PRILOG TEORIJI HRVATSKE DRŽAVNE ORGANIZACIJE, piše dr. Ivica Ivo Josipović

 

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

PRILOG TEORIJI HRVATSKE DRŽAVNE ORGANIZACIJE

Metodološki pristup

Predmet:

Hrvatsko nacionalno pitanje predmetno se tiče de facto hrvatske državne organizacije pa se otuda i može konstatitati da je to “alfa i omega” nacionalnog pitanja. Ukupna hrvatska nacionalna ideja se treba promatrati u sklopu idejne, teorijske i normativne koncepcije projekta državne organizacije ili hrvatskog državnotvornog pitanja. Naznačeni predmet ima tri osnovne razine:

Prva se tiče idejnih osnova osoba i krugova koji se bave odredjenom tematikom koje, onda kada se uspostavi predmet, cilj i odgovarajuća sadržina, onda predstavlja koncepciju. Otuda se i koristi pojam idejni koncept koji podrazumijeva da se kao osnovni predmet navodi hrvatska državnost, zatim da se hrvatska državnost ustanovljava kao cilj nacionalne organizacije te da ujedno sadržava odredjenu sadržinu kao što su oblici državne organizacije, djelovanje i ostvarivanje funkcija na teritoriji odredjene nacije. Druga se odnosi na normativnu stranu državne organizacije koja onda kada se na cjelovit način urede pravni i zakonski odnosi glede državne organizacije i državnih organa, dobija karakter normativnog koncepta. Treća razina se odnosi na državnu organizaciju koja se odlikuje elementima rasprostranjenosti na odredjenom teritoriju i koja se ispoljava kao odredjeni vid upravljanja različitim izvorima uključujući ljudski. Državna organizacija stoga predstavlja oblik društvenog dogovora izmedju predstavnika pučanstva i socijalnih slojeva koji po osnovu bogastva, naslijedja, zasluga ili vještina ili znanja, stiču pravo da na odgovoran način i sukladno nacionalnim interesima upravljaju svim raspoloživim izvorima u cilju postizanja općeg boljitka. Četvrta razina predstavlja praktična ostvarenja ili iskustveni podaci koji zorno svjedoče kako se ispoljava državna organizacija te koji je odnos izmedju normativnog koncepta i praktičnih oblika prakticiranja istih.

Prva razina podrazumijeva istraživanje, analizu, uporedjivanje i sučeljavanje različitih idejnih i teorijskih stajališta koja se predmetno bave pitanjem hrvatske državnosti neposredno ili u povezanosti sa drugim pitanjima. Za analizu su najprimjereniji izvori – knjige, tekstovi i slični pisani izvori a što predstavlja poseban dio metodološkog pristupa – koji se bave ovim predmetom a u ovu skupinu se mogu pribrojati izvori koji se na sekundaran ili posredan način nave ovim predmetom. Idejna gledišta su karakteristična po tome što se kroz idejne ili osobne ili vlastite naznake upućuje na neke pretpostavke hrvatske državnosti. Može se raditi o odredjenim dijelovima teksa u kojima se opisuju neki elementi državnosti. Medjutim, kada se radi o teorijskim gledištima razlika prema idejnim se sadržava u principu analize i sučeljavanja postojećih i drugih idejnih gledišta i formiranje teorijskog koncepta kao proizvod takvog istraživanja ili analize. Dakle, u osnovi se nalazi idejna premisa ili gledište koja se zatim nadogradjuju i proširuju kroz obrazovanje specifičnog teorijskog konstrukcionog stava ili gledišta.

Treba odgovoriti na pitanje koji izvori pripadaju idejnim stavovima ili gledištima a koji se mogu svrstati u teorijska gledišta. U traženju odgovora na ovo pitanje treba napomenuti da idejna gledišta ili stavove odlikuje prije svega:

1. Osobni stavovi koji su proizvod osobnog razvoja kao i načina sticanja znanja; otuda takvi stavovi mogu sadržavati elemente više ili manje izraženog subjektivizma ili pristrasnosti; na primjer očekivati je da osobe čiji su preci stradali na kraju Drugog svjetskog rata od strane partizana imaju drugačija idejna gledišta ili stavove glede hrvatske državosti prema onima čiji su pretci sudjelovali u partizanskom zločinu. Sukladno tome, veća je vjerojatnoća da će potomci domobrana prihvatati ideju hrvatske državne organizacije kao vlastito idejno i teorijsko stajalište i obratno. Medjutim, u svakom slučaju različiti idejni stavovi i gledišta jesu značajan izvor za proučavanje ovog predmeta;

2. Idejni stavovi i gledišta koja su nastala kao rezultat slijeda sličnih idejnih gledišta osoba i krugova u neposrednom okruženju; na primjer idejni i teorijski odnos odredjenih krugova unutar višenacionalnih državnih tvorevina (primjer Austro-Ugarske) u svakom slučaju utječe da se kod odredjenih socijalnih slojeva Hrvata razvijaju slični idejni stavovi i gledišta koja su medjutim često rezultat nekritičkog prihvatanja stranih ili tudjih stavova i gledišta; kao slikovit primjer navodim nekritički odnos pojedinih socijalnih slojeva prema hrvatskom pridruživanju UE institucijama te očekivanja da će se tim činom desiti čudo; inače je karakteristično za neke hrvatske intelektualne krugove, kako u prošlosti tako i danas da nekritički prihvataju tudje stavove kao vlastita;

