ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG

Donosim ovdje imena onih Hrvata koji su bili prvi i među prvima u grupi hrvatskih izbjeglica koji su na blagdan Svih sveti 1951. godine, iz Klagenfurta došli na Bleiburško polje položiti vijenac ili vijence i odati počast hrvatskoj pogubljenoj vojski. Prenosim mnoge podatke iz knjige slovenskog pisca i istraživača Udbinih zločina Romana Leljak “UDBA 1”.
www.leljak.siroman@leljak.si.
On je taj koji je početkom 2014. godine pronašao da je slovenska Udba kidnapirala u Salzburgu Hrvata Stjepana Crnogorac 3 srpnja 1972. godine, kao i to da je Udbin agent Milan Dorić ubio u veljači 1975. godine Nikolu Martinovića u Austriji.

Slika: Dr. Drago Zudengo, general Maks Luburić, Živko Vasilj, kod Maksa Luburića 1962. godine.Drago Zudenigo, Maks Luburić, Živko Vasilj, Barcelona 1962.

Drago Zudenigo, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, Živko Vasilj,

Skoro više nema Hrvata koji ne bi u kraćim crticama znao tragični ishod propasti NDH, povlačenje hrvatske vojske prema Austriji s namjerom predaje Zapadnim Saveznicima, kako je to bilo dogovoreno (treba pročitati MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE OD 4 SVIBNJA 1945. KOJEG SU DR. VJEKOSLAV VRANČIĆ I KAPETAN BOJNOG BRODA ANDRIJA VRKLJAN NOSILI SAVEZNIČKOJ UPRAVI U ITALIJU…) putem diplomatskih kanala.

Kako su savezničke vojske, ponajviše britanske okupacionske vlasti, vraćale Titi razoružanu hrvatsku vojsku i civile koji su se tu nalazili, nastala je velika panika i nesnalaženost među Hrvatima, kako među vojskom tako isto i među civilima. Nekih četrdesetak (40) tisuča Hrvata izbjeglica se sada nalazi u zoni britanske okupacione vlasti u Koruškoj. Najveći logor se nalazio u Klagenfurtu, smješten na području današnjeg stadiona nogometnog kluba Koruška u Klagenfurtu…Lager je zauzimao oko 42.000 kvadratnih metara i sastojao se od 20 stambenih baraka, magazina za potrepštine, kuhinje, kantine za društvene djelatnosti, ambulante, dvije baraka za pranje rublja, improvizirane crkvene zgrade, skladišta za ogrijev drva, itd. U logoru su bili osigurani hraba i spavanje kao i mogučnost zaposlenja u nekim austrijskim tvrtkama. Međutim, kretanje, pa čak i odlazak na posao, bilo je ograničeno na samo 10 km od lagera, i to uz pisanu dozvolu britanskih okupacionih vlasti.

U tim i takovim uvijetima svaka aktivnost izbjeglih Hrvata bila je nepoželjna i na sve se načine pokušavala ugašiti. Britanske okupacione vlasti u Austriji, naime, pokušavale su na sve načine prikriti svoju sramotnu ulogu u izručenju hrvatskih zarobljenika njihovim krvnicima te su Hrvatima zabranjivale svako približavanje Bleiburgu, mjestu početka britanskog sudjelovanja u masovnom zločinu nad hrvatskim narodom.

Većina hrvatskih izbjeglica, kao i dio preživjlih političkih dužnostnika i vojnih častnika NDH, teško se mirila s gubitkom države. Tako je, među ostalim, uz suglasnost Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića, osnovano Hrvatski Državni Odbor (HDO) na čelu s dr. Lovrom Sušićem, ministrom gospodarstva u NDH, dr. Matom Frkovićem, ministrom redarstva u NDH, i dr. Mehmedom Mehičićem, ministrom socijalne skrbi u NDH. Zadatak HDO-a bio je organizirati gerilski Otpor u Jugoslaviji. Vjerujući u skoro vojni sukob između zapadnih zemalja i SSSR-a, započeli su s pripremama za podizanje revolucije u Domovini. Samu akciju operativno je vodio Božidar Kavran, zapovjednik svih dobrovoljačkih postrojbi u vrijeme NDH.

