Slava generalu Drinjaninu!
ZDS!
Otporaš.
O Iliji Staniću se je mnogo pisalo i još više reklo, ali još uvijek nije toliko dovoljno da bi se mogle sve potankosti u detalje znati i tko je sve bio upetljan u toj uroti u ubojstvu generala Drinjanina. Ali svakako i u svakom slučaju i za svaku analizu se treba ozbiljno uzeti Ilije Stanića izjava sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle samo 9 i 10 dana poslije gnjusnog ubojstva hrvatskog generala. Sve njegove ostale i kasnije izjave su vrlo kontradiktorne i pune promjena i laži, sve s jednim ciljem da žaštiti imena svojih naredbodavaca, da što više upetlja drugih osoba kako bi sebe rasteretio odgovornosti i javnost zbunio.
Za jednu ozbiljnu analizu ISTINE kako je Ilija Stanić ubio hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića 20 travnja 1969. godine, treba se uzeti u obzir slijedeće:
Prvo (1) da je Ilije Stanića brat Luka već radio za bosansko-hercegovačku, tj. Sarajevsku Udbu.
Drugo (2) da je Ilija Stanić bio sarajevsku uličar, skitnica, mnoge neugodnosti po gradu Sarajevu pravio tako da je postao uočljiv sarajevskoj policiji, koja ga je često puta hapslia i u zatvor stavljala.
Treće (3) da je Ilijin brat Luka posredovao preko svoje udbaške veze za svojeg brata Iliju da ga izbavi iz zatvora.
Četvrto (4) tako je Ilija Stanić preko veze svojeg brata Luke postao suradnik Udbe.
Peto (5) treba ispitati dali je Udba poslala Iliju Stanića na treniranje na Goli Otok, jer, navodno, Ilija je uvijek tvrdio da je bio politički zatvorenik na Golom Otoku.
Šesto (6) Ilija Stanić je došao u Njemačku negdje ili polovicom 1966. godine i tu se povezao s nekim istaknutim Hrvatima, članovima Prijatelja Drine i HNO.
Sedmo (7) Ante Vukić iz Njemačke je pisao u novini Nova Hrvatska odmah neposredno ubojstva generala Drinjanina da su njemačke vlasti kod Ilije Stanića početkom 1967. godine pronašli krivotvorenu španjolsku putovnicu, te da mu je prijetila opasnost da ga se izruči Jugoslaviji. Navodno, kako piše Nova Hrvatska, da su mu Jakov Jurić (sada pok.) i Milan Dorić (o kojem je pisao slovenski publicist Roman Ljeljak početkom 2014. godine, da je on bio agent Udbe od 1953. pa sve do 1990., te da je on, Milan Dorić, ubio hrvatskog emigranta i predsjednika Bleiburškog Počasnog Voda Nikolu, Nikicu Martinović u Austriji 1975., pomogli doći do francuske granice i preko Francuske da je došao u Španjolsku.
Osmo (8) da se je tu u Madridu upoznao s Željkom Šuškom u “Santiago Apostol”, a Josip Perković je pisao da je ovaj Željko Šušak (kako je do sada poznato da ovaj Željko Šušak nije brat ministra HOS-a Drugog rata za Drugu Hrvatsku Državu Gojka Šušak, mo. Otporaš.) bio njihov čovjek, tj. da je radio za Udbu. Prilažem sliku tog Željka Šušak koju mi je dao isti dan i isti čovjek u njegovoj kući 29 lipnja 2014, samo što je sebe sakrio, ali mu se vidi njegova desna ruka na Željkovu lijevom ramenu.
Prilažem osobne podatke Željka Šuška uzete iz njegovih osobnih papira. To mi je dala ista osoba 29 lipnja 2014.
Sve ovo iznosim ovdje u jednoj velikoj namjeri i nadi kako bi ovi prilozi mogli pomoći hrvatskim, španjolskim i drugim povjesničarima pronaći istinu oko urote ubojstva Velikog Zaljubljenika u Hrvatsku, Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Mile Boban, Otporaš.
Deveto (9) da je Ilija Stanić preko veze nekih iz Madrida i navodno ovog Kaleđa “Santiago Opostol” (ili “Apostol”, nije najjasnije ni čitljivije, mo. Otporaš.) došao do Maksa Luburića upravo u to vrijeme, jer i sami Ilija Stanić tvrdi da je počeo kod Maksa raditi u proljeće 1967.
