PARTIZANSKE KRVAVE ORGIJE NAD HRVATIMA LIKE I VELEBITSKOG PODGORJA (2. DIO)
(Veliki poZDrav prijatelju Zvonimiru Došen. Vrlo dobar opis. Fali mi prvi dio. Ako ga imaš, pošalji mi ga. Bog! Mile.)
Nastavak govora iz prošle emisije:
Nešto prije Božića 1946. moj otac je odlučo da je bolje da se preda i da time spasi nas od logora na Banovini, iz kojega se mnogi zatočenici, žene i djeca, nisu vratili jer su, kako su govorili, umrli od tifusa i drugih bolesti. Znao je da će ga likvidirati, samo nije znao kad i kako.
U našem selu živio je Pajo Došen koji se negdje poslije 1. svj rata vratio iz Južne Amerike gdje je pod nesnošljivim uslovima radio po rudnicima gdje su ga, kao i mnoštvo drugih siromaha, boljševički operativci učlanili u komunističku partiju, radi čega je dopao u zatvor. Po odsluženju kazne bio je deportiran u rodni kraj. Kako je već u to doba komunistička partija širila svoju promičbu o “pravdi i slobodi radnika i seljaka kad oni dođu na vlast” i Pajo se priključio širenju te “plemenite ideje”. Nu problem je bio u tome što je Pajo bogoštovnom narodu luperdao svega i svačega, pa i protiv vjere u Boga, pa ga narod nije uobće slušao, jer smatrao da mu “fali nekoliko cvekova u glavi” . Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, sve što je bilo sposobno u našem selu stupilo je u obranu države. Svi osim Paje.
Jednog dana došli su po njega oružnici i odveli ga. Čim je za to sačuo, moj otac je otišao kod zapovjednika i obrazložio mu da Pajo uobće nije opasan, jer ni sam nema pojma o čemu brblja, te da ga nitko ne sluša. Zapovjednik nije u to bio baš siguran, pa je odlučio Paju zadržati u pritvoru. Moj otac je otišao do bojnika Ivana Devčića “Pivca”, koji je naredio da se Paju pusti na slobodu. Tijekom rata bio je na jedanom brodu koji je prevozio logistiku za Hrvatsku vojsku. Nu po dolasku partizana, Pajo je odmah počeo s njima ortačiti i bio je postavljen za njihovog povjerenika. Stariji njegov sin bio je u ustaškoj vojnici sve do konca rata. Na završetku rata otac mu je uspio spasiti život, ali svome bratu Juri i njegovoj kćeri nije. Jurin najstariji sin je pao negdje u Titovim kolonama smrti, a Juru i kćer Anku Joso Bubaš i njegovi ortaci odveli su “srpsko” selo Mekinjar, gdje su ih predali “svome narodu” koji ih je stavio na grozne muke od kojih su na koncu izdahnuli.
Kad se je moj otac predao, najprije su njega i još neke ljude vodali po Velebitu da im pokažu puteve po kojima su mislili da se kreću ustaše koji se nisu povukli, a onda su ga doveli i ostavili kod kuće. Pod prijetnjom smrću naređeno mu je da se ne udaljuje od kuće. Vjerojatno su čekali dok dođu gospićki dželati, Joso Bubaš , Marko Vujnović i drugi, da ga “pokupe”. Odmah druge noći došao je “povjerenik” Pajo, uručio mome ocu nekakav papir i rekao mu da odmah bježi “kud ga oči vode” . Taj papir bila je “propusnica” ( dozvola za putovanje) koju je podpisao sam Pajo kao partiznaski povjerenik. Eto, Pajo mu je time htio vratiti dug. Ne znam kako dugo i kuda je sve moj otac putovao, nu pomoću te propusnice, uspio se probiti do Slavonije gdje se dosta dugo krio kod brata Frane u Trnavi kod Đakova. Tamo se krio sve dok nije saznao da je “11. Dalmatinska” napustila naše selo, a Danja Potrebić, Milan Grbić, Joso Bubaš i drugi oznaški ubojice premješteni u druge krajeve. Krvnik Joso Bubaš bio je premješten u Baranju gdje je bio poznat pod imenom “Krvnik Belog Manastira”. Moguće je da tamo još ima ljudi koji ga se sjećaju.