3. Idejna gledišta i stavovi kod odredjenih osoba i krugova su nastali kao rezultat komparativne analize normativnog i stvarnog; na primjer osobe koje korištenjem znanstvenih metoda ustanove značajnu razliku izmedju odredjenog normativnog projekta i njegove praktične primjere, stvaraju odredjene idejne stavove o tome da li su neke normativne odrednice primjenljive ili su “kule u oblacima”- na primjer očekivanja da će se stranci zalagati za ostvarivanje hrvatskih interesa – što onda uvjetuje odnos osoba prema projektu hrvatske državnosti;

Metodološka rasčlamba:

Osobna ili grupna stajališta odnosno stavovi glede ovog predmeta mogu biti:

1. Subjektivna i kao takva podložna kritici i

2. Objektivna budući se utemeljuje na postojećem znanju i kritičkom odnosu prema istom;

Osobni stavovi mogu biti:

1. Plod ili rezultat osobnog odnosa prema ovom predmetu pri čemu su dvije mogućnosti. Prva se tiče osobne kreativnosti i sposobnosti kritičkog preuzimanja tudjih iskustava i temeljem toga formirati osobno teorijsko stajalište kao prilog općeg teorijskog;

2. Rezultat nekritičkog preuzimanja tudjih stajališta kao svojih što onda otvara pitanje izvornosti i autentičnosti odredjenih stajališta ili stavova;

U svakom slučaju osobni stavovi projecirani na razini teorijskog objašnjenja trebaju biti rukovodjeni znanstvenim prodorom što podrazumijeva da se postojeća znanja koriste kao solidna osnova za daljna otkrića ili prilog postojećih teorijskih stajališta. To se može postići jedino primjenom kritičkog metoda. Jednostavno preuzimanje i drugačije interpretiranje postojećih spoznaja ili tudjih teorijskih postavki može donijeti kratkoročnu korist za osobu ali ne i za znanstvenu disciplinu. Otuda, kada se radi o sličnim znanstvenim predmetima nekritičko preuzimanje ili prenošenje tudjih idejnih i teorijskih stavova i gledišta kao vlastitih ne predstavlja teorijski niti metodološki doprinos izvornoj ideji hrvatske državnosti. Kada se radi o iskustvenim pokazateljima uvijek treba voditi računa o kojem se vremenskom periodu i trajanju radi budući se podaci koji su prikupljeni u nekoliko godina ne mogu koristiti za dugoročnu projekciju. Treba uvažavati činjenicu da izvorni model hrvatske državnosti postoji kao teorijski model te da mi još uvijek nemamo opću naznaku o blizini njegovog ostvarenja što svakako uvjetuje objašnjenje iskustvenih podataka. Teorijski model hrvatske državnosti prije svega govori o namjerama a vrlo malo o iskustvenim stranama. Medjutim, ukoliko praktični model hrvatske državnosti kojem i sami svjedočimo u nekim elementima ili karakteristikama sliči teorijskom, to ne pruža znanstvenu osnovu za izvlačenje odgovarajućih zaključaka o raskoraku normativnog i stvarnog.

Pojmovna razgraničenja:

Za metodološke potrebe od koristi je slijedeća klasifikacija na:

1. Opći teorijski pojam “hrvatska državna organizacija”;

2. Pojam teorijski koncept hrvatske državnosti; i

3. Pojam normativni koncept hrvatske državne organizacije;

Osnovna premisa glasi da naime primjerenost i izvornost koncepta hrvatske državnosti podrazumijeva model koji je izradjen na temelju nekih teorijskih stavova i gledišta koje su nastale kao rezultat analize i istraživanja povijesnog razvoja hrvatske nacije i njenih vrijednosti kao i spoznajama glede načina funkcioniranja pojedinih praktičnih formi hrvatske državnosti. Glede toga, mi još uvijek imamo priliku da praktičnu formu hrvatske državnosti uglavnom propitujemo kroz praksu postojanja NDH imajući u vidu da su spoznaje o prethodnim formama državne organizacije sada već maglovite i nedostaju dovoljno znanstvenih informacija.

Pojam državnosti:

Pojam državnosti se primjereno treba istraživati kao:

1. Opći ili generalni pojam državnosti. Naime svaki oblik i forma pojedinačne državnosti predstavlja jedan prilog u konstituiranju nekih generalnih karakteristika svakog oblika državnosti kao što su suverenitet, zakonodavna, izvršna i sudska vlast te unutarnja i vanjska politika;

2. Pojedinačan ili u našem slučaju hrvatska državnost koja dijeli brojne zajedničke odlike sa drugim ili sličnim ali ujedno sadržava brojne specifičnosti te se na toj razlici i može opravdano govorito o hrvatskoj državnosti. Prije svega to se ispoljava kroz krupnoću problema kroz koje je trebala proći hrvatska nacija da bi se ponovno uspostavila hrvatska državna organizacija. Zatim, prepreke i otpori koji su se trebali savladati kako bi se ona ostvarila.

