ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG

 ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG.

Donosim ovdje imena onih Hrvata koji su bili prvi i među prvima u grupi hrvatskih izbjeglica koji su na blagdan Svih sveti 1951. godine, iz Klagenfurta došli na Bleiburško polje položiti vijenac ili vijence i odati počast hrvatskoj pogubljenoj vojski. Prenosim mnoge podatke iz knjige slovenskog pisca i istraživača Udbinih zločina Romana Leljak “UDBA 1”.
www.leljak.siroman@leljak.si.
On je taj koji je početkom 2014. godine pronašao da je slovenska Udba kidnapirala u Salzburgu Hrvata Stjepana Crnogorac 3 srpnja 1972. godine, kao i to da je Udbin agent Milan Dorić ubio u veljači 1975. godine Nikolu Martinovića u Austriji.

Slika: Dr. Drago Zudengo, general Maks Luburić, Živko Vasilj, kod Maksa Luburića 1962. godine.Drago Zudenigo, Maks Luburić, Živko Vasilj, Barcelona 1962.

Drago Zudenigo, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, Živko Vasilj,

 Barcelona, ljeta Gospodnjeg 1962.   

Slika: Drago Zudenigo, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, Živko Vasilj,

 Barcelona, ljeta Gospodnjeg 1962.

image.png
 Ovu sliku mi je poslao prije desetak godina jedan Hrvat kojeg imena se sada ne sjećam. Ja sam pisao mnogo o Maksu Luburiću na raznim hrvatskim portalima. On je to čitao i pratio. Na jedno moje opisivanje mi je poslao ovu sliku, ali nije stavio imena osoba na sliki. Pošto sam osobno poznavao Živka Vasilaj, odmah sam znao da je on taj. Za Maksa sam odmah znao da je to Maks Luburić. Ali za prvu osobu s lijeve strane nisam znao tko je. Kada sam u svibnju 2014. godine u Stuttgart-u bio kod Živka Vasilja, on mi je pokazao u originalu tu sliku i rekao mi da je to dr. Drago Zudenigo. To toliko da se zna i o ovoj sliki.
Ova gore priložena slika je iz 1962. S lijeva je dr. Drago Zudenigo, u sredini general Drinjanin, Vjekoslava Maks Luburić i Živko Vasilj.
NADA U POVRATAK

Skoro više nema Hrvata koji ne bi u kraćim crticama znao tragični ishod propasti NDH, povlačenje hrvatske vojske prema Austriji s namjerom predaje Zapadnim Saveznicima, kako je to bilo dogovoreno (treba pročitati MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE OD 4 SVIBNJA 1945. KOJEG SU DR. VJEKOSLAV VRANČIĆ I KAPETAN BOJNOG BRODA ANDRIJA VRKLJAN NOSILI SAVEZNIČKOJ UPRAVI U ITALIJU…) putem diplomatskih kanala.

Kako su savezničke vojske, ponajviše britanske okupacionske vlasti, vraćale Titi razoružanu hrvatsku vojsku i civile koji su se tu nalazili, nastala je velika panika i nesnalaženost među Hrvatima, kako među vojskom tako isto i među civilima. Nekih četrdesetak (40) tisuča Hrvata izbjeglica se sada nalazi u zoni britanske okupacione vlasti u Koruškoj. Najveći logor se nalazio u Klagenfurtu, smješten na području današnjeg stadiona nogometnog kluba Koruška u Klagenfurtu…Lager je zauzimao oko 42.000 kvadratnih metara i sastojao se od 20 stambenih baraka, magazina za potrepštine, kuhinje, kantine za društvene djelatnosti, ambulante, dvije baraka za pranje rublja, improvizirane crkvene zgrade, skladišta za ogrijev drva, itd. U logoru su bili osigurani hraba i spavanje kao i mogučnost zaposlenja u nekim austrijskim tvrtkama. Međutim, kretanje, pa čak i odlazak na posao, bilo je ograničeno na samo 10 km od lagera, i to uz pisanu dozvolu britanskih okupacionih vlasti.