Od 70tak kuća, razbacanih po morskoj obali i obroncima Velebita, koje su sačinjavale moje selo, malo ih je bilo koje partizani nisu u crno zavili. Likvidirali su preko 90 osoba razne dobi i spola. Sada su već smatrali da je selo bilo donekle “očišćeno”, pa je trebalo ići “čistiti” druge hrvatske krajeve. U to vrieme došlo i do “Rezolucije Inforbiroa” koja je prouzrokovala prekid pupčanog veza između dva najkrvavija boljševika,Tite i njegovog mentora Staljina. Svakome je poznato da povod tome “prekidu” uobće nisu bila nikakva različita shvaćanja boljševičke ideologije, nego, samo i jedino, borba za absolutnu vlast. Među Titinim boljševicima došlo je do tobožnjeg opredjeljenja – tko je za Titu, a tko za Staljina, ustvari – tko je od koga bio veći krvnik i revniji boljševik. Kako znamo to je dovelo do krvavih sukoba među onima koji su do tada zajedno činili neopisive zločine nad nevinim hrvatskim pučanstvom. Rezultat tih njihovih međusobnih obračuna bio je i nestanak nekih od najgorih krvnika među njima. Nekih, ali ne svih. Upravo radi tog premještanja i nestanka određenog broja krvopija moj otac kao i mali broj drugih Hrvata određenih za odstrel spasio se od sigurne smrti.
VAMPIRSKI PIR U KRVI TRUDNICE I JOŠ NEROĐENOG DIJETETA
Jednog dana negdje početkom 1947. nas nekoliko djece bili smo kod škole, koja se nalazi malo poviše od one kuće u koju su nas partizani bili natjerali i vidjeli smo da partizani cestom gone nekakve ljude. Odmah smo potrčali gore da bolje vidimo, ali kad smo došli malo bliže partizani su u nas uperili oružje i vikali da bježimo natrag. Prije nego smo pobjegli nazad k školi vidjeli smo da su partizani tjerali dva čovjeka i dvije žene. Svima su ruke bile povezane nekakvom žicom, a sve zajedno povezivao je nakakav konopac. Jedan čovjek je na glavi imao crvenu ličku kapu a jedan je bio gologlav. Jedna žena je imala veliki trbuh i stalno je plakala da ne može dalje ići, ali partizani su je kundacima udarali i gurali naprijed. Onaj čovjek s crvenom kapom držao ju je da ne padne.
Poslije smo od naših starijih saznali da je onaj s crvenom kapom bio Pavao Došen (Milin), a ona žena s velikim trbuhom njegova zaručnica Mica Pavičić (Fabina). Ona druga žena bila je Pavlova sestra Ana ( ud. Pavičić), a onaj drugi čovjek bio je učitelj Milković (ne sjećam se više imena). Povampireni krvnici gonili su ih onako izmučene još 13 kilometara do malog morskog zaljeva “Moština” ,oko 3 kilometra prije Karlobaga. Tu su ih priveli do jednog kamena iznad samoga mora. Najprije su na taj kamen dovukli Micu koja je bila u devetom mjesecu trudnoće i pred očima njezinog zaručnika i drugih, najprije je izboli noževima,a onda joj prerezali vrat i bacili u more. Onda su dovukli već izbezumljenog Pavla, izboli ga, zaklali i bacili u more. Poslije njega isto su učinili s učiteljem Milkovićem. Anu Pavičić zapala je najgora kazna. Da bi dostigli vrhunac svojih sadističkih izživljavanja povampireni krvnici, od tuge izbezumljenu Anu ostavili su na životu. Ostavili su je valjda da bude živi svjedok njihovog krvološtva i da preko nje poruče svima koji su preživjeli njihove krvave orgije što ih čeka ako im dođu u ruke. Jadna Ana,majka sedmero djece , izdržala dugi niz godina u Gradiškoj i drugim kazamatima boljševičke Titoslavije. A kako i zašto poslije svega toga nije izgubila pamet, samo svemogući Bog znade.
