OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUKIĆU 10 listopada 1955.
(Donijeti ću ovdje “Otvoreno Pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića”, kojeg je on pisao 10 listopada 1955. god. srpskom i četničkom generalu Svetomiru Đukiću. Ovo pismo nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Doći će vrijeme kada će se naši hrvatski pa i srpski povijestničari nagoniti u pronalazenju postotka koliko je general Luburić bio pronicljiv i dalekovidan u svojim procijenama glede hrvatsko srpskog ili obratno problema.
Izvir: DRINA br. 8-12, God. V. prosinac 1955., strana 217/232. Otporaš)
Gospodine generale i dragi prijatelju!
Ima tome već dvanaest godina od kada smo tamo daleko na Pantovčaku, u našem bielom Zagrebu, glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske, nas dva zaključili, da ćemo se lavovski boriti jedan proti drugomu, kada nas naša vojnička dužnost pozove, a da ćemo unatoč toga uviek ostati osobno dobri prijatelji, i to prijateljstvo upotriebiti na dobro naših Domovina, kako bi prestala neprijateljstva izmedju srpskog i hrvatskog naroda. I sada, kada sam odlučio uputiti Vama osobno i javno pismo, nazivljem Vas dragim prijateljom. Izkreno priznajem, da ste me impresionirali, jer ste u svoje vrijeme iznašali ideje, koje dotada nijedan Srbin iznio nije. Drago mi je bilo, da smo se kao prijatelji sastali u Zagrebu, a ne u borbi u Srijemu, kako sam se u svoje vrieme bio spremao protiv Vaših četnika i koju akciju su spriečili Niemci, Vaši, srpski, prijatelji. Kako Vam nije bilo lako prijateljstvo baš MENI, tako nije ni meni lako, nakon svega toga, jednog srpskog generala zvati dragim prijateljom. Činim to ipak rado, iskreno od srdca i uvjeren, daćete kao gospodin i častnik znati izpravno ocieniti moje redke.
Kada sam nakon nekoliko godina provedenih u našim šumama i planinama, (ovdje se radi o bitkama u hrvatskim šumama i planinama poslije Bleiburga, mo, Otporaš.) te ilegalno u gradovima i izvan domovine, došao na zapad, medju prvim mojim pitanjima bilo je i ovo: dali je srpski general Djukić preživio “pomoć”, kojoj se je nadao od Engleza.Neobično sam se veselio, i to znaju moji prijatelji, kada mi je saopćeno, da ste živi i zdravi. Rekao sam: jednog ćemo dana nastaviti započete razgovore (a ne bitke, mo.) sa Pantovčaka. Mislim da je taj dan došao pa Vam se obraćam ovim pismom, nudeći Vam i drugi put svu pomoć, moralnu i materijalnu, kao i pristup u moj dom, i u krug onih hrvatskih patriota, koji su voljni razgovarati s pravim srpskim predstavnicima, posebno častnicima, bez posredstva nečasnih, sumnjivih i neposrednih posrednika i “stručnjaka” za “srpsko-hrvatski problem”.
Htio sam Vam, već prije, odgovoriti na neke tvrdnje, koje ste iznieli u Vašem članku “IZ ŠUME U EMIGRACIJU”, koji su donieli srpski listovi, “IZBOR” i “SRPSKA ZASTAVA”, obadva predstavnici politike Dra. MILANA STOJADINOVIĆA. Nažalost, – iz izvjestnih razloga – moj članak nije bio objavljen. Ne smeta. Sada ću Vam odgovoriti, a ujedno i napisati nekoliko rieči o sadašnjosti i o budućnosti! Veliki francuzki državnik, “tigar” Clemanceau, rekao je jednom zgodom, da je rat i previše ozbiljna stvar, a da bi se mogao povjeriti vojnicima. Ja bih, rekao, analizirajući sve ono, što se u zadnje vrijeme dogodilo, kako u svjetskoj politici, tako i u odnosima Srba i Hrvata, da je MIR I PREVIŠE OZBILJNA STVAR A DA BI GA POVJERILI CIVILIMA, NEVOJNICIMA, jer smo mi, vojnici, oni, koji smo kušali strahote rata i jedini mi znamo ocieniti vriednost pravog mira. Zato mislim, da je potrebno, da i mi vojnici, kao i nekada, kažemo svoju rieč o sklapanju mira medju Srbima i Hrvatima, i budućoj Srpskoj Državi i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
(Interesantno bi bilo znati kako bi se general Drinjanin danas snalazio da je kojim pukim slučajem živ i radi u vladi sina partizana predsjednika RH Ive Josipovića?! Otporaš.)
