SLIKA NA BLEIBURŠKOM – ORIGINALNOM – GROBLJU, KOLOVOZ 1968.

SLIKA NA BLEIBURŠKOM – ORIGINALNOM – GROBLJU, kolovoa 1968. Mile Boban i njegova tri godine kčer Sophie.

Bog! dragi prijatelju,

Kako sam ti prije dva dana rekao da ću potražiti sliku kada sam bio na Bleiburškom groblju u kolovozu 1968. godine. Pronašao sam ju pa ti ju šaljem. Slika nije najjasnija, jer je u boji i tako je to bilo u ona doba. Ako se dobro zagledaš vidjet češ meni na lijevo jednu curicu. To je moja trigodišnja kćer Sophie. Groblje je tada bilo takovo kako ga vidiš na sliki. Svakako bih ti želio reći kako je do toga došlo.

Moj pok. brat Rafo se je oženio sa u Trstu točno na Veliku Gospojinu 1968. godine. Tu smo bili preko dva tjedna. Sreo sam neke tu u Trstu koji su mi rekli da su tu u Trstu prije nekoliko dana poginuli Ante Znaor i Josip Krtelić; da im je netko podmetnuo pakleni stroj u njihovo auto. Tu sam odmah rekao sam sebe da ću u prvratku za Pariz otići na Bleiburg. Tako je do toga došlo.

Sada ću nastojati opisati koliko me sijećanje drži, jer danas je sasvim drugačija stvar i pogled na ovo groblje nije više onako kao što je to bilo tada, te godine 1968. Slika nije najsjajnija, pa ću zato nastojati pojasniti neke stvari.

Počmi brojiti grobnice, bilo s desna bilo s lijeva, ima ih pet, što je svaka grobnica predstavljala po sto tisuća žrtava, ukupno pola milijuna Hrvata stradalo uzrokom predaje na Bleiburgu. Tako nekako i Ivan Prcela piše u knjigi “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”. Ja sam na četvrtoj grobnici s lijeva. Ako se dobro zagledaš, mogu se primjetiti željezni križevi i na jednom, trećem križu se očito vidi vojnička kaciga. Dok sam to pomno pregledavao i pratio, opazih jednu žene koja znatiželjno hoda oko groblja. Tužan i sav u mislima sam prišao k njoj, predstavio se i rekao odakle sam došao, našto mi je žena rekla svoje ime kojeg nisam zaboravio, a mislim da mi je rekla da joj je ime Helena a prezimena se više ne sjećam. Reče mi da stanuje tu u toj kući i pokaza mi svoju kuću rukom. To su te kuće koje se vide uz groblje. Pitao sam ju od kada tu živi, našto je rekla da je ona Slovenka i da se je tu rodila i da tu živi. Tada mi je rekla da je bila svjedok tih partizanskih zločina. Rekla mi je da su oni i seljani, iza kako su partizani otišli, sami pokopavali mrtve i pobijene Hrvate. Također mi je rekla da su se svi mještani dogovorili da neće tu zemlju obrađivati, gdje su pokopani Hrvati.

Eto dargi moj prijatelju, još mi lebdi ta žalostna uspomena na ove naše pobijene Hrvate.  Prilažem ti link gdje ćeš vidjeti slike i povijest prvih početaka organiziranog Hodočašća na Bleigurg. Javi mi da znam da li si sliku dobio ili ne.

https://otporas.com/sto-mnogi-hrvati-ne-znaju-jest-prvo-organizirano-hodocasce-na-bleiburg/

Pozdrav. Bog! Mile Mile Boban, Otporaš..

ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG. (treći (3) dio)

PRVE KOMEMORACIJE U BLEIBURGU

Grupa hrvatskih izbjeglica, na blagdan Svih sveti 1951. godine uputila se iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Kako su unaprijed isplanirali, trojica su u ranim jutarnjim satima krenula prema groblju u Unter-Loibach-u, a šestorica nešto kasnije prema Bleiburškom polju. Svi su oni, osim jednoga, u Bleiburgu već bili u svibnju 1945., kao sudionici i očevidci početka tog prešućivanog i najvećeg zločina nad hrvatskim narodom u njegovoj cijelokupnoj povijesti.

PRVI VIJENAC NA GROBLJU

Prva trojka koja je krenula prema groblju u Unter-Loibach-u činili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

– Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. godine u Osjeku. Iz Austrije je protjeran 1960. godine u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.
– Nikica Martinović rođen je 7 travnja 1912. godine pokraj Brčkog u današnjoj BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbini agenti ubili su ga 1975. godine u Klagenfurtu.
– Franjo Vranjković je rođen 29 kolovoza 1921. godine pokraj Čitluka u današnjoj BiH. Sredinom 50-tih iselio se je u SAD, gdje je umro 2010.

Njih su trojica tom prilikom, po dolazku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojnički šljem kojeg su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu polču s nadpisom:

SVIM PALIM I NEZNANIM BORCIMA
ZA HRVATSKU NEZAVISNOST
ZA SPOMEN TEŠKE I NEZABORAVNE TRAGEDIJE KOD BLEIBURGA
PODIGLI OVAJ KRIŽ U ZNAK VANJSKE ŠAŽNJE
NJIHOVI BOŽJOM POMOĆI PREŽIVJELI SUBORCI.

Druga grupa hrvatskih izbjeglica produžila je do samog Bleiburškog polja. Tu šestorku činili su: Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Mačinković, Josip Đakić, Halil Dedić i Ante Samovojska. Od tamo pronađenog, još iz svibnja 1945. zaostalog oružja hrvatske vojske, načinili su križ te prisegnuli kako će svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i častno čuvati uspomenu na pomorene hrvatske žrtve. Svoje su se prisege zaista i držali a većina je njih upravo iz tog razloga ostala živjeti u Austriji, odnosno u Klagenfurtu.

– Mirko Karačić, rođen 7 listopada 1921. godine u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine.
– Josip Đakić, rođen 9 prosinca 1922. godine u Čepinu pokraj Osjeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je i umro početkom 2012. godine.
– Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, a Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.
– Petar Hrstić, rođen 20 srpnja 1923. godine u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5 lipnja 2007. u Klagenfurtu.
– Ante Mačinković, rođen 17 siječnja 1928. godine u mjestu Bukovica pokraj Banja Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a umro je 19. veljače 2006. godine u Klagenfurtu.
– Ante Smmovojska, rođen 7 siječnja 1930. godine u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. godine izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.

Nastavlja se. Otporaš.

(Ovim Hrvatima, nazivimo ih “hrvatskim pionirima”, treba odati doživotno priznanje. Oni su ti koji su počeli pripreme SVIH ODOČAŠĆA NA BLEIBURG. Bilo bi nepošteno Hodočastiti na Bleiburg, sjećati se svih muka, boli, stradanja i pokolja hrvatske vojske i civila a u isto vrijeme se ne sjetiti ovih “HRVATSKIH PIONIRA”. Otporaš)