Kako su ovi jadnici dospjeli u ruke krvnika ?
Partizani su znali da se poslije rata po brdima Velebita krije više grupica hrvatskih vojnika i civila koji se nisu htjeli povući s glavnim snagama HOS-a, pa su uz svoju novoosnovanu “Šumsku miliciju” njihove jake i dobro naoružane patrole krstarile svim poznatim i nepoznatim puteljcima Velebita.
Jedna od tih grupica, u kojoj su bili: Martin Došen, njegov mlađi brat Pavao, njihova sestra Ana Pavičić, učitelj Milković, Ivica Orešković, Pajo Asić, te Pavlova zaručnica Mica Pavičić, krila se na brdu “Davidov vrh” koji se nalazi pozadi brda Stolac ili, kako ga neki zovu, Pavičić stolac. To je brdo izpod kojega je danas onaj planinarski “kontejner” u Šugarskoj dulibi. Ova grupa nijje vršila nikakve oružane napade na partizane, a ove dvije žene kuhale su im jelo, prale i krpale odjeću itd. Martin i Pavao bili su tkzv. “ustaše špiljari”, to jest seljaci koji su samo i jedino branili svoje selo od partizanskih komita . Špiljarima su nazvani za to što su po raznim špiljama oko svoga sela postavili strojnice i tu danima i noćima držali stražu. Vjerojatno radi nabave hrane ovi jadni ljudi smorali su se ponekad spustiti niz Velebit gdje bi od rodbine dobili ovcu ili kozu. Tako su učinili i jednog dana dok je u Velebitu padao gust snijeg misleći da će im sniježna oluja zamesti trag.
Nu pošto su barem Martin i Pavao odrasli pod Velebitom morali su računati na poznatu velebitsku olujnu buru, ali možda nisu na to mislili jer im je nestalo hrane pa nisu imali izbora. I zbilja, novi snijeg je pokrio njihov trag, ali na jednoj čistini koja se zove “Došenska ograda” preko koje po dužini Velebita prolazi stara kotirana planinarska staza, bura je omela novi nepogaženi snijeg a ostao je samo onaj pogaženi koji je jasno ocrtavao ljudske stope . Partizanska patrola koja je išla tim planinarskim putem naišla je na taj trag i pošla za tim stopama. Poslije kojih 500 metara partizani su stali kad su primjetili da se iz male doline na Davidovu vrhu vidi nekakav dim. Odmah su se vratili natrag prema Gospiću i obavijestili svoje šefove. Sutra ujutro Davidov vrh obkolila je brigada od oko 2.000 partizana. Ovi jadnici nisu uobće imali straže i bili su podpuno iznenađeni. Kad su ih partizani pozvali da se predaju Martin, Pavao, Asić i Orešković su po njima otvorili vatru iz “šmajsera”. Nu kad su vidjeli da im nestaje streljiva i da im nema izlaza, Pajo Asić i Ivica Orešković izvršili su samoubojstvo, a drugi su se predali. Martina su partizani odveli prema zapadnim brdima Velebita da im pokaže gdje se kriju druge grupe. On nije uobće znao gdje se druge grupe kriju, a da je i znao sigurno ih ne bi izdao. Prema onoj – zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju, kasnije se saznalo da su mu povampireni krvnici prije nego su ga negdje kod brda “Stap” zaklali rezali uši, nos i druge dijelove tjela.
JUGOBOLJŠEVIČKA TABULA RASA
Kao i uvijek, naći će se onih koji će reći – da je to prošlost , da sve to treba zaboraviti, da ovakva svjedočanstva idu na štetu sloge među Hrvatima i štošta drugoga.