U tim i takovim uvijetima svaka aktivnost izbjeglih Hrvata bila je nepoželjna i na sve se načine pokušavala ugašiti. Britanske okupacione vlasti u Austriji, naime, pokušavale su na sve načine prikriti svoju sramotnu ulogu u izručenju hrvatskih zarobljenika njihovim krvnicima te su Hrvatima zabranjivale svako približavanje Bleiburgu, mjestu početka britanskog sudjelovanja u masovnom zločinu nad hrvatskim narodom.

Većina hrvatskih izbjeglica, kao i dio preživjlih političkih dužnostnika i vojnih častnika NDH, teško se mirila s gubitkom države. Tako je, među ostalim, uz suglasnost Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića, osnovano Hrvatski Državni Odbor (HDO) na čelu s dr. Lovrom Sušićem, ministrom gospodarstva u NDH, dr. Matom Frkovićem, ministrom redarstva u NDH, i dr. Mehmedom Mehičićem, ministrom socijalne skrbi u NDH. Zadatak HDO-a bio je organizirati gerilski Otpor u Jugoslaviji. Vjerujući u skoro vojni sukob između zapadnih zemalja i SSSR-a, započeli su s pripremama za podizanje revolucije u Domovini. Samu akciju operativno je vodio Božidar Kavran, zapovjednik svih dobrovoljačkih postrojbi u vrijeme NDH.

U takovom ozračju stalnog očekivanja skorog povratka u Domovinu, hrvatski prognanici u Koruškoj nisu ozbiljno razmišljali o organiziranju vlastitog društvenog života u zemlji u kojoj su se našli, smatrajući tu situaciju privremenom. No, bili su prisiljeni mijenjati svoje ponašanje nakon što je u srpnju 1948. godine akcija koju je HDO pripremao i izvodio više od dvije godine završila potpunim neuspjehom. Većina sudionika akcije koji su pošli u Jugoslaviju bila je likvidirana, ili već prilikom zarobljavanja ili kasnije osuđena na smrt i justificirana, a tek mali broj onih koji su osuđeni na zatvorske kazne izišao je živ na slobodu. Hrvatski prognanici u Austriji tada su uvidjeli da neće biti tako brzog povratka u Domovinu te su bili prisiljeni razmišljati o stvaranju egzistencije u izbjeglištvu. Većina je tražila mogućnost odlaska u prekomorske zemlje, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.

U međuvremene, pored okupljanja na misnim slavljima u improviziranoj crkvi u Lageru, sada je živnuo i rad dvaju društava koja su bila osnovana još u ljeto 1945. godine, Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, koje je nakon nekoliko godina promijenilo ime u Croatia, Beogradu je zasmetalo što hrvatski prognanici igraju pod hrvatskim imenom s lokalnim klubovima, pa su kod britanskih okupacionih vlasti zatražili njegovo ukidanje. Kako bi to izbjegli, voditelji kluba su prihvatili dobronamjernu sugestiju jednog mladog britanskog častnika, zaljubljenika u nogomet, te promijenili naziv kluba u FC Young Boys. Promjenili su i službeni pozdrav kluba “Za dom Spremni” (znači da mržnja na stari hrvatski poZDrav ZA DOM SPREMNI datira u jugoslavenstvu i ljubiteljima Jugoslavije, mo. Otporaš.) u ironični “Himalaja Jim”. Ipak zadržali su hrvatski grb i hrvatske boje na dresovima.
Potkraj 1950. u Lageru se sve češće raspravljalo o potrebi simboličkog odlazka na Bleiburško polje, usprkos zabrani koju su nametnule britanske okupacione vlasti. U tome se istaknuo trojac – dr. Dragutin Zudengo, Nikola, Nikica Martinović (je prvi s desna koji lijevu ruku drži na traki crven, bijeli, plavi, mo. Otporaš.) i Franjo Vranjković. Dr. Zudengo bio je istaknuti HSS-ovac iz Senja, (Kako se na gore prikazanoj sliki prvi dio moglo vidjeti da se je dr. Zudenigo sastao u Barceloni s generalom Drinjaninom, što je još jedan više očiti znak da general Luburić nije bio zaraženi stranačar, nego jedan hrvatski general kojeg je vojničko znanje zadužilo da se bori za oslobođenje Hrvatske, mo, Otporaš.) a za vrijeme koalicijske vlade u kraljevini Jugoslaviji radio je u beogradskom ministarstvu policije. U NDH je služio kao poručnik, uglavnom u propagandnim sekcijama Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS. Nakon 1945. godine završio je u logoru u austrijskom gradu Lienzu gdje je izdavao list “Vidici”, a kasnije u Klagenfurtu list “Plamen”. Koncem pedesetih godina odselio je u SAD gdje je bio profesor na Le Moyen College u Siracusi te član Hrvatsko-američke Akademije.
IZVIĐANJE U BLEIBURGU. 
Ova slika prikazuje Hrvate koji promatraju sigurnost prelaza preko puta do bleiburškog polja gdje se nalaze grobovi hrvatskih vojnika na koje žele položiti vijence. Saveznička vojska je po nalogu Beograda patrolirala i nadgledala svaki pokret Hrvata koji su se nalazili u toj blizini. 
Slika: grupa hrvatskih boraca i zaljubljenika u Hrvatsku iz Francuske otišli posjetiti Bleiburško polje ljeta 1966. Mile Boban, Otporaš.image.png
Izvor slike: OBRANA br. 67-68., st 17.

