OD IVAN PLANINE DO BELEIBURGA (18. dio)

      Kako se hrvatski borbeni redovi nisu dali potisnuti partizanskim općim napadom, to osokoljeni i ojačani pristiglim pojačanjima, povedeni su sami u odlučan protunapad. Potiskivali su partizanske bojne i brigade pravo na Dravu, a na bočnim kotama 507 i 511 takodjer, te 513. Jednim klinom bliže i zato prikladnijem za prvi trenutak. U ograničenim borbama pred mrak željeznički je most dva puta prelazio iz ruke u ruke, ali na koncu opet ostao u partizanskim. Veoma ograničene borbe bile su nastavljene cijelu noć. Strašni su to bili sudari. Partizani kažu: “Izmešali bismo se, čuo se jauk, psovke, vika…” (Podpukovnik Jugoslavenske narodne armije” Milan Banak u “Zagrebačkom vjesniku” iz 1961.)

      No u toku sati ovih najvećih naprezanja hrvatsko je vojničko vodstvo došlo do spoznaje, da kada nije bilo moguće munjevitom brzinom zauzeti mostove, dalje će to teško uspijeti. K tome je pravac Dravograd – Lawamund za Klagenfurt bio previše izložen. Zato se proboj do Austrijetrebao izvršiti malo dužim, makar i težim pravcem, dolinom rječice Meze: Dravograd – Gustanj – Prevalje – Poljana – Bleiburg, vežući kroz to vrijeme glavninu neprijateljskih snaga u rajonu Dravograda. Napad na mostove trebalo je nesmanjenom jačinom nastaviti, da se ne bi neprijatelju odkrila namjera probiti se sporednim pravcem. Tokom noći, koliko je bilo moguće više, privlačeni su borbeni dijelovi iz pozadine, da tu budu sutrašnjeg, najvažnijeg dana.

      Na jugo tokom popodneva hrvatska vojska odupirala se je grčevito dalje pritisku partizanske 17. divizije i niza partizanskih raznih grupa sa terena. Još uvijek je bilo veliko mnoštvo hrvatskog zbjega na proširenjima uskodoline pred Slovengradcem, 12 km. udaljeno od Dravograda. Pred njim na otvorenoj cesti bilo je toliko raznih vozila, da je, usprkos velikoj grubosti u probijanju, promet zastajao. U ovom slučaju bile su strašne kojekakve fantastične vijesti. Samo manji dio vozila mogao je oticati putem kroz Slovengradec.
Pred večer posljednji redovi začelja bili su još na 7 – 8 kilometara od Slovenjgradca, stalno zadržavajući partizane. Medjutim, odluka hrvatskog vodstva, da iz dubine do sutrašnje zore prikupi što više vojničkih skupina za akciju proboja, ubrzala je pokret cijelog nagomilanog dijela zbjega pred Slovengradcem. Za vojničkim skupinama, brzo izvlašenim, i svi drugi napravili su pokret od 5 – 6 kilometara. Na dva kilometra Slovengradcem bila je povučena linija obrane za zaštititi povlačenje zaostalih skupina.

      Na Dravogradu, kako je vojska popodne potisnula partizane i oslobodila doline i uvale južno od Dravograda, za njom je nagrnulo gradjanstvo. Ono je od ovoga časa postalo prvim i najpodesnijim ciljem partizanske bacačke i topničke vatre. Tako je potrajalo i dalje tokom 14. i 15. svibnja, do sloma. U 17 sati gradjanstvo je bilo teže tučeno topničkom vatrom, nego borbeni redovi. Bilo je dosta žrtava. (Prilažem sliku hrvatskog zbjega, tj. građanstva tog dana na bleiburškom polju. Tu nema hrvatske vojske, vide se samo civili.

                                          14 svibnja

      Još u ovoj fazi, u ranu zoru, s prispjelim pojačanjima hrvatske su jedinice odpočele novi  i po partizane neočekivano žestok napad na položaje na Dravi. Borbena linija protezala se je u polukrugu od zapadnih padina Pohorja, ili jugoistočno i istočno od Dravograda, rijekom Dravom na sjever, te na istočne padine Štehanik Gupfa s kotom 526, koja je stalno mijenjala gospodara.

      Poslije nekoliko sati žestokih i krvavih borbi uspjelo je, još rano, hrvatskim jedinicama potisnuti 6. brigadu 36. divizije, 12. brigadu 51. divizije i dijelove 8. brigade 51. partizanske divizije na lijevu obalu Drave, ali im nije uspjelo zauzeti mostove, osigurati mostobrane i ovladati putem, koji vodi k Lawamundu (po partizanskoj interpretaciji). Uspjelo im jemedjutim vezati glavnu partizansku snagu.

      U najvećoj žestini borbe za mostove uplašeni Bugari, odnosno GPU i OZNA, dobivši upravo pojačanje u topovima, napali su Hrvate, prekršivši prijašnji ugovor o nenapadanju. Borbu su prihvatilei vodile poglavito dvije smanjene hrvatske oružničke pukovnije dalje čitavog dana i čitavu noć izmedju 14. i 15 svibnja, kada su povedeni pregovori. Još ovoga dana Bugari su topničkom vatrom olakšali partizanima sprječavati izvlačenje hrvatskog mnoštva iz dravogradskog kotla u dolinu Meze. Hrvatski vojnički starješine povjerovali su Bugarima, te je zato ova bugarska nevjera jako potištila hrvatske borce. To će imati sutrodan 15. svibnja velikog utjecaja na hrvatski odpor na Dravogradu.

