NACIONALNA DRŽAVA I KRUPNA KORUPCIJA, piše Ivica ivo Josipović, Melbourne, Australija

Dr.sc. Ivica Ivo JosipovićSlika dra. Ivice Ive josipovića, Australija.

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

NACIONALNA DRŽAVA I KRUPNA KORPORACIJA

(Metodološka skica)

Osnovna hipoteza:

Moderno doba karakterizira izmedju ostalog s jedne strane slabljenje uloge nacionalne državne organizacije ili država, i porast uloge i značaja krupne korporacije. Štoviše, krupna korporacija koja pojmovno ima šire gospodarsko i političko značenje postepeno preuzima neke od funkcija primjerenih državnim organima te ona ujedno predstavlja osnovnu polazišnu točku globalističkog plana budući da su krupne korporacije prožete ideološko-kulturološkim koncepcijama i istovremeno se odvija proces formiranja svjetonazorskih stajališta i kreiraju planovi za promjenu ponašanja osoba i socijalnih grupa. Prilično sam uvjeren da se značajan dio formaliziranog znanje glede ovog predmeta treba dovesti u kritički odnos budući da postoji osnovana sumnja da takvo znanje koje i sami prihvaćamo posredno ili neposredno, odlikuje jednostranost i odsustvo cjelovitog spoznajnog procesa naročito u pogledu prošlih dogadjaja. Uostalom, kritički pristup je osnovni znanstveni i metodološki odnos koji se medjutim ne njeguje u odgovarajućoj mjeri a kao posljedica prihvatanja jednostranih stajališta kao i odnosa formalne znanstvene discipline prema političkoj djelatnosti ili politici. Dakle, mogu se identificirati četiri razine ovog predmeta.

Prvi se odnosi na napuštanje nekih funkcija koje su, tradicionalno promatrano, oduvijek pripadale državi i njenim institucijama.

Drugi krug predmeta istraživanja tiče se rasta značaja i uloge krupne korporacije koja štoviše, u suglasnosti sa državom, postepeno preuzima neke od njenih funkcija.

Treće, a što ima poseban značaj, je dogovor ili sporazum izmedju predstavnika države i predstavnika krupnog kapitala odnosno krupnih korporacija o podjeli interesnih sfera tako da se i može desiti da državne institucije prećutno ili bez otpora promatraju uspon korporacije u onim područjima koja su oduvijek predstavljala poseban interes za državu.

I četvrto, kakav je odnos suvremene hrvatske državne organizacije prema krupnoj korporaciji, pojmovno promatrano u širem smislu ili EU, glede globalističkog i suverenističkog projekta kada se ima u vidu da je svjetonazorska podjela još uvijek preovladjujuća.

Tradicionalni koncept nacionalne države:

Tradicionalno je država ili centalizirano-organizirana politička vlast, povezana sa jednim brojem funkcija sukladno procesu nacionalnog ujedinjavanja i potrebe da se ostvaruje zaštita nekih zajedničkih interesa, da li tradicionalno promatrano upotrebom vojne snage, različitih oblika oružanih postrojbi uključujući policiju i drugih sredstava koja se utemeljuju na fizičkoj prisili, da se pripadnici socijalne i političke zajednice trebaju ponašati sukladno odredjenim centraliziranim normama premda se u modernim uvjetima taj segment znatno promijenio budući se naglasak stavlja na nenasilna odnosno psihološko-kulturološka sredstva što podrazumijeva i sferu ideoloških djelovanja. U tom smislu je sam nastanak i kasniji razvoj hrvatske državne organizacije sličan svim drugim europskim nacijama a naročito u periodu prije osmanskih osvajačkih pohoda kada se ona sasvim jednako nosila sa svim drugim kako zbog blizine tako i zbog same prirode nacionalnog razvoja hrvatskog plemena. Postavlja se opravdano pitanje koji su čimbenici uvjetovali uspostavu ili vremenski postepeno formiranje različitih tijela ili organa koji se kasnije nazivaju državnim a čija je osnovna funkcija u samim počecima pa tako i danas u fizičkoj obrani interesa kao što su teritorija, politička vlast nad odredjenom etničkom grupom, zaštita prirodnih bogastava a svakako i ne samo materijalnih vrijednosti koliko i duhovnih i tradicionalnih a koji su primjereni odredjenoj etničkoj skupini.