Ovako su Hrvati uredili izgled Bleiburškog Groblja početkom pedesetih godina prošlog stoljeća.

Ja sam posjetio Bleiburško Groblje u kolovozu 1968. i ovako je izgledalo: 5 Grobnica, 5 Križeva, 5 vojničkih šljemova, što svaka grobnica predstavlja 100 tisuća žrtava, ukupno pola milijuna. Sve je dana drugačije. Mile Boban, Otporaš.

image.png
Jedna grupa boraca iz Francuske hodočasti svake godine na bleiburško polje da se pokloni kostim i uspomeni palih drugova iz našeg rata. Pravi hrvatski borci pomažu svugdje rad Bleiburškog Odbora za Istraživanje srbokomunističkih zločina nad razoružanim i na nevjeru predanim hrvatskim vojnicima i civilimanakon svršetka rata. Srbokomunistički agenti napadaju ljude koji rade na razotkrivanju zločina i zločinaca.
                                                            Ive Graničar.
Dr. Zudenigo predložio je da se Stjepana Mauera, inače zubara u Lageru, kao plućnog bolesnika pošalje na tobožnje liječenje u Bleiburg, a zapravo s pravom svrhom da izvidi stanje na Bleiburškom polju. Već nakon nekoliko dana provedenih u Bleiburgu Stjepan Mauer je uspostavio dobre kontakte s domaćim stanovništvom i saznao da na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, u samoj blizini Bleiburškog polja, postoji grobnica u kojoj je pokopano 16 hrvatskih vojnika. Ovi su bili pobijeni prilikom samog povlačenja partizana te su ih mještani potom pokopali na mjesnom groblju.Stjepan Mauer je susreo mještanku slovenskog podrijetla, Helenu Kosmatsch, na čijem su kućnom pragu, pred njenim očima, partizani zaklali jednog od tih hrvatskih vojnika. Taj događaj, kao i činjenica da su njena dva sina kao pripadnici Wehrmachta nestala u ratnom vihoru na istočnom bojištu, nju je ponukalo da vodi brigu o grobu hrvatskih vojnika na groblju u Unterr-Loibachu. (Imao sam priliku upoznati tu gospođu Helenu Kosmatsch kada sam po prvi puta idući iz Trsta za Pariz došao posjetiti to groblje hrvatskih vojnika na Bleiburgu u kolovozu 1968. godine. Ta gospođa Helena Kosmatsch je svoje očevidne priče o pokolju i ubijanju hrvatskih vojnika, tu pred njezinom kućom, jer joj je kuća odmah uz tik groblja, ispričala i prepričala na stotine puta raznim Hrvatima i hrvatskim skupinama, tako je i meni ponovila, Bog dragi zna po koliko puta te iste priče.
Prilažem 3 slike. Prva slika je malo mutna ali se ipak mogu vidjeti grobnice i mene na jednoj od grobnica.
image.png
   Ove dolje dvije slike su isti dan i na sitom mjestu ali su vidljivije.
Prva slika, lijevo Mile Boban i kćer Sophie 3 godine, desno njegov brat