Vi ste u navedenom članku a vjerujem, i u svojoj knjizi, pisali o našem susretu. Ne mogu se nikako oteti dojmu, da ste morali imati savjetnike, pomagače, ili dobrovoljne stručnjake za “srpsko-hrvatsko pitanje”, koji su Vam podvalili neke stavke u Vašem članku. Postoje u njemu dvije tedencije: baciti krivnju “za sve” na srpske i hrvatske “rasove”, (u ovom slučaju riječ “rasovi” znači: osobe koje su zapovjedale vojskama, vojskovođe, itd., mo.) a oprati glavne srpske i hrvatske šefove s jedne strane, a s druge strane osobno meni nanieti uvredu, podvaliti Vama, kao da Vi podvalijivate meni, – da bi nas se tako izključilo iz nastavaka onih razgovra, koje smo ja i Vi, kao vojnici i predstavnici hrvatske i srpske vojske vodili. Imam i previše dokaza o radu najnovijega “srpsko-hrvatskog stručnjaka” Josipa Subašića i njegova – i vrag zna čijega još – lista “Izbora”, (Ovaj Josip Subašić je bio glavni o odgovorni urednik časopisa “IZBORA” koji je povremeno izlazio u Buenos Airesu. Br. 19 lipanj 1955., na prvoj stranici je slika Poglavnika dra. Ante Pavelića. Po pismima Maksa Luburića koja se nalaze u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” se može pronaći da je upravo taj časopis “IZBOR” odigrao značajnu – ako ne i veliku – ulogu u svađi i rascijepu između Poglavika i Maksa Luburića. O tom “IZBORU! Maks govori, mo. Otporaš.) pa na silu moram tražiti, i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznijeli u Vašem članku.
Obrazložit ću:
1.) Čini se kao da ste se posebno trudili, da Vaš susret sa menom dobije nedužnu formu slučajnog susreta. Kažete doslovno:
Istina jest, da sam ja prisistvovao viećanju izmedju Vašeg predstavničtva i Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član. Prisutni su bili zapovjednik u Glavnom Stanu general Grujić, general Luburić, zapovjednik Ustaške Obrane i zapovjednik II. Ustaškog Zbora, dakle područja kroz koje ste Vi htjeli proći, i Glavnog Stožera Glavnog Stana Poglavnika, glavnostožerni pukovnik Helbich. Na kraju je zaključeno, da će general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga voditi pregovore i donieti zaključak o svim tehničkim pitanjima nakon što je Poglavnik, kao što je poznato, donio načelnu odluku, da se prihvaćaju političke izjave srbske delegacije kao priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane Srpske Vojske i time se stvara mogućnost za suradnju sa snagama Srpske Vojske, kojoj je na čelu stajao Draža Mihailović. Tako, Vi ste se meni predstavili s punomoći iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika, koju je supodpisao i ministar Oružanih Snaga kontraadmiral Steinfl i Glavar Stožera Ustaške Vojnice general Tomislav Sertić. Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja. O tome ćemo još govoriti, a sada, da nastavimo tamo, gdje smo kao predstavnici srbske i hrvatske vojske pregovarali. Ne znam tko je sve posredovao, niti kumovao svemu tome ili je sve to fatalna slučajnost, ali gospodine generale, nema sumnje, da se je htjelo naš susret prikazati posve slučajnim, i još k tome “zabiberiti” ga sa meni imputiranom dosjetkom, koja je neukusna i zlonamjerna, barem za naše hrvatsko shvaćanje.
2.) Zamislite si, kada bih ja imao stručnjaka za “hrvatsko-srbske probleme”, pa podvalio u jednom mome članku sliedeći dialog:
Šta biste Vi na to rekli?