      Dio hrvatski borbenih skupina – i gradjanstva, koje se je ovima uteklo pod zaštitu – bio se je silom prilika formirao kao posebna skupina, neka desna pobočnica, i ostao je na Dravogradu.

      Ranom zorom uporedno sa sakrivanjem prave manjere – nastavkmo napada na mostove – prešlo se na probijanje dolinom Meze put Austrije. Do visine Bleiburga bilo je prijeći 23 kilometra, najvećim dijelom kroz razne zapreke. Prodor i ulazak u dolinu Meze nije na početku bio borbeno težak, jer tu partizani nisu bili jaki, da bi se ozbiljnije mogli suprostaviti hrvatskoj vojsci. Oni su dolinu, kako je već rečeno, zatvorili sa tri brigade i bandama u jačini dviju brigada, razvučeno na liniji Štehanik Grupf – Gruber Gruff. Uz partizansko uznemirivanje jako je zakrčivao put njemački podvoz.

                                      PROBIJANJE U DOLINU MEZE

     Jedne su jedinice Obranbenih Zdrugova generala Luburića razbile još u noći izmedju 13. i 14. svibnja partizane pred sobom na ulazu u dolinu, probile se i od zore napredovale prema Bleiburgu. Medju njima bila je i već spomenuta I. Crnogorska brigada. Neprekidno su vodile čarkanja s partizanima. tako je bila formirana jedna velika kolona, koja je kasnijih popodnevnih sati, poslije svladavanja još jednoga većeg odpora pred granicom, na nju istoga u mraku stigla. Suprotno ovima bilo je skupina, koje su još 15. svibnja u dubljem postrojenju prolazile pokraj Dravograda.

                                               Pad Slovengradca

      Da bi se hrvatski zbjeg zadržao na Dravogradu, pao je udio južnom dijelu partizanskog obruča, 17. diviziji s pratećim joj bandama bez više organizacije, žurni zadatak, da svom snagom potiskuje i stješnjuje hrvatsku vojsku i gradjanstvo pred sobom.

      Začelje glavne skupine, odnosno osiguranje noću pred Slovengradcem, kanilo je inače, da se užurbano povlači dalje preko njega, a čim se budu mogli probiti njegovim zakrčenim putevima zaostali dijelovi glavne skupine. Pred podne imali su i posljednji hrvatski redovi Slovengradec iza ledja, povlačeći se dalje prema Bukovoj Vasi pod borbom, korak po korak. Morali su svom snagom štititi natiskano začelje glavne skupine putem do Dravograda, koje je više stajalo nego se je moglo pomicati naprijed, jer su partizani žestoko nasrtali. Ovi su težili, da nadkriljavaju hrvatsko mnoštvo na putu.

      Do pred večer mogao se je hrvatski zbjeg do Bukove Vasi, 4 km. južno od Dravograda, potiskivan u stopu po partizanima, koji su se na koncu zaustavili pred mjestom. Mnogo manjih i odlučnih skupina vojske, dapače i jačih satnija ili slabijih bojna, svega više tisuća vojnika i gradjana, ne mogavši se približiti Dravogradu, zaobilazile su sa zapadne strane bilo Slovengradec, bilo Pamece ili Bukovu Vas. Provlačile su se onda pošumljenim i vrlo valovitim područjem, isprepletenim seoskim putevima, u sjeverozapadnom, odnosno zapadnom pravcu prema Prevalju ili Poljani, općim smjerom na Bleiburg, obišavši tako obično uspješno Dravograd u velikom luku. (Rijetki su opisu koje sam imao priliku do sada čitati da ovako u detalje opisuje mjesta i događaje zbivanja i putovanja ovog hrvatskog zbjega, kako vojničkog tako isto i građanskog, mo. Mile.)

      Na Slovengradcu zarobili su partizani mnogo hrvatskih vojnika. Odmah su im skidali obuću. Vodili su ih kroz mjesto i zlostavljali, vičući im, da su ustaše, koljači, banda i da ih sve treba postreljati. Osobito eu i tome bile revne partizanke. (Ja sam imao priliku raditi u Slovengradecu na zgradi jedne škole. Za vrijeme kopanja poduminte neki jedan metar dubok, počele su izvirati ljudske kosti, istrula vojnička odijela i zahrđale vojničke oznake. Prilažem sliku nas sedam radnika i sedam Hrvata koji smo tu radili. Ja sam taj koji desnom rukom držim dva prsta kao znak “V” nad glavom Ivan Boban, “Juka”. Ja sam uzeo jedno hrđavo slovo “U” kojeg sam sa sobom donio u Pariz, očistio i za vječnu moju uspomenu sačuvao. Prilažem sluku tog “U” slova.

      Na 15. svibnja ujutro skupljenih oko 3000 časnika i vojnika svih vrsta oružja, partizani su izveli na jednu čistinu pod brijegom, da obradjuju jednoga po jednoga. Svaki, koji je rekao, da je služio bar tjedan dana  u hrvatskoj vojsci, bio je izveden iz reda i na očigled sviju streljan. Od tih Hrvata zarobljenika ostali su na životu samo 23. U vremenu već pristizivanja kolona smrti od Dravograda, ova su dvadeset i trojica bili dovedeni k jednoj takvoj skupini od 2.500 zarobljenika – ili iste večeri od njih u obližnjoj šumi poubijanih 800 ustaša – o čemu će biti nastavljeno u trećoj fazi djela. (Arhiv hrvatskog izbjegličkog logora u Permu, Italija. – N. N., hrvatski vojnik izbjeglica. Iz djela dra fra Otona Knezovića – “Pokolj hrvatske vojske 1.945.”, Chicago 1.960., str. 82 -87.)