Deseto (10) da je general Drinjanin u rujnu 1968. godine otpustio Iliju Stanića iz svojeg stana i iz Tiskare DRINAPRESS.
Jedanaesto (11) da je general dao malo novca Iliji Staniću i poslao ga u Pariz kod svojeg suradnika dr. Miljenka Dabe Peranića da mu pomogne naći posao i srediti papire da ostane u Francuskoj, ili da mu pomogne da dođe do Njemačke ili Švedske do Stipe Mikulića.
Dvanaesti (12) u Parizu se je Ilija sastao s dr. Peranićem koji mu je uistinu i nastojao pomoći pronaći posao i srediti papire.
Trinaesto (13) dok je dr. Peranić pripremao papira za Iliju, njega je nestalo za desetak dana, ako ne i više, kako dr. Peranić piše u knjige: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, vlastita naklada, New York 1984.
Četrnaesto (14) za neka dva tjedna Ilija Stanić se je povratio i došao u stan dra. Peranića, koji ga je pitao: a gdji si ti bio.? našto mu je Ilija odgovorio da je bio u krađi i da ga je uhapsila francuska policija i da je bio u zatvoru. (Po mome mišljenju i po svemu što sam do sada mogao zaključiti, Ilija Stanić je bio u Jugoslaviji, išao je tamo po upute, i kako je sam negdje izjavio da mu je toga puta osobno Stanko Čolak dao prašak, otrov za otrovati Maksa. Također, postoje indicije, čitajući spomenutu knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića, da je Ilija Stanić bio i u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu kao za jednu odskočnu dasku u pripremanju ubojstva generala Drinjanina, ali također treba uzeti u obzir i Ilije Stanića izjavu sarajevskoj Udbe od 29 travnja 1969. godine, gdje je rekao od prilike: “…sjećaš li se Hrvoje Urse…kojeg osmrtnicu prilažem na kojoj se vidi da je Hrvoje Ursa poginuo 26.9.1968., upravo u to vrijeme dok je bio u Parizu a zanj se nije znalo gdje je bio; a dao je izjavu dru. Peraniću da je bio u krađi i u zatvoru…”. Također dr. Peranić navodi u spomenutoj knjigi na str. 25, citiram:
“ Plan je bio genijalan. Krajem Rujna 1968., oko 6 mjeseci prije pogibije, poslao mi je general u Pariz Iliju Stanića (kojeg je morao otpustiti iz tiskare i odstraniti iz svoje kuće) da ga legaliziram u Francuskoj i pobrinem mu se za zaposlenje…”
Po dolje priloženoj Osmrtnici Hrvoje Hursa je poginuo 26 rujna 1968., baš u to vrijeme dok ga u Parizu nije bilo, a dru. Peraniću izjavio da je bio u krađi i da ga je francuska policija stavila u zatvor. Mo. Orporaš.)
Petnaesto (15) na preporuku dra. Peranića Ilija Stanić se vraća u Španjolsku, najprije kod svojeg poznanika i dobrog prijatelja Željka Bebek kod kojeg ostaje nekoliko dana, tako kako bi general mogao saznati da se je Ilija vratio i da želi ponovno doći kod njega.
Šesnaesti (16) sada se postavlja pitanje da li je i koliko je Željko Bebek pomogao
Iliji Staniću da se ovaj opet, spreman i opremljen otrovom da ubije hrvatskog generala Drinjanina? Za povjerovati je da Željko Bebek o tome ništa nije znao, jer, kako je poznato Udbini ubojice zaliveno šute i nikome ništa ne pričaju o svojim namjerama.
Sedamnaesto (17) po onome što mi do sada znamo a znamo ono što je Ilija Stanić rekao sarajevskoj Udbi u svojoj izjavi 29 i 30 travnja 1969. godine da je on sam djelovao, da mu u tome nitko nije pomogao, jer da on, Ilija Stanić nikome nije vjerovao.
Osamnaesto (18) kada je Ilija Stanić ubio generala Luburića i smišljao način kako što prije napustiti Carcagenta, mjesto i grad zločina, tada je za sigurno smišljao kome će se najprije javiti.
Devetnaesto (19) već oko osam sati na večer iz Barcelone, prije nego se je ukrcao na vlak za Francusku, jer, kako Ilija sam kaže da je trebao preći francusko/španjolsku granicu prije pola noći, nazvao je svojeg brata Luku i u tri riječi bratu rekao: NEMA VIŠE “M”., što svakako znači: nema više Maksa.
