OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (13. dio)

      Na putu za Korušku prvi dijelovi hrvatskog zbjega prolazili su uglavno Mariboru. Ispočetka tuda je bilo sigurnije, nego Celjom i dijelom puta oko Hude Luknje. Osim toga, preko Maribora bila je i željeznica u prometu, a uostalom preko Maribora jednako je dugačak put do Dravograda, kao i preko celja. Ali, kada su svjetske snage 6. i 7. svibnja dospjele do Graza, ugrozile su i Maribor te prolaz njim više nike bilo siguran. Bez planske posade, po tome ugrožavan i po približavajućoj se III. partizanskoj armiji, dok je put na zapad dolinom Drave bio presječen partizanskim bandama, zaprijetila je opasnost svim onima, koji su se još 8. svibnja s namjerom prolaza u Mariboru našli.

      U njemu su se bile zatekle trovrsne preselice: gradjanstvo i vojska – putovali motorizirano i pješke -, te gradjanstvo u vlakovima i ranjenici. Desetci tisuća vojnika i gradjanstva, putujući dotadašnjim putem 7., 8. i 9. svibnja prema Mariboru, saznavši, da se dalje ne može zbog sprječavanja prolaza po partizanima, odsjeli su u njemu. Maribor je bio i odvojište ili pokušaj spasa onima, koji su se osjećali spriječenim 8. i 9. svibnja prodrijeti Celjem.

      Za Maribor bili su upućivani vlakovi s hrvatskim svijetom 5., 6. i 7. svibnja. Upućivani 7. svibnja nisu više do njega stizali, jer su bili zaglavljeni kod Celja. Ni od njega dalje nije bilo prometa, jer su partizanski simpatizeri željezničari i infiltrirani partizani jako sabotirali, još od početka nesugurnosti od 4. svibnja, promet s vojskom i gradjanstvom, koje je do tada stizalo, a od 6. svibnja podpuno su ga ukočili. Zbog takove situacije svi koji su u Maribor stizali, u njemu su zapeli. (Ja mislim riječ “zapeli” u ovom slučaju bi mogla značiti da su ostali u Mariboru. Mo. Mile Boban.)

      Na 5. svibnja stigla su dva puna vlaka poglavito porodica boraca iz istočnih krajeva hrvatske i na zapadnoj mariborskoj postaji ostali. Na postaju Hoče pred Mariborom stigli su i dalje za Maribor prošli 10 vlakova s hrvatskim svijetom. Svaki je imao oko 60 vagona, a vozili su ukupno oko 25.000 osoba. (Svjedok br. 51 – željezničar iz Maribora.) Na 8. svibnja u 17 sati ti vlakovi sa svijetom stajali su na kolosijecima veoma razgranate ranžirane mreže teretne željezničke postaje u južnom dijelu Maribora. (Svjedok-jedan suradnik na knjizi.)

      Dana 6. i 7. svibnja stigla su dva vlaka s ranjenicima, koji nisu krenuli dalje. Dne 7. svibnja stigao je takodjer vlak s ranjenicima bolnice Crvenog Križa iz Zagreba. na 8. svibnja bolnica je dospjela u ruke partizana. O grupi njezinih liječnika, u kojoj je bio i dr. Branko Smajzl, znalo se je do 20. svibnja, kada su mnogi poklani.

      Na 9. svibnja ujutro jedan vlak s ranjenicima neprestano je čekao na pruzi pred mariborom. Očevidac piše: “Rat je bio izgubljen. Za konačni poraz slia Osovine čuli smo u jednoj šumi blizu Maribora. Tada smo još bili u vlaku, koji je vozio u neizvjesnost ranjene borce PTS-a i ostale ranjenike Hrvatskih Oružanih Snaga. Vlak je stajao cijelu noć i cijelo jutro. Slovenski su željezničari sabotirali. jedan je ustaški dočasnik iz pratnje bolnice PTS-a rekao, da će vlak krenuti odmah, bude li se njemu povjerio nadzor nad strojovodjom, Slovencom. U daljini su se pojavile neke osobe u gradjanskim odjelima. Preko rukava su imali obavijenu slovensku trobojnicu.

     Tovariši, predajte se. neće vam se ništa dogoditi. Rat je svršen. Svi se vraćaju svojim kućama – rekoše slovenski gradjani. Dosta je da odložite oružje. Mi ćemo vam dati slobodan prolaz u Austriju – predlagali su, kad su vidjeli nepopustljivost hrvatskih boracai odlučnost mladjih hrvatski časnika… Ranjenici su ostali u vlaku, koji je krenuo prema Austriji, kamo nikada nije stigao…”(Bilten HDO-a u Europi, ožujak – travanj 1961., str. 7.) (Poznato mi je bilo da je postojao jedan “Biletin” HDO, što je “Hrvatski Demokratski Odbor” koje je uredjivao dr. Krunoslav Draganović, mislim u Rimu, Mo. Mile.)

      Zaposjevši partizani 10. svibnja već inače jako infiltrirani Maribor, poklonili su mu osobitu pažnju, te je glavni stan III. partizanske armije, s divizijama i pričuvi, u njemu postavljen. Zato od toga dana njime ni okolinom nije bilo nikakva prolaza, probijanja, obilaženja, a niti izbijanja.

