RAZLAZ POGLAVNIK – LUBURIĆ 1956. GODINE

RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. JE VELIKA PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE

(Donosim, jedno pismo kojeg je pisao Vršilac dužnosti Glavnog Povjerenika H.N.O. i Glavni Tajnik Medjudruštvenog Odbora u Melbourne-u, ožujka 1956. gosp. Branko Božičević. Iz sadržaja pisma može se zaključiti nervoza Hrvata u kojoj su živjeli uzrokom RZALAZA POGLAVNIK/LUBURIĆ. To vrijeme nije bilo samo vrijeme ogovaranja, vrijeme olajavanja Hrvata protiv Hrvata, nego je to upravo bilo vrijeme traženja putova kako razumjeti i one Hrvate koji su osjećajno bili u srcu i u duši Hrvati, ali ipak su se borili protiv svoje Države Hrvatske, pa makar ta Hrvatska Država u njihovim maštama bila i “Fašistička” Hrvatska Država, što ona uopće nije bila. Ovo područje još ni danas, na dan američke 240 godina državnosti/nezavisnosti 4 srpnja 2016. godine nije ispitano ni povijesno razrađeno. To se je moglo uočiti u ovih zadnjih nekoliko mjeseci hrvatskog političkog vrha RH veličajući avnoj i zavnoh kao temelje na kojima – po njihovim mišljenjima – je stvorena današnja RH, a da su pri tome zaboravili spomenuti da je RH stvorena na temeljima želja hrvatskog naroda i na temeljima borbe protiv svakog jugoslavenstva i titoizma. Zato dolje priloženo pismo, koliko god ono bilo istinito/neistinito, neka bude dio povijesti hrvatske političke emigracije. Otporaš.)

Pismo počima ovako:

HRVATSKI BORCI U OCEANIJI I U SVIETU

Povodom pisma Poglavnika Dr. Ante Pavelića, u kojem je nepravedno optužio brata Srećka Rovera, formiran je izvanredni Častni Sud, te je brat Rover zatražio svoje zapovjednike, da mu uvaže ostavku na dužnosti, koju je vršio na području Oceanije. Njegovi pretpostavljeni nisu mu uvažili ovu molbu, nego su mu podijelili privremeni dopust, dok će trajati Časni Sud, te sam ja, Branko Božičević, po odluci pretpostavljenih, preuzeo vršenje dužnosti Gl. povjerenika Hrv. Nar. Opora, a na želju predstavnika hrvatskih društava u Australiji i Novom Zelandu, preuzeo sam i vršenje dužnosti Tajnika Medjudruštvenog Odbora.

Po ovoj dužnosti želio bih uputiti hrvatskoj braći nekoliko riječi u vezi sa našim radom i nastupom. Suglasni smo u cijelosti sa prijašnjim radom Povjereništva H.N.O. i Medjudruštvenog Odbora, te ostajemo nepokolebivo uz zaključke is toga, a posebno podvlačimo zaključak HRVATSKIH DRUŠTAVA I KLUBOVA NA PODRUČJU OCEANIJE od 14 siječnja 1956.

(Da bi današnji hrvatski mlađi naraštaj mogao što bolje razumjeti hrvatska nacionalna i politička gibanja u drugoj poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji, potrebno je dati neka pojašnjenje:

Prvo (1) poslije bleiburške tragedije hrvatskog naroda 1945. godine mnogi Hrvati su emigrirali u prekomorske zemlje. 

Drugo (2) kako su skoro svi ponijeli Hrvatsku ili dio svoje Hrvatske sa sobom, u zemlje ili države u koje su se doselili i uselili, mnogi su pristupili već postojećim hrvatskim organizacijama i društvima. 

Treće (3) mnogi nisu htjeli prići postojećim društvima i organizacijama, već su stvarali druge, nove, svoje organizacije u kojima su razvijali svoje ideje i poglede tada za oslobođenje Hrvatske. 

Četvrto (4) hrvatska emigracija se povećava iz dana u dan; preko tri milijuna i više iseljenih Hrvata u prekomorskim zemljama, svi neće u istu organizaciju ali svi hoće Slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. 