Dvadeset (20) sada i po ovome se može znati koliku je ulogu igrao brat Ilije Stanića, Luka u ubojstvu generala Drinjanina.
Dvadest (21) postoji velika mogućnost da je Ilija Stanić iz Španjolske otišao direktno i u sigurno skrovište u jugoslavensku Ambasada u Parizu. To bi moglo biti i logično, jer bi tu bio i najsigurniji, dok bi službenici jugoslavenske Ambasade prikupljali sve potrebne podatke o ubojstvu Maksa Luburića, itd.
Dvadeset (22) uzevši u obzir tih desetak dana od dana zločina pa do dana davanja izjave sarajevskoj Udbi, prošlo je 9 dana i može se olako zaključiti da doći s vlakom iz Pariza za Zagreb uzme samo, tada, te godine 1969. sam 24 sata, a iz Zagreba par sati do Sarajeva.
Dvadeset (23) ako bi se išlo zrakoplovom iz Pariza za Zagreb bilo bi riskantnije, iako bi uzelo samo nekoliko sati; poradi španjolske i Interpola potražnje
Dvadeset (24) dakle, vlakom je bilo najsigurnije. Predpostavimo: Ilija Stanić je došao u Pariz u ponedjeljak 21 travnja 1969. u Jugoslavensko poslanstvu. Tu je ostao sa svojima, recimo 4 dana što je petak 25 travnja. Za to vrijeme u YU poslanstvu su se planovi stvarali kako poslati pisma u ime Ilije Stanića na razne adrese raznim osobama: Dabi Peraniću iz Pariza u Pariz, Iliji Vučiću u Njemačku i Stipi Mikuliću u Švedsku.
Dvadeset (25) razrađivanje plana u YU poslanstvu u Parizu i slanje pisama u ime Ilije Stanića je bilo od velike važnosti; prvo (1) proširiti sumnju da je dr. Peranić bio u uroti s Ilijom Stanićem za ubojstvo generala Luburića, što se je, na svu žalost, tada u hrvatskoj političkoj emigraciji vrlo brzo proširilo i još brže, kod nekih hrvatskih krugova i nekih Hrvata povjerovalo udbinoj smicalili, drugo (2) što je Iliji Staniću dalo vremena da u petak 25 travnja iz Pariza uzme vlak i nesmetano stigne u subotu 26 travnja poslije podne u Zagreb, gdje odsjedne kod svojih udbaških kolega, kako bi u nedjelju 27 travnja odputovao za Satajevo, te u ponedjeljak 28 i utorak 29 travnja 1969. godine s velikim ponosom dao sarajevskoj Ubdi potpuni izvještaj Udbašu Mići Japunđa.
Dvadeset (26) prilažem toliko puta citirani originalni izvještaj Lije Stanića.
Ilija Stanić, Hrvat po nacionalnosti, po zanimanju kriminalac, opisao je (prema snimci na magnetofonskoj traci, koja se čuva u Arhivu bivše “Službe Državne Bezbjednosti” BiH) kako je 20. travnja 1969. ubio Maksa Luburića:
“Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dole, pokucam. Maks mi otvori: `Dobro jutro generale, kako ste spavali?’ `Dobro, dobro’ kaže on. Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonči Luburić donio novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuham kavu. Kava gotova za tri minute. Prašak koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šoljicu. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šolju u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Hteo sam da odem u sobu po štanglu. Jebem ti prašak! Štangla je najbolji lek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove:’Ilija, meni je zlo!’ Vidim pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kujnu na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: -Tup! Maks pade kao sveća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zver. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: `Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu! Vidiš šta te čeka!’ Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da proverim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kujnu, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štanglu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakovao da ga brzo ne nađu. Da španjolska policija pomisli da je kidnapovan. Čekić i štanglu bacim u magacin. Presvučem se brzo, izadem na ulicu i uzmem taksi za Valensiju: `Koliko košta do grada’ pitam `Tristopedeset pezeta’ kaže takstista. `Evo ti pet stotina, ja častim!’ U osam sati i pet minuta uveče sa železničke stanice posalo sam telegram `bratu’ u Konjic: nema “M”.(Maks) nikad više!’.”
(Marko Lopušina, Ubij bližnjeg svog. Jugoslovenska tajna policija 1945-1955. NIP “TV Novosti” Biblioteka “Revija 92”, Beograd, 1996., s. 301-302.)