Rafo Boban drži kćer svoga Brata Milana, Sophie.

http://Časopis Drina iz 1956. godine

Priložena slika je iz kolovoza 1968. godine kada sam iz Trsta putovao za Pariz, te išao posjetiti Bleiburško groble. Na slikama se mogu vidjeti pet grobnica što svaki grob predstavlja 100 tisuća žrtava, ukupno petsto tisuća pobijenih Hrvata, vojske i civila.
Tada su tu u tom groblju bile pet grobnica sa križem na svakoj grobnici i na vrh svakog križa je bila zataknuta vojna kaciga hrvatskog vojnika. Uslikao sam se tu na jedoj od tih grobnica. Sliku imam pred sobom, ali nije najjasnija jer je u boji, ali se jasno vide grobnice, križevi i šlemovi. Mo. Otporaš.)
Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka – Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.
PRVE KOMEMORACIJE U BLEIBURGU
Grupa hrvatskih izbjeglica, na blagdan Svih sveti 1951. godine uputila se iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Kako su unaprijed isplanirali, trojica su u ranim jutarnjim satima krenula prema groblju u Unter-Loibach-u, a šestorica nešto kasnije prema Bleiburškom polju. Svi su oni, osim jednoga, u Bleiburgu već bili u svibnju 1945., kao sudionici i očevidci početka tog prešućivanog i najvećeg zločina nad hrvatskim narodom u njegovoj cijelokupnoj povijesti.
PRVI VIJENAC NA GROBLJU 

Prvi posjet groblju u Unter Loibachu

Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković na Sve svete 1951. godine
Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković na Sve svete 1951. godine. “DRINA” br. 1-2 1953, strana 17,18,19.

Prva trojka koja je krenula prema groblju u Unter-Loibach-u činili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

– Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. godine u Osjeku. Iz Austrije je protjeran 1960. godine u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.
– Nikica Martinović rođen je 7 travnja 1912. godine pokraj Brčkog u današnjoj BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbin agent i plaćenik Milan Dorić ubio ga u veljači 1975. godine u Klagenfurtu.
 – Franjo Vranjković je rođen 29 kolovoza 1921. godine pokraj Čitluka u današnjoj BiH. Sredinom 50-tih iselio se je u SAD, gdje je umro 2010. Njih su trojica tom prilikom, po dolazku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojnički šljem kojeg su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu polču s nadpisom:
SVIM PALIM I NEZNANIM BORCIMA ZA HRVATSKU NEZAVISNOST 
ZA SPOMEN TEŠKE I NEZABORAVNE TRAGEDIJE KOD BLEIBURGA 
PODIGLI SU OVAJ KRIŽ U ZNAK VANJSKE PAŽNJE
NJIHOVI BOŽJOM POMOĆI PREŽIVJELI SUBORCI. 
Druga grupa hrvatskih izbjeglica produžila je do samog Bleiburškog polja. Tu šestorku činili su: Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Mačinković, Josip Đakić, Halil Dedić i Ante Samovojska. Od tamo pronađenog, još iz svibnja 1945. zaostalog oružja hrvatske vojske, načinili su križ te prisegnuli kako će svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i častno čuvati uspomenu na pomorene hrvatske žrtve. Svoje su se prisege zaista i držali a većina je njih upravo iz tog razloga ostala živjeti u Austriji, odnosno u Klagenfurtu.
– Mirko Karačić, rođen 7 listopada 1921. godine u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine.
– Josip Đakić, rođen 9 prosinca 1922. godine u Čepinu pokraj Osjeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je i umro početkom 2012. godine.
– Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, a Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.
– Petar Hrstić, rođen 20 srpnja 1923. godine u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5 lipnja 2007. u Klagenfurtu.
– Ante Mačinković, rođen 17 siječnja 1928. godine u mjestu Bukovica pokraj Banja Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a umro je 19. veljače 2006. godine u Klagenfurtu.
– Ante Smmovojska, rođen 7 siječnja 1930. godine u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. godine izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.
(Ovim Hrvatima, nazivimo ih “HRVATSKIM PIONIRIMA HODOČAŠĆA NA BLEIBURG”, treba odati doživotno priznanje. Oni su ti koji su počeli pripreme SVIH ODOČAŠĆA NA BLEIBURG. Bilo bi nepošteno Hodočastiti na Bleiburg, sjećati se svih muka, boli, stradanja i pokolja hrvatske vojske i civila a u isto vrijeme se ne sjetiti ovih “HRVATSKIH PIONIRA”. Otporaš.) 
PRVA KOMEMORACIJA U BLEIBURGU
 Sljedeće, 1952. godine, također za blagdana Svih svetih, organiziran je prvi masovniji pohod Bleiburgu. Slika iz “DRINE” br. 1-2, 1953, strana 19. Otporaš.
Slijedeće, 1952. godine, upravo na dan Svih sveti, organiziran je masovni pohod u Bleiburg. Glavni organizator bio je Franjo Vranjković. Njegov pomoćnik, Ante Mikrut taj događaj je opisao u emigrantskom časopisu “DRINA” (br. 1-2, 1953. strana 17,18,19 i 20) Članak je podug sa tri (3) slike, prva Križ i na vrh Križa vojnička kaciga HOS-a sa hrvatskim grbo, druga slika je skupina Hrvata s velikim vjencem i hrvatskom trobijnicom, treća slika je Bleiburško polje sa strijelicom gdje se na toj poljani nalazi to hrvatsko groblje. Ja ću samo sažeto i ukratko ovdje iznijeti dio tog opisa kojeg je potpisao “ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!” IZVJESTITELJ “DRINE” Turkim Etna v.r., Na granici prosinca 1952. Ako se čitatelji budu zanimali za cijeli opis ovog članka, na njihovu želju sam spreman u cijelosti prinijeti ovdje taj članak. Otporaš: 
