OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (23. dio)
– “C” Z A L A Z N I Z A – st. 102 –
Kad su partizani 11. svibnja ujutro već podpuno vladali Celjem,zatvorili su put prema zapadu gotovo svima onima, koji do tog vremena nisu bili prošli. Tako je hrvatski exodus bio presječen na glavninu, koja je odmakla, i zaštitnicu sa ostalim gradjanstvom, koja je zaglavila, ako ne već prije Celja, a ono konačno pred njim.
Koji se nisu više mogli probiti Celjom 10. svibnja ili nisu imali sreće umaknuti još 11. ili kasnijih dana, poglavito gradjani, razmilili (mislim, razmijenili, mo. Mile.) su se kao manje skupine na prostoru istočno od Celja, odakle su se mnogi počeli sami vraćati kući.
Zadnji dijelovi hrvatskog exodus, poglavito dijelovi divizija, koje su posljednje s partizanima vodile borbu, imale su jako usporeno kretanje. Usljed sužavanja fronte i sve gušćeg ulaska u lijevak, dakle prelaženje iz frontalnog oblika u kolonu i ubrzano povlačenje, postajala je zalaznička uloga ovih 6. svibnja sve važnijom. A kako su Nijemci sužavanje fronte koristili, da ispadaju iz dodira s partizanima i odmaknu, sve su jedinice ne samo štitile gradjanstvo i gro (francuska riječ “gros” a u ovom slučaju znači “glavnina” mo. Mile.) vojske već su bile zaštitnica i Nijemaca, koji dakle nisu bili nigdje zalaznica. Tako su sami hrvati usporavali partizansko nadiranje.
Dijelovi divizija – ili smanjene divizije – koje su posljednje vodile borbu, odnosno djelomično je nastavile kao zalazničku, bile su i njima su zapovjedali: 15. general Milan Čudina, 3. general Stjepan Mifek, 1. general Fritz, 9. najprije general Zoran, 2. i 5. ustaškom prvih dana general Boban, 8. Lovački Zdrug, I. i IV. Gorski Zdrug i niz ostataka osamostaljenih manjih jedinica. To su one divizije, koje jugoslavensko djelo “Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941 – 1945” spominje pod 12, svibnja 1945.: “…Pilstanj – Podreseda – Sv. Petar, gdje su vodile borbe sa dijelovima razbijenih ustaških divizija, koje su dalje nastojale da se probiju prema Dravogradu i Austriji.” Ovdje će ih se skupno zvati “dijelovi divizija”.
Glavni dio ovih jedinica bio je već izvučen kod skraćivanja fronte i kretao se je u glavnini, te dopro do Drave.
U ulozi cjelokupne zalaznice vidno se očituju dva kraka i to jedan, koji se je povlačio dolinom Sutle i drugi, slabiji, na Zidani Most. Radi zalzanice i njezin položaj pratiti će se po danima do njenog ugasnuća.
Mora se još reći, da se snage zalaznice, zajedno s pribjeglim joj gradjanstvom, nisu previše žurile naprijed iz razloga, što su im djelomično putevi bile još jače zakrčeni, nego glavnini, jer su se Nijemci predavali i nisu odmicali; jer su ovi dijelovi divizija vodili ljuću borbu, imajući par prvih dana više streljiva, a pred sobom baš češće odrpance partizane, kojima nisu htjeli olako popustiti – nerado su se udaljavali od domovine, budući su se nadali preokretu opće situacije i na koncu : znali su, da moraju izdržati, jer njih nije imao nitko više štititi, što nije bio slučaj kod glavnine, te su zato bili svjesni, da se moraju za glavninu zalagati i tako doprinijeti općem spašavanju zbjega. Ovdje treba istaći dijelove II. Zbora generala Luburića i glavnih Obranbenih Zdrugova, te dijelove I. Zbora, koji su se u zalazničkim borbama naročito istakli.
6. svibnja
Zalaznica je branila prilaze Zagrebu, osobito na tri pravca putevima: Ivanić – Grad – Oborovo – Zagreb ili Zagrebačkom cestom, Petrinja – Velika Gorica – Zagreb i karlovac – Desinić – Samobor.