U takovom ozračju stalnog očekivanja skorog povratka u Domovinu, hrvatski prognanici u Koruškoj nisu ozbiljno razmišljali o organiziranju vlastitog društvenog života u zemlji u kojoj su se našli, smatrajući tu situaciju privremenom. No, bili su prisiljeni mijenjati svoje ponašanje nakon što je u srpnju 1948. godine akcija koju je HDO pripremao i izvodio više od dvije godine završila potpunim neuspjehom. Većina sudionika akcije koji su pošli u Jugoslaviju bila je likvidirana, ili već prilikom zarobljavanja ili kasnije osuđena na smrt i justificirana, a tek mali broj onih koji su osuđeni na zatvorske kazne izišao je živ na slobodu. Hrvatski prognanici u Austriji tada su uvidjeli da neće biti tako brzog povratka u Domovinu te su bili prisiljeni razmišljati o stvaranju egzistencije u izbjeglištvu. Većina je tražila mogućnost odlaska u prekomorske zemlje, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.

U međuvremene, pored okupljanja na misnim slavljima u improviziranoj crkvi u Lageru, sada je živnuo i rad dvaju društava koja su bila osnovana još u ljeto 1945. godine, Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, koje je nakon nekoliko godina promijenilo ime u Croatia, Beogradu je zasmetalo što hrvatski prognanici igraju pod hrvatskim imenom s lokalnim klubovima, pa su kod britanskih okupacionih vlasti zatražili njegovo ukidanje. Kako bi to izbjegli, voditelji kluba su prihvatili dobronamjernu sugestiju jednog mladog britanskog častnika, zaljubljenika u nogomet, te promijenili naziv kluba u FC Young Boys. Promjenili su i službeni pozdrav kluba “Za dom Spremni” (znači da mržnja na stari hrvatski poZDrav ZA DOM SPREMNI datira u jugoslavenstvu i ljubiteljima Jugoslavije, mo. Otporaš.) u ironični “Himalaja Jim”. Ipak zadržali su hrvatski grb i hrvatske boje na dresovima.

Potkraj 1950. u Lageru se sve češće raspravljalo o potrebi simboličkog odlazka na Bleiburško polje, usprkos zabrani koju su nametnule britanske okupacione vlasti. U tome se istaknuo trojac – dr. Dragutin Zudengo, Nikola, Nikica Martinović (je prvi s desna koji lijevu ruku drži na traki crven, bijeli, plavi, mo. Otporaš.)

i Franjo Vranjković. Dr. Zudengo bio je istaknuti HSS-ovac iz Senja, (Kako se na gore prikazanoj sliki prvi dio moglo vidjeti da se je dr. Zudenigo sastao u Barceloni s generalom Drinjaninom, što je još jedan više očiti znak da general Luburić nije bio zaraženi stranačar, nego jedan hrvatski general kojeg je vojničko znanje zadužilo da se bori za oslobođenje Hrvatske, mo, Otporaš.) a za vrijeme koalicijske vlade u kraljevini Jugoslaviji radio je u beogradskom ministarstvu policije. U NDH je služio kao poručnik, uglavnom u propagandnim sekcijama Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS. Nakon 1945. godine završio je u logoru u austrijskom gradu Lienzu gdje je izdavao list “Vidici”, a kasnije u Klagenfurtu list “Plamen”. Koncem pedesetih godina odselio je u SAD gdje je bio profesor na Le Moyen College u Siracusi te član Hrvatsko-američke Akademije.

Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka – Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.

Grupa hrvatskih izbjeglica, na blagdan Svih sveti 1951. godine uputila se iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Kako su unaprijed isplanirali, trojica su u ranim jutarnjim satima krenula prema groblju u Unter-Loibach-u, a šestorica nešto kasnije prema Bleiburškom polju. Svi su oni, osim jednoga, u Bleiburgu već bili u svibnju 1945., kao sudionici i očevidci početka tog prešućivanog i najvećeg zločina nad hrvatskim narodom u njegovoj cijelokupnoj povijesti.

Prva trojka koja je krenula prema groblju u Unter-Loibach-u činili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

– Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. godine u Osjeku. Iz Austrije je protjeran 1960. godine u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.

– Nikica Martinović rođen je 7 travnja 1912. godine pokraj Brčkog u današnjoj BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbin agent i plaćenik Milan Dorić ubio ga u veljači 1975. godine u Klagenfurtu.

