OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (27. dio)

      Pod utjecajem radio vijesti od strane partizanske armije i divizija, da glavnina hrvatske vojske na bleiburgu upravo kapitulirala, dio hrvatskog zbjega  u ulozi zalaznice takodjer je podlegao ovoga dana. Preostalo je, da borbu vode dalje male skupinice od jačine nekoliko desetaka vojnika do jedne satnije, koje su se vraćale u domovinu s namjerom, da dalje nastave borbu.

      Prvo je u 15 sati popustila skupina južno od Celja, poglavito bojne 8. Lovačkog Zdruga, te pala u zarobljeništvo dviju partizanskih crnogorskih brigada. Ali jedan broj ih se probio pokraj Celja u pravcu sjevera.

      Veze sa ostatcima divizija  raspale su se. Kružoci boraca bivali su uništavani ili su se skrivali, da vide što će donijeti naredni dan, ili su polazili put domovine bez borbene namjere, ili su manje skupinice, ojačane očevidcima partizanskih zločina, kretale s oružjem, u namjeri, da se domognu hrvatskih šuma.

      Jedna manja skupina od 62. čovjeka pod zapovjedništvom Krune Vučićevića, na vijest ovoga dana, da zapadni saveznici vraćaju partizanima hrvatske čete, vratila se je s oružjem od celja put Hrvatske. Imali su sa partizanima okršaj u selu Klancu kod Stugičkih Toplaica, gdje su izgubili dva čovjeka. Po danu su se skrivali i spavali, a po noći išli naprijed. Dospjeli su do Kutine i u Krču na 18. lipnja dogovoreno se razišli.

      Bilo je “zaboravljenih zalaznica”. Jedna takova pod zapovjedništvom poručnika K. Džaferovića, sastavljena od 35 ustaša i nešto oružnika, svi do zubi naoružani, prije napuštanja Hrvatske kod Krapine napala je iz zasjede sa svim oružjem jednu skupinu od 300 partizana, koja je upravo na njih bila naletjela. Malo koji od tih partizana ostao je živ. Prešavši u Sloveniju i nailazeći svuda na neprijateljsko držanje Slovenaca prema hrvatskoj vojsci, nastavili su oprezno probijati se put Celja. Bilo je već dva dana poslije 15. svibnja, još na domaku domovine, kada su probijajući se bez sigurnije orjentacije, naišli u jednom selu na 90 domobrana i ustaša, poklani noževima na najzvjerskiji način. Nekima je je lice bilo samo jedna krvava masa, drugima prerezani vratovi, trećima su bile lopatama i sjekirama raskoljene glave, a svi su bili povezani žicom. Bili su nagovoreni od slovenskih seljaka, da se vrate u njihove selo i odmore. Kada su bili zaspali, nahrupili su na njih partizani zajedno sa seljacima, svladali ih i onda masakrirali. Osobito su se u tom ubijanju isticale žene. Prodrijevši Džaferović u selo i rastjeravši ubojice, pronašli su u njemu još 30 ustaša i domobrana i oslobodili ih. Bili su crni i krvavi od zlostavljanja. Neke su seljaci bili izboli vilama. Zarobili su nešto teškog oružja, jedan njemački kamion i benzina. Ugibajući se opasnostima putem, bili su skrenuli nazad. Dospjeli su opet u Hrvatsku. Produžili su dalje voditi borbu, dok od cijele skupine nisu preostala samo 4 čovjeka na životu, koji su na koncu bili zarobljeni. Ti su medju drugima bili odvedeni na jedno mjesto masovnog ubijanja, su se dvojica pritajili, kao da su mrtvi. Oni su ostali živi svjedoci, da svjedoče kako je završila jedna takova zalaznica i da se po tome primjeru može dočarati, kakova je sudbina bila desetaka tako zarobljavanih. (“Drina”, Madrid, travanj 1954., br. 3-5. Članak “Zaboravljena Zalaznica”.) (Kao vjerodostojnost ovog opisa prilažem sliku časopisa DRINA br. 3-5 travanj 1954., i sliku stranice “Zaboravljena Zalaznica”

      Ovo su bili normalni podvizi i doživljaji mnogih hrvatskih “zaboravljenih zalaznica”, koje se nisu htjele predavati krvožednim jugopartizanima. Partizani su bili pohvatali svu silu izbjeglica, koji su se bili na slovenačkom prostoru  izmedju Sutle i Savinje razbježali po šumama.