Znate, ja sam čitao Vuka karadžića, čitao sam i ono, što Srbin dr. Jocić (Eugen Jocić, Vojvođanski Srbin. Poznavao sam ga u Parizu. Bio je dobar prijatelj Hrvatske i Hrvata. Kada je izvršen atentat na Poglavnika 10 Travnja 1957. godine u Argentini, dr. Jocić je napisao članak povodom tog atentata: ATENTAT NA HRVATSKU. Dr. Jocić je misterijozno umro, a ima verzija da je i ubijen, u Parizu 1971., mo.) piše o Srbijancima, pa ipak se nikada ne bih usudio o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna, tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali i Cvetkovića Ministra Predsjednika, ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškome.
A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvijek bili poznati patrijci, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije teško ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce, i osvetnike. Sa slobodom vratio se je sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je komu otac.
Hrvatska mladost na grobu generala Luburića
(Grob je u Španjolskoj? Hoće li se premjestiti u Ljubuški? To zavisi do nas Hrvata, odnosno do Hrvatske Državne Vlade pod potkroviteljstvom nove hrvatske Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ako ona o tome i ne mislila, treba ju prisiliti na to da se u hrvatski ustav stavi da se svim ubijenim Hrvatima, žrtve UDBE, mogu posmrtni ostatci prenijeti u Hrvatsku i zakopatu u groblje i u obiteljsku grobnicu, ili drugdje, gdje to najbližnja rodbina želi. Otporaš.)
(Napomen.
Ovo je poviestni dokumenat za hrvatsku povijest, kojeg je pisao osobnom rukom i perom očevidac dogodovština hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić. Koliko je meni poznato još nigdje nisam vidio da se je netko javio, bilo sa hrvatske, srpske ili jugoslavenske strane i opovrgao ove tvrdnje generala Drinjanina. Kada se bude povijest o ovom slučaju pisati, najvjerojatnije će se dogoditi i to da će se ovo Otvpreno Pismo Maksa Luburića srpskom generalu Svetomiru Djujiću do temelja proštudirati. Otporaš.)
Pavle Djurišić, četnički vojvoda i srpski podpukovnik, imao je nalog dovesti vojsku pod oružjem na zapad, spojiti se s ostalima i onda se vratiti, srušiti Hrvatsku Državu i uništiti Hrvatske Oružane Snage, ako bi još postojale i dovesti kralja Petra. Vaš je zadatak bio “distrakcija” neprijatelja, dok su Draža, Djurišić i Andrić spremali nove pokolje medju našim svietom i uništenje i ostatka državnosti i snaga. Vi ste kao vojnik izvršili vašu dužnost, otišli na zapad i sada nastojite uzeti udjela u radu, koji je počeo Dr. Milan Stojadinović u ime Srba i Poglavnik Dr. Ante Pavelić, u ime Hrvata. I ovdje se i opet susrećemo. Govorit ćemo i opet o prošlosti, jer samo tako maožemo pogledati jasno u budućnost i bit ćemo iskreni, jer samo tako možemo napried.
Kada Vi u Vašem članku govorite o hravtskom i srbskom problemu i iznosite razne anegdote i razgovore s Hrvatima, tada Vi to ne činite radi vriednosti samih tih dogadjaja, za koje predpostavljam da su istiniti, i da ih niste improvizirali ad hoc (u tu svrhu, mo.) već zato, što time želite dokazati potrebu obstojnosti i novo stvaranje jedne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca na bilo koji način. Pričate o “rezervnom podpukovniku” ustaške straže, koji Vas je pozvao u svoj stan i pogostio, ali Vam je ujedno pričao jednu dražestnu priču iz svoje advokatske prakse o raztavi braka i