živimo, da se vratimo našim tradicionalnim prijateljima, i da tražimo nove prijatelje u svijetu. To je lako ustanoviti iz “Drina”.
Medjutim prevladalo je mišljenje, da Poglavmik sve zna, da Poglavnik uvijek ima pravo, pa ipak su dogadjaji dokazali protivno, nije se tražio hrvatski napredak, nego stranačarski se izživljavalo pa puklo kud puklo. Smrt je zobala stare borce, staru školu, borbenu, revolucionarnu, a mladost je igrala drmeš (vrsta plesa, mo) i pravila folklornu grupu u Buenos Airesu, a zvalo se to revolucinarnom mladeži. Nije bila ni mladež, i još manje revolucionarna. Snetimentalni motivi i ljudski zakoni, istrošenost, obarali su jednog za drugim zapovjednike hrvatskih ustaških divizija, jer se nisu usudili suprostaviti se na vrieme Poglavniku, koji je bio u dekadanciji. komotnost i kukavičluk harali su našim redovima, pa ako pogledamo listu onih, koji su bili proglašeni “izdajnicima”, naći ćemo nepreglednu listu intelektualaca, vojnika, revolucionaraca, političara, tehničara, boraca, a u stavu sudija-kadija, koji su tužili i sudili, naći ćemo one, koji nisu za hrvatsku stvar u životu ništa pridonieli, nego u većini slučajeva uživali u stranom svietu plodove naše muke, patnje i krvi.
Egoizam preživjeli staraca, nije dao stvoriti političku školu, koja bi uzela u ruke našu baštinu, koja je i Poglavnikova, ali i svih nas, nego se vegetiralo i mistificiralo, sebe i ostali sviet, gdje je to uspjelo. Kuda je stigla Ustaška organizacija? Pogledajmo oko sebe, ako nismo sliepi, ako nam starost, bieda, neprijateljski ambient u svietu i Titovi agenti, nisu zamračili um, gdje je ustaška organizacija u domovini i svietu? Zar se smjelo dogoditi, da jedan Poglavnik počini pogreške koje su već počinjene i da se u ime Poglavnika počine težke nepravde prema starim i zaslužnim ustašđkim borcima, zato jer je nekome bio ćeif da to učini a to su oni, koji su imali privilegij govoriti u ime Poglavnika.
Ni u kojem slučaju ne možemo se pomiriti s činjenicim, da par preživjelih govore u ime USTAŠKOG POKRETA, pa makr ih bilo pet,nego smo voljni boriti se za veličini ustaškog pokreta, i za njegovo mjesto u borbenim redovima ostalih Hrvata, koji su voljni sudjelovati u borbi. A ako se ne budu tražili novi horizonti, ustaški će pokret preći u poviest hrvatske borbe za slobodu kao epizod kolaboracije sa nacizmom i fašizmom, pa makar to i ne bila istina i makar mi to htjeli ili ne. Sam način kako je Poglavnik živio i umro, dokaz je toj tvrdnji.
Smrću Poglavnika prestali su obziri, a govorit će činjenice
7. ODNOS HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA.
Mi, stari ustaški borci, od kojih su neki još legalni predstavnici Hrvatskih Oružanih Snaga, jer se još uvijek nalaze u borbenim redovima u domovini s oružjem u ruci, izjavljujemo, da se treba stvoriti podloga i duh, koji će omogućiti u danom času stvaranje Hrvatskih Oružanih Snaga, Hrvatske Vojske na podpuno vanstranačkoj bazi, i bez bilo kakvog obilježja bilo koje političke stranke, grupe, ili organizacije, kao i u svim civiliziranim zemljama. Hrvatski su vojnici pronieli slavu hrvatskig oružja kroz sva stoljeća, sve kontinente, sve epohe, i sva carstva. Oni su nosioci patriotizma hrvatskih ljudi u službi domovine kroz dva milenija i sadašnja hrvatska generacija dat će i opet hrvatskom narodu svoju VOJSKU, koja će služiti samo i jedino svom narodu, svojoj državi, oslobodilačkoj borbi, sigurnosti granica i bioložkom opstanku naroda, koji je ugrožen od srbokomunizma i jugoslavenstva.
