Ljeto je 1945. godine. Gospićka kaznionica “ Žuta kuća” prenatrpana je sužnjima oba spola, starih i mladih. U ćelije koje su bile namjenjene za 10 osoba nabijeno je 60 i više tako da zatvorenici, poput sardina zbijeni u toj smrdljivoj i krvlju umrljanoj kutiji, mogu samo stajati. Nije se moglo ni okrenuti, a kamo li sjesti. Onaj tko je morao vršiti nuždu, činio je to tu stojeći. Vrata se otvaraju nekoliko puta,danju i noću, samo za nekoliko minuta dok partizani izvuku određeni broj uznika koje vode pred “narodni sud” koji radi danju i noću. Svi hodnici su također puni zarobljenika, pa one koje izvuku iz ćelije odmah nadomještaju s istim ili većim brojem novih. Svuda je nesnošljiv zadah od kojeg se mnogi zatvorenici, pogotovo ženske, onesviješćuju. Nu partizanskim vojnicima i oficirima, po kojima još gmižu uši i razni drugi paraziti, izgleda da taj smrad uobće ne smeta. Ovo je jedan mali dio iz izkaza moga pokojnog oca koji je tada bio “stanovnik” jedne takve ćelije.
Jednoga dana došao je red i na moga oca da ga s još nekoliko zarobljenika izvuku iz ćelije i dovedu pred “narodni sud”. Kad su ih doveli u prostoriju u kojoj je bio taj sud, imao je što vidjeti. Glavni sudac je Iso Stanić, lički Vlah kojeg je prije rata poznavao kao odrpanog kočijaša iz jednog sela u iztočnoj Liki. Da ovdje ne ulazim u detalje o svemu s čim su mog oca teretili, navesti ću samo ovo. Nekakav zapisničar ( jer je sudac, koji je ujedno bio i tužitelj, vjerojatno bio nepismen) čita iz nekakvog spiska – da je moj otac počinio “zločin protiv naroda” jer je u travnju 1941. g., s nekoliko ustaša došao u žandarsku postaju na Širokoj (kod Barić Drage), razoružao žandare i ubio narednika Milana Zlatara, iako su znali da je Milan Zlatar u vrieme tog suđenja bio partizanski kapetan prve klase. Istina je da je moj otac na Širokoj razoružao žandare, ali je isto tako istina i ovo;
Po dolazku u postaju moj je otac mirno rekao naredniku Zlataru da je država kojoj je on do tada služio nestala, te da on i njegovi žandari moraju predati sve oružje poslije čega mogu slobodno otići kud žele. Zlatar je počeo plakati rekao je slijedeće: “Ante, ja sam služio onu državu za koricu hleba, pa sam voljan služiti i ovu novu”. Otac mu je odgovorio da on za to nije nadležan, pa ako on želi služiti novoj državi neka se prijavi kod novih hrvatskih vlasti u Gospiću. Zlatar i njegovih 6 žandara otišli su najprije u četnike iz kojih su kasnije prešli u partizane. Normalno zar ne? Uz ovu “krivnju” Stanić je još naveo da je moj otac doveo bojnu ustaša na 70 partizana i sve ih likvidirao, te da je uhvatio i srijeljao braću Danoliće koji su iz njemačke Legije bježali u partizane i još mnogo čega što je mogao izmisliti samo četničko-partizanski ološ. Potrebno je ovdje navesti da su i ovi Danolići u to vrieme bili živi i zdravi – u partizanima. I, “sudac” Stanić izriče mome ocu kaznu smrti. Uz mog oca, na smrt je osuđen i 15 godišnji dečkić Ante Medunić, koji je obtužen da je negdje za vrieme rata prestrašio jednu “Srpkinju” koja je došla u trgovinu njegovog oca, tako što je u nju uperio praznu pušku.. Kad mu je drug Iso izrekao kaznu, mali Ante mu je rekao – ‘Pa nećete valjda mene ‘vako malog ubiti’, našto mu je kočijaš-sudac odgovorio – ‘Ooo, dobar si ti za ubiti’. Meduniću je kasnije osuda promijenjena na 15 godina robije ( ne znam koliko je od toga odrobijao).