Kod Oborova dan prije II. bojna 8. Lovačkog Zdruga štitila je skupinu od 80.000 gradjana, da stignu Zagrebu. To prilikom ova je bila napadnuta od 20 neprijateljski zrakoplova sa oznakom crvenog križa i pretrpila mnogo žrtava. Bojna je takodjer štitila ubrzano povlačenje još zaostalih borbenih snaga.
Kod Petrinje 15. divizija zadržavala je neprijatelja, gdje se je na jednom mostu osobno založio zapovjednik divizije general Milan Čudina i (tu je) pao. Dalje je zalaznica divizije vodila borbu za dobitak na vremenu kod Žažine i Lekenika.
Po padu Karlovca zadržavali su neprijatelja ostatci IV. Ličkog Zduga pod zapovjedništvom satnika Lunge i branili položaje kod desnića još 7., 8. pa čak i 9. svibnja, kada se je skupina povukla preko Plješevice za Zidani Most, gdje je u glavnini već spomenuta.
7. svibnja
Težište neprijateljske navale ovoga dana teko je slivom puteva od istoka i jugoistoka k Zagrebu. Neprijatelju je bio pružen jači odpor na potezu s. Komin – Sv. Ivan Zelina. Kod Ivanje Rijeke na Zagrebačkoj cesti dok se nisu 5. ustaška divizija i dijelovi 2. ustaške divizije pod zapovjedništvom generala Bobana mogli približiti Zagrebu, bojne 8. Lovačkog Zdruga uspješno su zadržavale partizane. Odpor je bio podržavan i u toku noći izmedju 7. i 8. svibnja.
Jedinice pod zapovjedništvom generala Luburića zadržavale su partizane kod Hrastija. U noći na 8. svibnja vojnička skladišta kod Vrapča bila su dizana u zrak po zalaznicama I. Gorskog Zdruga.
Cijela njemačka fronta: 373 – 41 – 369 – 181 – 22 – 11 – zr. div. – jedan detasman, samo djelomično na bokovima uznemiravana na povlačenju, odlijepila se je od neprijatelja, te su Hrvatsi ostajali sve više smai.
8. svibnja
Zalaznice su pružanjem jakog odpora usporavale
Peta i dijelovi 2. divizije po zapovjedništvom generala Bobana (neka mi se ovdje uz ovaj opis dozvoli staviti sliku kuće Viteza generala Ranka Bobana u kojoj se je on rodio 22. prosinca 1907.
Ta kuća je u trošnom stanju. Nitko u njoj ne živi, nitko ju ne uzdržava. Koliko sam mogao saznati Vlasnici kuće su potomci kćeri Rankova brata Petra Boban, nadimak “Puce” Radojke koja se je udala u Poljice veljače 1950. godine, koji žive u Poljicima.Trebalo bi pokrenuti dobrotvornu akciju i za povijest sačuvati ovu kuće, kako bi nadolazeći hrvatski naraštaji znali gdje se je rodio Legendarni Zapovjednik Crne Legije HOS-a NDH. Vitez Ranko, Rafajel Boban. Mo. Mile Boban.)
4 slike Viteza generala Rafaela Boban (1907-1946?
i 8. LovačkiZdrug uz niz drugih jedinica , bataljunskih i satnijskih jačina, kao mnogo brojna snaga povlačile su se preko bolnice na Rebru prema selu Šestinama.
Kroz grad se nisu povlačili, jer nisu imali pouzdanih vijesti. da li bi mogli kroz njega neuznemirivano proći, te da se izbjegne eventualni sudar s već infiltriranim partizanima u glavnom gradu, izabran je rečeni sigurniji put. Uz to je bila i zapovijed, da se Zagreb štedi.
Druga bojna 5. Lovačke pukovnija pod zapovjedništvom bojnika Berislava Gračana (kasnije ubijenog u brodskom zatvoru) na lijevom boku povlačenja doticala se je groblja na Mirogoju. Prije dolaska do njega susretala je gradjane, koji su na lijevoj ruki nosli znak N. Z. (Narodna Zaštita). Kako je ona bila odigrala veliku ulogu 1941., kod razoružavanja srpske vojske, to su se sada partizani htjeli tim znakom poslužiti kao varkom, da onda mogu lakše razoružavati hrvatsku vojsku i klati hrvatski zbjeg uopće.