U buduće će postojati samo i jedino HRVATSKA VOJSKA, gdje će služiti hrvatski ljudi vični oružju, pod emblemima Države, grbom, zastavom, imenom i oznakama samo i jedino hrvatskim. Svaki će pak Hrvat, pa tako i hrvatski vojnici, imati pravo pripadati bilo kojoj političkoj stranci, pkretu ili organizaciji, ali neće moći unutar Hrvatske Vojske ispoviedati bilo kakvu političku ideologiju, niti osnivati bilo kakove posebne stranačke ili organizacijske vojske.
To je žrtva, koju će sviestni Ustaša doprinieti svom narodu u svojo vojsci. Hrvatsku vojsku treba prožeti ustačkim duhom, a pod tim mislimo na spremnost za žrtvu. Ustaštvo je bila kulminacija svih vrednota u službi s oružjem u ruci. Ustaštvo je bilo radi Države i Hrvatstva, a ne obratno. Svaka je epoha dala svoje Ustaše, i buduće generacije će dati svoje. Mi ćemo našu djecu učiniti ustašama, ali će Hrvatsku Vojsku služiti kao Hrvati, kao što se to činilo kroz dva milenija, i kao što je to i običaj u svietu.
Treba tim aktom prirediti hrvatski duh, kako bi hrvatski sinovi u danom času mogli opet odbaciti mrzke šajkače, koje mu je srbokomunizam nametnuo, a s oružjem u ruci staviti se u službu hrvatske državne misli, kao što je to bilo i 1941. godine. Ni u kojem slučaju nećemo dozvoliti da se hrvatski vojnici stave pred alternativu: ili biti Ustaše, ili partizani u službi strane državne misli i ideje, koja je strana našem načinu života.
Nastavlja se.
8. Kao polaznu točku usvajamo “TEMELJNA NAČELA” i DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA ZA OSLOBODJENJE DOMOVINE,
“Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem “Drine” vjestnika Hrvatskog narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da “Drinu” obustavimo, (zna se, poradi razlaza Poglavnik/Luburić, mo) i da ju, evo, s Božjom pomoći, opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje “Drine”, moramo reći i koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno…”, (kaže Maks Luburić, general Drinjanin kao uvod u prvom paragrafu. Predugo bi bilo sada sve to prepisati i saznati te razloge koji su doveli Maksa Luburića da se povuče četiri godine u “Zimski san”, da nikome ne odgovara na poštu isl. O tome Maks piše. Otporaš.
(Prva “DRINA” poslije Poglavnikove smrti je tiskana u travnju 1960. U toj “DRINI” su tiskana ova “TEMELJNA NAČELA…”. Ukazala se je velika potreba i potražnja za drugo izdanje koje učinjeno u tiskari “DRINAPRESS”, Madrid. 1966. u obliku knjige od 88 stranica. Treba danas usporediti ova “TEMELJNA NAČALA” sa ustavom RH, tek bi tada vidjeli da tu ima mnogo zajedničkoga i da je dr. Franjo Tuđman pohlepno čitao pisanja Maksa Luburića i usvajao njegove ideje za oslobođenje Hrvatske i Obnovu Hrvatske Države. Prilažem sliku knjige tih Temeljnih Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigraciji. Mo. Otporaš.)
a ovi će biti tiskani i dati hrvatskoj javnosti. Rekli smo, da ih usvajamo kao POLAZNU TOČKU, čime si ne prisvajamo nikakovih prava, ali niti nedamo da nam se ta prava nieču. Jednoglasno se zaključuje, da se pukovniku ŠTIRU, kao prokušanom vojničkom stručnjaku, herojskom zapovjedniku ustaške divizije i starom borcu za našu stvar povjeri stvaranje UREDA ZA VEZE, kako bi se svi pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga mogli povezati. Ni manje, ni više. U svoje vrijeme pukovnik Štir je dobio nalog Državnog Poglavara da stvori taj ured, pa ni prije ni poslie nije ništa učinjeno izvan onog kruga, kojeg je pokrenuo pukovnik Štir u dogovoru sa mnogo hrvatskih častnika i inih pripadnika Hrvatskih Oružanih Snaga. Pripadnici Odpora i posebno delegat iz Domovine, mole pukovnika Štira, da obnovi taj Ured, i mi mu jednoglasno izričemo naše puno povjerenje. čut će se mišljenje svih, koji imaju dužnost i prava u ime Hrvatskih Oružanih Snaga govoriti i učinit će se ono, što bude potrebno da se stvori mir medju hrvatskim borcima.