U tim za hrvatski narod najcrnjim mjesecima, u vrieme najkrvavijih partizanskih orgijanja u kojima su se natjecale dvije partizanske brigade – 6. Lička i 11. Dalmatinska, kad se nije znalo tko je od zarobljenika već u grobu, a tko je još možda živ, moja majka, te Ana Šikić (Pajinova), Mara Pavičić (Rokina) i još nekoliko žena iz moga sela odputile su se u Gospić kako bi saznale što o svojim muževima. Kad su došle u dvorište “Žute kuće” vidjele su veliku hrpu krvlju natopljenog veša i razne druge odjeće. Znajući o čijoj odjeći se radi i od silne tuge nemogavši gledati tu strašnu hrpu, okrenule su se i počele glasno plakati. Tada im je pristupio jedan partizanski “oficir” s troćoškom na glavi i, s sadističkim osmijehom na svom krvničkom licu, rekao: “Uzmite drugarice, uzmite! To će vam dobro doći. Nikad neznate, možda je to od nekoga vašeg.” Jadne žene su pobjegle jedva čekajući da se što brže udalje od toga strašnog prizora.
NEOPJEVANI HEROJ PETAR “PERIŠA” PEĆINA
Veći dio ograde oko zatvora i dosta prozora na ćelijama bijahu oštećeni granatiranjem u posljednjim danima rata. Partizani su bodljikavom žicom na brzinu popravili ograde i neke od jače oštećenih prozora, a okolo su postavili dobro naoružanu stražu. Ztvorenici su vidjeli da svake noći odvode grupe osuđenika prema šumi Jasikovac na iztočnoj strani Gospića, odakle se nedugo za tim čuju dugi strojnički rafali. Stoga, nije bilo teško zaključiti što to znači.
Pošto su partizani iz dana u dan slavili, pekući janjce i opijajući se hektolitrima vina i rakije, a znajući da je zarobljenicima već sigurno jasno što ih čeka, pobojali su se da bi, kad oni njihovi stražari budu pijani, moglo doći do pobune onih koje vode na srijeljanje, pa su u svojoj sotonskoj kuhinji skuhali novu smicalicu. Sve koji su bili određeni za odstrel “pomilovali” su na dugoročne robije koje će tobože odslužiti u Gradiškoj. Mome ocu smrtna kazna je preinačena na 16 godina prisilnog rada. Grupe koje su bile određene za “Gradišku”, kad dođe vrieme za “transport” , biti će kamionima prebačene Bilajskom ulicom do željezničke postaje. Ali ljudi su znali da im je tim “transportom” sudbina zapečaćena. Poslije toliko raznih mučenja, bolesti i gladi mnogi su se pomirili sa sudbinom i mirno išli na stratište u Jasikovcu. Nu jednom čovjeku, pravom ličkom gorostasu, silne fizičke snage i smjela srca, sve te patnje nisu oduzele ni snagu ni smjelost. Taj čovjek bio je Petar “Periša” Pećina. U njegovoj plemenitoj duši bila je usađena ona iz Evanđelja što kaže – Veće ljubavi nemože imati ni jedan čovjek od onog koji svoj život položi za svoje prijatelje.
I, jedne noći došao je red za “transport u Gradišku” grupe od oko 60 “pomilovanih” osuđenika u kojoj su bili moj otac i Periša Pećina. Nisu bili vezani jer su krvnici mislili da će ih time umiriti dok ih ne dovedu u Jasikovac gdje ih je čekala četa partizanskih krvnika naoružanih strojnicama. Te noći skoro svi partizani bili su pijani, jer su slavili nekakav njihov praznik. Nekoliko pijanih partizana bilo je zaduženo sprovesti grupu do ceradom nadkrivenih teretnjaka koji su čekali s vanjske strane izlaza iz dvorišta. Kod samog izlaza, s unutarnje strane, bila je postavljena strojnica (“šarac” ) iza koje je sjedio partizan, spreman otvoriti paljbu u slučaju da itko pokuša bijeg. I, kako je ova tužna povorka prolazila izpred ove strojnice (neki su se već bili popeli na kamione), dogodilo se ono što nitko nije očekivao. Došavši pred cijev “šarca” Periša je munjevitom brzinom odgurnuo strojnicu, svojim snažnim rukama pograbio partizana za grkljan i bacio ga na zemlju.