čovjeku, koji je požalio, što se raztavio, jer mu je svaka nova žena bila gorja od prijašnje. Vjerujte mi, da sam ja tada čuo tu priču i znao ime tog advokata “rezervnog podpukovnika” tada bi taj bio zlo svršio. Slaba je to usporedba, vrlo slaba i nelogična. Ne treba nama ni prva, ni zadnja, jer bi onda čovjek mogao to primjeniti na Austriju, pa reći: Srbija je druga, pa mi ni ona ne treba, nego prva, tj. Austrija. Ali, mi, mlada generacija, Ustaše, revolucionarci, koji smo dali svoju mladost i krv nećemo ni prve Austrijske, ni druge srpske, ni treće ruske, ni četvrte, neznam koje, nego želimo djevičansko tielo i duh hrvatske djevice, kakova je bila ustaškinja Andjelka Šarić. (Andjelka Sarić, predsjednica ustaške ženske loze i poznata po mukama koje su joj partizani nanijeli užarenim “U” slovom po cijelom ženskom tijelu, samo zato što se nije htijela odreći Poglavnika i Nezavisne Države Hrvatske, mo. Otporaš.) Želimo za ženu djevicu, našu, hrvatsku, i u svome domu, samo za sebe i svoj porod. Toga podpukovnika mi ne bismo bili streljali, ali bi ga bili sobom odveli u prve redove na Lievče Polje, gdje je bajuneta bila i sprieda i straga, i gdje se lila krv u potocima, jer su nam Vojvoda Pavle i “čiča Draža” htjeli silom nametnuti srpsku “staru” ženu, koja nam je silom bila nametnuta već 1918. god. i koja je lomila kosti “muževima” a sisala krv “svojoj hrvatsko-srpskoj deci”. Ne, gospodine generale, pustite te stare trikove, kao i one o pregradama, tri ograde male, jedna velika, tri kuće male i jedna velika, jer gubite vrieme. Mi želimo ama baš samo i jedinu našu kućicu s našom ogradom, a svakog Hrvata, koji htjedne praviti oko naše male ograde novu jugoslavensku ogradu, mislimo objesiti na tu ogradu, da bude vječni momento svim novim izdajničkim pokušajima. Ne sumnjam da Vam je ministar Alaupović pričao “vic” o žabama, koju su skupa pojeli Srbi i Hrvati. Završavate:
Težka je pogreška, ako se ovako misli sprovoditi novi sporazum, i pisati poviest odnosa Srba i Hrvata. Mi nismo braća bili, i nismo mogli “žabetinu žderati”. Žabetinu ste Vi nama sa Soluna donieli i natrpali nam je u usta, da nismo mogli izreći ni: mi smo Hrvati! Žabetinu smo mi žderali, jer smo životima i imetkom plaćali, plaćamo i platit ćemo još fikciju “bratstva”. Nije bilo, nema i neće biti bratstva. Ima sam jedno: inteligentno se rastai, ne kao braća, nego kao susjedi. Svaki na svoje. Mi živimo pod teretom kamena medjaša i dok se taj ne postavi NA SVOJE MJESTO, nema ni susjedstva, nego borba na život i smrt. (To je bio slučaj i veliki dokaz u prošlom Domovinskom ratu, koji je, hoćeš nećeš, bio nastavak i sastavni dio rata NDH, iako to danas mnogi niječu kao što to niječe i današnja vlada RH, mo, Otporaš.) Inače mi ćemo i opet progutati ne pola, nego cijelu žabetinu, koju nam je ugurao u usta Subašić, a guraju nam je i drugi, pa i Vi. Zato, ne počimajte opet s izdajicama, nego imajte hrabrosti, pa svaku stvar postavite na svoje mjesto i kažite Vašem narodu: nema bratstva, nema zajedničkih ograda, nema novih smicalica, nego svaki na svoje, a Drina izmedju nas, kao što to kaže ugledni srbski političar iz Vojvodine Dr. Eugen Jocić.
(Napomena:
Trebalo bi imati novinu “SRPSKA ZASTAVA” i vidjeti šta je tu pisao srpski general Svetomir Djujić e da bi se mogle razumijeti riječi i smisao istih koje ovdje iznosi general Drinjanin: žaba, ograda, žderanje, vicevi i sl., mo. Otporaš.)
