Istini za volju nikada nisam čuo za ime H.N. Otpor sve dok nisam došao u emigraciju. Ima tome više od dvadeset godina. Niti tada u mojem prvom emigrantskom životu nisam čuo za spomenuto ime. Sve što je bilo i što sam čuo bili su: Poglavnik, Ustaše i N.D. Hrvatska. Doduše za ta lijepo-zvučna imena sam čuo i u mone selu Sovićima od mojih roditelja i susjeda. Čuo sam onoliko koliko sam tada smio čuti i znati. Ali je ipak postojala jedna stvarnost koja je uvijek bila nazočna u našem selu i koja je uvijek poticala na pitanje: Zašto ova žena, naša susjeda uvijek nosi crno; bosa ide crkvi i na koljenima istu obilazi? Zašto naše djevojke u selu uvijek nose crno? Odgovor je bio jedan i jasan: majke žale sinove, sestre braću a djevoke svoje momke. E pa kada je to tako, zašto onda ne bi smijeli znati što se desilo s njima i tko ih je poubijao? Odgovori su mogli biti različiti ali bitnost je samo jedna a ta je da su ti Hrvati bili u hrvatskoj vojsci koja je branila Nezavisnu Državu Hrvatsku i da su hrvatski vojnici ginuli za obranu svoje zemlje, a protiv svih onih koji su nasrtali na hrvatsku državu da ju ruše. Tako sam i ja nešto malo načuo i o tim slavnim primjerima i lijepim imenima naše borbe i ponio u izbjeglištvo hrabru uspomenu naših otaca. To bi bio početak početaka prirodnog nadahnuća za prirodnom slobodom i vlastitom državom.

U emigraciji dolazim do pobližeg upoznavanja stvari koje su me često puta ne malo zbunile, a ja sam htio čistu sliku kako bih se što jasnije i određenije mogao snalaziti, ne samo među mojim sunarodnjacima i istomišljenicima, već i među samim strancima koji su također zbunjeni dezinformacijama o nama. Za dezinformacije o nama kod stranaca mi Hrvati smo najmanje krivi. Ali se usuđujem reći i ustvrditi da smo krivi samo i jedino mi Hrvati i to Hrvati u iseljeništvu za sve zbunjenosti i kriva tumačenja stvari među samim nama.

Ilustracije radi navest ću jedan slučaj sa proslave dana hrvatske državnosti 10 Travnja 1962. u Parizu. Priređivači proslave ogranak “Ev. Dr. Ivan Šarić” koji je bio sastavni dio H.O.P-a su zadužili mene i još neke druge članove da pazimo na red i sigurnost u dvorani.  Prilažem sliku: s lijeva: Mirko Kovačević, njegov brat Marijan i Mile Boban, proslava Desetog Travnja na ulici Renard u Parizu 1962. Očito se vide Trake Nadzorna Služba. Neka i ova slika bude dio hrvatske iseljeničke i emigrantske povijesti, do te mjere da se zna da gdje god smo mi državotvorni Hrvati bili, s nama je bila i naša Hrvatska!!! Mo. Mile Boban, Otporaš.)

Cijeli program je počeo i dovršen hvalospjevima Poglavniku, ustašama, hrvatskoj hrabroj vojsci i sveopćem hrvatskom deliriju za uspostavu N.D. Hrvatske. Ali se kod toga nije ispustilo ni pozdravljanje sa uzdignutom rukom. Tada je prišao jedan službenik francuske policije sa Quai d’ Orsay-a i primjetio da smo mi ipak nacisti, jer se služimo njihovim pozdravom. Taj službenik se obratio meni i tražio razjašnjenje o pozdravu uzdignute ruke. Rekao sam mu što sam znao, ali se sjećam da sam mu odgovorio da je to naš hrvatski vojnički pozdrav koji nema ništa zajedničkog niti sa fašizmom niti nacizmom. Francuz je ljubezno odgovorio da on simpatizira sa nama i našim zahtijevima, a mi za uzvrat pozdravljamo nacističkim pozdravom koji je za četiri godine haračio i pustošio njegovom djedovinom, kako je on meni rekao – patrimoine – te da ga to podsjeća na grozote – cauchemar.