Normativne odlike državnosti:

One se mogu klasificirati na:

1. Ustav i druge najviše zakonske i pravne propise kojima se uredjuje materija organizacije državnih institucija i uprave;

2. Druge zakonske odredbe koje proizilaze iz gornjih a naročito one koje se tiču lokalne samouprave;

Normativna strana državne organizacije se ne bavi motivima i ciljevima već isključivo pravnim reguliranjam odnosa koji su definirani u Ustavu. To što NDH nije posjedovala Ustav predstavlja krupnu smetnju u definiranju NDH kao pune izvorne državne organizacije. Opravdanje se traži u unutarnjim i vanjskim uvjetima kao i brzini dogadjaja te nužnosti da se u što kraćem vremenskom periodu ostvari državna organizacija. Da je duže potrajala dakako da bi bio donesen Ustav kao najviši normativni dokument. Medjutim, time NDH nimalo ne gubi na značenju budući su postojale primjerene forme državne organizacije kao što je podjela vlasti, oružane snage i predstavljanje prema drugim državama.

Odnos izmedju pojma državnosti i suvereniteta:

Radi se o pojmovima koji su samo formalno odvojeni premda predstavljaju jednu cjelinu. Prvo, osnovni izvor suvereniteta je pučanstvo – barem sa teorijskog stanovišta – koje onda na temelju društvenog ugovora izmedju naroda i upravljača, prenosi dragovoljno i svjesno tu istu materiju kaja se naziva suverenitet na odgovarajuća državna tijela, prije svega na hrvatski Sabor kao zakonodavni organ. Puna državnost podrazumijeva prvo da je pučanstvo trajni vlasnik ili posjednik suvereniteta koje prenosi na državne organe i drugo, da su državni organi tijela koja konzumiraju narodni suverenitet. U slučaju kada pučanstvo nije u mogućnosti da manifestira trajno vlašnistvo nad suverenitetom ili kada državni organi nisu u stanju koristiti ga, primjeno je govoriti o organičenoj državnosti i suverenitetu. To je stanje kojem i sami svjedočimo u našem vremenu. Prema tome, s teorijskog gledišta državnost podrazumijeva suverenitet u utvrdjivanju i vodjenju unutarnje i vanjske politike sukladno hrvatskim dugoročnim interesima.

Socijalni nosioci državnosti:

Metodološko istraživaje hrvatske državnosti svakako treba uključiti analizu slijedećih elemenata:

1. Pučanstvo ili narod odnosno različite socijalne slojeve čiji pripadnici jesu de facto pripadnici hrvatske nacije kao jedinstvenog nacionalnog tijela nezavisno da li žive u matičnoj državi ili u drugim državama; Razlozi zbog čega je pučanstvo socijalni nosilac državnosti se nalazi u činjenici da učestalost, dužina trajanja i masovnost nastanjivanja odredjene teritorija omogućava da se formiraju oblici političke i upravne vlasti koje čine upravo predstavnici pučanstva;

2. Političke stranke i pokreti kao oblik ustojene organizacije u cilju promicanja odredjenih političkih koncepcija a uglavnom se radi o jednom cilju da se osvoji politička vlast te da se jedna politička koncepcija nametne kao preovladjujuća; Generalno promatrano, političke stranke i pokreti

nalaze socijalnu bazu i sljedbenike upravo u narodnim slojevima te stoga predstavaju jedan od socijalnih nosilaca državnosti.

3. Civilne udruge kao oblik kanaliziranja posebnih interesa grupa;

4. Profesionalne udruge;

Djelokrug rada državnih organa:

Ova oblast sadržava slijedeće elemente:

1. Obaveze koje se reguliraju posebnim normativnim propisima;

2. Prava sadržana u istim normativnim odredbama;

3. Odgovornost i stručnost;

4. Svakodnevno djelovanje sukladno hrvatskim nacionalnim interesima a prije svega trajnim i onima koji se iz njih izvode;

5. Predstavljanje u vidu unutarnje i vanjske politike;

Državnost i nacionalni interes:

Ključna kategorije sveukupnog društveno-političkog procesa predstavlja pojam dugoročnih ili trajnog nacionalnog (hvatskog) interesa. Radi se o osnovnom mjerilu i pokazatelju o tome da li je praktična državna organizacije po svojoj prirodi prohrvatska ili protuhrvatska. Prohrvatska državna organizacija označava primjerene državne organe te njihovo praktično djelovanje sukladno nacionalnim interesima. To se smatra za temeljmu karakteristiku izvornog modela hrvatske državne organizacije. U drugom slučaju državni organi ne provode nacionalne interese već interese posebnih socijalnih krugova i slojeva ili stoviše političkih čimbenika koji su protuhrvatski po svojoj prirodi.

Alfa i omega državne organizacije:

Stoga se nameće slijedeća konstatacija da naime učinkovitost, primjerenost, uspješnost i praktični oblici djelovanja ili rada na terenu, predstavlja:

1. Definiranje dugoročnih ili trajnih nacionalnih interesa koji su onda obvezujući za sve političke čimbenike bez obzira na razlike (kao pozitivan primjer se može uzeti izraelski oblik državne organizacije proizašao iz jasno definiranih nacionalnih interesa i sudjelovanjem svih političkih čimbenika u njihovoj realizaciji);

2. Ukoliko državni organi kao i svi glavni politički čimbenici sprovode dugoročne nacionalne interese, u tom slučaju se može govoriti o izvornom modelu hrvatske državne organizacije.

Problem nastaje onda kada ne postoje općeprihvaćeni nacionalni interesi te kada se umjesto toga na političkoj sceni odigravaju procesi koji su proizvod političkog subjektivizma što može vrlo često imati za posljedicu da državni organi sprovode protuhrvatske interese. To se dešava onda kada se uspostavljaju politički savezi i kada se vrši politička licitacija hrvatskih nacionalnih interesa.