      U jutro ovoga dana zapovjednik svih njemačkih i hrvatskih trupa prije povlačenja iz Hrvatske, general-pukovnik Loehr, iz grifena u koruškoj dobrovoljno je prešao iz engleskog u partizansko zarobljeništvo u Mariboru. Ova jedna salonska (stara austrougarska!) dobroćudnost nije bila na svome mjestu. (Da se je njemački general-pukovnik Loehr predao Englezima, doživio bi istu sudbinu koju su doživjeli hrvatski vojnici i hrvatski civili koje su Englezi izručili jugoslavenskim partizanima na klanje, mo. Mile.)

                                      16., 17….svibnja

      Zakašnjele manje hrvatske skupine i družbe, koje su se spretno i sretno ugibale partizanima na glavnim putevima, strujale su, pristizivale i prolazile mimo Celja i poslije 15. svibnja, a koji dan još kasnije. Ispočetka još nisu gubili nadu, da će se probit do Engleza, iako su se sve više pronosili glasovi, da Englezi Hrvate vraćaju. Medjutim, ove su im se nade od 17. svibnja raspršavale, kada su svojim očima vidjeli prve povorke vraćenih hrvatskih izbjeglica, koji su kao zarobljenici sprovodjeni od sjevera prema domovini.

      Ovih dana odigrao se je na potezu Celje – Slovengradec potresan susret. Naime, posljednji živi i službeni ostatak već mrtvog zbjega, ostatak njegove zalaznice, susreo se je s mrtvim zbjegom iz suprotnog pravca. Ostatak zalaznice – jedino moguće na pravcu Celje – Slovengradec – susreo se je s čelom hrvatskih mučenika, postalim Titovom kolonom smrti.

      Jedna je skupina od šest – sedam stotina ljudi, još dakle nesrušene slobode, idući dalje, na 17. svibnja kod rudarskog mjesta Velenje srela jednu hrvatsku kolonu, koja je bila čelo Titove kolone smrti. Susret je bio veoma potresan. Od zarobljenika skupina je čula, da su ih partizani poslije prve prerade uputili naprijed, a sami stali otraga vršiti čišćenje, t. j. ubijanje hrvatskih vojnika i gradjana na području Slovengradeca, Crne i drugih mjesta. (Nekao mi se ovdje opet dozvoli staviti slovu “U” koje sam 1959. god. našao na radilištu gradnje jedne škole u Slovengradecu. Mo. Mile Boban.)  

Zarobljenici su govorili povorci, da im je s oružjem dalje uzalud ići, jer da će ih Englezi najzad sve povratiti Titu.

      Časnici su tada preporučili, da se svatko snalazi kako može, jer da je sve izdano. Jedni od skupine odlučili su se krenuti u šumu, a drugi, uništiti svoje oružje, priključiti se koloni zarobljenika

                                           PRODUŽENJE ODPORA

      Tako je za Hrvate završio redoviti, službeni rat. Medjutim, hrvatski odpor partizanima nije. Mnogo je poletnih časnika, odvažnih vojnika i primjerni generali Boban i Luburić, razbježavši se najprije, vraćali se put domovine, gdje su kao skupine,skupinice i rojevi ili družbe produžili borbe i gotovo svi u njima izginuli. Borbe su trajale sve do konca 1948. godine.

      Posebnog spomena vrijedna je borba, vodjena na odžacima, u uglu izmedju rijeke Bosne i Save, jer ona spada vremenski medju borbe na povlačenju, preživjevši ih još za dva tjedna. (Za podsjetiti je današnju hrvatsku mladež o toj posljednjoj bitki borbe za našu neprežaljenu Prvi hrvatsku Državu u dvadesetom stoljeću sa tri inicijala NDH, prilažem ovdje par slika i neke informacije sa Wikipedije. Mo. mile Boban.)

      Kod povlačenja naime iz Bosne koncem travnja 1945., mnogo vojnika, koji se više nisu mogli na vrijeme povući, a baš iz odžačkog kraja, i koji su se sami isticali kao naoružani hrvatski seljaci iz toga kraja, kao i mnogo priključilih se baš seljaka, ukupnog broja oko 3.000 ljudi pod vodstvom Petra Rajkovića i satnika Čalušića, pružali su partizanima čitavog mjeseca svibnja

ljuti odpor. ovi su protiv njih morali upotrebiti tankove i avijaciju. Svladali su ih tek koncem mjeseca svibnja, čime je istom službeno bio završen rat. Nu sličnih manjih borba bilo je vodjeno do konca 1945. i na više drugih mjesta.