Nastao je metež i vika. Iznanađeni partizani bacili su se na Perišu da spase svoga druga, ali bilo je kasno, Periša mu je već bio izčupao grkljan. Videći to svi su otvorili paljbu po Periši. U međuvremenu svi osuđenici su se razbježali, kud tko, po neosvijetljnim ulicama Gospića. Nažalost, svi osim trojice, ubrzo su bili pohvatani i likvidirani. Jedan od trojice koji su se uspjeli spasiti bio je i moj otac koji se uputio prema Smiljanskom polju na zapadu Gospića odakle su se svake noći čule pjesme i puškaranja pijanih partizana. I te noći po tom polju gorjele su vatre oko kojih su pijani partizani i partizanke urlikali igrajući svoja “kozaračka kola”.
Moj otac uspio se te noći provući do obronka Pikovac u podnožju Velebita.
Uzdam se u Boga da će jednom doći dan kad će na mjestu gdje je dao svoj junački život, heroju Petru “Periši” Pećini biti podignut velebni spomenik.
Slijedi opis muka moga oca, muka naše majke i nas njihove djece za vrieme njegova skrivanja po špiljama Velebita.
U “sudskom” zapisniku koji je 1991. pronađen u arhivima “Žute kuće” stoji da je moj otac srijeljan na 17. srpnja 1945. Tu stoji: “Ante Došen, po zanimanju lugar, ime oca – Jure, ime majke – Ika, star 49 godina – Streljan.” Nu dva su razloga zašto vjerujem da je to bio dan kad je bio osuđen na smrt, a strijeljanje je trebalo biti izvršeno 27. srpnja. Prvo, tog dana partizani su slavili nekakav svoj veliki praznik, vjerojatno “ Dan narodnog ustanka “. Taj njihov “ustanak” zbio se 27. srpnja 1941. kad su četnici u okolici Srba porobili i spalili niz hrvatskih sela i izvršili pokolj nad stotinama nevinih seljaka. Posmrtni ostatci 37 stanovnika sela Brotnja nedavno su pronađeni i izvađeni iz jame u šumi nedaleko Srba. Krvnici koji su počinili te zločine bili oni kojima su Ivo Sanader, Jadranka Vlaisavljević, Stevan Mesić, Ivo Jovo Josipović i njihovi drugovi “antifašisti” ponovno u Srbu podigli spomenik. Sjećam se da je moj otac govorio da je taj dan bio petak, a 27. srpnja 1945. bio je baš u petak.
Poslije bijega iz ove kolone smrti, moj otac se po mraku u ranim jutranjim satima uspio dovući do šume u brdu Pikovac, koje se nalazi između Trnovca i Brušana. Tu je morao predaniti, jer po danu su Velebitom krstarile jake partizanske patrole.
Kad je pala noć nastavio je put i idućeg jutra bio je u visokim brdima Velebita iznad našeg sela, gdje je takorekuć poznao svako stablo, svaki kamen i svaku špilju.
Ne znam kad i kako se javio mojoj majci i starijoj braći. Bio sam malo dijete pa negdje do jeseni 1946. nisam ni znao da mi je otac živ. Svakako, majka, starija braća i sestra Marija nisu nama mlađima smjeli ništa o tome govoriti jer smo bili premladi pa bi partizani od nas vrlo lako saznali da je živ i gdje se krije. Kako je u ono vrieme u našim selima bilo normalno da u mnogim obiteljima bude velik broj djece i u moji roditelji imali su nas devet ( dvije kćeri i sedam sinova ). Moja najstarija sestra, Milka, bila je od mene starija točno 20 godina. Na Uskrs, 1. travnja 1945., udala se u Pazariški Klanac za ustaškog nadporučnika Nikolu Smolčića, a u roku od 2 mjeseca postala je udovica, jer je Niko (kako su ga zvali) bio strijeljan u Jasikovcu zajedno s zapovjednikom Velebitske bojne, mojim ujakom i krsnim kumom ustaškim bojnikom Pavlom “Pavlicom” Devčićem.
Pošto sam bio tek navršio četvrtu godinu ne pamtim puno od onoga što se tih crnih mjeseci događalo. Pamtim samo da smo uvijek bili gladni, da smo bili skoro goli i bosi i da je naša majka stalno plakala. Sjećam se također da su partizani i njihovi pomagači, Mile Trošelj (Jukin) i drugi dolazili i već kompletno orobljenim seljacima oduzimali i ono najzadnje što ih je držalo na životu; najbolje ovce i ostalu stoku. To je bilo najbezočnije nasilje i pljačka. Iako nijedan od tih siromašnih seljaka od ovih zlotvora, niti od ikoga drugog, za to nije nikada dobio nikakvu naknadu, drugovi su tu bezočnu pljačku lijepo nazvali “otkup mesa i vune”. I, tako sam, tu i tamo, nešto zapamtio, sve negdje do jednog dana pri koncu rujna 1946. Tog dana mi smo bili u našoj kolibi u Velebitu.