Pojam “hrvatska državnost”:

Sigurno jedan od najčešće korištenih pravno-političkih pojmova u suvremenim uvjetima. S jedne strane ovaj pojam sadržava pravo pripadnika hrvatske nacije da se konstituiraju u primjeren oblik državne organizacije a s druge njime se označava sadržina, oblici organizacije i djelokrug rada državnih organa i tijela. Da bi se nacionalna skupina organizirala u odredjeni oblik državne organizacije, trebaju se zadovoljiti posebne pretpostavke kao što su: prvo, de facto postojanje (fizičko i brojčano što je predmet dokazivosti) odredjene etničke grupe čiji pripadnici dijele, kako usmene i tradicionalne tako i pismene, oblike kolektivne svijesti o pripadnosti, na primjer hrvatskoj naciji. Svijest o nacionalnoj pripadnosti se naslijedjuje unutar obitelji i uže i šire socijalne zajednice i predstavlja vrstu kolektivnog pamćenja o podrijeklu i pripadanju. Drugo, postojanje dokazivog jezičkog izričaja ili jezika i odgovarajućeg pisma koji su različiti od drugih i sličnih. Treće, dokazivost zauzimanja odredjene teritorije kroz relativno duži vremenski period, što treba biti predmet dokazivosti u obliku pismenih izvora. Četvrto, odgovarajuće priznanje i reciprocitet drugih a naročito susjednih nacionalnih skupina predstavlja odlučujuci preduvjet za transformaciju nacije u nacionalnu državnu organizaciju. Budući da hrvatska nacija zadovoljava navedene kriterije opravdan je zahtjev za konstituiranje hrvatske državne organizacije. Državni organi odnosno tijela po svojoj prirodi predstavljaju oblik centralizacije upravljačkih prava ili upravljanja svim datim materijalnim i duhovnim izvorima, uključujući pučanstvo, na datoj teritoriji. Na ovaj način rasčlanjen teorijski pojam hrvatske državnosti zorno svjedoči o postojanju različitih formi državne organizacije kako u prošlosti tako u suvremenim uvjetima. Krunski dokaz da li je odredjena državna organizacija hrvatska po svojoj prirodi i sadržini je – kao i kada se radi o ukupnom političkom procesu – dokazivost da dotična državna tijela (institucije) djeluju sukladno hrvatskim nacionalnim i dugoročnim interesima. Ukoliko se ustanovi znanstvenim metodom – analiza sadržaja rada takvih tijela i odluka koje su donesene u odredjenom vremenskom periodu – da su djelovala sukladno nacionalnim interesima, onda se praktičan oblik državne organizacije može sa pravom označiti kao izvoran ili hrvatski. Svakako, kao što se i može pretpostaviti, preduvjet za točno i znanstveno utvrdjivanje o kakvoj se politici radi i da li je ona sukladna nacionalnim interesima je:

1. Opis i evidentiranje – jedan po jedan i po redoslijedu važnosti – interesa koji se mogu nazvati nacionalnim; Ustav predstavlja najprimjereniji pisani izvor u sklopu kojega se treba jasno i nedvosmisleno definirati nacionalni interes; Opća i dugoročna nacionalna strategija razvoja predstavlja oblik praktične primjene nacionalnih interesa;

2. Prihvaćenost kao i obveza svih političkih čimbenika – kako onih koji sudjeluju u ostvarivanju aktuelne vlasti tako i političke oporbe – da vlastite političke programe i pojedinačne politike uskladjuju sa nacionalnim interesima. Drugim riječima, prednost nacionalnih interesa nad svim drugim (slično pravnom sustavu u kojem viši zakoni imaju prednost nad nižim) odnosno pojedinačna politika ne smije se kretati izvan nacionalnih interesa što onda otvara drugo poglavlje o nacionalnij izdaji.

U nedostatku navedenih pretpostavki, predmet i djelokrug rada državnih organa i političkih čimbenika se pretvara u politički subjektivizam ili samovolju što otvara dovoljno prostora za ostvarivanje interesa koji su protuhrvatski.

Definiranje pojma protuhrvatski interes:

Ovaj teorijski pojam se može točno opisati pod pretpostavkom da je zadovoljen prvi prethodni uvjet (opis i točno navodjenje nacionalnih interesa u Ustavu i postojanje dugoročne strategije razvoja na osnovu istih) čime se omogućava komparativno istraživanje da li je odredjeni interes, koji se nastoji realizirati od strane odredjenih državnih organa ili političkih čimbenika, sukladan nacionalnom ili je protivrječan. Ukoliko se primjerenom analizom ustanovi da je pojedinačni interes u suprotnosti sa izvorno hrvatskim, tada se on može odrediti kao protuhrvatski. Na primjer, bilo koja politika koja nastoji izvršiti podjele izmedju pripadnika jedinstvenog nacionalnog tijela – Hrvati koji žive u RH i Hrvati koji žive u susjednim zemljama kao i trećim – predstavlja kršenje jednog od izvorno hrvatskog nacionalnog interesa, ili svaki vid prenošenja dijela državnog suvereniteta na nadnacionalna tijela, predstavlja takodjer negiranje nacionalnog interesa te se sukladno tome može označiti kao protuhrvatski interes. Iz ovoga zorno proizilazi značaj pitanja jasnog i nedvosmislenog odredjenja ili opisa sadržine nacionalnih interesa i pravna obveza svih državno-političkih čimbenika da u svom političkom djelovanju slijede dugoročne nacionalne interese. To je supstrat državne organizacije na osnovu kojega se odredjuje njena priroda i odgovor na pitanje da li se radi o prohrvatskoj i protuhrvatskoj državnoj organizaciji.