Svrha za pisanje o ovim grozotama koje su nad hrvatskim narodom počinili Tito i njegovi boljševici, a posebno zlikovci njegove “11. Dalmatinske brgade” nije rezurekcija nekakve bezvezne prošlosti, nego da baš sad dok su još živi boljševički krvnici poput Boljkovca, Manolića, Lončara i drugih, toliko okuraženi zaštitom svojih neoboljševičkih juniora da nam se otvoreneno prijete s “mračnim ulicama”, potaknem sve koji su su bili svjedoci monstruoznih partizanskih zločina da prestanu s šutnjom.
Ne radi se tu o nikakvoj podjeli naroda, nego o monstrumima koji su u službi tuđina počinili najstrašnije zločine nad svojim narodom.
Netko je nedavno na internetu upitao je li bi se Antu Josipovića, oca upornog obožavatelja i zaštitnika ovih krvnika, druga Ive Josipovića, imalo za što obtužiti. IMA. I TE KAKO ! Ante Josipović služio je u onoj zloglasnoj “11. Dalmatinskoj” i sudjelovao je u gore opisanim “akcijama čišćenja” za što je stekao “zasluge” da kasnije bude postavljen za šefa Golog otoka, najzloglasnijeg konclogora u bivšoj Jugoslaviji. Potrebno je da svaki Hrvat već jednom shvati da se zločini koje su Tito i njgovi partizani počinili nad hrvatskim narodom nisu dogodili kao rezultat nekakve nekontrolirane, neplanirane osvete za ovo ili ono.
Kako ono reče Milovan Đilas – Hrvatska vojska je morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Nu to je bio samo jedan dio boljševičkog sotonskog plana utemeljenog na premisi “tabula rasa” , što znači da su Tito i njegovi boljševici znali da će oni i njihova strahovlada uspjeti preživjeti samo ako počnu od početka – od “obrisane ploče” – Hrvatske , obrisane od svega što je hrvatsko.
Nitko zdrav ne želi nikakvu podjelu među Hrvatima, ali ako želimo istinski slobodnu, pravednu i pravnu državu Hrvatsku u kojoj će vladati mir, sloga i bratska ljubav, ovi zločini i svi koji su u njima sudjelovali moraju biti osuđeni i kažnjeni. I to odmah.
Jer svima treba biti jasno da će u Hrvatskoj doći do toga tek onda kad se iz nje odklone i izbrišu sva obilježja i svaki spomen Tite i njegovih crvenih dželata.
Tek onda se možemo pomiriti, svi sa svima. Ali, njihove monstruozne zločine nikada, nikada ne smijemo zaboraviti. Da je današnja Hrvatska pravna država, da u njoj postoji imalo pravde komunistički monstrumi poput Boljkovca, Manolića, Lončara i drugih što nam se prijete “mračnim ulicama” već bi davno bili obješeni, ne u mračnim nego na dobro osvijetljenim ulicama i trgovima. Ako to nekome zvuči previše drastično i nehumano nek se upita imaju li ti vampiri u sebi išta humanog.
Ali, izgleda da dobar broj hrvatskih “građana” misli da su ovi koji su naslijedili svoje očeve, izdajnike i zlotvore koji su u službi tuđina poklali stotine tisuća svojih sunarodnjaka, za hrvatski narod manje opasni od svojih primitivnih nepismenih predaka.
Oni nisu kadri shvatiti da su oni – in a long run – puno opasniji, ako radi ničega drugog onda zato što su školovani u posebnim komunističkim školama gdje su, uz ostalo, naučili kako se prilagođavati trendovima današnje svijetske (globalističke) politike koja pod malo drugačijim plaštem kroči istim putem kojim su kročili i njihovi lideri Marks, Lenjin, Staljin i Tito.