Dubinu ovih riječi tada nisam mogao shvatiti. Sve što sam shvatio bilo je da se moram energično suprostaviti svim onima, koji na bilo koji način ustašku čast i ime blate. Ja sam to tako shvaćao i ne sluteći da baš mi našim djelovanjem smo mnogo pridonijeli da nas je naš jugoslavenski neprijatelj identificirao sa fašizmom i nacizmom i tako oblatio i čast i ime hrvatskih ustaških boraca. Ja sam tada napisao Maksu Luburiću jedno pismo žučljive naravi sa pedeset i tri pitanja i tražio kakav takav odgovor. Maks je meni odgovorio “…da njega veseli pismo svakog Hrvata koji je spreman uvrstiti se u redove hrvatske borbe, kao i imati drugačije mišljenje. Ali to mišljenje mora biti usmjereno prema jednom cilju, a taj je hrvatska država, a ne za interese: Pavelićevaca, heferovaca, Mačekovaca, Luburićevaca, jelićevaca itd. A političari neka se slože ako se hoće složiti, “Ja sam general i prikupljam vojsku koja će biti samo i jedino hrvatska, a ne stranačarska. A što se tiče vojničkog pozdrava za vrijeme rata, taj nije bio naš. Okolnosti su bile takove da smo ga posudili od naših ratnih i hinbenih saveznika. Taj pozdrav nama danas šteti i mi ga moramo odbaciti”. Naravno da me odgovor nije zadovoljio, jer sam se nadao da će se on raspištoljiti po meni, a on završava svoje pismo “…Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti vele oni sami. A kada ti srce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi. Tvoj Maks”.

I zbilja, ako hoćemo govoriti istinu, moramo priznati da je general Luburić, sa dobro organiziranom tiskarom “DRINAPRESS” upoznao mnoge Hrvate sa mnogim nesistinama, poluistinama i istinama o prošlom ratu, kao i o realnom gledanju na događaje koji se oko nas danomice događaju. Skinuo je mnogima plašt s očiju glede interacije svih Hrvata u zajedničku borbu za zajednički cilj. Mnogo je oslobodio straha od zajedničke borbe kao i odgovornosti hipoteke prošlosti.

Pohlepno sam čitao sav “Drinapress” tisak i zadovoljno priznajem da sam sebe pronašao čitajući takav tisak. Kada kažem pronašao, tim želim reći da sam se izgrađivao kako bih što bolje sutra mogao koristiti hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Ne može se nikako reći da je tisak “Drinapress” bio stranačarski i poticao jedne Hrvate protiv drugih. “Drinapress” je bio u službi hrvatske borbe i svaki Hrvat je tu mogao naći za sebe zanimljive teme koje je mogao – ako je htio – razrađivati, nadopunjavati i usavršavati na svoj vlastiti način kako bi iste što efikasnije upotrijebio u oslobođenju domovine. I za mene je tu bilo zanimljivih predmeta – i to ponajviše onih koji govore o integraciji svih Hrvata, o sudioništvu u borbi za hrvatsku državu svih Hrvata, o odgovornosti prema Hrvatskoj svih Hrvata a ne da uvijek ispane kao da su jedni odgovorni za sve i krivi za sve, a drugi da su pravedni za sve i mogu suditi svakoga za sve.

Kako spomenuh, pohlepno sam čitao “Drinapress” i počeo uviđati gdje mi često i prečesto posrćemo. Tada sam počeo braniti neka stanovišta, nazovimo “Luburićeva” kojega nikada u životu nisam vidio, već iz mojeg vlastitog uvjerenja. U meni je došlo do neke pobune, borbe, i ta borba nije došla preko noći. Morali su tu biti dublji uzroci koji su se sukobili u meni i gonili me na suočenje sa današnjicom. Kada kažem “sa današnjicom”, tim mislim reći uvijek sa današnjicom, to jest biti u vremenu i sa vremenom. Jer bila bi glupost i nemoguća stvar prilagođivati vrijeme prema samom sebi. Zato je uvijek pravilnije i pametnije prilagođivati sebe vremenu i prilikama. Tu je jedna od naših općih mana i naše opće posrtanje.

To opće posrtanje kroz povijest Hrvata je general Luburić uvidio te je htio pošto poto dati budućim hrvatskim pokoljenjima putokaz prosuđivanja i razlikovanja što se zbilo u prošlosti i što bi se moglo u doglednoj budućnosti zbiti. Svakako je to teško predvidjeti a pogotovo ako se u obzir ne uzme vitalni interes hrvatskog naroda koji se mora uskladiti sa današnjicom a sutra sa sutrašnjicom. U protivnom slučaju će biti jedan veliki raskorak i šupljina u zbližavanju hrvatskih snaga u ostvarenju hrvatskog cilja.