Dvadeset (27) sve, skoro sve izjave Ilije Stanića poslije ovog izvještaja sarajevskoj Udbi 28 i 29 travnja 1969., nisu vjerodostojne.
Dvadeset i pet (28) dragi moji Hrvati ovo bi bio jedan vremenski scenario ubojice Ilije Stanića od dana počinjenog zločina do dana davanja izjave 29 i 30 travnja 1969. godine sarajevskoj Udbi. Bilo bih mi drago da se svaki od nas koji bude ovo čitao smatra obveznim i dužnim popuniti svaku prazninu u ovom opisu. Iskreno vas sve pozdravlja Otporaš.
O
tporaš/kamenjar.com
Nadam se da će ovih 28 točaka biti početak još uvijek neistražene potpune urote ubojstva Maksa Luburića. Još se više nadam da će netko – a slobodno je svima – nastaviti sa dopunama.
Neka ovi podatci budu IN MEMORIJAM 51 OBLJETNICE POGIBIJE MAKSA LUBURIĆA.
Mile Boban, Otporaš.
————————————————————————————————————–
Fri 2/25/2022 5:35 PM
Dragi Mile,
Odgovaram na tvoju poruku od 2. veljače i prilažem ti odgovor u privjesku u formatu Word. Budući da ne stignem čitati sve tvoje poruke odmah, činim to povremenu pslije.
Vrlo mi je drago da si se kulturnom i u svakom pogledu uzdigao i usavršio.
Sve što pišeš je dobro i poučno. Dobro je da mnoge stvari ponavljaš , to je uvijek dobar podsjetnik.
Dobro je da si odgovorio Muhamedu Borogovac. On je prof. matematike. Mislim da je iz Tuzle i da je bio 2-3 g u emigraciji Hrvatskoj prije nego što je emigrirao u UAD! Čini mi se da neke zapadne demokracije se igraju sa osjećajima i interesima nekih naroda… Dovode ih u svađu i sukob jer im poslije treba razna pomoć koju oni pružaju uz velike kamate! i slabe istivremeno druge protivnike i/ili neprijatelje i tako ih mogu lakše podjarmiti.
Čitao sam takoder U 25 točaka sažeti odgovor… i mnoge druge stavari. Mnogi ljudi nauče mnogo iz tvoga štiva. Suprotno našim susjedima čije štivo je puno laži, mržnje i nasilja a u tvome pisanju to je odsutno. Ti vrlo dobro pišeš i svojim dodacima objašnjavaš i ispunjaš mnoge praznine. One su pune poviestne istine, dokaza, logike i slobodoljublja i domoljublja i čojstva, Bogu hvala!
Bilo bi još mnogo toga za reći i izreći ali moram završiti.
Primi ti kao i Svi tvoji moje iskrene pozdrave i najbolje želje za dobro zdravlje , dobru inspiraciju i nadahnuće za pisanje.
N.B. Eto vidiš : sve što se dogodilo u pokojnoj Jugi-kugi to se ponavlja u Rusiji. Juga, ili bolje rečno Tamnica naroda je bila i ostala laboratorij.
TJ.
Ilija STANIĆ
Dragi Mile,
Primio sam tvoju poruku od 2. veljače, istiskao ju i čitao te odlučio ti odgovoriti odmah da ne zaboravim. Medjuvremenu se među mnogobrojnim papirima zametla. Dakle, ako čovjek ne odgovori odmah poslije: “Kada jedna briga prođe na pomolu eto nove da te svojim gnjevom na poslušnost zove!” Mislio sam ti čak pisati da mi ponovno proslijediš tu poruku ali budući da sam je slučajno pronašao odgovaram ti odmah.
Dobro je ono što piše g Božo Šimunović na početku i naravno ono što ti dodaješ u vezi sa Stanićevim ocem Vinkom kao i ostalo.
Dakle
Podatci o Iliji Stanić o ubojstvu Vjekoslava Maksa Luburic 20 travnja 1969.
Nikad prije viđena slika ubojice generala Drinjanina Ilije Stanić.
Dolje navedena slika Ilije Stanić 17 ožujka 1967. na Puerta d’Alcala.
Ono što ti pišeš o ubojstvu dobro je sročeno, složno i dobro je i važno da se te stvari ponavljaju!
Sada ću odgovoriti iskreno na tvoja postavljena pitanja.
1 – Nije mi poznato je li Ilijin brat Luka radio za B-H udbu, tj. Sarajevsku.
2 – Ilija je bio uličar, skitnica i lopov u Sarajevu i bio je više puta uhićen.
3 – nije mi poznato : je li je Ilijin brat Luka posredovao, preko svoje udbaške veze za svoga brata Iliju da ga izbavi iz zatvora.
4 – Najvjerojatnije je da je Ilija postao suradnik Udbe preko svoga brata.
5 – Nije mi poznato je li Udba poslala Iliju na Goli Otok na treniranje ili je on ipak bio tamo kao politički zatvorenik, kako je on tvrdio? To bi trebalo pitati jednog uznika koji je istovremeno bio tamo je li čuo zanj? Imajući nacrt Gologa Otoka pokušao sam ga ispitivati gdje se što nalazi na Golom? Uvijek je odgovorio točno. Očito je bio tamo ali kada? kako? i zašto ?
6 – Ilija je rekao meni 1967. da je došao izravno iz Sarajeva a vi navodite njegov boravak u Njemačkoj polovinom 1966! Laže od početka !
7 – Nama je pokazao šp. (španjolsku, i fali: tko su ti “Nama je pokazao šp.”, mo. Mile.) putovnicu ali mi je više poznato sa kakovom putnicom ili papirima je Ilija otputovao iz Madrida u Francusku 1967! (Nije 1967., nego 1968., mo. Mile.) Moguće je da je on imao specijalnu putovnicu koja se izdaje strancima, izbjeglicama, bez državljanstva – jer Španjolska nije potpisala Ženevsku konvenciju za izbjeglice. Na prvoj stranici te šp. putovnice piše velikim crvenim slovima od 9 mm ESPECIAL! tj. specialno. Na sedmoj stranici piše, izmedju ostalog : Njegov posjednik nije zaštićen od španjolske vlade. Dakle, skoro je nemoguće dobiti neku vizu sa tom putovnicom ukoliko ne postoji nešto važno između država! On sigurno nije mogao dobiti Njemačku vizu! Sigurno je putovao sa nekom drugom putovnicom! Meni je bila odbijena njemačka viza ma da sam tamo imao osiguran posao i stan preko ljetnih praznika i u svrhu usavršavanja njemačkog jezika! To je jedan od dokaza da je on imao neke španjolske papire i/ili veze koje nama nisu bile poznate. To znači također da mu je pomagao Milam Dorić preći preko Francuske a potom je najvjerojatnije imao veze sa šp.(anjolskim, mo.) komunistima i na povratku u Francusku 1967…
8 – Stanić se nije mogao upoznati sa Šuškom (Željkom, gore na sliki, mo. Mile.) u Španjolskoj jer nisu boravili istovremeno u Madridu. Šušak je boravio jedno vrijeme u « Santiago Apostol » jer je dobio stipendiju ali nije ništa položio! Oba (misli se na Iliju Stanića i Željka Šušak, mo. Mile.) su se vrtila isključivo oko mene i Šušak mi je nudio novac i stipendiju…Vjerojatno su se njih dvojica upoznali prije ili poslije!? Šušak je imao jednu curu, kćerku od gazde sirdžije, gdje je radio, i koja je študirala španjolski i bila je na tečaju u Valenciji. Mislim da je Šušak imao i dijete s njom? Mi, hrvatski studenti nismo imali povjerenje ni u jednoga od njih! Šušak je po povratku u Fr: (ancusku, mo. Mile.) bio uhićen zajedno sa mnom. Ja sam bio pozvan na ispitivanje od DST a on je potom pobjegao u Njemačku i poradi krađe Kölnske katedrale sa Srbijancima bio osuđen 5 g. (godina, mo.) a potom pobjegao u Alžir i u Jugu. Bio je u zatvoru u Zenici sa Vjenceslavom Čižek a 90- ih g. je pobjegao u Banjaluku!
9 – Nije istinito ni točno da je Ilija dosao kod Maksa iz Madrida! Mi (fali: koji su to “Mi”, mo. Mile.) smo uvidili dosta brzo da nijedan od njih dvojice nije dobar! i ja sam to rekao fra. Branku (Marić, mo. Mile.) za Šuška. Fra. Branko mi je rekao : « Ja poznajem njegovog oca koji je normalan ali majka nije! Neka ga tu neko vrijeme i možda će se čovjek i promijeniti s vama? ” Onda je Šušak prišao Opus-Dei-u poradi eventualnog pokrića. Španjolsko redarstvo je takoder znalo da on nije kako treba ali ne znam kako? On je imao vezu sa šp. (španjolskim, mo.) komunistima, ženama, a oni su ga vjerojatno pratili.