Tako “obrazovani” oni su u pakiranju laži i svakovrsnih smicalica puno sposobniji njihovih nepismenih predaka pa su naravno i puno uspješniji u zavođenju i zaluđivanju ionako letargičnih mlakonja koji ionako nikad nisu bili kadri vidjeti dalje od svoga nosa, a kojih, kako se vidi, današnja Hrvatska ima na pretek.
Gospodin Damir Kalafatić nedavno je objavio članak o srbokomunističim likvidacijama mladih Dalmatinaca u tkzv. bitci na Sutjesci, koji su, na ovaj ili onaj način, odvedeni u Titine partizane.
Kao i uvijek, pisac u članku navodi nepatvorenu istinu i dokumentima pobija sve komunističke laži i fantazije, pa se tu nema što oduzeti ili nadodati.
Da su mnogi od tih mladića bili zavedeni i da su likvidirani samo zato što su bili Hrvati uobće nije sporno.
Nu mislim da je uvijek potrebno ponavljati imena onih komunizmom zatrovanih izdajnika i morbidnih krvnika koji su ih namjerno odveli u krvave ralje četničko-komunističkih vampira.
Od dolazka Hrvata u svoju današnju postojbinu Dalmacija je bila kolijevka hrvatskoga kraljevstva i utroba u kojoj su se rađali najbolji sinovi našega naroda.
Ali, kako reče sv. Pavao, gdje god Bog gradi svoju crkvu tu i sotona sebi gradi svoju kapelicu, pa u najviše slučajeva ondje gdje su se rađali ( i rađaju ) najbolji domoljubi rađali su se ( i rađaju ) i najveći izdajnici među kojima su onda bili Vicko Krstulović, Ante “Baja” Jurjević, Bude Lončar, Vice Buljan, te otac Ive Josipovića, Ante Josipović, djed Zorana Milanovića i niz drugih, a danas su to njihovi sinovi i unuci.
Toliko prežvakana jugokomunistička izlika da su oni Dalmatinci koji su otišli u Titine partizane to morali učiniti radi terora talijanskih fašista, a pogotovo radi “prodaje Dalmacije” ne samo da ne drži vodu nego je to priča je za blesave i maloumne.
A kad je riječ o masakru mladih dalmatinskih partizana na Sutjesci navesti ću ovdje jedan dio iz zapisa ustaškog satnika Pere Pervana, koji vrlo jasno dokazuje da i poslije ovoga ( i svih drugih masakara ) njihove braće i djece od strane povampirenih Titinih četnikopartizana ova otrovna orjunaška banda nije se ni za trunak promijenila.
U svom zapisu satnik Pervan kaže:
“Odmah poslije kapitulacije Italije Mate je (Mate Primorac), u dogovoru s drugim častnicima, stupio u vezu s partizanima na području Biokova, koji uobće nisu napadali Talijane, a ni oni njih. Mislilo se da su to većinom Dalmatinci koji su otišli u šumu najviše zbog talijanskog nasilja, pa kako su Talijani sada likvidirani, oni više nemaju razloga ostati u šumi i boriti se protiv svoje braće Hrvata i NDH.
Dodir je uzpostavljen ali, radi straha, partizani ne htjedoše doći na naše područje, nego su predložili jedno selo koje je je bilo koji kilometar udaljeno od naših prvih linija.
Mate je došao u Stilje, uzeo nas osam častnika i dočastnika i krenuo na pregovore.
Bio je obučen u odoru domobranskog bojnika.
Stigli smo na određeno mjesto i sastali se s partizanima na čelu s komesarom koji je bio iz Makarske.
Mate mu je rekao: “I vi ste Hrvati kao i mi i znamo da ste pošli u šumu najviše zbog talijanskog fašističkog zuluma. Sada više nema Talijana, priključite se Hrvatskim oružanim snagama i zajedno branimo Državu Hrvatsku.”
Komesar mu je odgovorio: “Druže Primorac, ja znam da vi niste domobranski nego ustaški major.”