Nema sumnje da se radi o evolutivnom procesu kroz duži vremenski period u kojem su se na različitim socjalnim i društvenim razinama uspostavljale i razvijale različite funkcije. Ako je državna funkcija nekada dominantna vezana za neposrednu fizičku prisilu, taj evolutivan razvoje vodi ka postepenom napuštanju ovakvog modela i primjeni modela nenasilnih sredstva kroz koje se i dalje ali u znatno promijenjenim okolnosti ostvaruje funkcija države. Bez sumnje da je objektivno postojala potreba da se vlast nad jednom teritorijom kroz centralizaciju učini efikasnijom upravo u domenu fizičke zaštite od primarno vanjske agresije u vremenima kada su se kreirale zemljopisno-političke karte te je svako pleme ili nacija nastojalo zauzeti najbolji (plodniji) i primjeren komad zemlje.

Obrana od takvih nasrtaja ili vanjskih opasnosti bila je jedino moguća organiziranjem centralne vlasti koja je tada mogla uspješno braniti svoje granice. Budući se time doprinosi objašnjenju izvorne funkcije države te kako se tokom kasnijih mutnih dešavanja o kojima uvijek nedostaje dovoljno pouzdanih podataka, dogodilo da se predstavnici centralne državne vlasti jednostavno odreknu nekih izvornih funkcija. Taj proces treba smjestiti u kontekst ili prilike, preinake, što je svakako trajalo duži vremenski period, osobnih odluka (poglavica, poglavar, starješina, vodeća glava, glavešina, kralj, car, vlastodržac i slično) dodijeljenih jednom vrstom konsensusa većine pripadnika etničke ili nacionalne skupine ka najsposobnijim, najhrabrijim, najpoštenijim, najmudrujim, najbogatijim i slično, ka odlukama pučanstva što ujedno predstavlja evolutivni proces demokratskih odnosa i razvoja koji će kasnije biti preinačeni u demokratski politički sustav ili straćeno demokraciju.

Državni vlasti koje simboliziraju ukupnu državu dakle imaju pragmatičku i smislenu ulogu u čitavoj socijalnoj i političkoj organizaciji te kako su se one evolutivno razvojale tako su se i funkcije države prilagodjavale nastalim okolnostima, naročito u domenu sudjelovanja dijelova pučanstva u donošenju odluka što je praktično značilo da su se pojedinci vremenom odrekli (kralj ili osoba koja u svojim rukama drži sve funkcije države) što je na nekim povijesnim točkama vodilo ka prekomjernim ovlastima (samovolja, diktatura, autokracija) državnih organa,u korist demosa ili pučanstva.

Sukladno tome se i država prilagodjavala što je imalo za posljedicu, kada se radi o parlamentarnoj demokraciji, da su se odvojile i formalno-pravno učinile nezavisnim funkcije zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti iz kojih proizilazi svo mnoštvo funkcija koje se generalno nazivaju državnim ili državom. Temeljni pojam i funkcija državnih organa ili jednostavno države, je upravljanje socijalnim, društvenim i materijalnim izvorima kao što su rudna bogastva i prirodna bogastva, i to upotrebom odredjenih sredstava fizičke prisile kao oblike sankcioniranja činjenja ili nečinjenja.

Osoba koja bez dozvole posiječe šumu u državnom vlasništvu podliježe zakonskom sankcioniranju što predstavlja klasičnu funkciju države, ili da bi se nacija obranila od vanjske agresije angažiraju se oružane snage kao sredstvo obrane teritorije. Smisao državnog upravljanje sadržava se u primjerenoj uporabi socijalnih i prirodnih bogastava sukladno potrebama i interesima pripadnika iste. Nedvojbeno da je takva uloga državne uprave nužna i sukladna potrebama te se otuda postavlja pitanje zašto se nastoji na to mjesto postaviti krupna korporacija ili zbog čega ona ubuduće treba upravljati šumama, vodama i svim drugim prirodnim bogastima – ili proces privatizacije – koja izvorno pripadaju onima koji nastanjuju teritoriju.