– Upravo sa menom? zapitah. –
Baš s Vama, jer znamo da predstavljate onaj duh, koji vlada sada u Hrvatskoj. Mi se ne varamo. Ustaše neće nikakve Jugoslavije i zato treba praviti ugovore sa onima, koji mogu i izvršiti ugovoreno. Dosta razgovora sa Vašim izdajnicima, treba razgovarati sa Luburićem (tako ste rekli!) jer će on htjeti i moći izdržati zadanu rieč. Učinite tako i sada. Ja sam ugovoreno održao, pomogao Vaše ljude, Vas samoga, spasio Vaše ranjenike, pomogao materijalno Vaše nemoćne, prebacio van granica razoružane, ali i uništio vojsku Djurišića, četu vojvode Mane Rokvića i pola tuceta drugih vojvoda. U vršenju domovinske dužnosti bio sam i tamo, gdje je pao Vaš sin ili posinak, t.j. na zagrebačkom kolodvoru, gdje su ljudi iz pratnje generala Zbora, Milorada Jonića, napali jednu ustašku ophodnju i ubili jednog mladog ustašu, a drugog ranili. Radi toga čina bio je general sa čitavim “štabom” Ljetoćevih odreda na silu otet iz njemačke pratnje i odveden na zapovjedničtvo Ustaške Obrane na preslušanje. Gotovo je došlo do težkih okršaja s Njemcima, koji nisu dozvolili, da preslušamo ove ljude. (Čitaj četnike, mo.) Na sprovodjenju u Maksimir, u barake PTS-a na preslušavanje, Nijemci su ih silom pokušali oteti, nakon čega je došlo do pobune medju četnicima i Ljotićevcima pa je i drugi ustaša bio ranjen. To je već bila treća žrtva usred ustaškog Zagreba. Tada je život vriedio jako malo. Ustaše su slomili pobunu, platili su skupo i Niemci, platili Ustaše i platili srpski general i njegov Štab! Medju njima, nažalost, i Vaš sin. Trebali ste Vi tada vidjeti Zagreb! Kada je general Luburić vidio krv svojeg vojničara pred botaničkim vrtom uapo je sa dva pisara i osobnom pratnjom u njemački transport i počeo ganjati naoružane (svaki je imao šmajser) četnike i Niemce. (Iz ovog očito se može vidjeti da su četnici bili prisni prijatelji s Njemcima. Zato su ih Njemci uvijek štitili kao svoje saveznike. Zato su njemački vojni izvještaji iz Zagreba Berlinu uvijek bili negativni o generalu Luburiću, mo. Otporaš.) Zagreb je progovorio hrvatski i ustaški, i za pet minuta bio je pun Ustaša, Redarstvenika, Domobrana, Mornara, gradjana, – ali i Niemaca, tenkova, bornih kola i topova. Medjutim ustaško srdce je bilo jače, i vjerujte mi, bit će i opet, ako uztreba, ako nam se htjedne nametnuti novo “bratstvo”. Palo je mnogo naše braće, palo je i Srba. Pao je i Vaš sin (Negdje sam u emigraciji pročitao, ne sjećam se više gdje, da mu je upravo general Luburić “zavrnuo šijom, mo. Otporaš.) i Vi nam to ne predbacujete, jer smo bili u ratu. O vama zavisi, da li ćemo se i opet biti. O Vama i Vašim političarima, Vašim generalima, Vašoj eliti i Vašem narodu. Tukli smo se, i mnogi od nas još uviek drži batinu u rukama, i ne misli je izpustiti za života. A nakon smrti će ju prihvatiti drugi, mladji, krepkiji, odvažniji i sposobniji. Razgovarajte, zato, ako želite svom narodu dobro, sa onima, koji su voljni ginuti za ideal, a ne sa hrvatskim izdajicama, koji vam mogu dobro služiti, ali nikada dovesti narod, ni osigurati mir. I kako nas vodi ideja mira, sreće i blagostanja u sretnim domovinama, to je najbolje, da o miru i traženju rješenja govore oni, koji su batinu imali u rukama i koji su batine dobivali, pa ju znaju ocieniti.
Ja sam imao u ruci svezke poruka, koje su izmjenjivali Draža i Damjanović, Srpski Ured u beču i general Blobotschnik u Trstu, Vojvoda Djujić i Djurišić, i t.d. Znali smo za organiziranje “HRVATSKE DIVIZIJE”, a onda “HRVATSKE ARMIJE” sa degeneriranim Parcom na čelu. Imali smo izvješća naše posebne službe. Znali smo Vaše namjere, Vaše stanje, Vaše staze, taktiku i tehniku. A meni Srbi nikada neće oprostiti, bit će zato, jer sam nastojao nešto od Vas naučiti. Odat ću Vam nešto od toga.