Pojam denacionalizacija:

Pojam modernog porijekla otvoren izvodjenjem francuske revolucije i njenih posljedica te neposredno povezan sa porastom uloge i značaja privatnog sektora. Pod ovom se pojmom razumijeva proces prenošenja nekih klasičnih državnih funkcija na druge čimbenike. Glavni izvor tzv. denacionalizacije je krupni privatni i mutirani kapital budući da isti ne vodi dovoljno računa o naciji, nacionalnoj pripadnosti i osjećajima, nacionalnoj državi već isključivo o vlastitoj kapitalnoj vrijednosti i osnovnom motivu a to je profit. Štoviše, privatni krupni kapital je osnovni katalizator nastanka izvora i uzroka dva svjetska rata, a što znači i svakog budućeg. Osnovna logika krupnog privatnog kapitala glasi: ako ne postoje pretpostavke i sigurnost ostvarivanja profita, ne postoje opravdani razlozi angažiranja kapitala što predstavlja isključivo stajalište kojim se zanemaruju širi socijalni i društveni odnosi. Za krupni kapital i korporaciju kao oblik organiziranja krupnog kapitala, državna organizacija ili nacionalna država je prihvatljiva jedino ako ne sprečava nesmeteno kretanje kapitala i predstavlja zakonski okvir za legalnu pljačku nacionalnih bogastava. Na primjer, srednje veličine preduzeće ne vodi računa o nacionalnim interesima kao što je zapošljavanje domaće radne snage – što je jedan od nacionalnih interesa – već se rukovodi politikom zapošljavanja temeljem niže cijene radne snage (zapošljavanje jeftinije radne snage). Osnovni interes krupne korporacije su troškovi proizvodnog procesa a ne nacionalni interes što zorno objašnjava zašto su one jedan od inicijatora organiziranog kretanja migranskih valova. Otuda proizilazi osnovna razlika izmedju nacionalne države i krupne korporacije: prva ima obvezu zaštite nacionalnih interesa a druga zaštitu vlastitih ili privatnih. Stoga su nacionalna država i krupna korporacija na suprotnim stajalištima. To je jedan od razloga zbog čega su krupne korporacije osnovni pokretači i izvodjači procesa denacionalizacije u suvremenim uvjetima te zbog čega one po svaku cijenu nastoje preuzeti neke od državnih funkcija ili pak utjecati na politički život nacionalnih država. Za znanstveno istraživanje ovog predmeta od posebne je važnosti struktura EU (u organizacionom pogledu ona predstavlja formu krupne korporacije) i odnos suvremene hrvatske državne organizacije prema istoj.

Uspješnost:

Kvalitet i sadržina nacionalne državne organizacije prije svega ovisi od stupnja ostvarenog nacionalnog jedinstva o neophodnosti ostvarivanja nacionalnih dugoročnih ili izvornih interesa. To je temeljno mjerilo uspješnosti odredjene, pa tako i hrvatske, državne organizacije. U suprotnom je odlikuje disfunkcionalnost kao osnovna prepreka ostvarivanja načela uspješnosti. Predmet uspješnosti svih dosadašnjih i poznatih formi hrvatske državne organizacije je kompleksno i zahtijeva dužu analizu ali kada se radi o suvremenoj, može se konstatirati da ju odlikuje odsustvo uspješnosti i strukturalna disfunkcionalnost prije svega u nedostatku praktične nacionalne politike sprovodjenja hrvatskih dugoročnih interesa.

Pojam izvornosti:

Zastupam premisu o “izvornoj hrvatskoj državnoj organizaciji” – s jedne strane se radi o idejnom konceptu a s druge strane o primjerenom teorijskom gledištu – pod kojim podrazumijevam (što predstavlja vid vlastitog teorijskog doprinosa boljem razumijevanju ovog predmeta) oblike i forme – kako idejno-teorijskog tako i praktičnog karaktera – državne hrvatske organizacije koja slijedi ili u čijim se osnovama nalazi, te praktično primjenjuje (na terenu) hrvatske nacionalne ili dugoročne interese. Prema tome, izmedju pojmova izvorne hrvatske državne organizacije ili država, i hrvatskog dugoročnog interesa stoji neposredna povezanost i uslovljenost i to po svojoj prirodi pozitivna pod čime se razumijeva primjerena gledišta o neophodnosi utemeljenja nacionalne politike na dugoročnim hrvatskim interesima. U suprotnom se može primjereno govoriti o negativnom odnosu. Naime, praktična iskustva svjedoče da hrvatska državna organizacije ne mora automatizmom pretpostavljati ostvarivanje nacionalnih interesa. U brojnim primjerima (što zahtijeva posebnu analizu) jasno se prepoznaje ostvarivanje interesa koji nisu izvorno hrvatski. Uvijek kada se govori o hrvatskoj državnoj organizaciji izvorni model služi kao pokazatelj odnosa praktičnih oblika državne pogranizacije prema izvornom modelu i načelu uspješnosti.