Pitanje je da li krupna korporacija zaista može efikasno i primjerenozamijeniti neke funkcije državnih organa odnosno da li je ipak plan da se zadrže temeljne funkcije države a da krupna korporacija preuzme neke od funkcija. Po svemu sudeći da je to smisao globalističkog projekta. Treći krug pitanje se odnosi da li postoji dogovor izmedju predstavnika države i krupne korporacije. Po svemu sudeći postoji ali istovremeno postoji razgraničenje područja utjecaja budući da predstavnici državnih institucija (koji se mijenjaju sukladno demokratskom izbornom procesu) ljubomorno čuvaju poluge moći koje donose novac, utjecaj i za neke ugled. Budući da predstavnici državne uloge neće se dragovoljno odreći funkcija a istovremeno krupna korporacija objektivno nije u stanju u cjelosti je zamijeniti, postignut je sporazum.

On se ostvaruje unutar susreta i razgovora industrijski razvijenih država – na koje krupna korporacija utječe preko odgovarajućih interesnih grupa i kroz sustav finansiranja izbornih procesa – što u osnovi predstavlja ono jezgro oko koga se sve vrti i odakle potiču sve važnije inicijative koje praktično vode ka okupaciji modernih društava i umanjenju ljudskih prava i sloboda. Ovaj skup ima karakteristike ad hoc svjetske vlade koju sačinjavaju kako predstavnici najrazvijenijih industrijskih država tako i preko njih predstavnici krupnih korporacija. Ujedno se ovo neformalno tijelo može opisati kao radno tijelo globalističkog projekta koji je u punom zamahu a koji je pod značajnim utjecajem osoba iz krupne korporacije.

Da bi se ova povezanost primjereno objasnila treba ukazati na krupnu promjenu koja se desila onda kada je težište sa državne odnosno društvene svojine – koja čini centralno mjesto u sklopu marksističke doktrine – prenijelo na privatnu svojinu, ili drugim riječima radi se o dugoročnom procesu slabnjenja elemenata državnog vlasništva ili svojine i porast uloge private svojine. Kao obrazloženje se koristi efikasniji sustav privatnog upravljanja različitim resursima što je djelimično točno budući da ne uzima u obzir socijalne posljedice načina upotrebe kapitala. Kao posljedica toga već stanovito vrijeme se jasno prati negativna pojava privatizacije državnih dobara i vlasništva kao što su vode, šume, rudna i prirodna bogastva, ljudi i dakako zrak.

S tog stanovišta očigledno da slabi uloga države glede kontrole državne svojine i vlasništva koje postepeno mic po mic prelaze u privatne ruke ili krupne korporacije. To objašnjava slabljenje državne uloge u reguliranju ne samo gospodarskih prilika već i svih drugih uključujući socijalne s jedne strane, te porast uloge i utjecaja krupne korporacije s druge strane. To predstavlja izvor problema u ostvarivanju funkcija parlamentarne demokracije budući da druge i po prirodi neformalne grupe izvan državnih organa i institucija počinju ostvarivati neke političke ovlasti – primjer nekih društvenih mreža koje prikupljaju podatke o nama a zapravo se bave obavještajnim radom što spada u klasičnu funkciju države – koje tradicionalno pripadaju državnim institucijama.

Svakako da državne funkcije imaju sa suvremenog gledišta kako pozitivne tako i negativne funkcije. Nema dvojbe da se odredjeni socijalni, društveni, gospodarski i politički odnosi trebaju normativno uredjivati na taj način da se omogućava ispoljavanje i zadovoljenje nekih interesa i potreba koji su karakteristični za odrednjenu nacionalnu grupu. Temeljni čimbenik državno-institucionalne organizacije, naravno s normativnog aspekta, je nacija te je otuda i prirodno da država predstavlja kako normativni tako i stvarni okvir unutar kojeg se interesi nacije ostvaruju. To su dakako pozitivne strane. Medjutim, sve su izrazitije negativne strane a one se tiču nastojanja da se korištenjem psiholoških čimbenika utječe na formiranje poželjnih obrazaca ponašanja i vrijednosnih stavova pučanstva. Iza toga slijedi porast značaja državnih institucija u domenu formiranja i kontrole svjetonazorskih stajališta što istovremeno predstavlja u suvremenim uvjetima temeljnu podjelu.