“Danas je Svih svetih 1952. godine. Na groblju u Klagenfurtu našli su se Hrvati iz cijele pokrajine. Određeno je zborno mjesto: Crkva u Bleiburgu. S mojom grupom idem željeznicom. Susrećemo grupice od pet i sedam ljudi. Pravimo se da se ne poznamo, nitko ne govori, svatko je pod dojmom događaja. Pojedine grupe idu iznajmljenim kamionima, autima, a neke na dvokolicama. U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i grupe se već polako okupljaju na zbornom mjestu. Grudi nam se šire od ponosa, jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh. Mogla je biti mučki i na prijevaru pobijena hrvatska vojska, ali niti nevjera Zapada niti srbokomunistički noževi nisu mogli ubiti duh slobode i državnosti. Kada smo izlazili iz Crkve duboko smo bilo osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali. Na Bleiburškom polju su pali mnogi naši drugovi. Mi preživjeli obnavljamo im vjernost. Kada to ne bismo činili, izdali bi ideale zbog kojih su oni pobijeni. Nakon toga idemo prema Bleiburškom polju. Ono još i danas stoji ne obrađeno. Čitave prošle godine nitko se uopće nije smio ni približiti, ali niti su ga seljaci htjeli obrađivati zbog pokolja koji su se na njemu dogodili. Nismo mi zaboravili Bleiburg niti prijašnjih godina, ali su tadašnje prilike onemogućavale svaki pristup. Niti austrijske vlasti, niti saveznička povjerenstva nisu dopuštali da se oda počast i da se dira u crnu legendu Bleiburga.”
(Potrebno je za današnje prilike i naša hrvatska nova naraštaja reći riječ/dvije o ovom opisu sada pok. Ante Mikruta kojeg je on napisao ima tome više od šest desetljeća. I ja ću reći moje mišljenje, bez ustručavanja. Izvući ću neke neizrečene ideje iz ovog opisa i na iste dati moje mišljenje.
1. Ova grupa svijestnih Hrvata je izabrala Crkvu u Bleiburgu kao zborno mjesto. Oni su to napravili zato kako bi britanskim i savezničkim okupacionim vlastima prikrili pravu namjeru da iđu Hodočastiti na Bleiburško polje i pokloniti se pepelu hrvatske poklane vojske i civila.
2. Susreću se grupice…i prave se da se ne poznaju… Kakova je to čežnja i ljubav bila tih Hrvata, koji su bili vojnički kontrolirani tim savezničkim okupacionim vlastima, potpomognuti i ohrabljeni beogradskom i jugoslavenskom pomoći i suradnjom, otiću na Bleiburg, uz rizik svih progona i nezgoda, odati počast svojim ratnim drugovima, vojnicima i civilima, pomoliti se i na licu mjesta prisegnuti da će to povanljati svake godine.
3. Mi preživjeli odajemo im vjernost. Kada to ne bismo činili, izdali bi ideale zbog kojih su oni pobijeni…Ti Hrvati su to činili tada i njih je na to gonila njihova ljubav prema pobijenim Hrvaticama i Hrvatima, ženama, majkama i djeci. A kliko ih još danas ima, bez ikakova straha da hodu na Hodočašće na Bleiburg, da samo kimnu glavom, mahnu rukom kao da ih se to uopće ništa ne tiče. Dali je takav postupak odraz poštovanja prema mrtvima?, dali je taj postupak odraz mržnje prema mrtvima?, dali je taj postupak odraz prezira prema mrtvima?, ili je taj postupak odgoj prošlosti, tj. Titinih škola i onih koji su do jučer bili VRH političke elite vlade RH koja je prije nekoliko godina ukinula Pokroviteljstvo Hodočašća u Bleiburg? 
4. Ja sam u prošlom opisu br. 3 stavio sliku groblja u Bleiburgu iz godine 1968. Slika je slična ovom gore opisu. Jasno se na njoj moglo vidjeti neobrađeno Bleiburško polje, što je i Ante Mikrut rekao u svoje opisu. 
5. I ove godine u svibnju mjeseci 2015. Hrvati sa sjeveroameričkog kontinenta već pripremaju skupno Hodočašće u Bleiburg. Ako je netko zainteresiran, može se meni javiti svojim komentarom ovdje, pa ćemo ostalo srediti putem privatnog sandučića. Otporaš.)
Ovaj događaj označio je početak stalnog i organiziranog dolaska hrvatskih izbjeglica za blagdan Svih svetih u Bleiburg, odnosno na groblje u Unter-Loibach-u, gdje bi položili cvijeće i pomolili se. Na samom Bleiburškom polju nisu se mogli duže zadržavati zbog rigoroznih ograničenja koje su nametnule britanske okupacione vlsti i austrijska policija.
UKLJUČIVANJE VILIMA CECELJE