 – Franjo Vranjković je rođen 29 kolovoza 1921. godine pokraj Čitluka u današnjoj BiH. Sredinom 50-tih iselio se je u SAD, gdje je umro 2010. Njih su trojica tom prilikom, po dolazku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojnički šljem kojeg su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu polču s nadpisom:

Druga grupa hrvatskih izbjeglica produžila je do samog Bleiburškog polja. Tu šestorku činili su: Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Mačinković, Josip Đakić, Halil Dedić i Ante Samovojska. Od tamo pronađenog, još iz svibnja 1945. zaostalog oružja hrvatske vojske, načinili su križ te prisegnuli kako će svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i častno čuvati uspomenu na pomorene hrvatske žrtve. Svoje su se prisege zaista i držali a većina je njih upravo iz tog razloga ostala živjeti u Austriji, odnosno u Klagenfurtu.

– Mirko Karačić, rođen 7 listopada 1921. godine u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine.

– Josip Đakić, rođen 9 prosinca 1922. godine u Čepinu pokraj Osjeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je i umro početkom 2012. godine.

– Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, a Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.

– Petar Hrstić, rođen 20 srpnja 1923. godine u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5 lipnja 2007. u Klagenfurtu.

– Ante Mačinković, rođen 17 siječnja 1928. godine u mjestu Bukovica pokraj Banja Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a umro je 19. veljače 2006. godine u Klagenfurtu.

– Ante Smmovojska, rođen 7 siječnja 1930. godine u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. godine izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.

“Danas je Svih svetih 1952. godine. Na groblju u Klagenfurtu našli su se Hrvati iz cijele pokrajine. Određeno je zborno mjesto: Crkva u Bleiburgu. S mojom grupom idem željeznicom. Susrećemo grupice od pet i sedam ljudi. Pravimo se da se ne poznamo, nitko ne govori, svatko je pod dojmom događaja. Pojedine grupe idu iznajmljenim kamionima, autima, a neke na dvokolicama. U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i grupe se već polako okupljaju na zbornom mjestu. Grudi nam se šire od ponosa, jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh. Mogla je biti mučki i na prijevaru pobijena hrvatska vojska, ali niti nevjera Zapada niti srbokomunistički noževi nisu mogli ubiti duh slobode i državnosti. Kada smo izlazili iz Crkve duboko smo bilo osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali. Na Bleiburškom polju su pali mnogi naši drugovi. Mi preživjeli obnavljamo im vjernost. Kada to ne bismo činili, izdali bi ideale zbog kojih su oni pobijeni. Nakon toga idemo prema Bleiburškom polju. Ono još i danas stoji ne obrađeno. Čitave prošle godine nitko se uopće nije smio ni približiti, ali niti su ga seljaci htjeli obrađivati zbog pokolja koji su se na njemu dogodili. Nismo mi zaboravili Bleiburg niti prijašnjih godina, ali su tadašnje prilike onemogućavale svaki pristup. Niti austrijske vlasti, niti saveznička povjerenstva nisu dopuštali da se oda počast i da se dira u crnu legendu Bleiburga.”

Ovaj događaj označio je početak stalnog i organiziranog dolaska hrvatskih izbjeglica za blagdan Svih svetih u Bleiburg, odnosno na groblje u Unter-Loibach-u, gdje bi položili cvijeće i pomolili se. Na samom Bleiburškom polju nisu se mogli duže zadržavati zbog rigoroznih ograničenja koje su nametnule britanske okupacione vlsti i austrijska policija.

Crkva i katoličke organizacije bile su stožerni čimbenik u očuvanja Hrvata u iseljeništvu, pa tako i hrvatskih prognanika u Austriji. No, najdublji je trag svojim radom među hrvatskim iseljenicima ostavio vlč. Vilim Cecelja. Početkom travnja 1953., pod vodstvom vlč. Cecelje, organiziran je Katiločki kongres s prvim duhovnim vježbama za Hrvate katolike u izbjeglištvu. U pripremi kongresa sudjelovali su Franjo Vranjković kao predstavnik Kongresa u Klagenfurtu i Ante Mikrut kao predsjednik Hrvatske katoličke mladeži u Klagenfurtu. U nedjelju 5 travnja 1953., u popodnevnim satima, vlč. Cecelja je prvi put posjetio grobove hrvatskih vojnika u Unter-Loibach-u i Bleiurško polje te odlučio da će iste godine na blagdan Svih svetih održati misu za hrvatske pokojnike u mjesnoj crkvi.