Peto (5) sveopći hrvatski osjećaji i sveopće hrvatske dnevne potrebe sile i pritiskuju Hrvate u svim hrvatskim naseobama i zajednicam na zajednički rad i da zajednički djeluju za hrvatsku zajedničku stvar. 

Šesto (6) iz te sveopće hrvatske potrebe osnivaju se MEĐUDRUŠTVENI ODBORI HRVATSKIH DRUŠTAVA u svim zajednicama slobodnog svijeta gdje su hrvatski emigranti živjeli. Sedmo

(7) naša hrvatska zajednica sjeverne Californije, dakle područje i okolice San Francisca gdje sam ja živio, Međudruštveni Hrvatski Odbor je imao 13 različiti hrvatskih društava i organizacija. 

Osmo (8) da bi se što bolje i uskladnije moglo među Hrvatima raditi, taj Međudruštveni Hrvatski Odbor bi sazvao sjednicu na koju bi došli predstavnici svih društava: političkih, športskih, crkvenih, gospodarskih, studentskih isl., gdje bi se raspravljalo o zajedničkim potrebama, datumi usklađivali tako da nebi došlo do neke predstave, piknika, zabave, godišnjih sjednica, proslava Dana Hrvatske Državnosti Desetog Travnja i slično isti dan. 

Deveto (9) to je sve Hrvatima bilo potrebno kako bi što svrsihodnije sačuvali u tuđem svijetu sačuvali stare hrvatske tradicije i povijesne vrline Hrvatskih Velikana, i 

Deseto (10) čitajući pisma ovih naših prvih veterana druge hrvatske političke emigracije, olako se može primijetiti da su oni skoro svi služili se pravopisnim pisanjem NDH., što je svakako odraz tog vremena, a nikako to nije bio neki “ustaški rječnik”, kako je to naš hrvatski neprijatelj tumačio i nastojao prikazati. Osim toga ova pisma nisu više neka privatna svojina, nego jedan vrlo važan dio i povijesni dokument hrvatske političke emigracije. Za sigurno će ova pisma uveliko pomoći i poslužiti će hrvatskim povjesničarima napisati jednu veliku, ozbiljnu i istinitu POVIJEST HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE 1945-1990. Mo. Otporaš.)

Ovaj isti zaključak bio je potpisan po predstavnicima svih društava, kao i gl. Tajnik istoga, te do danas niti jedan od svih naslova se nije ogradio od ovog zaključka, nego su mnogi na redovitim društvenim saborima ovu suglasnost potvrdili.

Želimo naglasiti, da ski protest i zaključci ne mijenjaju naš stav u predmetu KONTINUITETA DRŽAVNOSTI I VRHOVNIČTVA, smatramo Dr. Antu Pavelića državnim Poglavarom, ali ovaj stav ne isključuje po demokratskim načelima naše prirodno pravo, ne prihvatiti ono što se očito protivi interesima domovine.

Radi toga nismo se mogli složiti o “podjeli Bosne” i odricanju naših svetih granica, na Drini, za koja su pali tisuće i tisuće hrvatskih života. NAŠA JE GRANICA NA DRINI SA KOJOM STOJIMO I PADAMO, i nećemo o njoj raspravljati. (Ovdje se radi o nekom i takozvanom sporazumu Stojadinović/Poglavnik iz 1954. godine, kojeg je – navodno – časopis “Izbor” iz Argentine zastupao, opravdavao i širio. Na sve ove događaje oko “podjele Bosne”, general Drinjanin je izdao Okružno Pismo: “BRAĆO USTAŠE PRODANO JE POLA BOSNE”. Mo. Otporaš.)

Radi toga nismo mogli odobriti sramotno napadanje na istaknute hrvatske svećenike i katoličku crkvu općenito, a koje je napadaje vodio “Izbor” u ime vodstva. (Ovdje se misli, kada se kaže “u ime vodstva” na one uske suradnike i ljude oko Poglavnika, poimenice dra. Vrančića, dra. Ilića i druge, mo. Otporaš.)

Radio toga nismo se mogli poistovjetiti sa odricanjem od Hrvatskog Narodnog Otpora, koji je istovjetan sa Ustaškim Pokretom. Iz redova Hrv. Nar. Otpora palo je toliko junaka u nadljudskoj borbi za Hrvatsku i novi junaci još uvijek padaju.