9. Izaslanik iz Domovine u ime preživjeli starih boraca iznosi stanje u domovini i zaključuje se sliedeće: stvoren je dodir izmedju raznih borbenih grupa i ilegalnih organizacija, da se sva borbena djelatnost usredotoči u postrojbama Hrvatske Vojske, sa starim i prokušanim borbenim zapovjednicima, a na sliedećim zasadama.
a. stega i vjernost medju vojnicima je temelj svake djelatnosti, a ovi su dužni braniti svoju zemlju. Prema tome u postrojbama HRVATSKE VOJSKE zapovjedat će zapovjednici, prema svojem činu, znanju, spremnosti, a ne prema bivšim ili sadašnjim političkim zaslugama.
b. nijedan Hrvatski državljanin nije isključen iz ove djelatnosti bez obzira na svoju političku prošlost. Svaki Hrvat sposoban za oružje mora se odazvati pozivu vojničkih zapovjednika u borbi protiv srbokomunizma, hrvatskog komunizma ili internacionalnog komunizma, a za svoju slobodnu, nezavisnu i suverenu HRVATSKU REPUBLIKU, (što je dr. Franjo Tuđman i usvojio i to je upravo što Hrvati dans imaju, u malo drugačijoj formi, tj. umjesto HR., imamo RH., mo. Otporaš.) gdje će vladati Hrvatski zakoni, medjunarodne norme usvojene po medjunarodnim forumima a u skladu sa ljudskim i juridičnim normama koje vriede za sve narode.
c. Izročito se naglasuje da mogu i moraju svi Srbi, nastanjeni na području Hrvatske Države, rodjeni u Hrvatskoj, prema tome gradjani Hrvatske Države, sudjelovati u toj borbi kao i svi ostali gradjani, te ne će imati ni manje ni više obaveza ni prava, nego ih imaju ostali gradjani. Isto se odnosi i na sve ostale narode ili narodnosne grupe, koje živu u Hrvatskoj Državi.
d. Izročito se naglasuje, da se neće vršiti odmazda nad onima, koji su prisiljeni stanjem stvari za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske sudjelovati u borbi protiv postrojbi Hrvatske Države i naših ratnih saveznika, (i Amerika, ili takozvani saveznici su imali “ratne saveznike” komunizam a da nikada nikome nije palo na pamet da optuži Ameriku i Saveznike da su komunisti i prijatelji Staljina i komunizma, mo.) a isto se odnosi i na one, koji su silom prilika bili prisiljeni pripadati raznim vojničkim, partijskim, poluvojničkim ili društvenim organizacijama, koje je nametnula srbokomunistička vladavina u Hrvatskoj.
e. Samo i jedino hrvatsko provosudje će biti pozvano da ispita život i djela onih, koji su se ogriešili o osnovne probitke Hrvatske ili su počinili zlodjela prema gradjanima države. Hrvatski je narod mnogo patio, treba sreće, mira, sigurnosti, i blagostanja, pa će se velikodušno postupati sa onima, koji nisu počinili težkih nedjela. (Zar danas i RH to ne čini i traži po cijelom svijetu one koji su se ogriješili vršeći razne zločine po Hrvatskoj, mo.) Samo izmireni hrvatski narod, medju koje spadaju i zavarani partizani i hrvatski proleteri, (Zar ovo i ova izreka nije bila povod maksu Luburića za napisati “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA” koja je izišla u Istarskoj “DRINI” br. 3/4 1964., mo. Otporaš,) može s uspjehom stupiti u borbu protiv snaga komunističke svjetske revolucije i strane državne misli.
f. Ogromni broj hrvatskih proletera dao je život u obrani svoje zemlje. prvi ustaški heroji došli su iz skromnih proleterskih petleušica (ne znam šta bi ova riječ “petleušica” mogla značiti. Ako netko zna, molim da pojasni, mo) i predgradja, a tisuće su hrvatskih radnika, kao i pripadnika i drugih staleža dali život za Hrvatsku Državu, i punili i pune tamnice komunističkih okupatora. Industrializacija zemlje stvorila je i novu klasu, radničku, i ova ima prava boriti se za svoja socijalna prava. Mi se ne vraćamo u Hrvatsku da niečemo sve ono, što su drugi režimi napravili, nego mislimo poboljšati stanje hrvatske radničke klase, a priznati joj ona prava, koja joj je dala nova situacija. Nije sve dobro što smo mi stvorili i nije sve loše i za odbaciti, što su učinili naši neprijatelji.
g. Izričito se naglasuje da nijedan hrvatski političar i nijedna politička grupa nema prava stvarati sporazume, ugovore, paktove o hrvatskim granicama. Samo i jedino HRVATSKI (DRŽAVNI, mo.) SABOR MOŽE GOVORITI U IME Hrvatskog Naroda i može sa ostalim narodima raspravljati o hrvatskim granicama.
