KAKO SU UBIJALI ZLIKOVCI 26. DALMATINSKE DIVIZIJE, (partizan Ivan Gugić savjest me peče

OŽUJAK 13, 2016

Evo zašto se moraju otvoriti arhivi u Hrvatskoj !

https://komunistickizlocini.net/…/svjedocenje-partizanskog…/

Kliknite gore na naslov koji je kao i priloženi link. Molim čitatelje da pročitaju ovo potresno svjedočanstvo Hrvata Ivana Guguić. Mile Boban, Otporaš.

kocevski_rog2O partizanskim zločinima, progovarali su i sami partizani. Za ove i slične postupke na žalost nitko nikada nije odgovarao.

Prošlost hrvatskoga naroda, krije mnoge tajne, ali i priče u koje nikada nitko nije dovoljno zagrebao. O povijesti pa i zločinima stoga bi se trebalo progovarati kako oni ne bi pali u zaborav, jer za njih nikada nitko nije odgovarao.O zločinima partizana progovarali su i oni sami. Da je tome tako svjedoči ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. Dalmatinske divizije u kojem se progovara o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga.

3332300881_4ef96c6bd4Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdje kada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli. Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara.Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali.

slovenci_po_drugi_sv_vojni_kocevski_rog_8414Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike sa njihovim obiteljima ženom i djecom, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske i civila. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek. Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom.

kocevski_rog3Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom.One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.

Jama pod macesnovo gorico and cross in front.

Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Hrvati i Slovenci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.

Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.

Ostali smo punih osam dana u Kočevju.

Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Večina su bili muškarci, ali manji dio žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

Glede žena mogu izjaviti, njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski vojnici i kod Kočevja ubijeni. Žene su bile odjevene u građanska odijela. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, njih su potukli sve, svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdje kada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti.

Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.

Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.

M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.

Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).

Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.

Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i jesu li dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.

Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.

Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.

Oglasi

ADVERTISING
https://www.facebook.com/Hrvatske-%C5%BDrtve-Komunisti%C4%8Dkog-Genocida-1096080243739893/
Share
WhatsAppE-mail

Povezano
SAMO NA PODRUČJU ĐAKOVA POSTOJE 54 GROBIŠTA HRVATA 4.500 ŽRTAVA – 15 LJUDI ŽIVIH ZAPALJENO
SAMO NA PODRUČJU ĐAKOVA POSTOJE 54 GROBIŠTA HRVATA 4.500 ŽRTAVA – 15 LJUDI ŽIVIH ZAPALJENO
In “komunistickizlocini.net”
PREKO 7.000 HRVATA I SLOVENACA PARTIZANI UGUŠILI I SPALILI U TVORNICI IMPOL U SLOVENSKOJ BISTRICI
PREKO 7.000 HRVATA I SLOVENACA PARTIZANI UGUŠILI I SPALILI U TVORNICI IMPOL U SLOVENSKOJ BISTRICI
In “komunistickizlocini.net”
VIDEO: BITKA ZA ODŽAK (Berlin pao-Odžak nije, donosimo detalje o posljednjoj bitci II.svj.rata)
VIDEO: BITKA ZA ODŽAK (Berlin pao-Odžak nije, donosimo detalje o posljednjoj bitci II.svj.rata)
In “komunistickizlocini.net”
Navigacija objava
Previous
KRVAVA KOMUNISTIČKA STRIJELJANJA I MASOVNE EGZEKUCIJE U SISAČKOM KRAJU (partizani poveli 30-tak seljaka iz sela jasenovačke Posavine i Lonje na sječu drva pa ih strijeljali na obali Ilove)
Next
U CRNIM LOKVAMA KOD ŠIROKOG BRIJEGA PARTIZANI DESETKOVALI STANOVNIŠTVO 87 HRVATA LIKVIDIRANO
21 comments
Suzana Saloma
OŽUJAK 11, 2017 U 10:54 AM
Vječni Oče, Ti si jedini Besmrtni Bog, sama ljubav, Milosrđe i Blagost.
Pogledaj na svoga Jedinorođenoga sina, Isusa Krista i smiluj se. Prikazujem Ti patnje Njegova bičevanja na stupu, Njegove Rane i Krv za sav Tvoj narod, koji živi pod teretom kletvi, zbog grijeha svojih predaka i njihove neposlušnosti te zbog prekida zavjeta kojeg su s Tobom sklopili. Neka nas bičevanje Tvoga Sina oslobodi, Njegove Rane iscijele, a Njegova Predragocjena Krv spasi. Amen
Predragosjena Krvi Isusa Krista, oslobodi nas od kletvi.
Svete Rane Isusa Krista, iscijelite naše rane .
Daj da po Tvojem bičevanju zadobijemo Tvoj pečat. Amen