Povijesni čimbenik:

Ne dovodi se u pitanje stav da postoji s jedne strane ozbiljan znanstveni predmet koji se odnosi na pojam i sadržinu državne organizacije koji se može kako s gledišta idejnih tako i teorijskih koncepcija primjereno pratiti ali isto tako istraživati glede praktičnih ostvarenja. Dva oblika skreću posebnu znanstvenu pažnju. Prvo (1) to je empirijski vid ili ostvarenje koji se poistovjećuje sa NDH kao prikladnog primjera da se neposredno primijeni izvorni ili hrvatski model državnosti koji se medjutim stjecajem nepovoljnih uvjeta nije uspio dovršiti odnosno popuniti pravim sadržajem. Drugo (2) je suvremena hrvatska državna organizacija. Treba primijetiti da su idejni tvorci i socijalno-politički izvodjači suvremene državne organizacije već u pripremnim fazama odustali od izvornog modela (tzv. politička i ideološka pomirba ustaša i partizana) (1) te se priklonili modificiranom obliku. Ne ulazeći u rasčlambu analize pitanja zašto se odustalo od izvornog modela hrvatske državne organizacije, važno je ustanoviti da modificirani ili prilagodjeni političkim uvjetima model državne organizacije koji je podrazumijevao zajednički rad nositelja protivrječnih ideoloških i političkih stajališta (i njihovih potomaka) je predstavljao klasičan primjer “rogova u istoj vreći” ili isključive političke i ideološke stavove koja su uvjetovala dosadašnju neuspješnost modela zbog toga što je tzv. partizanska struja (ili protuhrvatska) oduvijek odbacivala ili negirala bilo koji oblik hrvatske državne organizacije. S tog gledišta se radilo o utopističkoj predodžbi ili o tvorničkoj grešci koju sadrži suvremeni model hrvatske državne organizacije čime se ograničava njegova uspješnost. Dio razloga se svakako nalazi u namjeri da se na taj način distancira ili razgraniči od NDH i zadovolje neki interesi medjunarodnih subjekata od kojih je zavisilo medjunarodno priznanje Hrvatske. (Potpuno se slažem s ovim izlaganjem dr. Ivice Ive Josipovića. Njegove razčlambe ovog pitanja NDH i “Poruka Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana koji ju osmislio i prvi započeo hrvatski general NDH Vjekoslav Maks Luburić a koja je tiskana u “Istarska DRINA br. 3/4 1964., st. 18-21” treba ozbiljno uzeti u razmatranje, mo. Mile Boban, Otporaš.) To su čimbenici koji su vodili ka uspostavljanju prijelaznog oblika državne organizacije koja se otuda ne može poistovjetiti sa izvornim modelom. Ujedno, time se jasno pokazuje odustajanje od osnovnog hrvatskog nacionalnog interesa a koji se tiče izvornog oblika državne organizacije. Stoga, kada su uporede praktični oblici državne organizacije u vremenu Drugog svjetskog rata i u suvremenom periodu, nameće se zaključak da je državna organizacija u prvom vremenskom periodu sadržavala sličnosti sa izvornim modelom te da suvremena državna organizacija predstavlja oblik značajnog odstupanja glede izvornog modela. Ključni kriterij za takvu procjenu je odnos prema kategoriji nacionalnih interesa. Takav zaključak je rezultat analize povijesnog razvoja s gledišta našeg predmeta istraživanja.

Državna organizacija i normativni koncept:

Jedna od razina metodološkog istraživanja predmeta hrvatske državne organizacije (pored idejne i teorijske) je normativna. Ako je zadatak idejne razine utemeljenje odredjenog modela a teorijskog u obrazloženju, onda je normativna razina sadržana u razradi. Smisao državne organizacije a ujedno pokazetelj uspješnosti organiziranosti iste, se izmedju ostalog ogleda u formi izrade odgovarajućeg normativnog koncepta koji ima zadatak da: prvo, točno utvrdi nadležnosti pojedinih državnih organa ili funkcije, drugo, utvrdjivanje odnosa izmedju pojedinih državnih institucija kojima se simbolički predstavlja državna organizacija, točnije izmedju zakonodavne, izvršne i sudske i treće, ugradnja odgovarajućih zakonskih normi kojima se s jedne strane odredjuje priroda (pojedinačni opis) nacionalnih (hrvatskih) interesa i s druge strane odredbe kojima se osigurava obveza pojedinih tijela državne organizacije da djeluju isključivo u korist nacionalnih interesa kao i odgovornost (jasno opisana) za djelovanje suprotno nacionalnim interesima. Iz ovoga je razvidan golemi značaj pravilnog utvrdjivanja normativnog koncepta sa stanovišta uspješnosti djelovanja državne organizacije. Prednost postojanja normativnog koncepta je u tome što sadržava jasne i nedvosmislene po sadržaju norme o obvezi pojedinih tijela državne organizacije da se u svom djelokrugu rada rukovode isključivo nacionalnim interesima a u nedostatku ovakvog koncepta otvara se prostor za osobni i grupni subjektivizam ili političku samovolju. Glede naznačenog predmeta istraživanja pretpostavka je analiza idejnih osnova hrvatske državne organizacije ili državnosti, zatim teorijskih i na kraju normativnih stavljajući u centar pažnje znanstvenog metoda pojedine nama već poznate ili u povijesti zabilježene i kao takve dokazive oblike i sadržaje hrvatske državnosti.