Nastavlja se.
10. HRVATSKA VOJSKA
Današnjim danom Hrvatska Vojska odkazuje poslušnost bilo kojoj osobi, stranci, grupi ili organizaciji, jer nije volja degradirati se na stupanj stranačarske vojske, te izjavljujemo, da će se podrediti HRVATSKOM NARODNOM PREDSTAVNIČTVU, koje će biti postrojeno jednom demokratskom akcijom, suradnjom svih grupa, stranaka, organizacija, pokreta i uz suradnju onih Hrvata, društava i institucija, koji bi bili voljni tražiti bratsku ruku Hrvata, kako bi se mogli pred slobodnim svietom legitimirati i zauzeti mjesto, koje nam pripada po svim ljudskim i božijim zakonima.
Sa gnušanjem odbijamo teorije nekih, da su oni narod na temelju starih izbora, starih legimiteta, pa iako dnevno razgovaraju sa srpskim političarima, pa čak i o hrvatskim granicama, ali odbijaju razgovarati sa hrvatskim ljudima, kojima se jedino može predbaciti, da ne priznaju samovolju veličine, nego žele živjeti svojim demokratskim pravom i aktivno sudjelovati pri izgradnji svoje Države, svoje slobode za sebe i svoju djecu. Krivnja ovih starih samovoljnika svih vrsta je, da je slobodni sviet tako gluh kada se radi u obnovi Tomislavove Države, iako priznaju pravo samostalnog državnog života afričkim plemenima. Nije uviek krivnja niti na slobodnu svietu, nego i na nama, jer smo dobivali sve bitke na bojnom polju, a gubili sve, ili skoro sve na zelenom stolu, zahvaljujući baš držanju tih hrvatskih političkih ljudi.
Želimo da Hrvatska Vojska bude organizacija “SLUGA DOMOVINE” koja će svojim primjerom, radom, borbom i žrtvom, djelovati unutar svih mogućih grupa, stranaka i organizacija, propovjedajući snošljivost prema braći i odlučnost na život i smrt prema neprijateljima naše državnosti i našeg načina života, naše biti, naših vjerskih i obiteljskih tradicija.
Ove “Sluge Domovine” (tj. vojska, mo.) će praviti pritisak unutar svih grupa i PRISILITI SVOJE ŠEFOVE, da pruže ruku bratu Hrvatu, ili ih moraju eliminirati iz redova i postaviti garnituru, ekipu ljudi, koji su shvatili poviestni čas, i voljni su najprije biti Hrvati, a onda pripadnici svoje stranke, grupe, ili pkreta, pa makar kakve zasluge ovi imali u prošlosti za Hrvatsku.
kada se stvori HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, hrvatska će Vojska, vjerna tradicijama hrvatskog oružja, svečano zaprisegnuti odanost, vjernost Vladi, Predsjedničtvu, i sliediti njegove instrukcije tako dugo, dok Hrvatski Narod mogne slobodno skidati i postavljati svoje Vlade i svoj Sabor, koji je pred tisuću godina krojio zakone Hrvatima, dok su čopori divljih svinja pasli travu na mjestima, gdje danas stoje parlamenti mnogih svjetskih naroda. Tada će se povratiti dostojanstvo HRVATSKOM ORUŽJU, a Hrvatska će vojska bditi nad sigurnosti hrvatskih granica.
Nastavlja se.