Ta se podjela dakle osniva na svjetonarskim stajalištima koje se mogu označiti kao globalističko i suverenističko. Prvi je utemeljen na neomarksističkoj – budući da je klasična marksistička teorija u medjuvremenu doživjela odredjene preinake sukladno uvjetima – doktrini a oslanja se na tradicionalno shvatanje o nužnosti uspostavljanja svjetskog centra ili vlade iz koje bi se, naravno po ugledu na propalu doktrinu proleterske revolucije, upravljalo globalnim procesima. Nu moderne državne institucije upravo zagovaraju ovakav koncept premda na taj način sijeku granu na kojoj sjede. Naime, još uvijek je država duboko oslonjena na naciju te će proteći dosta vremena, i ako se to naravno stvarno dogodi,da se nacionalna država podredi globalnoj.

To su neki negativni aspekti koji zorno svjedoče sa koliko neznanja predstavnici još uvijek primarno nacionalne države pristupaju postepenoj denacionalizaciji. Drugi koncept upravo proizilazi iz objektivnih potreba da se nacionalne oznake ili pripadnost odredjenoj nacionalnoj grupi, ispolje kroz oblike nacionalne državne organizacije. Istina je da ovakav koncept podrazumijeva zaštitu nacionalnih interesa koji kada se suoče sa drugim i njima su protivrječni, svakako da će voditi računa o prvim. Na toj se točki ovakav koncept nacionalne države sukobljava, premda samo na razini ideološkog i svjetonazorskog pogleda a što ne znači da neće preći ove okvire, sa konceptom globalne svjetske vlade. Unutar nacionalne države svakako da postoje duboke podjele i prijepori glede njene uloge u suvremenim uvjetima što omogućava da predstavnici globalističkog koncepta – a vezano za regularne izborne procese – kada dodju u poziciju propagiraju ovakav koncept.

A to se upravo dešava u moderno doba i najbolji primjer je EU unutar koje postoje duboke podjele i prijepori glede ovih pitanju budući da politički predstavnici globalističkog koncepta nastoje umanjiti vrijednosti i značaj nacionalne države dok upravo predstavnici drugog koncepta žustro brane vlastita stajališta koja svakako imaju objektivno uporište a ujedno i povijesno. Neomarksistička doktrina koja se, kako smo naveli, koristi kao teorijsko uporište – pri čemu se koriste odredjene osobe od znanstvenog ugleda – pragmatično koristi kako bi se opravdala potreba za nesmetanim kretanjem kapitala kojem je vrlo teško odrediti podrijeklo.

Ujedno se to može navesti kao osnovna točka oko koje se kreće ukupan globalistički koncept koji je iniciran od strane osoba i grupa koje posjeduju toliko novca da je samo pitanje gdje ga uložiti a da pri tome bude osiguran i u tu svrhu oni rade na tome da se utjecajima na nacionalne države upravo normativno omugući slobodan protok kapitala te da se nacionalnim zakonima osigura njegovo ulaganje i profit. Otuda za ovaj koncept nacionalna država koja vodi računa – a što je osnovni zadatak svake – o nacionalnim interesima predstavlja smetnju i stoga oni propagiraju svjetku vladu koja ne bi pravila smetnje. Ona bi trebala predstavljati zapravo po svom karakteru krupnu odnosno globalnu korporaciju sa dvije bitne odlike.

Prvo, ona bi bila utemeljena na privatnom a ne državnom ili društvenom vlasništvu i drugo, ona bi funkcionirala po principu vlastitih ili korporativnih interesa a zapravo koristi osoba i grupa koji su ulagači mutiranog kapitala. Nedvojbeno da se tradicionalni normativni koncept nacionalne države znatno promijenio u posljednjih nekoliko desetljeća i ono se ogleda u procesu postepene denacionalizacije nacionalne države što znači prepuštanje da drugi subjekti, na primjer krupne korporacije ili neformalne grupe, počinju obavljati klasične državne funkcije, s jedne stane i pristajanje dijelova predstavnika nacionalne države da se otpočne sa procesom formiranja svjetske vlade koja bi imala obrise krupne ili globalne korporacije. Nu taj označeni i po svojoj prirodi ideološko-svjetonazorski proces nailazi, što je sasvim razumljivo, na krupne otpore od strane onih predstavnika izvorne nacionalne državne organizacije koji su svjesni da se jedino unutar okvira nacionalno organizirane državne organizacije mogu na primjeren način ostvarivati izvorno nacionalni interesi.