Mate mu je na to odgovorio da tu ne postoji nikakva razlika jer su i jedni i drugi hrvatski vojnici, nu komesar je ostao nepovjerljiv. Odgovorio je da će govoriti sa svojim predpostavljenim i da će se javiti u roku od 48 sati.
Mi smo im vjerovali i nestrpljivo čekali njihov odgovor kojega nije bilo.
Umjesto toga, za par dana iznenada su nas po noći napali u Vrgorcu. Borba se vodila čitavu noć. U zoru partizani su počeli bježati, a ja sam pred svanuće s mojim momcima iztrčao izvan vrgoračke “žice” gdje smo zarobili osam partizana i jednu partizanku.
Poslali smo ih u Vitinu pukovniku Frani Šimiću na saslušanje. On je snjima lijepo postupao i trojicu od njih postavio u skladište naše obskrbe.
Sva trojica su prvom zgodom pobjegli u šumu.”
(General Franjo “Francl” Šimić, rođen u Bilaju kod Gospića, za nagradu za tu svoju čovječnost, mučki je ubijen iz partizanskog snajpera u Mostaru 9. kolovoza 1944., n.a.)
Nu, izdaja nije “vrlina” samo ovih izroda iz Dalmacije. Izdajnik je izdajnik bez obzira na to u kojoj se hrvatskoj pokrajini olegao.
Nažalost, imali smo ih i imamo na pretek u svim krajevima Hrvatske, ali ovi danas su vjerni nasljednici onih najgorih izroda koji su se ikad rađali u hrvatskoj Dalmaciji.
U svome baljezganju, prisutnima; četniku Radi Šerbedžiji, Račanovom “katoliku” Milanu Bandiću i grupici drugih misfita ljudskoga društva neki dan na jugokomunističkom orgijanju u čast nekakvog fantomskog komunističkog ustanka u šumi kod Siska, jugokomunistički zombi, sin šefa zloglasnog Golog Otoka, bljutavi Ivo Josipović se hvali kako bista Josipa Broza Tite, koju je, kako reče, Franjo Tuđman stavio u svoj predsjednički ured, tamo stoji još i danas.
Bezbeli da stoji! I stajat će sve dok i jedan komunistički izrod bude slobodno živio u Hrvatkoj.
Glupi komunistički imbecil Milanović, teljuzga o nekakvoj “ljudskosti” komunističkih krvnika i štošta drugoga.
Ovo su komunističkim i jugofašističkim otrovom zadojeni sinovi i unuci izdajnika i zločinaca najgore vrste. To su novi nositelji ideologije uime koje su njihovi očevi i djedovi počinili najstrašnije zločine nad hrvatskim narodom.
Krajnje je vrieme da ih se, već jednom zauvijek, ukloni sa svakoga pedlja krvlju natopljene Hrvatske.
A to se jedino može postići uporabom istih metoda koje su njihovi očevi rabili u masovnim likvidacijama nedužnih Hrvata, a i oni sami danas rabe protiv čestitih hrvatskih branitelja.
Oni razumiju samo silu i silom ih se mora ukloniti.
U svojoj jugokomunističkoj retorici Josipović je toliko ciničan i bezobrazan pa se “masovna ubojstva i likvidacije onih koji su se drukčije križali” usuđuje pripisivati drugima, istovremeno prešućujući da su te likvidacije ( svih koji su se uopće križali) počinile jugokomunističke bande u kojima je služio i njegov otac.
Taj jugokomunistički smrad najavljuje podizanje novih spomenika komunističkim krvnicima diljem Hrvatske.
Moj odgovor za sve njihove spomenike i za sve što podsjeća na tu zločinačku bandu, uz malu izmjenu, identičan je s načelom koje smo mi borbeni Hrvati u dijaspori slijedili u borbi za rušenje Jugoslavije; RUŠITI IH DIJALEKTIKOM PERA, RIJEČI I PROTESTA! A, AKO TO NE POMOGNE, ONDA DIJALEKTIKOM DINAMITA!
Za Dom Spremni! Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 28 lipnja 2014.