Glede Stanića : On je dolazio nekoliko puta u Kolegij (studentski dom). Malo poslije što mi je dao Sliku rekao sam mu da tu nema posla ni mjesta za nj i da se vrati u Francusku. Ja sam mu kupio putnu kartu do Nice a moja jedna kolegica Mercedes Lopez mu je pripravila sendviće za put i otprartili smo ga na kolodbor. Mislim da se je javio fra. Branku iz Nice a meni iz Pariza sa poste Restante Gare du Nord.
Kada je došao u Madrid Jozo OREČ iz Australije želio je vezu sa mnom i nazvao me je u tu svrhu. Rekao mi je da ima iz Australije pismenu preporuku za mene ali mi ju nije nikada pokazao. Zakazali smo sastanak u jednome hotelu. Budući da ga nisam poznavao pozvao sam Peru Maruna da me prati. Oreč je ostao nekoliko tjedana u Madridu i obilazio Hrvate u Španjolskoj i među njima i Maksa. Jednom me nazvao i zakazao sastanak. Na sastanku mi je rekao :”Bio sam kod Maksa i eno Ilije Stanić kod njega! » Rekao sam to fra. Branku (Mariću, mo.) sutradan a on je odmah izvjestio Maksa. Nije prošlo ni mjesec dana Maks je bio ubijen! (Ovo je malo čudno! Tu se radi o vremenu, koje izgleda po ovome da bi to moglo biti koncem ožujka ili početkom travnja 1969., dok po svim poznatim informacijama koje se mogu pronaći po internetu da, tada, u to vrijeme Maks Luburić i fra. Branko Marić su već bili u vrlo zategnutim – nazovimo ih prijateljskim – odnosima i nisu komunicirali jedan s drugim, mo. Mile.)
10 – Nisam znao da je Maks otpustio sa stana i tiskare Iliju Stanića 1968.
11- Nisam znao da je Maks uputio Iliju u Paris kod svoga prijatelja i suradnika Dr. Dabe Peranić da mu pomogne srediti papire i naći posao te da ostane u Fr. (ancuskoj, mo. Mile.) ili da mu pomogne otići u Njemačku ili Švedsku kod Stipe Mikulića!
12 – U Parizu se Ilija satao sa Dr. Peranićem koji mu je uistinu nastojao pomoći srediti papire i naći posao ali on je nestao !
13 – Budući da je Ilija bio sin Maksovog časnika i znajući da je njegov otac učinio radije samoubojstvo nego se predati. Maks kao i Peranić su imali previše obzira prema njemu i nakanu da mu pomognu, ali on je nestao …
14 – Nakon dva tjedna Ilija se vratio kod g Peranića i rekao mu da je bio u krađi i da je bio uhićen i bio u zatvoru. Ne vjerujem da je išao u Jugu jer je to opasnije i kompliciranije. Najvjerojatnije je boravio u jugo Ambasadi (u Parizu, mo. Mile.) i sa njima usavršio organizaciju i okončo ubojstvo Maksa! Ono što je on rekao Udbi 29. Travnja je vrlo značajno i važno.
15 – Na preporuku Dr. Peranića Ilija se vraća u Španjolsku kod svoga prijatelja Željka Bebek i ostaje nekoliko dana kod njega tako da Maks sazna da je on tu i da želi ponovno doći kod njega !!!
16 – Dali je i koliko Bebek pomagao Staniću to je teško reći? Vrlo je moguće da Bebek nije znao za njegovu nakanu? Takovi ljudi nađu uvijek neku važnu, poštenu i poznatu osobu, za koga su uvijek spremni učiniti što god ovaj pomisli i čije kakvoće uvijek ističu. To im služi za pokriće, kao maska pred drugima koji bi posumnjali u njih! Budući da sam ja brzo prokužio i Šuška i Stanića teško mi je razumjeti kao se je jedan takav čovjek ubojica mogao toliko udomaćiti kod Dr. Peranića, koji je bio uznik i emigrant; te kod Bebeka pa i kod samoga Maksa?! Svi jugoagenti koji su poslani vani oni imaju sve detaljne podatke i karakteristike od svakoga od nas. Oni idu na poznati teren i s poznatim ciljem.