Objektivno prosudjivano i promatrano, zahtjevi za prevazilaženjem nacije su utopističko-revolucionarni budući da se taj čin može ostvariti sredstvima fizičke prisile ali samo na površini socijalne organizacije i u kombijaciji sa psihološkim pritiscima što je nerealno i zanemaruje temeljnu činjenicu da je nacija vid pozitivnog socijalno-društvenog razvoja čovjeka kako u antropološkom tako i ontološkom smislu. Brojnost nacija kao i različitost jezičkih izričaja predstavljaju bogastvo a ne smetnju.

Uostalom svi dosadašnji pokušaji da se uspostavi nekakav oblik vještačke nacije su propali upravo zbog toga što nisu postojali opravdani dokazi o njenom postojanju. Primjer jugoslovenske nacije ili suvremene europske. Pokušaji – kroz model multikulturnog društva propagiran od strane njemačkih i francuskih predstavnika – da se proglasi nova europska nacija što zapravo predstavlja dio neomarksističke doktrine je još jedan u nizu – primjeri sovjetske ili jugoslovenske proleterske revolucije – neuspjelih pokušaja da se pojedinačna nacija utopi u konglomerat vještačke nacije ali bez unutarnje sadržine i realnih čimbenika koji bi pripadnike ovakve nacije vezivali za istu.

Takvi pokušaji su po prirodi ideološko-svjetonazorski a ne znanstveni i ciljaju ka stvaranju kakonormativnih tako i političkih uvjeta da se krupni kapital predstavi kao temeljna vrijednost jedne takve vještačke i objektivno nepostojeće nacije. S toga stajališta i dugoročno promatrano, ideja nacije i nacionalne države imaju objektivnu i povijesnu utemeljenost za razliku od koncepcija koje, negiranjem nacije i nacionalne države, ciljaju ka formiranju globalnih odnosa i mutiranom kapitalu kao centralnom točkom.

Strukturalne smetnje u odnosu državne organizacije i krupne korporacije:

Slijedi poglavlje o odnosu suvremene ili druge Hrvatske prema pitanju krupne korporacije ili globalističkog projekta. Da bi se primjereno istražio ovaj odnos pretpostavka je metodološko rasčlanjivanje osnovnih motiva za formiranje empirijskog modela druge Hrvatske. Naime, politička struktura državne organizacije sadrži tvorničku grešku zbog koje je ona trajno nefunkcionalna te nije osposobljena da vodi nacionalnu ili prohrvatsku politiku već onu politiku koja je ideološki i svjetonazorski bliska neomarksističkoj ili globalističkoj. Tvornička greška se sadrži u neuspjelom pokušaju pomirenje dvije oprečne i suprostavljene ideološko-svjetonazorske i kulturološke koncepcije te se praktična ili istinska pomirba zapravo nikada nije desila i teško da će sve dok odredjene socijalne grupe koje čine dva suprostavljena bloka, prakticiraju iste ideološke poglede. Kada se sve to stavi u okvir suvremene hrvatske države (ili druge) dolazi se do poražavajuće konstatacije da je ona izgradjena na klimavim temeljima pri čemu imam u vidu to da je hrvatska politička emigracija prihvatila Tudjamanov prijedlog da se hrvatska država može upostaviti jedino kao oblik pomirbe ili hrvatskog nacionalnog kompromisa što je neoprostiva greška i njene se posljedice osjećaju danas.

Nedvojbeno da suvremena hrvatska država nije ni približna izvornom konceptu budući je koncipirana kao mješoviti model u kojem prevagu ima zapravo protuhrvatski koncept ili točnije, predstavnici ideološkog i svjetonazorskog stajališta koji su generalno protiv nezavisne hrvatske države. Nezaobilazno je pitanje o ulozi hrvatske političke emigracije u prihvatanju prijedloga o nacionalnoj pomirbi. Budući da je u temeljima suvremene hrvatske države ugradjena “tvornička greška” i to sa namjerom, razumljivo je da ona ima probleme funkcionalnog karaktera te da ona struja koja je oduvijek bila protiv hrvatske države kao i kada se radi o ideološko-svjetonazorskim pitanjima, danas vodi kolo.