      Mogli su se nekoliko dana u miru spremati za velepokolj. Prvo su hrvatsko mnoštvo, uključivši i ranjenike, od ukupno 60.000 osoba, većinom gradjana, razredjivali za žrtve pokolja. Za prihvat imali su tri glavna sabirališta: zgradu nekadašnje austro – ugarske vojne realke (zvanu i zvat će se i dalje – kadetnica) s velikim parkom, topničku vojarnu s blizom vojnom bolnicom i velikim prostorom naokolo, te jedno preko Drave na koruškoj cesti, s drugim manjim.

      Dio zatečenog hrvatskog mnoštva zbili su u kadetnicu s parkom. Poslije razredjivali su  nakon par dana veliki dio pretresenih gradjana – žena i djece – da se sami vraćaju kao veće kolone šut domovine, da bi imali više prostora za smještaj izručene hrvatske vojske, koju će tu kasnije za klanje razredjivati.

Kada je 10. svibnja Maribor bio pao u partizanske ruke, mnoge manje skupine vraćale su se Celju ili južnim padiniama Pohorja prema Dravogradu. Onda su partizani u njega dovodili zarobljenike, uhićene u čišćenju okoline. Od 15. svibnja pak počeli su u Maribor stizati prvi zarobljenici, koje su predavali Bugari s Dravograda, zatim zarobljenici od zalaznice s prostora sjevernih padina Drevnik Breg-a a od 17. svibnja i Bleiburška kotlina.

                                 O D   C E L J A   D O   D R A V O G R A D A 

      Probivši se Celjem, svi su nastojali što dalje se odmaknuti od njega. Dne 11, svibnja zorom začelje glavne skupine bilo je od njega 10 km. odmaklo. Na putu dostigle su tri četvrtine glavne skupine, probivši se 10. svibnja, jednu četvrtinu, koja se je probila već 9. svibnja, a na potonje čelo sleglo se još i dosta dijelova od dvadeset tisuća, koji su se još dan – dva prije kretali putem Celje – Dravograd.

      Od ovih dvadeset tisuća dio je ostao na čelu glavne skupine, a toliki brojčani odliv nadoknadili su brzi putnici, te je ipak punih dvadeset tisuća stiglo u Klegenfursku kotlinu prije bleiburške katastrofe. Važnije je medjutim, da je od tih dvadeset tisuća, priključeni glavnoj skupini, više bojna već 11. svibnja bila na Dravogradu, gdje su nastojale dočepati se se mostova na Dravi, no Bugari – podržavani u zaledju sovjetskim snagama – bili su brži i pouzdani partizanima. Inače sami partizani bili bi lako zbrisani s mostova. Ovu hrvatsku oružanu namjeru, a pomoć protivne strane, ne smije se zaboraviti.

      Na 11. svibnja ujutro sada kompletna glavna skupina, razvučena i odužena na 40 kilometara, do večeri bila se je čelom približila Dravogradu na desetak kilometara, a sa boračkim bojnama već cijelog dana na njemu. Kretanje je bilo jako otežano, a mjestimićno podpuno zapriječeno velikim brojem zaglavilog se njemačkog podvoza, na cijelom putu do Dravograda, čak i preko njega i Lawamunda do St. Paula i St. Andra -a u Koruškoj. Glavna skupina zbog toga nije mogla put od 67 kilometara prijeći za najduže dva dana, dakle tokom 11. i 12. svibnja, već se je kretanje moralo rastegnuti sve do 14. svibnja. zato je vodstvo glavne skupine s generalon herenčićem na čelu, koje se je nalazilo na čelu kolone, o zadnjim dijelovima skupine dobivalo tek neprovjerene podateke.

      Dne 11. i 12. svibnja sredina i začelje glavne skupine pomakli su se samo za desetak kilometara. Na 13. svibnja obadvoje su uznapredovali za daljnih 20 kilometara, dakle od Celja svega 40 km., ali još ne prošavši najopasniji dio puta . tjesnac Huda – Straže – ili vododjelnicu izmedju Drave i Save.

      Čelo glavne skupine pak već 12. svibnja pogušćuje svoje redove na Dravogradu s više bojna, koje su vrebale na mostove. Dne 13, svibnja i dalje se slivalo i nagomilavalo jedno veliko mnoštvo na Dravogradu.

      Izgubivši na Celju i okolinom 10.000 osoba, brojčano stanje u ovoj mjeni (možda mjeri, mo. Mile.) bilo je:

       70.000 osoba zalaznica i bjegunci struje prema celju.

     190.000 prošlo Celje.

       20.000 na putu Klagenfurtu.

       50.000 u Klagenfurtu.

       60.000 u Mariboru.  (Ukupno 490.000, mo. Mile Boban, Otporaš,)

      Od Celja dalje partizani su sve više ometali put. Zato su s njima bile vodjene i borbe i pregovori. Ali se je i ovdje dogodilo, bliže Celju, da su partizani bili zabavljeni zarobljivanjem, pljačkom i čuvanjem Nijemaca, a da su Hrvati s vidno istaknutim oružjem prolazili nesmetano kroz njihove redove. Po danima dogadjaji izgledaju ovako: