Slika pukovnika Franje Šimića i generala Ranka Bobana.
OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (12. dio)
General Boban, došavši sa svojim jurišnicima, vatrom topova i bacača prokrčio je put tamo, gdje su ga partizani sprječavali. Ulazeći tako u grad, partizani su i od njega zatražili, da se razoruža. Na tu njihovu drskost i šumu crvenih zastava po gradu, raspalila je udarna legija šarcima po njima i njihovim zsatavama. Dosta je partizana palo. (Prilažem dvije slike. Prva je iz Serainga, Belgija 1932. S desna je Ranko Boban, drži svoju desnu ruku na lijevom ramenu mojeg oca Petra Boban koji sjedi drži desnu ruku na malom okruglom stolu. Drugi mi nisu poznati.
Ova vojnička slika generala Viteza Ranka Boban prikazuje njega i njegov “Šarac” kojim je raspalio po partizanima u Celju, mislim 9. svibnja 1945. i priložena slika granica NDH za koju se je on borio. Moja opaska Mile.)
General Luburić, ušavši drugim kanalom, zadržavao se je na celjskom pojasu i objedinjivao akcije probijanja.
U jednoj teškoj situaciji po podne napao je jednom boračkom grupom partizane pred sobom, koji su zatvarali ulice lijevo i desno. Partizani su na to, kao neravni, odstupili. Crnogorci pod zapovjedništvom poručnika Janjića našli su se uz bok Hrvatima (udarna satnija pukovnika Agrama).
Glas o suzbijanju partizana širio se munjevitom brzinom. Cijelo je začelje glavne skupine bilo ohrabrenje ovim dogadjajem. Narod i vojska pouzdavali su se još u generala Luburića i Bobana, dok se je o drugima malo računa vodilo, odnosno od njih nije bilo ništa pametno očekivano. (Uz druge podatke, osobito poslužno “Pokoljem” od fra. Otona Knezovića, str. 5. i 6.)
Medjutim, pobjegli partizani iskrsli su na drugom dijelu grada. Konačno, novim bandama partizani su bili zagospodarili Celjem. Tada su se njime mogle probiti još jedino dobro ščetane, naoružane i odlučne satnije, odnosno zaobići ga. Sve ostalo bilo je hvatano, što spada vremenski u zalazničke borbe.
Do pred večer najveća kolona iz Zagreba, pošla na 7. svibnja, kao i sve pokretljivije, brže i spretnije skupine iz Varaždina i Karlovac, ili drugi skup od tri četvrtine glavnog mnoštva – jer je jedna četvrtina prošla još 9. svibnja – makar i sa znatnim gubitcima prošle su Celjem.
Proboj Celjem jedan je hrvatski uspjeh na početku exodusa, na koje su Hrvati dobili potrebni ratni moral, da su se mogli par dana kasnije probiti i na Dravograd. Taj proboj prekalio je mnoštvo, da se je dalje sve više oslonjao samo na sebe. Za to je dokaz, da kod pomanjkanja vodstva odmah na početku, hrvatski je zbjeg vodjen direktivom svog razuma i osjećajima rodoljubnog srca i hrvatske krvi.
K R V A V A C E L J S K A N O Ć
10. i 11. S V I B N J A
U Celju se je ove noći stišala ratna buka, da je nadomjeste zločini, pljalčke, mučenja i ubijanja. Nakon ponosnog hrvatskog odbijanja, da se predaju partizanima i nakon djelomične partizanske pobjede nad njima, zavladalo je nad Hrvatima miklo klanje. Mjesto slike šarenila vojske, u Celju je nastala crvena slika – slika krvi. Nakon užurbanosti i stiske prometa, zavladala je partizanska raspasanost i žurba u klanju Hrvata, kako se nije do sada zabilježilo u povijesti. (Neka mi se dozvoli ovdje dodati što je u četvrtak 23 veljače 2023. rekao gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević: “Nije normalno da u Zagrebu neke ulice nose imena ustaša…” Sramota!!! nad sramotama!!! Kako te nije stid da tako misliš o Hrvaticama i Hrvatima koji su svoje živote dali za Hrvatsku Državu prije nego si se ti rodi, a koju ti danas, zahvaljujući njima i njihovim žrtvama predstavljaš. Odnosi se na Dr. Antu Bonifačića, Vrhbosanskog Nadbiskupa dr. Ivana Šarić, predsjednika Matice Hrvatske Filip Lukass i drugi…I to je politička elita današnje druge Hrvatske Države sa dva (2) inicijala RH. u prošlom dvadesetom stoljeću. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Uz već spomenuta ubijanja na ulicama tokom dana, s nastupom mraka počeli su partizani u podrumu spomenute vojarne ubijati, te su u toku noći ubili 200 častnika, koji su bili u podrume nagruvani. Cijele su se noći iz pudruma čuli jezivi krici i smrtni hropci. (Iz članka “Strahoviti doživljaji” od P. Stefanića.) (Bio bih vrlo sretan i zadovoljan kada bi netko mogao i uspio ovo staviti na stol gradonačelniku glavnog grada svih Hrvata, Zagreb, Tomislavu Tomaševiću da vidi, da pročita i da zna šta su njegovi ljubimci jugoslavenski komunisti i partizani radili i kako su u podrumima, na ulicama, u šumama itd. ubijali Hrvate svih staleža, svih godina i svih starosti. PROBUDI SE NEPROBUĐENI HRVATU!!! Mo. Otporaš.)