Sviđa mi se

ODGOVORI
Zvonko Smukavich
VELJAČA 28, 2017 U 12:53 PM
Moj otaci stric bili su zrtve partizanskih zlocina .Bili su zarobljeni i tjerani od Mariborskog Otoka do zrenjanina na “kriznom putu”gdje su strica ubili a oca prebili gonici .Mnogi su putem poubijani ili umrli od iscrpljenosti i tifusa dog je samo mali brojtih ljudi je prezivjelo Od nas su te masakre pred nama krili jer je bilo poslije ratnih dousnika pa su neke preko noci nestajali .

Sviđa mi se

ODGOVORI
Tihi
SIJEČANJ 20, 2017 U 1:06 AM
Vodim neki spominju Pupovca, lakše ćete naći (nažalost) HDZ ovog zastupnika Mata Frankovica kojem je taj “zapovjednik” Ivo F. brat od djeda a kad je ovaj tekst izašao mali Mato je bio postavljen za predsjednika HDZ a Dubrovnik od istih unuka partizanskih zločinaca a da bi nakon gubitka izbora za gradonačelnika Dubrovnika ostao na tom položaju bio je prisiljen namjestiti zadnje unutarstranačke izbore tako što je onemogućio kandidaturu osnivača stranke i svih intelektualaca na najprljavije načine da bi mu se drug Ivo koljac ponosio! Najzalosnije je da je Plenkovic upoznat sa istim i nista ne želi poduzeti a nama je u Dubrovniku odavno bilo sumnjivo kako to tog malog veličaju partijski mediji koji mrze sve hrvatsko sad maske padaju a isti se opet želi nametnuti kao zamislite opet HDZ ov kandidat za gradonačelnika iako je glatko izgubio zadnji put ali nitko ga javno ne poziva da podnese ostavku a taj morala nema kao ni naobrazbe, naime nije uredno završio ni srednju školu a već godinama kao priča da će završiti fakultet a istovremeno blokira kandidature doktora znanosti koji su i osnivači stranke ali nisu iz partizanskih obitelji! VJERODOSTOJNO?

Sviđa mi se

ODGOVORI
toni
PROSINAC 1, 2016 U 4:41 PM
SIMO DUBAJIĆ IZ KISTANJA JE GLAVNI NAREDBODAVAC ZA IZVRŠENJE SVIH EGZEKUCIJA. NJEGOVA ZAPOVJED SE MORALA STROGO POŠTIVATI, DA HRVAT UBIJA HRVATA, PROKLETO MU BILO DUŠI.

Sviđa mi se

ODGOVORI
Jerko Zagar
LISTOPAD 16, 2016 U 2:49 PM
Prokleti bili svi pripadnici svih dalmatinskih brigada , djeca , unuci i praunuci . Daj Bože da imaju za objed samo juhu od morskih kamena , vodu za piče samo morsku vodu , a kruh neka potraže ne od Slavonskog , zagorskog , Istarskog ili dalmatinskog seljaka veo od samog Lucifera , Belzebuba ,i…………………………..

