Mnogo se je napisalo a još više reklo i o Ustašama i partizanima. Pišem velikim slovom Ustaše a malim slovom partizani. Nije to da Ustašama dajem više prava tim što ih označavam sa velikim slovom “U”, nego jednostavno zato što je riječ Ustaša imenica koja označava jedno ratno hrvatsko povijesno razdoblje kojega su isključivo Ustaše stvorile.

Riječ partizan(i) su pojam jedne imenice ideološkog karaktera koja isključivo ne pripada jugoslavenskim partizanima kao takovima. Riječ “partizan(i)” je međunarodnog značenja koju je stvorila komunistička partija Staljina za otpor u borbi protiv Hitlera. Na jedan ili drugi način svi oni koju su davali borbeni otpor Hitleru su u jednu ruku bili partizani. Tako je i u Francuskoj bilo francuskih partizana koji su kasnije promijenili ime u Resistance, tj. Otpor a da i ne govorimo o grčkim, bugarskim, albanskim i mađarskim partizanima. Zato tu riječ uvijek treba pisati malim slovom, ako nije početna riječ. Imavši sve ovo u vidu, riječ Ustaša se treba uvijek pisati početnim velikim slovom “U”.

Kako se danas može vrlo olako primijetiti da nitko od gore spomenutih naroda ne upotrebljava tu riječ “partizan(i) osim bivših Jugoslavena. Kada kažem “bivših Jugoslavena” tim ne želim uvrijeđiti nikoga i reći da su to oni i danas. Danas se prepoznaju Jugoslaveni samo oni koji iz ljubavi za propalu Jugoslaviju o njoj pričaju, nju vole, s njom se ponose, štite sve njezine zločine počinjene nad hrvatskim narodom pa i nad drugim narodima bivše Jugoslavije, ističu na javnim mjestima titova obilježja kojima raspiruju mržnju i narodnu nesnošljivost, nastoje staviti imena ulica u Zagrebu onih partizana koji su nesumnjivo mnoge zločine činili nad Hrvatima. Jedna partizanka od tih koji su zločine činil je i Milka Planinc. Ona je na Kočevskom Rogu je 1945. vježbala partizanke kako da jednom zarobljeniku jednim potezom noža odrežu testise i penis. Doveli bi zarobljenike, vezali bi ih za stol i onda na njima vježbali. Na živim ljudima bi vježbali i vadjenje srca, a na ženama vadjenje maternice. Tako su ih ubijali svaki dan. Te žene partizanke su kasnije to činile i na drugim mjestima – stratištima. Milka Planinc je zločinac veliki! Usput ovdje želim reći i to da je Hrvatski Vitez Miro Barešić sam i osobno priznao da je sin partizana i da veoma žali da mu je otac bio na krivoj strani i borio se protiv Hrvatske Države.   https://otporas.com/sin-partizanskog-majora-i-poslijeratnog-kapetana-milicije-pise-miro-baresic/

Svakako treba biti iskren i priznati bivšim partizanima koji su se borili na području Hrvatske za vrijeme WW2 da su se borili iz velikog ideala, isto kako su se i Ustaše borile iz jednog velikog ideala. To se ne može zanijekati niti jednima niti drugima. A tko je a tko nije bio u pravu, tko se je borio za pravi a tko za krivi ideal, to prepustimo budućnosti i povijesničarima. Tko je više a tko manje zla nanio našem hrvatskome narodu, također neka budućnost i povijesničari kažu. Tko se je borio za Hrvatsku Državu a tko protiv Hrvatske Države, neka budoćnost i povijesničari kažu svoje. A tko je više a tko manje nevinih Hrvata i drugih pobio, Ustaše ili partizani, i to neka se iskreno kaže, kao i RAZLOZI Ustaša i partizana za njihova ubijanja ili njihove zločine. Nitko ne može zanijekati hrvatstvo Andriji Hebrangu starijem koji je svoj život dao više za obranu hrvatskih prava nego za politička, socijalistička i komunistička prava. Na izlazu iz zatvora kad je bio pušten iz Jasenovca, rekao je Maksu Luburiću u brk nekako ovako: Makso, Makso prije će moja glava pasti za Hrvatsku nego tvoja (ili vaša, nisma sigurna.)

Na nama je mlađima danas da ne patimo od hipoteke prošlosti, nego da uzdignutom glavom gledamo prema boljoj budoćnosti naše Hrvatske i njezinih budućih naraštaja.

Izvor: Otporaš