Pokolj 200 častnika u Celju prvi je masovni pokolj iz partizanskog plana o klanju hrvatskog naroda. Svuda po Celju orgijala je partizanska krvožednost, pljačka i njihovo medjusobno natjecanje u nedjelima. Zbog toga mogle su neke posljednje hrvatske skupinice mirno prolaziti Celjem, jer su partizani bili zabavljeni pljačkanje Nijemaca.
Ove noći klali su desetke i desetke vojnika i gradjana i na dugim točkama Celja, koliko su samo mogli stiće. Jedan strašan zločin počinili su i na željezničkoj opstaji, gdje su u predvečerje spalili pet vagona s hrvatskim teškim ranjenicima, vezanim uz postelje, koji su krenuli vlakom iz Zagreba 7. svibnja u 4. sata. Vlak je radi čestih napada iz zraka i potrebe osiguranja po hrvatskim jedinicama vozio puna dva dana, t.j, do 4. sata 9. svibnja. Ti vagoni su u Celju bili stavljeni na jedan sporedni kolosijek i ostavljeni. Ranjenici su bili i dalje normalno njegovani, ali su teško trpjeli od prigorijelog sunca. Kada je 10. svibnja nastao prvi suton, partizani su sa nekoliko stotina litara benzina polili vagone i zapalili. Vagoni su planuli, a vrsci ranjenika, vezani uz postelje, prolamali su se nadaleko. (Ovo svakako treba doći na stol i pred nos MRŽNJOM OPRANOG MOZGA gradonačelniku grada Zagreba Tomislavu Tomaševići i svim onima koji su kao i on MRŽNJOM OPIJENI NA HRVATSKA TEMELJNA NAČELA KOJA GLASE: NE MRZI NIKOGA, A POSEBNO NE MRZI NAJBLIŽEGO SVOG, A TO JE SVAKI HRVAT. Mo. Mile Boban.) oni, koji su iskočili kroz prozore, bili su po partizanima vraćeni natrag u plamen. Pet vagona s dvedest hrvatskih tepkih ranjenika gorili su nekoliko sati.
Partizani su uživali u mukama gorućih. Bila je to strašna slika stvarnosti. Slika na putu partizansko – komunističkog “oslobodjenja” mučeničke Hrvatske. Najzad su bolni krikovi bili sve redji. Odigraos se je jedan zločinački partizanski čin nad goloruki i bolesnim hrvatskim vojnicima. (Iz članka “Odlomak iz Hrvatske Tragedije – gori hrvatski ranjenički vlak” od Dragutina Došena, “Danica”, Chicago, 1950.)
Treći čin prve celjske krvave noći sastojao se u dovodjenju Hrvata iz okoline, gdje su ih partizani nekolicinu odmah likvidirali, ali najvećim dijelom odveli dalje na, upravo ustrojavano, mjesto za masovno ubijanje – u Teharije, o kojemu detalnije u “Trećoj fazi”.
Nastavlja se (13. dio) ODVOJAK MARIBOR, “Treća faza” je na stranici 80-toj.
————————————————–
ODGOVOR ILI KOMENTAR BOŽE ŠIMUNOVIĆA NA JUGO-PARTIZANSKE ZLOČINE
Na Kočevskom Rogu je 1945. vježbala partizanke kako da zarobljeniku jednim potezom noža odrežu testise i penis. Doveli bi zarobljenika, vezali ga za stol i onda na njima vježbali. Na živim ljudima bi vježbali i vadjenje srca, a na ženama vadjenje maternice. Tako su ih ubijali svaki dan. Te žene partizanke su kasnije to činile i na drugim mjestima. Milka Planinc je zločinac! U partizanima, da dokažete da ste im odani, morali ste ubiti nekog svog. To je sve opisano u knjizi “Svi umiru jednako”.
Takve partizanske ubojice koji bi se poslije opijali i priali o tome što su radili bili bi likvidirani. Na Bledu, u odmaralištu, bi se odmarali i dobivali nagrade za genocidno ubijanje. Prva nagrada je bila za onog koji je ubio najmanje 3 000 zarobljenika. “Pobjednička” partizantifska vojska nije mogla imati ranjenike bez ruke ili noge – tako je naredio ”DRUG TITO”!, pa ih niste niti mogli vidjeti na boračkim proslavama, jer ih više nije niti bilo.
Ps:
Svi umiru jednako
Memoarski kaleidoskop Josipa Kotnika uzbudljivo je svjedočanstvo o mnogobrojnim ljudskim sudbinama u Drugom svjetskom ratu. U svojim osobnim doživljajima Kotnik daje sliku jedne generacije koja je dočekala rat oduševljena idejom revolucije i Staljinove veličine i koja je proživjela partizanske dane sve do povlačenja poraženih jedinica prema Sloveniji i Austriji. Kotnikova doživljavanja nemaju oznaku klasičnih memoarskih zapisa, a nemaju ni pretenziju stvaranja “alternativne” povijesti. Ono što zanima Kotnika u njegovu rukopisu nisu ratna događanja sama po sebi, već ono što u tom događaju određuje čovjeka. Autor pokazuje na koji način generacija koja je vodila rat pokušava ta traumatska iskustva završiti u sebi. Do tog se završetka ne dolazi dogovorima i pregovorima zaraćenih, nego u susretu sa samim sobom.