SEDAMDESET DRUGA OBLJETNICA (1951-2023) HODOČAŠĆA NA BLEIBURG, dostavio Mirko Bilić-Erić

—

od

Otporaš
u

 

SEDAMDESET DRUGA OBLJETNICA (1951-2023) HODOČAŠĆA NA BLEIBURG!

MISLILI SU NAS POKOPAT – NISU ZNALI DA SMO SJEME
image.png

1951-2023 JE: 72 DRUGO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG

image.png
image.png

PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG

PRVA KOMEMORACIJA U BLEIBURGU
 ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG.

Donosim ovdje imena onih Hrvata koji su bili prvi i među prvima u grupi hrvatskih izbjeglica koji su na blagdan Svih sveti 1951. godine, iz Klagenfurta došli na Bleiburško polje položiti vijenac ili vijence i odati počast hrvatskoj pogubljenoj vojski.

Drago Zudenigo, Vjekoslav Maks Luburić, general 

Drinjanin, Živko Vasilj,

 Barcelona, ljeta Gospodnjeg 1962.

image.png
IZVIĐANJE U BLEIBURGU. 
Ova slika prikazuje Hrvate koji promatraju sigurnost prelaza preko puta do bleiburškog polja gdje se nalaze grobovi hrvatskih vojnika na koje žele položiti vijence. Saveznička vojska je po nalogu Beograda patrolirala i nadgledala svaki pokret Hrvata koji su se nalazili u toj blizini. 
Dr. Zudengo predložio je da se Stjepana Mauera, inače zubara u Lageru, kao plućnog bolesnika pošalje na tobožnje liječenje u Bleiburg, a zapravo s pravom svrhom da izvidi stanje na Bleiburškom polju. Već nakon nekoliko dana provedenih u Bleiburgu Stjepan Mauer je uspostavio dobre kontakte s domaćim stanovništvom i saznao da na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, u samoj blizini Bleiburškog polja, postoji grobnica u kojoj je pokopano 16 hrvatskih vojnika. Ovi su bili pobijeni prilikom samog povlačenja partizana te su ih mještani potom pokopali na mjesnom groblju.Stjepan Mauer je susreo mještanku slovenskog podrijetla, Helenu Kosmatsch, na čijem su kućnom pragu, pred njenim očima, partizani zaklali jednog od tih hrvatskih vojnika. Taj događaj, kao i činjenica da su njena dva sina kao pripadnici Wehrmachta nestala u ratnom vihoru na istočnom bojištu, nju je ponukalo da vodi brigu o grobu hrvatskih vojnika na groblju u Unterr-Loibachu. (Imao sam priliku upoznati tu gospođu Helenu Kosmatsch kada sam po prvi puta idući iz Trsta za Pariz došao posjetiti to groblje hrvatskih vojnika na Bleiburgu u kolovozu 1968. godine. Ta gospođa Helena Kosmatsch je svoje očevidne priče o pokolju i ubijanju hrvatskih vojnika, tu pred njezinom kućom, jer joj je kuća odmah uz tik groblja, ispričala i prepričala na stotine puta raznim Hrvatima i hrvatskim skupinama, tako je i meni ponovila, Bog dragi zna po koliko puta te iste priče.
Prilažem slik Bleiburškog groblja. Mile Boban, Otporaš.)
image.png
Priložena slika je iz
Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka – Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.
PRVE KOMEMORACIJE U BLEIBURGU
Grupa hrvatskih izbjeglica, na blagdan Svih sveti 1951. godine uputila se iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Kako su unaprijed isplanirali, trojica su u ranim jutarnjim satima krenula prema groblju u Unter-Loibach-u, a šestorica nešto kasnije prema Bleiburškom polju. Svi su oni, osim jednoga, u Bleiburgu već bili u svibnju 1945., kao sudionici i očevidci početka tog prešućivanog i najvećeg zločina nad hrvatskim narodom u njegovoj cjelokupnoj povijesti.
PRVI VIJENAC NA GROBLJU 

Prvi posjet groblju u Unter Loibachu

Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković na Sve svete 1951. godineAnte Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković na Sve svete 1951. godine. “DRINA” br. 1-2 1953, strana 17,18,19.

Prva trojka koja je krenula prema groblju u Unter-Loibach-u činili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

– Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. godine u Osjeku. Iz Austrije je protjeran 1960. godine u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.
– Nikica Martinović rođen je 7 travnja 1912. godine pokraj Brčkog u današnjoj BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbin agent i plaćenik Milan Dorić ubio ga u veljači 1975. godine u Klagenfurtu.
 – Franjo Vranjković je rođen 29 kolovoza 1921. godine pokraj Čitluka u današnjoj BiH. Sredinom 50-tih iselio se je u SAD, gdje je umro 2010. Njih su trojica tom prilikom, po dolazku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojnički šljem kojeg su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu polču s nadpisom:
SVIM PALIM I NEZNANIM BORCIMA ZA HRVATSKU NEZAVISNOST 
ZA SPOMEN TEŠKE I NEZABORAVNE TRAGEDIJE KOD BLEIBURGA 
PODIGLI SU OVAJ KRIŽ U ZNAK VANJSKE PAŽNJE
NJIHOVI BOŽJOM POMOĆI PREŽIVJELI SUBORCI. 
Druga grupa hrvatskih izbjeglica produžila je do samog Bleiburškog polja. Tu šestorku činili su: Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Mačinković, Josip Đakić, Halil Dedić i Ante Samovojska. Od tamo pronađenog, još iz svibnja 1945. zaostalog oružja hrvatske vojske, načinili su križ te prisegnuli kako će svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i častno čuvati uspomenu na pomorene hrvatske žrtve. Svoje su se prisege zaista i držali a većina je njih upravo iz tog razloga ostala živjeti u Austriji, odnosno u Klagenfurtu.
– Mirko Karačić, rođen 7 listopada 1921. godine u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine.
– Josip Đakić, rođen 9 prosinca 1922. godine u Čepinu pokraj Osjeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je i umro početkom 2012. godine.
– Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, a Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.
– Petar Hrstić, rođen 20 srpnja 1923. godine u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5 lipnja 2007. u Klagenfurtu.
– Ante Mačinković, rođen 17 siječnja 1928. godine u mjestu Bukovica pokraj Banja Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a umro je 19. veljače 2006. godine u Klagenfurtu.
– Ante Samovojska, rođen 7 siječnja 1930. godine u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. godine izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.
(Ovim Hrvatima, nazivimo ih “HRVATSKIM PIONIRIMA HODOČAŠĆA NA BLEIBURG”, treba odati doživotno priznanje. Oni su ti koji su počeli pripreme SVIH ODOČAŠĆA NA BLEIBURG. Bilo bi nepošteno Hodočastiti na Bleiburg, sjećati se svih muka, boli, stradanja i pokolja hrvatske vojske i civila a u isto vrijeme se ne sjetiti ovih “HRVATSKIH PIONIRA”. Otporaš.) 
PRVA KOMEMORACIJA U BLEIBURGU

 Sljedeće, 1952. godine, također za blagdana Svih svetih, organiziran je prvi masovniji pohod Bleiburgu. Slika iz “DRINE” br. 1-2, 1953, strana 19. Otporaš.

Mirko Bilic- Eric

2:38 AM (5 hours ago)
to me, Mile Boban

Dragi moj Mile,

Naravno da se slažem. Stavi na stranicu otporas.
Pozdrav Tebi, nevisti Annie i cjeloj obitelji. ZA DOM SPREMNI!

Mirko

Komentari

Odgovori