Skoro – danas, svibanj 2017. – nema Hrvatice ni Hrvata koji se na jedan ili drugi način ne bi mogli sjetili izgleda ove kuće i pred njom idealne hrvatske roditelje sa sela . Ne tražim niti zahtjevam a još manje želim povratak na staro, ali svakako želim podsjetiti današnji hrvatskih naraštaj koji, niti je bolji niti gori od nas kada smo i mi bili njihovih godina danas, ali svakako jesu drugačiji po mnogim izgledima. Njih škola i odgaja današnja tehnika za razliku od nas koji nismo imali tada, u ta vremena današnje tehnike.

Kako je rekla Iva/Vićeka Boban, Gabrića svojem sinu Milanu u Austinu, Texas u siječnju 1986. godine, između ostalog i ovo:

“…Moj sinko, slušam te svaku večer od kada sam ovdje kako ti je teško po cijeli dan raditi…Kažeš da ti je opasač koji je oko tebe i u kojem su čavli, čekić, škvarda,  i ostali potrebni dnevni alat za rad težak preko 10 kila. Šta bi ti rekao za tvoju Majku koja je preko 12 godina nosila desetak kila drugačiji opasač. Ti znaš da sam rodila petneastero (15) djece i svako nosila po devet (9) mjeseci. Vode u kući nije bilo. Po cijeli dan radim na njivi. Prije drugih s njive pođem kući kako bi mogla pospremati kućne poslove prije nego ovce dođu iz brda i krave iz polja. Najprije uzmem Burilo i trk na njivu, ti znaš gdje je naš bunar i koliko je daleko od kuće, da donesem vode za kućne potrebe. Svekrva koja je čuvala nejaku djecu je bila skoro potpuno gluha. Često puta nije znala kada djeca plaču, pa tako, kako ih nije čula plakati, mislila je da je sve uredu, pa ih nije ni mjenjala, a često puta nije ih ni hranila. Treba djecu oprati, dati im jesti, naložiti vatru na ognjištu, staviti veliki bronzin pun vode za večeru, ovce već dolaze i bleje pred kućom, treba ih pomusti, krave dolaze i njih treba pomuzti, kokoši skaču okolo jer i njih treba u kokošinjak staviti i dobro zakrakunati kokošinjac, jer se dešava da ih šetke, tj. lisice prekonoći sve pojedu ili rastrgaju, svekar, čovik, neviste, diverovi s polja dolaze, umorni, gladni, žedni, posjedali na kamene stepenice koje vode gori u tavan, izuvaju se, obojke odlažu i svaki svoje stavlja uz zid da se osuše za sutra. Ja kao kućna stopanjica, svi u mene gledaju i od mene sve očekuju, kao da imam sto (100) ruku i kao da se ja ne mogu umoriti. Kada je skoro sve gotovo, malo se sve stišalo, večera sa raštikom, slaninom ili kojim suhim rebrom ključa u bronzinu, sva kućna čeljad posjedala na svoja mjesta, na tronožce, svaki je imao svoj… Svekriva, po običaju, odmah počima s večernjom molitvom: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”…Svi se krste i svi ruke sklopili, po nauki svojih roditelja i kršćanskom običaju desni palac iđe preko lijevoga, a svi prsti uspravni za vrijeme cijele večernje molitve. Poslije molitve iz vana se unosi okrugla sinija, stavlja se na sred sobe, čeljad sjedaju sa svojim tronožcom na svoje uobičajno mjesto. Sada je sva kućna čeljad za sinijom. Svekar, to je njegov posao, počima molitvu prije jela, čim se kaže Amen!, drvene kašike lete u veliki drveni čanak koji je na sredini sinije. Sve jelo iz bronzina je tu u tome čanku. Meso je u jednoj posebnoj zdjeli koje će svekar poslije “čorbe” podjeliti. Tko šuti, manje žvače, više će pojesti. A kada netko za vrijeme jela zatraži bukaru i vode, treba se izaći vani gdje je burilo i iz njega naliti vodu u bukaru. Često puta se i ne vidi, jer nema svjetla. Sve se radi po pameti. Opet sve oči uperene u kućnu domaćicu da se ona digne i zatraženom bukaru s vodom donese…Sto puta sam zaplakala i sama sebe pitala hoće li ikada vrime doći da se najedem. Sto puta mi je falio zalogaj i sto puta sam bila ljuta po cijeli dan jer se nisam najela…Večera gotova, djecu se sprema za spavanje, treba suđe oprati, vode dovoljno u burilu nema, trči se u vrta ubrati smokova lista kojim se drveno posuđe lakše opere, jer je smokov list za nas bio kao sapun…A mačke, da je vrag nosi, uvijek oko nogu, mnjauču, dok ih dobro ne nahraniš, gore su od nejake djece…konačno, ako se tako mže reći, došlo vrijeme da se iđe spavati. Gdje? Na tavan. Ali prije toga mora se otići u nužnik. A gdje je on? Znaš gdje je bio, kod one smokve. Za obrisati se ubereš smokov list, ili poneseš kakav mali obal kamen, ili, ako si našao komadić kakvog papira, kurušku, bilo što…U tavanu drveni krevet, uzak, škripi, strožak, moj sinko, kakav strožak. Naramak slame ili sijena se stavi po daskama i jedna deka po toj slami da te ne žulja. Jastuk. Ma kakav jastuk! To je bila jedna duga žaka u koju smo stavili lepuške, slame ili sijena. Petar i ja smo uvijek teglili, on sebi a ja sebi, a tako su i drugi činili…Moj sinko mogla bi ja tebi ovako kruničati do sudnjeg dana, a ti, iako si moj, nikada me nećeš razumiti. Ne da ti nebi želio svoju Mater razumiti, daleko od toga, nego tebi i svima vama danas nije ni potrebno nas starije razumiti. Vi sve imate u ZIDU: Struju koja zamjenjiva drva, vodu, ne trebate ići na bunar, telefon, ne trebate trčati kod susjeda za bilo kakove potrebe, za sve razonode imate televiziju koja vas zabavlja. Mi ništa od svega toga nismo imali. Imali smo Boga na Nebu i sami u sebe čvrstu vjeru. I naš dragi Bog i naša čvrsta vjera nas je čeličila do te mjere da nas nikakovi naleti nisu mogli obezhrabriti niti uništiti…”