Sjećam se da je padala kiša i mi djeca smo se skupili oko vatre na ognjištu. Odjednom, vani se začula galama popraćena psovkama, pogrdama i bogohuljem kakvoga do tada nikad nisam čuo. Kad smo provirili kroz vrata vidjeli smo da je pred našu kolibu od nekuda došla velika grupa do zuba naoružanih partizana. Neki su u rukama imali i sjekire. Uz strašne psovke i pogrde iztjerali su nas van na kišu. Pred kolibom je bila velika krošnjata lipa, koja i dan danas tamo stoji ,kao nijemi svjedok tih boljševičkih zločina. Mi djeca, kako bi se koliko toliko zaštitili od kiše, pobjegli smo pod tu našu lipu i djetinjom bezazlenošću promatrali kako partizani sjekirama ruše drveni ( od šimle) krov naše kolibe. Kad su ga srušili, podpalili su pod njim vatru. Nas su onako mokre, praktički gole i bose, potjerali pred sobom niz onaj strmi velebitski kamenjar. Dognali su nas na obalu mora u jednu betonsku kuću pokojnog trgovca i gostoničara Pavla Pavičića koju je on do konca rata koristio za pohranu razne robe.
Nekih stotinu metara prema Velebitu iznad ove naše nove nastambe nalazi se crkvica sv. Luke. Pokraj nje je bio “popov kvartir” – svećenički stan, a iza njih bila je, za ono doba, velika kuća tog Pavla Pavičića u kojoj je bio njegov dućan i gostionica. Stari Pavao ( 1945. star 73 godine ) bio je vrlo pošten, karakteran i iznad svega pobožan čovjek. Povrh toga bio je uistinu onaj Domjanićev Hrvat- prijatelj svih ljudi, onaj koji nikome nije želio, ni činio zla. Nu to za boljševičke zlikovce nisu bile nikakve vrline. Naprotiv, to su bile najopasnije oprečnosti nehumanom sotonskom boljševizmu.
Došlo je – krvavo hrvatsko proljeće 1945. godine. Pred Pavlovu kuću dolazi naoružana gomila, nekakve čudne čeljadi, obučene u svakovrsne dronjke.
Na ,vidljivo neopranim i ušljivim, glavama imaju nekakve troroge kape s crvenom zvijezdom. Neke su grubo sašivene od nekakve tkanine, a mnoge su slijepljene od papirnatih vreća za cement na kojima je nakakvim crvenilom nacrtana petorepa zvijezda. Dok su od iztoka Jadranskom cestom dolazili dolazili prema crkvi i Pavlovoj kući, pjevali su “ Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga”.
Ta čudna gomila, ta povampirena rulja bila je “Slavna 11. Dalmatinska Proleterska Brigada” u kojoj je služio Ante Josipović otac neoboljševika Ive Josipovića današnjeg tobožnjeg predsjednika Hrvatske.
Stari Pavao je izašao is kuće, pa kad je vidio to čudo neviđeno, onako začuđen izusti: “Gadovi ‘edni, ‘este li vi ti što ‘oće rušiti našu lipu Hrvatsku?” Odmah su ga pograbili, izudarali kundacima i nogama poslije čega je svezan i odpremljen u Karlobag, a kasnije u Gospić – odakle se više nije vratio.
Jedna četa te 11. Dalmatinske brigade ostala je tu i uselila u dosta prostrani “popov kvartir”. Odatle je vršila svoje krvave operacije po velebitskim zaseljcima koji su sačinjavali selo Lukovo Šugarje. Uz dvojicu Srbijanaca ( Bogdan i Života ), svi ostali u toj krvavoj četi bili su Dalmatinci. Njima u pomoć iz Gospića dolazili su poznati oznaški krvopije kao: hrvatski odmetnik izdajica, batinaš i krvnik Joso Bubaš, četnički kapetan- partizanski major Dane “Danja” Potrebić, četnik-partizan Milan Grbić i drugi. Šef života i smrti u Karlobagu ( 16 km zapadno ) bio je Nikola Budak, komita-ubojica iz bande Jove Stanisavljevića “Čaruge” koji je prije rata bio osuđen na 18 godina robije radi pljačke i ubojstva mesara Ilije Žanića kod Otočca. Ovaj kriminalac-ubojica pripadao je onoj najgoroj vrsti sociopata bez imalo savjesti s vrlo niskim intelektom, koje je Moša Pijade, u Lepoglavi i Mitrovici, lako odgajao u buduće “Titove proletere”.