11. Mole se hrvatski nezavisni ljudi:
Intelektualci, svećenici, častnici, umjetnici, privrednici, da pojačaju rad na kulturnom polju, da stvore hrvatske institucije, akademije, pravnička društva, književne centre, pa makar to i ne bilo shvaćeno od mnogih, kako u danom času nebi hrvatski narod bio bez svojih institucija, koje je neprijatelj našega duha i naše državnosti uništio. Potrebno je proučiti institucije zapada, njegovu socijalnu strukturu, stvoriti veze sa književnim i umjetničkim institucijama Zapada, proučiti njegove juridične zasade; sve to nama hvali, kako bi se u Hrvatsku, iza borbrnih redova vraćala sa pripremljenim planovima za obnovu duhovnog života u domovini. Isto kao što se ne mislimo boriti protiv hrvatskih proletera niečući im socijalna prava, ne mislimo, da se živi samo od kruha, pa niti od sigurnosti granica, nego smatramo, da je isto tako važno, da se obnovi hrvatski duh, da se uskladi stanje u svietu sa našim načinom života.
zato je bezuvjetno potrebno da se mobiliziraju i ljudi uma i pera, jer bez istih hrvatski preporod bi bio tek biedna slika onoga, što narod od nas očekuje i misli da sprovadjamo. Nismo došli u emigraciju tek da spasavamo glave, niti da stičemo dobra, i živimo, nego smo došli, da pripravimo naš povratak i da se borimo za uspostavu Hrvatske Države. (Tu smo, generale. Još mi zvuče riječi u ušima sada pok. Janka Skrbina kada je kao delegat na prvoj Konvenciji HDZ u Clevelandu 20 siječnja 1990. godine rekao doslovno dru. Tuđmanu: Gospodine predsjedniče ja hoću ići kući. Ja nisam Hrvatsku vidio od svibnja 1945…, našto mu je dr. Tuđman odgovorio: razumijem gospodine Skrbine, ali mi još nismo vlast preuzeli. Kada mi preuzmemo vlast, jamčim vam da se svaki od vas može pratiti…, mo.)
Osudjujemo neozbiljno klepetanje nekih zaostalih i duhom siromašnih advokata protiv hrvatskih intelektualaca, koji su dali potoke krvi i rad ciela života za svoj narod, s njime bili proganjani, stali u prve borbene redove, i bili izkorievanji najnemilosrdnije po neprijateljima naše državne misli, a čiji su ostatci mnogo puta u emigraciji tretirani mnogo gore nego u Domovini. (Nikako današnji hrvatski naraštaj, sve kada bi i htio, ne može i ne bi mogao razumijeti tadašnju situacije hrvatske iseljeničke emigracije odmah iza Bleiburške Tragedije Hrvatskog Naroda svibnja 1945. godine. Tada je svak sebe spasavao, svai za sebe mislio, svak svakoga optuživao i okrivljivao za sudbinu kroz koju su prolazili, a da nitko tada nije htio niti imao vremena promisliti da se oni, tj. svi preživjeli Bleiburške Tragedije nalaze na istom brodu, na istom putu za spasavanje. O tome general Luburić ovdje govori. Mo.) Hrvatski su intelektualci punili tamnice stare i nove Jugoslavije, dali su cviet državnog vodstva, a “Željezni Trolist” sastavljen od nesvršenih djaka ispisao je zlatnim slovima svoje ime u poviest borbe hrvatskog naroda za svoju državu.
Osudjujemo kao neozbiljnu, štetnu i nepoštenu svaku akciju koja želi hrvatske intelektualce smatrati robotima ili kaplarima, jer bi to značilo uništiti hrvatski slobodarski duh i povratiti se na vremena, koja su zauvijek prošla i samo siromaštvo duha, istrošenost, plitkoća i stranačarska zagriženost mogu opravdati takove akcije, kada su vodjene od samih intelektualaca koji sebe smatraju bogomdanima i sa “linije”. Gore srdca hrvatski intelektualci, hrvatska sveučilišna mladosti, gore srdca i dolje spone, predrasude, mlitavost, neutralnost, indiferencija za sudbinom naroda. Stavite svoj um u službu domovine, mi ćemo staviti naš mač, i hrvatski će ljudi žrtvovati i opet u svakom pogledu, ispuniti će nepobjedive legije, koje će jednoga dana i opet uzpostaviti HRVATSKU DRŽAVU. Podnešene uvrede i nepravde treba zaboraviti, oprostiti i uz bok hrvatskih ljudi smjelo u borbu za slobodu. A borba će izdići nove zapovjednike, nove šefove, pa ako treba i vodje.