Eto, tako, dok je meni moja Majka Iva/Vićeka Boban, Gabrića tako govorila, kako je i sama rekla “kruničati”, ja sam samo slušao i gorko zaplakao. Ne mogu sada više nastaviti, jer sam ganut i vrlo dobro se sijećam Materine priče, Ive/Vićeke Boban, Gabri, (1914-1989)

Priopćio Njezin sin Mile Boban, Otporaš.

Sićam se, dok sam dite bio,
kada bi mi dida govorio,
šuti sinko i Hrvatsku voli,
šutim i ja a duša me boli!

Šuti sinko da ne čuje baba,
da ne bude galame i jada,
šta je krvi zbog mene prolila,
do nesvisti bijena je bila!

Teški za nju to su bili dani,
tukli su je “naši” partizani
a ja sam se krio, moj sine,
po šumama Čabulje i Ladine.

Tukli su je i lomili kosti,
ja ne mogu, Bog neka im ‘prosti,
svaku kap krvi prolivene,
lomili su dušu joj zbog mene!

Od Ladine pa do Širokoga
vukli je po snigu bosi’ noga,
nisi mog’o gledat od žalosti,
kundacima lomili su kosti!

A ona se slomit nije dala
niti kad je sva krvava pala,
čini mi se da je ljubav jača
od bola, krvi i dičijeg plača.

Nisam sinko ni ja mo’go više,
tukli su me vitrovi i kiše,
dugo šuma meni dom je bila,
dugo u njoj glava je se krila.

Kad osvanu zadnja amnestija
pred’o sam se tada sinko i ja,
duže od tog nisam izdržao,
život svoj u ruke sam im dao!

Al ostado živ, eto fala Bogu,
pa ti ovo pripovidit mogu,
a puno je ‘vaki priča sine
diljem ove naše domovine!

Dok ovo pišem, sa snom se oko bori,
hrvatski barjak visoko vijori,
tuku ga vitrovi i tope ga kiše
a did i baba s nama nisu više.

Bože, nagrada im budi,
nema više puno takvih ljudi,
što zajedno prošli bi Golgotu,
nagrada im budi za patnje u životu!

Još se sićam i duša me boli,
“šuti sinko i Hrvatsku voli”!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

(Pjesma je napisana po istinitom događaju)

>>>Heroji Domovinskog rata<<<