Baš na samom Mirogoju bilo se je sakrilo mnogo gradjanstva, računajući, da tu neće biti borbe. kada je odmakla hrvatska vojska, ovi tobožnji zaštitari počeli su tu hrvatsko gradjanstvo od reda ubijati. (Za mnoge detalje ovog opisa “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA” Hrvati nisu znali. Čitati ovo danas, 8 ožujka 2023., za dva mjeseca bit će 78 godina od ove TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA, čovjeku se koža ježi, posebno svakoj Hrvatici i svakom Hrvatu. Prilažem sliku knjige “BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA” od 500 stranica, Hrvatska Revija 1976., puna je izjava tada još uvijek živih svjedoka očevidnih dogodovština ovih jugoslavenskih partizana počinjenih zločina nad hrvatskim narodom.
BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA, H.R: 1976.
Ova dolje slika na 187 stranici iste knjige je karta povlačenja hrvatske vojske i gradjanstva po uzajmnom sporazumu HDV, NDH i Stožera Savezničkih Snaga sa sjedištem u Italiji, kreće prema Bleiburgu. Mo. Mile Boban.)
Karta povlačenja hrvatske vojske i civila 1945. H.R. 1976., st. 186/187
Na to su se ova bojna i drugi sitniji dijelovi zaustavili i, razgoličivši zaštitare da su partizani, uzeli su gradjanstvo u zaštitu. Razvila se je velika borba. Bilo je tu partizanskog klanja i jauka žrtava, što je nemoguće podpuno opisati. U noći izmedju 8. i 9. svibnja stigla je ova skupina boraca u Šestine, gdje se je upravo kod istočnog ulaza odigralo jedno zvjersko ubijanje. jednoga željezničara, koji je imao petero nedorasle djece, upravo su partizani bili ubili pred ženom o djecom, što je bio služio u Hrvatskoj Državi. (Njemu treba kao i mnogim drugim Hrvatima koji su se borili za Prvu Hrvatsku Državu sa tri (3) inicijala NDH u prošlom stoljeću dignuti spomenik u Zagrebu i dati im ime ulice; a ne – kako to kaže dr. Tomislav Dragun – slušati i odobravati šta kaže i šta govori gradonačelnik Zagreba Jugoslaven i boljševik Tomislav Tomašević. Po jugoslavenskom i beogradske čaršije receptu, taj mrzitelj svakog hrvatstva od 1941 pa do 1945. Tomislav Tomašević nije toliko mudar koliko su bili glupi oni koji su glasali za njega da on bude čelnik grada Zagreba. Mo. Mile Boban.)
(Iz izkaza Dragutina Schalta od 9. srpnja 1961., Cleveland.)
Zagrebu su se bile od juga približavale umanjene 3. divizija pod zapovjedništvom generala Mefika i 9. divizija, te u noći prilazile Zagrebom prema Podsusedu, gdje su ih bili partizani zadržali.
Od jugoistoka povlačeći se kroz Zagreb, I. Gorski Zdrug imao je okršaj s partizanima u Vlaškoj ulici. Dalje se je povukao bez borbe preko Černomerca na Samobor.
Zalazničku ulogu u Zagrebu imali su “crnci”, Maksovci ili Luburićevci, i bili zadnji, koji su prolazili, razdijeljeni u manje grupe od 20 do 30 ljudi, gotovo svi sa šmajserima, nisu trpjeli, da s prozora izviruju znatiželjnici i motre, koja to vojska prolazi.
Zagreb je bio već infiltriran partizanima. koji su se u njega ilegalno bili uvukli. Oko 11 sati prvi slabi partizanski klin – od četiri koncentrična – vrlo zaplašeni ulaze od juga u taj dio grada.