Sviđa mi se

ODGOVORI
Martineo
LISTOPAD 15, 2016 U 5:21 PM
Prvo bi trebalo dobro namlatiti Manolića bez obzira na godine i dati mu do znanja da neće dobiti jesti ni vode dok ne napiše imena još onih koji su živi ali se kriju…imena i prezimena su dovoljna…policija sigurno ima evidenciju tko je još živ a tko mrtav!

Sviđa mi se

ODGOVORI
Anonimno
LIPANJ 24, 2016 U 7:18 PM
Gamad koja danas vlada

Sviđa mi se

ODGOVORI
Mario
LIPANJ 23, 2016 U 2:50 PM
Oni to jako dobro znaju ,samo njih to ni najmanje ne brine

Sviđa mi se

ODGOVORI
Mislav
SVIBANJ 29, 2016 U 12:01 PM
Neće biti mira ni sloge među nama dok svi,ali svi,zločini počinjeni u ratu ne budu istraženi,obilježeni i povijesno utvrđeni.

Sviđa mi se

ODGOVORI
Andrea Geljic
SVIBANJ 13, 2016 U 7:05 PM
Kako Mogu takvi komunsti ,zlikovci partizani ubojice da budu dobri i u Politiki Hrvatske. Treba sve maknit i u rudnik na teski RAD.Do smrti kao sto su oni radili sa PRAVIM HRVATIMA NE KAO STO SU ONI .IZDAJICE KOMUNISTICKE ???????????????????????????Jedno ustasko!!!!!!unuce

Sviđa mi se

ODGOVORI
anton
TRAVANJ 24, 2016 U 8:59 PM
otac ive josipovica je pripadnik pomenutih ubojica iz dalmacije.

Sviđa mi se

ODGOVORI
Anonimno
LISTOPAD 20, 2016 U 12:19 AM
Njegov otac je bio glavni za jame od Dugog Rata do Dubrovnika.

Sviđa mi se

ODGOVORI
Anonimno
OŽUJAK 14, 2016 U 9:29 PM
antifašisti njihova djeca nas uče moralu

Sviđa mi se

ODGOVORI
PRAVEDNIK
OŽUJAK 14, 2016 U 7:07 PM
mILANOVIĆ I jOSIPOVIĆ SU KOPILAT OD TAKOVIH GUBA i dalje bi oni , radije ubilali Hrvate za interes srba.. eto i oni se broje kao Hrvati !!!!????

Sviđa mi se

ODGOVORI
Kako Tako
LISTOPAD 16, 2016 U 5:07 PM
Sve ih treba zazidati u Huda jamu i ostale rudnike i neka vide kako su umirale njihove žrtve.

Sviđa mi se

ODGOVORI
bruno wagner
OŽUJAK 14, 2016 U 6:00 AM
O ovom zločinu sam često pisao, ali nije bilo odjeka. O njemu sam doznao od jednog komesara. On mi je rekao da je komesar jedne čete bila Milka Planinac. Da, ubjeno oko 40 tisuća civila, a ubijala su ih dalmatinska dica.

Sviđa mi se

ODGOVORI
Ivica Klica Hajduk
OŽUJAK 14, 2016 U 4:41 AM
Tim ljudima netreba suditi , nego ih na isti način lišiti ovozemaljskog života, drugo i ne zaslužuju gamad komunjarska.

Sviđa mi se

ODGOVORI
Mario
LIPANJ 23, 2016 U 2:48 PM
Dali uopce ima sudaca koji ce imati snage i hrabrosti da ih osudi?

Sviđa mi se

ODGOVORI
mate
OŽUJAK 13, 2016 U 10:37 PM
Moze li se tim ljudima (ako su ljudi) sudit?

Sviđa mi se

ODGOVORI
Anonimno
TRAVANJ 16, 2016 U 2:35 PM
OVO TREBA SVAKI PUTA POKAZATI sTAZICU pUPOVCU U SABORU STA SU ZLIKOVCI RADILI; NARAVNO i kRAUSU I gOLDSTEINU I OSTALIM ZLIKOVCIMA:


Objavljeno

u

autor/ica

Oznake:

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)