Radi toga nismo mogli prijeći preko pokušaja “uklanjanja” iz hrvatske oslobodilačke borne najuglednijih hrvatskih rodoljuba, kao što je general Luburić, te brat Srećko Rover, koji se je godinama borio protiv Poglavnikovih neprijatelja i znao organizirati i skupiti hrvatska društva i klubove u jednu cjelinu na području Oceanije.

Na neistinite optužbe protiv brata Srećka Rovera i na njegovu vlastitu molbu, biti će postavljen ČASTNI SUD sa strane pretpostavljenih, pod predsjedništvom pukovnika Marijana pl. Pusića i četiri votanta, (riječ “votant” znači: član sudskog vijeća, mo.) te 12 porotnika sve od reda najuglednijih osoba hrvatske emigracije. Ovaj Časni Sud će ispitati cijelu stvar i JAVNO DONIETI SVOJ ZAKLJUČAK.

Mi smo neprijatelji tračeva i neistinitih optužaba, koje neprijatelji ubacuju. Mi hoćemo istinu, pa makar bila i gorka, ali ako je tko kriv, onda ga se mora suditi i dokazima dokazati njegovu krivnju.
Da je brat Rover prešutio na napadanje svećenstva po uredniku “Izbora” Subašiću i da mu nije povratio njegove novine, onda bi Rover bio dobar i ne bi bio napadnut po Subašiću, koji je već godinu dana prije rekao, da će napraviti “rusvaj” (riječ “rusvaj” znači: sprdnja, metež, lom, gužva, ruglo, prezir, jednom riječi čudo, mo. Otporaš.) u ustaškim redovima i da će biti smijenjen Srećko Rover, a general Luburić “uklonjen”.

Kada je g. Ilić (dr. Andrija, mo.) povodom dogadjaja u Argentini pisao na Medjudruštveni Odbor, da je Poglavnik u opasnosti i da se skriva, te da on (Ilić) “preuzima” sve poslove u emigraciji, te sebe nazvao “novim vodstvom”, ali nas je zamolio, da mu ne pravimo previše reklame (doslovce). Na ova njegova neozbiljna pisma brat Rover je odgovorio sa UPUTAMA, koje su samo slavljenje Poglavnika, jer u ovim uputama brat Rover kaže, da ne primamo nikakvih naloga, nego jedino od Poglavnika osobno, od predsjednika vlade Dr. Džafera kulenovića ili od generala Luburića, zapovjednika Hrv. Nar. Otpora.

Kada je Srećko Rover odbio “Izbor” i nije htio širiti ovakav nečastan list, koji nada crkvu i svećenstvo, kada nije prešutio na Raićevu “podjelu Bosne” i kada nije “pribavio dosta novca vodstvu u Buenos Airesu” (mi posjedujemo originalna pisma sa dotičnog mjesta), onda je bio proglašen “izdajicom” i “komunistom”. Pa kada je zatražio sud, onda su oni odbili, ali ipak će biti formiran javni časni Sud na inicijativu ljubitelja pravde i čiji će pravorijek biti objavljen svim hrvatskim organizacijama, društvima i klubovima. (Tiskana je posebna DRINA br. 1/3, God. VI. 1956. od 88 stranica u kojoj su skoro svi detalji tog Časnog Suda opisani. To je bila posljednja DRINA za života pok. Poglavnika. Prva DRINA poslije Poglavnikove smrti je izišla za Deseti Travnja 1960. Prilažem sliku i obrazloženje te knjige DRINE. Mo. Otporaš.)

U svim ovim “optužbama” i u nizu konspiracija, koje se vode iz Buenos Aires, stiglo je ovih dana jedna vijest “Okružnog Pisma” g. Vrančića, u kojem on u ime “vodstva” razlaže zašto su general Luburić i Srećko Rover “isključeni” iz “nacionalističkih redova”.

“Kada smo pročitali jadnu i neistinitu argumentaciju g. Vrančića, onda nam je bilo jasno zašto je njegova misija sa “Bijelom zastavom preko Alpa” završila u četnički logor u Italiji mjesto u Zapovjedništvo Savezničkih snaga u Caserti. Čovjek ovakvih siromašnih sposobnosti nije ni mogao izvršiti jedan takav zadatak. Da je na njegovu mjestu bio obični čarkar, bolje bi izvršio, (zadatak, mo.) jer bi imao na umu važnost ove misije, o kojoj je ovisilo toliko hrvatskih života.