Začuđujuće je kako mi Hrvati volimo svoju domovinu Hrvatsku. Usudio bih se reći da mnogi narodi ne ljube svoju zemlju tako strastveno kao mi Hrvati svoju. Ali ipak postoji jedna velika razlika između tih naroda i nas Hrvata.; oni su slobodni i imaju svoju državu, a mi porobljeni i okupirani i nemamo države. A zašto ju nemamo? E, tu ćemo se natezati i prepirati! A zašto? Samo zato što ne znamo pronaći krivce ili bolje rečeno samo zato što nemamo dovoljno snage uprijeti prstom u krivca. Ako se dobro prouči tisak “Drinapressa” pronaći ćemo pravoga krivca i taj se uvijek viješto nalazi među nama samima. A mi, iz neke “svete” uljudnosti i uljudbe prelazimo šutke preko takovih vitalnih pitanja za interese hrvatske budućnosti. (Prijatelji dragi, možda je državni odvjetnik Stuart Baskin uzeo u obzir ovo što sam podcrtao i u crno stavio, kao jedna prijetnja onima koji ne pomažu hrvatsku borbu, jer smo mi Otporaši bili optuženi i na sud došli kao ucijenjivači koji su slali Hrvatima ucijenjivačka pisma. Možda sam ja za to ovo gore podcrtano vidio na stolu državnog tužitelja, dana 29 travnja 1982. kada sam ja svjedočio s optužničke klupe. Mo, Mile Boban. Otporaš.) Priznajem da su nam i drugi krivi, ali ipak ne shvaćam da smo mi Hrvati toliko krivi drugima da bi nam se oni tako okrutno osvetili, uništavajući nam državu i slobodu. Pa gdje je tada bio naš razum i rodoljubna odgovornost? Gdje su tada Hrvati bili kada su im drugi narodi krivi za propast vlastite države? Na sva ova goruća i živa pitanja mogu se naći odgovori u izdanjima “Drinapressa” kao i u drugim hrvatskim publikacijama. A odgovor je jedna: Borbom do hrvatske države! Ta borba mora biti hrvatska a ne ideološka! Tu borbu moraju pomagati svi Hrvati! Tu borbu moraju opravdati svi Hrvati! Borce te hrvatske borbe moraju štititi (i biti ŠTITONOŠA) i zaštićivati svi Hrvati, a ne kako se to moglo primjećivati ponegdje, klevetati i ocrnjivati, kako bi im se važnost umanjila i moral ubio!

Mi moramo već jednom shvatiti tegobe i teret hrvatske borbe u kojoj će bez svake sumnje pasti i nevinih osoba i poteći nevine krvi. Ali ne trebamo zaboraviti kod toga da će na tim nevinim žrtvama stajati čvrsti temelji vječne Hrvatske Države i da će na nevinoj prolivenoj krvi pisati zlatnim slovima SLOBODNA  I  DEMOKRATSKA  HRVATSKA  DRŽAVA ! (Dragi prijatelji, možda je cijeli ovaj paragraf javni tužitelj Stuart Baskin htio mene na optužničkoj klupi kao Pročelnika HNO prorašetati i pred 12 porotnika i 6 rezervnih ispitivati kako bi me prikazao da smo mi ti koji vršimo nedozvoljena djela. Mo, Otporaš)

Bilo je nekih mojih iskrenih prijatelja koji su me pitali zašto sam član H.N. Otpora, kao i neki koji su mi pisali i postavljali isto pitanje. Jedan hrvatski javni radnik, inače dobar rodoljub i vrlo pametan čovjek (dr. Jere Jareb, mo, Otporaš) pitao me je: kako to da sam ja pristupio u H.N. Otpor kada se zna da je general Luburić bio zapovjednik Jasenovca i izvršavao sve Pavelićeve zapovijedi kao i Himmler Hitlerove i Ranković Titove. Znam i uvjeren sam da su ovo iskrena pitanja a ne zlonamjerna. Odgovoram kratko i jasno da su me izgradila izdanja “Drinapressa” i da sam u strukturama H.N. Otpora mogao vidjeti najprikladniji oblik borbe za sve Hrvate, počevši od skrajnje desnice do skrajnje ljevice. I to je moje uvjerenje u koje ne sumnjam, jer bez integracije svih Hrvata budućnost je jugoslavenska.

SLAVA PALIMA, A ŽIVI NA OKUP!

Pročelnik Mile Boban, v.r./kamenjar.info