Crkva i katoličke organizacije bile su stožerni čimbenik u očuvanja Hrvata u iseljeništvu, pa tako i hrvatskih prognanika u Austriji. No, najdublji je trag svojim radom među hrvatskim iseljenicima ostavio vlč. Vilim Cecelja. Početkom travnja 1953., pod vodstvom vlč. Cecelje, organiziran je Katiločki kongres s prvim duhovnim vježbama za Hrvate katolike u izbjeglištvu. U pripremi kongresa sudjelovali su Franjo Vranjković kao predstavnik Kongresa u Klagenfurtu i Ante Mikrut kao predsjednik Hrvatske katoličke mladeži u Klagenfurtu. U nedjelju 5 travnja 1953., u popodnevnim satima, vlč. Cecelja je prvi put posjetio grobove hrvatskih vojnika u Unter-Loibach-u i Bleiurško polje te odlučio da će iste godine na blagdan Svih svetih održati misu za hrvatske pokojnike u mjesnoj crkvi.
Vilim Cecelja rođen je 24 travnja 1909, godine na Golubarovom bregu u Svetom Iliji, kotara Varaždin. Pučku školu je završio u Svetom Iliji, a nakon položene velike mature na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu upisao se je 15 studenog 1982. u Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika je u lipnju 1932. (tri mjeseca prije Velebitskog ustanka, mo.) zaredio ondašnji nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, u jeku diktature Aleksandra Karađorđevića. Nakon uspostave NDH, Vatikan je vojnim vikarom u novoj državi imenovao zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, a on je bio opunomoćen sam izabrati svoje zamjenike. Dekretom od 27. siječnja 1942. godine nadbiskup Stepinac svojim je zamjenicima imenovao vlč. Stipu Vučetića i vlč. Vilima Cecelju. Vlč. Cecelja tu je dužnost obnašao do 8. svibnja 1944. kada je, po zapovijedi nadbiskupa dra. Stepinca, otišao na novu zadaću u Hrvatski vojno-odgovni ured u Beču.Vlč. Vilim Cecelja posljednji je put bio u Hrvatskoj 23. ožujka 1945. kada je izvijestio nadbiskupa Stepinca o radu u Beču. Jedna od inkriminacija nadbiskupu dru. Alijziju Stepincu na suđenju 1946. godine bila je upravo njegovo poznanstvo i suradnja s vlč. Vilimom Ceceljom. Međutim, nadbiskup Stepinac je o njemu ponosno posvijedočio na komunističkom sudu i komunističkom javnom tužitelju Jakovu Blaževiću u Zagrebu 1946. godine:
“Poznam Cecelju kao čestitog svećenika i ne mogu prigovoriti niti jedne riječi. Što novine pišu o njemu ne može biti mjerodavno pred sudom. On je svećenik neokaljanog života, pošten i pravičan. Da su svi ljudi bili kao Cecelja ne bi nikome ni vlas s glave pala.” Predhodno je američki obavještajni ured CIC, pod pritiskom beogradskih komunističkih vlasti, 16 listopada 1945. uhito vlč. Cecelju i internirao ga u logor za ratne zločince u Glasenbach-u kraj Salzburga. Nakon skoro dvogodišnje istrage, kada suse predstavnici američkih okupacijskih vlasti napokon uvjerili da su sve optužbe neutemeljene, vlč. Cecelja je 20. svibnja 1947. godine pušten na slobodu. Međutim, zatvor je ozbiljno narušio njegovo zdravlje tako da je pune tri sljedeće godine proveo u samostanu časnih sestara oporavljajući se od teške bolesti pluća. U studenom 1948. godine vatikanski delegat za hrvatsku inozemnu postavu msgr. Jure Jogodić imenovao je vlč. Vilima Cecelju dušobrižnikom hrvatskih izbjeglica u Scherdingu kod Linza. Godine 1950. vlč. Cecelja je preuzeo dušobrižništvo za Hrvate u Salzburgu, gdje je i osnovao hrvatski ogranak Caritasa za Austriju – Caritas Croata.
Vlč. dr. Vladimir Vince, glavni ravnatelj za djelo pastve među iseljenom Hrvatskom, i vlč. Vili Cecelja bili su 6. listopada 1966. na audenciji kod pape Pavla VI. i s njim razgovarali o problemima hrvatske pastve izvan domovine, poglavito o tome kako zaštititi hrvatske iseljeničke svećenike od progona koje je provodio Beograd. Papa im je tom prigodom podijelio apostolski blagoslov, a preko njih svim dušobrižnicima i misionarima, vjernicima i svoj iseljeničkoj i izbjegličkoj HrvatskojSuradnja vlč. Vilima Cecelje s preživjelim hrvatskim izbjeglicama u južnoj Austriji i opća podrška Vatikana njegovu djlovanju, označili su novo razdoblje u radu na očuvanju uspomene na žrtve Bleiburške tragedije.