U svojem pismu g. Vrančić kaže, da su general Luburić i Srećko Rover “odbili poziv Hrvatskog Domobrana, da organiziraju u svojim zemljama medju Hrvatima i prijateljima slanje brzojava novim oblastima u Argentini protiv proganjanja Poglavnika i Hrvata u Buenos Airesu”. (Tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969, mogao je u toj knjizi pronaći mnoga pisma i Okružnice HNO koje je pisao general Luburić, pozivao Hrvate svih političkih nazora da pišu i pošalju telegrame novoj argentinskoj vojnoj Junti, da nije istina ono što protivnici Poglavnika serviraju novoj argentinskoj vladi. Mo. Otporaš.)

Prije svega mi takav poziv Hrvatskog Domobrana nismo nikada primili, ali čim smo dobili obavijest od generala Luburića i Ivici Krlića, još iste noći, uputio je brat Rover zajedno sa nama okružnicu svim hrvatskim društvima na području Oceanije sa molbom, da se upute brzojavi i protesti. NEMA NITI JEDNOG HRVATSKOG DRUŽTVA NA PODRUČJU OCEANIJE, koje nije odmah postalo radiogram (upućene) na predsjednika Lonardi-a, (Mirne duše se može reći da je u Argentini bio građanski rat 1953/1955 gdje je vojnička Junta generala Eduarda Leonadra zbacila bivši Peronov režim, koji je, to je Hrvatima poznato, uveliko pomogao Hrvatima, pa i samom Poglavniku. To su neprijatelji Poglavnika i Hrvatske iskoristili i predočili novoj vladi generala Eduarda Leonarda lažne dokaze protiv Poglavnikavo. Na osnovu tih lažnih i fabriciranih “dokaza” nova argentinska vlast je počela progoniti Poglavnika i sve istaknute Hrvate. To je čak uzrokovalo atentat na Poglavnika Desetog Travnja 1957, godine i njegov odlazak za Španjolsku. Otporaš.) a po uputama Medjudruštvenog Odbora.

Vi ste, braćo, u tome svjedoci. Mi imamo i danas veliki broj kopija dotičnih protestnih pisama. Osim toga na prijedlog brata Rovera poslana je pomoć u vrlo znatnom iznosu osobno Poglavniku. Poglavnik je potvrdio primitak i zahvalio se na uslugama u ovim teškim danima. Ovo sve dobro zna i g. Vrančić, ali ga ne smeta, da iznosi ovakve neistine, jer to leži u njegovu moralu. G. Vrančić nadalje kaže, da se “troše stare tiskanice društva” tj. da dotična društva ne postaje. Želimo naglasiti, da ova društva na području Oceanije postoje i da su gradjena na čvrstoj bazi, pa se neće poljuljati na pisma g. Vrančića i njemu sličnih. G. Vrančić bi morao znati, da istina uvijek pobjedjuje, a neistina ruši samo one, koji se sa njome služe.

Mi smo uvijek učinili što je bilo u našim mogućnostima, a i u buduće ćemo tako raditi za dobrobiti hrvatskog naroda, a još bi mogli više vremena utrošiti u ovu borbu, da se ne trebamo boriti protiv pojedinaca u našim redovima kao što su g. Vrančić, Subašić, Raić i njima slični.

Povodom nekoliko samozvanih pisama, koja stižu iz Sydney-a, a potpisani su potpuno nepoznatim  osobama, za koje smo po prvi puta čuli da uopće postoje, želimo naglasiti još jedanput, da naš zaključak od 14 siječnja 1956. god. nije potpisan po osam “hrvatskih rodoljuba”, već po OSAM HRVATSKIH DRUŽTAVA I KLUBOVA U AUSTRALIJI I NOVOM ZELANDU, tj. sveukupne hrvatske organizacije na ovom području.