12. Nebi bio naš poziv čitav,
ako se nebi obratili i na one Hrvate, koji su po svojim izvanrednim zaslugama na kulturnom i umjetničkom polju stvorili sebi i svom narodu ime pred stranim svietom. Ima medju Vama i ljudi, koji su stvarali prvu Jugoslaviju i ipak se izživljavate u predbacivanju našoj generaciji, jer je na “ljutu ranu stavljala ljutu travu”. Čitava je jedna generacija bila ponižena, zaniekano nam je bilo ime, hrvatsko nacionalno ime, zabranjena zastava, pravo naživot. Ima nas, koji smo kao djeca dobili batina i vidjeli ljšinu očeva, ubijeni po Srbima zato, jer su ljubili svoju zemlju. Vi ste većina, dobro namjerno stvarali nesretnu Jugoslaviju, ali ste ipak pogriešili. Hrvatski Vam narod oprašta, ali i Vi, morate, shvatiti i oprostiti nepravde učinjene prema vama od one mladosti, od Vaših sinova, djece, koji su vas smatrali krivcima prošlosti i uzročnicima naših jada. (Da, generale, mi državotvorni Hrvati na čelu tvojeg đaka dra. Franje Tuđmana smo njima oprostili, ali Mesić, Boljkovac, Manolić, Josipović – koji još uvijek Hrvate zove “Ustaškom zmijom” – Perković, Mustač i sva druga antifašistička garnitura današnje političke elite koja nema HRVATSKU DRŽAVU nego ima samo dva (2) slova RH koja nema Držvu, oni ne opraštaju. Oni se grčevito drže Tita i partije i YU. Mo. Otporaš.)
Tražite i opravdanje pred poviešću, jer ljubite svoj narod, ali ne nastojte naći psihološki motiv, koji je i nas naveo na nepravde, i čine, koji nam se osobno ne svidjaju, ali koje smo počinili u najboljoj vjeri, i u obrani stečene svetinje: slobode. Mi smo, gospodo, zaista smatrali našu Nezavisnu Državu Hrvatsku svojom Državom i tako ju je smatrao čitavi hrvatski narod. Pola je milijuna hrvatskih ljudi nosilo pušku, branilo Državu, a da ju nisu obranili, krivnja je i na nam, i na Vama, i na sudbini, i na slobodnu svietu, koji nam je niekao pravo na samostalni život, pomagao stečene interese u srpskim rudnicima i pare kapital uložen u Jugoslaviju, a ostao gluh na sve vapaje hrvatskih demokratskih vodja: Radića, isto kao što su u svoje vrijeme niekali pomoć Starčeviću i Kvaterniku. Stekli ste ime pred svietom, steci te ga i pred onom generacijom, koja je izkrvarila u borbi za ideale. Da nas je Maček poveo u borbu za Hrvatsku Državu, bili bi išli, da ste nas Vi pozvali, išli bi, i sutra će ići narod, ako ga pozovete. Ne možete tražiti, memoarima i djelima, opravdanje svojem stvaranju Jugoslavije, (To je točno, generale. Imali smo Mačeka, Radicu, Krnjevića, Jukića, Šubašića, i mnogo drugih koji su se kasnije našli skupa s nama u emigraciji i htjeli svojim memorandumima i nekim poveljama pred stranim svijeto opravdati njihovu ulogu u stvaranju komunističke Titine Jugoslavije. Mo.) a niekati dostojanstvo i veličinu onoj mladosti, koja je jela kiselo groždje, sadjeno po očevima domovine. Veličina je velikih ljudi u veličini, u primjeru, pa postavimo stvar na svoje mjesto, izmirimo se generacijo Meštrovića i Bože Kavrana. Bez toga koraka teško će biti pred slobodnim svietom opravdati pola milijuna palih Hrvata u borbi za svoju Državu.
Obnovimo, Hrvatski sinovi, prisegu vjernosti SVOM PATNIČKOM NARODU, a to ćemo najbolje učiniti, da stvorimo jedinstvo duha i tako osiguramo uspijeh Hrvatske AKCIJE, u borbi za svoju Državu. Hrvatski borci će i opet izvršiti svoju dužnost, ali isto tako mole, očekuju i zahtievaju, da i hrvatski političari izvrše svoju dužnost, ili se maknu i prepuste mjesto novoj generaciji. HRVATSKA VOJSKA u SLUŽBI SVOG NARODA, vodjena HRVATSKOM DEMOKRACIJON, ZAKONIMA, USTAVOM, SABOROM, stići će i opet na krvavu DRINU i štititi i zaštititi zauvijek život i slobodu hrvatskih ljudi.
TAKO NAM I BOG POMOGAO!
Kraj ove Okružnice Hrvatskog Narodnog Odpora.
Odgovori