Objavljeno

u

autor/ica

Oznake:

Komentari

6 komentara na “ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG”

  1. Tihomir Horvat

    Svim izbjeglim Hrvatima koji su prošli tragediju na Bleiburškom polju hvala i vječna im slava.

  2. Mihovil Rukavina

    Moj naklon do crne zemlje Bleiburške i zemlje Hrvatske svima koji su ZA DOM PALI,do Bleibuga, i od Bleiburškog polja do grčko .makedonske granice na marševima smrti ili križnome putu.senjska bura,uskoci i lički sokolovi

  3. Iterview s generalom VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM. “Nova Hrvatska” br. 3-4 1960. London.
    http://otporas.com/2161-2/

  4. Nenad Bujan

    Samo zločincima ne.

  5. Tihomir Horvat

    Zločinaca je bilo malo,a najviše civila žena i djece,evo ti link pa gledaj.
    https://youtu.be/4DfxKe5ZQgY i još jedan.

    https://videos.files.wordpress.com/jacvsXgv/nevic491en-zloc48din-partizana-do-sad_dvd.mp4

  6. Nenad Bujan

    Imaš podatke potpuno krive od jugo udbaša hrvatoslovenca Ljeljka i sličnih. Tako mladi nadobudni i prikupljaju podatke a ne čitajući nikakve knjige pogotovo strane. Prve zločine je počinila Pavelićeva tzv. država ovisna o Njemačkoj a partizani su samo poslušali Engleze koji nisu htjeli preuzeti zločince. Naravno da svaki poraženi u Svijetu uzima žene i djecu za štit a to su radili i “hrabri” ustaše jer im je vođa “hrabro” pobjegao. Umjesto da se predaju oni su još i pucali na svjetske pobjednike i sad bi ih trebalo žaliti. Žaliti one koji su formirali jedini od nazifašista dječje logore mogu bolesni ljudi ili neoustaše. Moji u familiji su u visokoj politici 130 godina i imao sam bana, ministre, ambasadore, predsjednike Sabora, dekane fakulteta, direktore, saborske zastupnike, tajnike…..tako da imam sasvim solidne izvore. Tata mi je bio u ratu i nešto iza rata sa Tuđmanom a moj prijatelj mu je bio savjetnik. Ne bih te htio dodatno razočarati tko je sve sudjelovao u smaknućima porazenih ( i tu se laže da su smaknuti bili samo Hrvati) ali bilo je tu budućih predsjednika, budućih predsjednika Sabora, predsj. vlade, oca istog imena kao i sin koji danas kuka protiv tadašnjih komunista koji su mu ubili oca komunista. Uglavnom su to osnivači HDZea uz druge udbaše osim Tuđmana, Manolića i Boljkovca Špegelja, Bobetka, Tusa itd. da te ne razočaram. A najviše su egzegucije nad Hrvatima vršili sami Hrvati tako da je ljutnja na Srbe bespotrebna. Imamo prvog predsjednika, imamo hadeze, imamo još živog koljača Manolića ali nismo imali lustraciju. Jer da je ona sprovedena ovi tipovi ne bi ni postojali. Nego budale danas traže lustraciju jer ne znaju niti što je ona. Tako bi danas bio zabranjen trg Franje Tuđmana. Moj otac je odmah nakon rata otišao u Berlin tako da ima čiste ruke. I nije niti postao general Jna a mogao je kao i njegov suborac skoro 19 godina. A kakve ti to imaš izvore o tim silnim jamama a za jednu udbaš i oficir JNA Ljeljak tvrdi najprije desetine kostura pa 700 pa 2000 ali da ih ima i 3000 pa povećava to na 12000. Istovremeno čovjek od struke doktorski obrazovani slovenski povjesničar tvrdi da je nađeno 12 kostura i da ih treba identificirati ili odrediti porijeklo. Samo uživaj u prošlosti i jamama i živi od toga a upozoram te da mi je Ljeljkov i Bujančev pristaša kolega sa posla završio i liječi se na psihijatriji. Zar vi desni stvarno nemate pametnijeg posla???

    Dana 28. tra 2017. 16:37 osoba “Disqus” napisala je:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)