Vilim Cecelja rođen je 24 travnja 1909, godine na Golubarovom bregu u Svetom Iliji, kotara Varaždin. Pučku školu je završio u Svetom Iliji, a nakon položene velike mature na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu upisao se je 15 studenog 1982. u Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika je u lipnju 1932. (tri mjeseca prije Velebitskog ustanka, mo.) zaredio ondašnji nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, u jeku diktature Aleksandra Karađorđevića. Nakon uspostave NDH, Vatikan je vojnim vikarom u novoj državi imenovao zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, a on je bio opunomoćen sam izabrati svoje zamjenike. Dekretom od 27. siječnja 1942. godine nadbiskup Stepinac svojim je zamjenicima imenovao vlč. Stipu Vučetića i vlč. Vilima Cecelju. Vlč. Cecelja tu je dužnost obnašao do 8. svibnja 1944. kada je, po zapovijedi nadbiskupa dra. Stepinca, otišao na novu zadaću u Hrvatski vojno-odgovni ured u Beču.Vlč. Vilim Cecelja posljednji je put bio u Hrvatskoj 23. ožujka 1945. kada je izvijestio nadbiskupa Stepinca o radu u Beču. Jedna od inkriminacija nadbiskupu dru. Alijziju Stepincu na suđenju 1946. godine bila je upravo njegovo poznanstvo i suradnja s vlč. Vilimom Ceceljom. Međutim, nadbiskup Stepinac je o njemu ponosno posvijedočio na komunističkom sudu i komunističkom javnom tužitelju Jakovu Blaževiću u Zagrebu 1946. godine:

“Poznam Cecelju kao čestitog svećenika i ne mogu prigovoriti niti jedne riječi. Što novine pišu o njemu ne može biti mjerodavno pred sudom. On je svećenik neokaljanog života, pošten i pravičan. Da su svi ljudi bili kao Cecelja ne bi nikome ni vlas s glave pala.” Predhodno je američki obavještajni ured CIC, pod pritiskom beogradskih komunističkih vlasti, 16 listopada 1945. uhito vlč. Cecelju i internirao ga u logor za ratne zločince u Glasenbach-u kraj Salzburga. Nakon skoro dvogodišnje istrage, kada suse predstavnici američkih okupacijskih vlasti napokon uvjerili da su sve optužbe neutemeljene, vlč. Cecelja je 20. svibnja 1947. godine pušten na slobodu. Međutim, zatvor je ozbiljno narušio njegovo zdravlje tako da je pune tri sljedeće godine proveo u samostanu časnih sestara oporavljajući se od teške bolesti pluća. U studenom 1948. godine vatikanski delegat za hrvatsku inozemnu postavu msgr. Jure Jogodić imenovao je vlč. Vilima Cecelju dušobrižnikom hrvatskih izbjeglica u Scherdingu kod Linza. Godine 1950. vlč. Cecelja je preuzeo dušobrižništvo za Hrvate u Salzburgu, gdje je i osnovao hrvatski ogranak Caritasa za Austriju – Caritas Croata.

Vlč. dr. Vladimir Vince, glavni ravnatelj za djelo pastve među iseljenom Hrvatskom, i vlč. Vili Cecelja bili su 6. listopada 1966. na audenciji kod pape Pavla VI. i s njim razgovarali o problemima hrvatske pastve izvan domovine, poglavito o tome kako zaštititi hrvatske iseljeničke svećenike od progona koje je provodio Beograd. Papa im je tom prigodom podijelio apostolski blagoslov, a preko njih svim dušobrižnicima i misionarima, vjernicima i svoj iseljeničkoj i izbjegličkoj HrvatskojSuradnja vlč. Vilima Cecelje s preživjelim hrvatskim izbjeglicama u južnoj Austriji i opća podrška Vatikana njegovu djlovanju, označili su novo razdoblje u radu na očuvanju uspomene na žrtve Bleiburške tragedije.