U Sidney-u sastala se grupica ljudi na privatnom sastanku. Ovi ljudi na čelu sa neozbiljnom osobom Tomljanovićem u duhu jedinstva sa Vuinom: Sporisem (Ne znam šta bi ova riječ mogla značiti, mo.) žele voditi “politiku”. U svojoj tobožnjoj “rezoluciji” i ponavljanju o vjernosti Poglavniku, najavili su duh “mirotvorstva”, odgoja mladeži – čitav “petogodišnji plan rada” – a u stvari njihova “politika” počela je i završila sa jednim stereotipnim pismom potpisivanim u više navrata, a sastoji se u sramotnom napadanju na brata Rovera,

Ovaj Medjudruštveni Odbor smatra zakonitim društvom A.H.D (Australska Hrvatska Društva, mo.) u Sydney-u na čelu sa predsjednikom Zdenkom Dandom.

Onim ljudima koji nas nazivaju “odmetnicima” i koji kažu da se odričemo Poglavnika, možemo samo ovako odgovoriti – Mi se ne odričemo Poglavnika, ali želimo, da ljudi, koji rade na štetu cjelokupnog Hrvatskog naroda budu uklonjeni iz Poglavnikove okoline, i da čestiti i požrtvovani rodoljubi dodju na njihovo mjesto, te da svojom požrtvovnošću i radom doprinesu konačnom oslobodjenju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Ne želimo one ljude, koji su pretvorili našu oslobodilačku borbu i hrvatsko ime u sramotnu trgovinu, te si ovim imenom žele osigurati udoban život u emigraciji, a na povratak u Hrvatsku niti ne pomišljaju.

Sa ovom okružnicom želimo završiti ovaj žalosni pasus u hrvatskoj emigraciji i dati se svim silama na rad za budućnost i ići prema konačnom cilju. Pred nama se nalazi gola i kruta hrvatska stvarnost. Mi ne vidimo koristi u klevetničkim i neistinitim napadajima i iživljavanjima raznih Subašića, Ilića, Vrančića i osoba koje razašilju samovoljna pisma u tu svrhu. (Ove osobe i mnoge druge se mogu pronaći u spomenutoj knjizi Maksa Luburića, gdje on u raznim Okružnicama i pismima prstom upire u krivce skoro svih tih zavrzlama, neistina i laži. U tu svrhu potrebno bi bilo pregledati DRINU br. 1/3 1956. koja ima 88 stranica i sva je posvećena tim lažima i intrigama, bez sakrivanja imena tih osoba.Prilažem sliku predzadnje stranice tog časopisa DRINA koja je POSVEĆENA USTAŠKOJ PRAVDI. Mo. Otporaš.)   
Povjerenje naroda opravdava se ozbiljnim radom i borbom. Mi smo tako i do sada radili, pa ćemo i nakon ove naše unutarnje krize nastaviti našim radom i borbom za Hrvatsku. Mi nismo desničari ni ljevićari, nego svjesni ljudi, koji uvidjaju, da na emigraciji leže velike dužnosti, koje moramo izvršiti. Ne želimo se igrati vodja, nego okupiti sve zdrave hrvatske snage, koje žele po svojoj hrvatskoj svijesti raditi na oslobodjenju domovine.

DESETI TRAVNJA je zacrtao naš put, koji je obnova Starčevićevog deržanstva. To je opći hrvatski dan, koji pripada svim Hrvatima i nitko ga ne može monopolizirati, kao što i hrvatstvo nije monopol nekolicine ljudi nego osobina rodoljuba. Ustaška misao inspirirala je Deseti Travnja, a stvorio ga je hrvatski narod sveopćim ustankom.

Petnaesta je obljetnica hrvatske državnosti pred nama. Hrvatska Društva u Australiji i Novom Zelandu prednjačili su u svijetu pri proslavama, najvećeg hrvatskog dana, dana HRVATSKE NEZAVISNOSTI, te će i ove godine proslaviti ovaj sveti dan u duhu povratka u

NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.

Za Poglavnika i Dom Spremni!
Vršioc dužnosti:
GL. POVJERENIKA H.N.O.,
GL. TAJNIKA MEDJ. ODBORA,
Branko Božičević v.r.

U Melbourne-u, ožujka 1956. g.

Šezdeset godina i četiri mjeseca kasnije, prepisao. Mile Boban, Otporaš.