17 – Najvjerojatnije je da je on sam djelovao.
18 – Stanić je sigurno znao unapred kako i na koji način će pobjeći iz Carcagente i to je sigurno već provjerio i naravno kome će se prvome javiti.
19 – Osobno ne vjerujem da je on pobjegao sa vlakom i da je morao preći šp-fr granicu prije ponoći. Da je nazvao svoga brata Luku to može biti vjerojatno kao i ono što mu je rekao (“…nema više “M”, što znači Maksa, mo. Mile.) ali sumnjam u sve njegove priče i iskazivanja! osim one ispovjedi 29 i 30 travnja udbi u Sarajevu.
20 – Najvjerojatnije je njegov brat Luka odavno radio za Udbu i da je bio njegova najvažnija veza u tome ubojstvu !
21 – Nema sumnje da je Ilija otišao u sigurno sklonište. Mislim da je odmah otisšo u pokojnu Jugu. Ako bi se sklonio negdje u poslanstvo onda bi bilo logičnije da se ustavi u jugokonsulatu u Marseille-u nego putovati u Pariz! Španjolsko i francusko redarstvo vjerojatno zna više o tome nego mi mislimo.
22 –Teško mi je vjerovati da bi Ilija putovao vlakom iz Barcelone u Pariz i iz Pariz u Zagreb. To bi bilo preopasno zanj isto kao put u Barcelonu. Predpostavljam da je sve to izmišljeno.
23 – Bilo bi riskantnije putovati zrakoplovom . Ilija je najvjerojatnije imao svoje jugokomunističke (ženske) veze u Šp. i u Francuskoj kao i Šušak! Njega bi na povratku iz Šp. čekao jugokonzul Laličić u Perpignanu i vozio bi ga u Marseille gdje bi kad kada odsjedao po tjedan dana. Ne zaboravimo da Francuska DST (izvještajna služba, špijunaža) uvijek slijedi putovanje stranih diplomata i da je ulaz i izlaz iz dipl. Predstavništava uvijek pod nadzorom !
24 – Možda je vlakom najsigurnije? Osobno mislim da je Ilija putovao sa kolima .
25 – Mislim da je to razdoblje od 20 do 29 i 30 travnja izmišljeno po Iliji i jugoudbi da bi skrenuli pažnju na neki drugi kolosjek. (Nije izmišljeno, nego je stvarno. Stvarno je zato što je dr. Miljenko Dabo Peranić napisao knjigu “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA ”, izdata u Njujorku 1984. i na stranici 74 i 75 donosi sliku razglednice la Tour Eiffel koja je u ime Ilije Stanića poslata u petak 2 svibnja 1969. na adresu Miljenka Dabe Peranića, a na strani 76 i 77 je rukopis i potpis Ilije Stanića. Prilažem dvije slike kao vjerodostojnost navoda da je Ilija Stanić bio u Parizu i iz Pariza vlakom otpotovao za Zagreb a iz Zagreba za Sarajevo. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Pošto se čitljivo vidi za pročitati, nije potrebno prepisivati. Pošto je ovo jedan vrlo važan povijesni dokument, molim čitatelje pažljivo pročitajte sve i mnogo ćete toga više saznati nego se je prije znalo. Hvala! Mile.
Ova gore slika nije najjasnija ali ipak se može odgovetnuti sadržaj razglednice Ilije Stanića rukom pisan, ili njegovom rukom ili u ime Ilje Stanića rukom nekog službenika jugo Ambasade u Parizu. Mile Boban, Otporaš.
Španjolsko redarstvo je stavilo ovu sliku, koju sam im ja dao, tek 22 travnja u tisak!
NB: Poslat ću ovu tvoju poruku (radi se o meni, Mili Boban, mo.) jednom mom prijatelju koji dobro poznaje Iliju Stanić jer su iz istoga mjesta te su išli zajedno na vjeronauk i viđali se u Sarajevu. On je takoder imao mnogo problema poradi toga jer se također zove Stanić! Poslat ću mu i moj odgovor i zamoliti ga da i on odgovori, ako želi, ono što on zna.
To je sve što sam jučer dobio od mojeg prijatelja iz Francuske. Njegovi podatci o Iliji Stanići i Žaljku Šušku su od velike važnosti, a jednog dana će i druge istine i to one istine za koje se još ne zna, izaći na svjetlo dana.
Mile Boban.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.