Državna organizacija i politički čimbenici:

Pod pojmom političkog čimbenika se razumijeva prije svega političke stranke, pokrete i civilne udruge koje ostvaruju stanoviti utjecaj na hrvatsku političku scenu i ukupan politički proces. Otuda su one sastavni dio ukupnog mehanizma državne organizacije u širem smislu riječi. Prije svega kada se radi o odredjivanju sadržaja političke djelatnosti i sadržine procesa odlučivanja. Pretpostavka je postojanje osnovnog društvenog ugovora ili ustava u kojem su jasno napisani, pojedinačno pobrojani

i obrazloženi hrvatski nacionalni interesi kao i mjesto te uloga političkih čimbenika u procesu ostvarivanja istih. Naročito je važno ustavnom odredbom jasno izreći stav da svi politički čimbenici, nezavisno od ideološko-političkih i svjetonazorskih različitosti i podjela glede toga, imaju ustavnu obvezu djelovati sukladno hrvatskim nacionalnim interesima. Ta materija treba biti praćena ustavnom kategorijom političke i krivične odgovornosti za drugačije djelovanje. Cilj je istražiti odnos političkih čimbenika i odredjene forme hrvatske državne organizacije pri čemu svakako poseban značaj ima period Drugog svjetskog rada i suvremeni. Mi još uvijek nemamo valjanu analizu ovog odnosa sa gledišta hrvatske državne organizacije u vremenu postojanja NDH i nacionalnih interesa.

Državnost i vanjski čimbenici:

Jednostrano uspostavljanje, formiranje ili proglašavanje državnosti odnosno državne organizacije nosi brojna ograničenja stoga što ima vrlo ograničenu učinkovitost ukoliko vanjsko okruženje, a naročito susjedne države, ne prihvate takav čin, akt ili radnju. Dakako, ovo je usko povezano sa nacionalnim interesima drugih a specijalno susjednih država. Nedvojbeno da s povijesnog i znanstvenog gledišta sve nama poznate forme hrvatske državne organizacije – različite po oblicima ali jedinstvene po tome što se radilo o oblicima hrvatske državne organizacije – su imale medjunarodno priznanje velikih sila. S tog stajališta promatrano postojali su stanoviti ozbiljni problemi i na prvi pogled nesavladive prepreke da se poslije 1945.godine afirmira pitanje ponovnog uspostavljanja hrvatske državnosti kao opravdanog i legitimnog zahtjeva. Nesumljivo da se glede medjunarodnog priznanja hrvatske državnosti trebaju uzimati brojni čimbenici ali je potrebno istaći da je od presudnog utjecaja bila spremnost da se svim sredstvima – u čemu je prednjačila hrvatska politička emigracija (2) – dokaže medjunarodnoj javnosti da Hrvati ne odustaju od dokazivosti opravdanosti zahtjeva za hrvatskom državnom organizacijom premda su interesi pojedinih utjecajnih država bili protivni. (Slažem se s dr. Ivicom Ivom Josipovićem glede hrvatske političke emigracije. To je vrlo dobro uočio Darko Hugelist kada je pisao da je dr. Franjo Tuđman sljedbenik ideja maksa Luburića., mo. Mile Boban, Otporaš.)  https://otporas.com/tudman-sljedbenik-maksa-luburica-pise-darko-hudelist-mi-smo-oba-hrvatski-generali-kaze-franj Dakle, priznanje akta ili čina proglašenja državnosti od strane velikih sila predstavlja de facto rodjenje državne organizacije. Jednostrano proglašenje koje nije praćeno vanjskim sadržava krupne probleme. S metodološkog gledišta, kada se preklope i podudaraju unutarnji i vanjski čimbenici time se označava formalno-pravno priznanje državne organizacije ili države i to kao vrhunac idejne, teorijske, normativne i praktične strane istog predmeta.

Pojam državnog prevrata:

Kao što nastaju države nestaju sa političke scene čemu su, temeljem povijesnih iskustava, naročito izložene vještačke državne organizacije koje s jedne strane kroz negiranje nacionalnog pitanja nastoje uspostaviti vještačku naciju s druge strane. U našoj daljoj i bližoj povijesti se radi o Austro-Ugarskoj Monarhiji i dvije Jugoslavije. Praksa, premda s praktične strane ne tako česta, tzv. državnih prevrata predstavlja oblik suprostavljanja odredjenoj politici koja ne vodi računa o nacionalnim interesima. Suvremeno značenje ovog pojma znatno se razlikuje od tradicionalnog koji podrazumijeva uporabu vojne sile. U suvremenim uvjetima zapaža se značajna promjena koja se ogleda u tome što se koriste nenasilna sredstva kako bi se ostvarile političke promjene. Pojam državnog prevrata može se klasificirati kao:

1. Opravdani zahtjevi za promjenom nacionalne političke koncepcije; Točnije radi se o slučajevima značajnog odstupanja od izvornih nacionalnih interesa (tzv. nacionalna izdaja) te realizacija onih koji su protivrječni nacionalnim;

2. Neopravdani zahtjevi ili pokušaji da se djelovanjem različitih čimbenika, podrazumijevajući uporabu vojne prisile, utječe na promjenu nacionalne politike koja slijedi nacionalne interese;