Došlo je do više okršaja opet u Vlaškoj ulici, a na periferiji grada od Dubrave, te kasno u noći oko Radio postaje. Iz iskaza Rev. Hijacinta Franje Eterovića od 1. siječnja 1961. u Lyncg-u, Nebraska, USA, uzimlje se : “Straža oko Radio postaje dala je ipak odpor i, koliko se mogu sjetiti, na hiljade naboja je ispaljeno u borbi, dok je radio postaja pala. Ja sam imao prilike slušati na radio, kada su partizani ušli u Radio postaju, kako su preuzeli emisiju psujući prisutnim hrvatima ustašku mater, ali i hrvatski je govornik oštro odgovorarao i ostala mi je u sječanju jedna konfuzna svadja i izmjena medjusobnih uvreda. To se je dogodilo oko 10 ili 11 sati u noći.”
Na desnom krilu pružale su zalaznice jak odpor kod Draganića te na potezu Sv. Jana – Plješivica – Klinča Selo, koje su se sve pred večer povukle na Samobor.
Njemačke su divizije dobile zapovijed, da se neodloženo izvuku iz borbe, gdje su je još vodile s partizanima i povuku se. Teret zalazničkih borba time je pao podpuno na Hrvate.
U zoru su zalaznice činile vidan luk, naročito “crnci” : od sjeveroistoka, istoka i juga na periferiji Zagreba cestom na Samobor. (Za današnji hrvatski naraštaj riječ “crnci” su bili borci i vojska Crne Legije, tada pod zapovjedništvom generala Ranka Bobnan, mo. Mile.) Imali su zadržati partizane, da može iz Zagreba umaknuti još uvijek brojno gradjanstvo, koje je u vidu bujice napuštalo grad. Umanjene divizije nisu se mogle povlačiti u redu, jer su morale štititi i spašavati to gradjanstvo.
Na ovakovu jednu veću skupinu gradjana, koji su prolazili mimo tvornice cementa kraj Posuseda, partizani su bili otvorili vatru iz jednog svog gnijezda iz svih brzometnih oružja. Za nemunih 15 minuta ležalo je na cesti 600 do 700 gradjana i pogodjeni konji. (Ako se danas, poslije 78 godina ne može pokrenuti sudski postupak i proces protiv izvršitelja tog gnjusnog zločina, jer su izvrđitelji zločina mrtvi, onda bi današnja politička elita države hrvatske sa dva (2) inicijal RH. trebala pokrenuti sudski postupak kako bi zadovoljila pravdu i osudila zločin, kad se mrtvi izvršitelji ovog gnjusnog zločina ne mogu suditi niti osuditi. Mo. Mile Boban.) Jedan odjel satnijske jačine na juriš je zauzeo i uništio gnijezdo. Pristupilo se je bilo čišćenju puta, da se nastavi promet, i prikupljanju ranjenika, koji su molili, da ih se radije ubije, nego prepusti partizanima.
Zagreb je padao. partizani su polukružno nadirali iz tri pravca, uz već držanje južnog ruba grada.
Posljednjih sati pučanstvo Zagreba, iako je medju njima bilo simpatizera partizana, držalo se je mirno i povučeno. Neizvjesnost što će im donijeti novi režim, zatim pametno pozivanje, dok je Radio postaja još bila u hrvatskim rukama, da se vlada mirno i rezervirano, djelovali su i na partizanske simpatizere i stvorili zaključak, da je pametnije ostati u kućama.
Da budu suzdržljivi poticala ih je narošito okolnost, da hrvatska vojska, koja se je neposredno povlačila kroz Zagreb, nije ni izdaleka daval izgled neke potučene vojske na bijegu. Bile su to jedinice dobro uredjene, prilično odjevene, dobro oboružane, disciplinirane i poslušne zapovjednicima, a vojnici su po raspoloženju više ličili na vojsku, koja se s očitom borbenom dinamikom sprema na nove borbe, nego koja uzmiče pred nekim pobjedničkim neprijateljem. Na vojnicima nisu se zapažali nikakovi strah i briga, naprotiv, na svakom koraku osjećao se je neki duh homerskog junaštva i one spremnosti za borbu, koja se čita u hrvatskom epskom pjesništvu. (Iz iskaza očevidca Rev. Hijacinta Franje Eterovića, kao naprijed.)
Nastavlja se (24. dio) Pad Zagreba, st. 107.