Jednoga dana odveli su moju sestru Mariju, tada staru 22 godine, i pod prijetnjom smrti, prisiljavali ju da im kaže gdje se krije naš otac. Pošto im je ponavljala da nema pojma je li uobće živ, a kamo li gdje se krije, najprije su je počeli udarati kundacima, a kad je pala na ono kamenje, onda su je gazili s cipelama podkovanim brukvicama. Cijeli svoj život, patila je od migrene, bolova u kralježnici i raznih drugih bolova koji su bili izravne poslijedice tih mučenja. Iako mi je bilo zabranjeno da idem “gori kod vragova” (kako su naše majke potajno zvale partizane) ja sam se znao više puta prikrasti i promatrati kako ti “odrpani vragovi” pjevaju nekakve čudne pjesme i igraju nekakvo blesavo kolo gdje jedan za drugim tabka ukočenim nogama.
Nu što me je najviše privlačilo jest nešto što se tu jednog dana dogodilo; Dok su partizani jedan za drugim tabkali u svome kolu, odjednom je jedan od njih pao na zemlju i počeo se bacati po zemlji. Neki su mu priskočili, nešto mu gurali u zapjenjena usta i zvali ga – Ilija, Ilija! Nakon kojih pol sata taj Ilija se osvijestio. Sjeli su ga uza zid, gdje je ureći u prazno ostao dugo vremena sjediti.
USTAŠKI KRUH
Ni za vrieme rata nije bilo previše kruha, a onaj ,tvrdi, koji je naša majka ponekad uspjela izpeći pod “pekom”, bio je napravljen od mješavine raznoga žita do kojeg se moglo doći, nu ni njega nije bilo na pretek i bio nam je sladak. Nu najslađi je bio onaj što nam je naš otac i naši rođaci koji su služili u Hrvatskim Oružanim Snagama,t u i tamo, znali donijeti iz vojničke pekarnice. Taj vojnički, crni ali vtlo mekani i ukusni, kruh mi smo jednostavno nazvali – ustaški kruh. Odlazkom Hrvatske vojske, nestalo je i toga kruha.
Jednoga dana dok sam se gladan vrzlao oko naše crkve, mislim da je bilo u listopadu 1946., jedan partizan mi priđe i reče da idemo u kvartir kod njegovog komandira koji će mi dati kruha. Veseo da ću dobiti kruha rado sam s njime pošao. Kad sam došao pred komandira ( zvao Renić, Rendić, Rendulić ili tako nešto) koji je sjedio za stolom. Pred njim na stolu je bila kriška nekakvoga bijelog kruha, namazanog marmeladom (koju su u drvenim sanducima naveliko dobivali iz Amerike).
Komandir mi lijepo reče da ako mu kažem gdje se nalazi moj otac da ću dobiti taj kruh. Pošto nikada do tad nisam vidio bijeli kruh mislio sam da je bijel zato što nije dovoljno pečen – da je, kako se to kod nas kaže -vrišak, pa sam drugu komandiru rekao: “Ne volin ja taj kruv, ja bi unog ustaškog.” Na to je komandir skočio kao bijesan pas, pograbio me za vrat i psujući mi sve, od ustaške majke do Gospe i Boga, odovukao me do izlaza i na nogi me izbacio van na ono kameno tlo. Okrvavljenih koljena i lakata, pobjegao sam “kući”.
Kasnije su me starija braća uvijek zafrkavala s – “Bi li ustaškog kruva?”
Nastavak u idućoj emisiji; Partizanski ultimatum – Ili da se otac preda ili našu majku i nas djecu gone u logor na Banovini.
Za Dom Spremni! Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija – Za Dom Spremni, 21. lipnja 2014.
PARTIZANSKE KRVAVE ORGIJE NAD HRVATIMA LIKE I VELEBITSKOG PODGORJA (2.dio), piše Zvonimir Došen.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.