Generalno promatrano kada glavni politički čimbenici kroz odredjeni vremeski period u pravilu negiraju izvorne nacionalne interese s jedne strane i istovremeno realiziraju interese koji su protivrječni nacionalnim, dostiže se točka kada politički čimbenici u oporbi (u praksi se to izvodi uz suradnju sa vojnim i sredstvima javnog priopćavanja) donose stratešku odluku da se postojeća politička garniture uz upotrebu upozorenja i prijetnji ili u krajnjem slučaju uz potporu vojske, promijeni te da se izvrši krupna promjena u načinu odlučivanja i upravljanja o nacionalnim interesima. Hrvatska povijest svakako sadrži neke od oblike državnog prevrata u klasičnom smislu ali i suvremena takodjer sadrži slične slučajeve. Na primjer, po svom karakteru i sadržini promjena političke vlasti koja se desila krajem 90-tih godina prošlog stoljeća (iznenadni prekid kontinuiteta izvorne državne organizacije) predstavlja vid suvremenog poimanja državnog prevrata. Ili aktuelna smjena na vlasti u SAD i utjecaj različitih čimbenika, što u osnovi sadržava elemente državnog prevrata. Opravdanost gledišta o neophodnosti iznenadnih promjena proizilaze iz ograničenih demokratkih pravila kojima se onemogućavaju ili sprečavaju reformske promjene što onda ostavlja dvije mogućnosti. Prva je prihvatanje postojećih političkih odnosa kojima se de facto razgradjuje temeljni supstrat državnosti a to su suverenitet, nezavisna unutarnja i vanjska politika i dugoročni nacionalni interesi ili spremnost da se uz odredjene rizike izvrši krupna promjena u funkciniranju državne organizacije te da se ponovno uspostavi primat nacionalnog interesa. S tog stanovišta su takvi akti ili radnje opravdane. Ključno pitanje čitavog projekta je kako uvjeriti velike države koje predstavljaju interese medjunarodne zajednice da je takav čin sukladan ne samo interesima odredjene države već uže i sire medjunarodne zajednice. To se postiže djelovanjem vanjske politike čiji predstavnici uporabom opravdanih razloga imaju priliku predočiti javnosti opravdanost takve radnje kako s gledišta odredjene države tako i interesa drugih država. Dakako, ključni kriterij opravdanosti ili neopravdanosti takve radnje je odnos prema dugoročnom nacionalnom interesu.

U zaključku se može izreći konstatacija o tome da postoje značajne razlike izmedju dva navedena oblika (praktična) hrvatske državne organizacije kao preovladjujućih i od interesa za pitanje hrvatske državnosti. Naime, prvi primjer ili model koji se poistovjećuje sa NDH nedvojbeno da sadržava značajne elemente izvornog modela – naročito u pogledu jezika, kulture, kršćanskih i tradicionalnih vrijednosti, nacionalnog jedinstva kao bitnih nacionalnih interesa – dok drugi model nedvojbeno predstavlja vid značajnih odstupanja. Otuda potiče nezadovoljstvo krugova i socijalnih slojeva – kao kada se radi o hrvatskoj političkoj emigraciji koja se usput rečeno pridiže iz mrtvih i pokazuje prve oblike političkog (ponovnog) života – koji zagovaraju model izvorne državnosti kao i krupni problem u ostvarivanju funkcija državnih institucija upravo zbog odsustva jedinstvene politike nacionalnih interesa. Svi dosadašnji povijesno i znanstveno dokazani oblici hrvatske državnosti su rezultat osnovnog prava pripadnika hrvatske nacije da se organiziraju u odgovarajuću državnu organizaciju kao formu ostvarivanja nacionalnih interesa. Obrazloženje toga se sadrži u pažljivom isčitavanju hrvatske povijesti koja zorno pokazuje da postojeći i nama već poznati primjeri hrvatske državne organizacije nisu samo posljedica odgovarajućih idejnih i teorijskih pretpostavki već su iznad svega rezultat povijesne i praktične nužnosti da se kroz organiziranje hrvatske nacije u primjeren oblik

državnosti očuva nezavisnost, identitet i posebnost hrvatske nacije te da se na taj način dade do znanja susjednim državama da Hrvati imaju vlastitu povijest i interese kao i državne organe te mehanizme za zaštitu istih. Izazovi pred kojima se nalaze nacionalne države, uključujući hrvatsku, proizilaze prije svega iz ozbiljnih namjera privatnog krupnog (mutiranog) kapitala da kroz kupovinu tech kompanija ovladaju svim važnijim privrednim granama i djelatnostima što svakako utječe na prirodu definiranja nacionalnih interesa i njihovu zaštitu. Uvijek treba imati na umu da su izvorni nacionalni interesi trajni i ne podliježu utjecaju bilo kojeg političkog čimbenika. Upravo je izvorna hrvatska državnost takav trajan interes. Prihvatanje takvog gledišta omogućava zaštitu istih u čemu dakako osnovnu zadaću imaju državni organi.

1. Partizanski pokret je pobijedio jer je bio na pobjedničkoj strani a ne zbog toga što je bio vojno premoćniji i uspješniji ili zbog kvalitetnih prednosti sudionika. Partizanski pokret je predstavljao vojno krilo komunističke partije (koja je imala uporedo političko ili tajna policija i propagandno krilo) a sve ostalo je postalo predmet tzv. umjetničke slobode ili drugim riječima prekrajanja, prilogadjavanja, krivitvorenja i “uvijanja u celofan” neistina. To je ključni razlog opravdanosti i neophodnosti revizije naše bliže prošlosti.

2. Kvalificiranje predstavnika hrvatske političke emigracije kao terorističke grupe je pogrešno i ideološki motivirano zbog toga što se zapravo radilo o hrvatskim revolucionarima i borcima za nacionalno oslobodjenje a jedan vid dokaza za to je činjenica da se radilo o osobama koje su imale obitelji i djecu te se stoga ne mogu poistovjećivati sa teroristima. Teroristi su samozatajne osobe bez posebnih obiteljskih i socijalnih veza.