Ovo je smisleno pitanje stoga što ono treba da pruži odgovor da li ovakva nefunkcionalna državna organizacija zaista predstavlja nacionalnu hrvatsku državu koja se sposobna braniti nacionalne interese i suprostaviti se utjecajima globalističkog projekta kroz djelovanje krupne korporacije. Kada je F. Tudjman dobio putovnicu – a što implicira pristanak tajne policije i njenih predstavnika koji su osjetili potrebu da se prikladno organiziraju ukoliko dodje do stvaranje hrvatske države – svakako je postignut usmeni sporazum izmedju predstavnika buduće hrvatske države i predstavnika političke vlasti koji su svakako imali duboku namjeru zadržati vlast na odredjeni način (što se kasnije i ostvarilo) da privoli ili ubijedi istaknutije predstavnike političke emigraciju da nema hrvatske države ukoliko ne dodje do hrvatske ili nacionalne pomirbe a što se praktično nikada nije desilo izuzev što su predstavnici protuhrvatske koncepcije promijenili političku stranku. Inače hrvatska politička emigracija igra pozitivnu ulogu u širenju ideje i projekta nezavisne hrvatske države ali u ovom slučaju je da li zbog neiskustva, da li zbog nestrpljivosti da doživi ostvarenje ovog projekta ili zbog nesposobnosti da procijeni dugoročne posljedice ovakve politike ili zbog toga što nije bila detaljno upućena u aktivnosti koje su prethodile, učinjena krupna greška po mojoj prosudbi čija se cijene još uvijek skupo plaća.

Indikativno je da su osobe i grupe koje su zastupale izvorni model državne organizacije fizički likvidirane što ni približno nije istraženo premda bi se došlo do valjanih zaključaka glede faza kroz koje se vršilo organiziranje države. Nema dvojbe da su političke strukture socijalističke Hrvatske a prije svega tajne službe imale pripremljen plan za djelovanje u novim uvjetima kao i strategiju infiltriranja u novi politički sustav te je pretpostavka da je F. Tudjman predstavljao nezaobilaznu kariku u ovom lancu. To zorno objašnjava zašto nije došlo do rasvjetljavanje (lustracija) uloge osoba i grupa unutar totalitarnog sustava budući su upravo takve osobe preuzele ubrzo značajnije političke funkcije. Eto takva državna organizacija u suštini nije izvorno nacionalna odnosno hrvatska budući da ne zastupa nacionalne interese i otuda se ona ne može primjereno suprostaviti negativnim utjecajima vanjskih čimbenika, prije svega iz EU i šireg okruženja.

Ujedno HDZ kao vladajuća politička stranka sadržava takodjer tvorničku grešku zbog čega ona nikada neće biti stvarni nosilac ideje izvorne hrvatske državne organizacije kao uostalom i bliska SDP stranka, budući su njeni predstavnici ili njihovi nasljednici neposredno sudjelovali u izvornom dogovoru o podjeli vlasti nakon formiranja hrvatske države. Očigledno je F. Tudjaman po svaku cijenu želio formirati državu, dijelom zbog vlastitog mentalnog sklopa (idejom samostalne države počeo se prvo teorijski baviti kao već formirana osoba u zreloj dobi što je svakako ucjecalo na njegova promišljanja) a drugim dijelom zbog toga što nije razumio da se ideološki i svjetonazorski ustaše i partizani nikada ne mogu pomiriti. https://otporas.com/dva-ideala-ustaski-i-partizanski-2/ Ta pomirba je bila na papiru i pragmatička. Nu to se desilo i tu se nalazi osnovni problem. S tog aspekta se suvremena hrvatska država može označiti kao protuhrvatska i protunacionalna, što podrazumijeva odgovarajuće funkcije koje ona vrši kako na unutarnjem tako i vanjskom planu.

Otuda se na tome sadrži obrazloženje o postojanju dvije Hrvatske i političkoj emigraciji koja još uvijek zastupa izvorni model. To svakako podrazumijeva organizaciono povezivanje svih Hrvata koji imaju iste ideološko-svjetonazorske poglede glede izvornog državnog modela. To samo svjedoči o značajnim odstupanjima nacionalne državne organizacije i tome kako takva država može postati laki plijen krupne korporacije. Brojni su dokazi o sudjelovanju političkog vrha suvremene Hrvatske u globalističkom konceptu i političkoj aktivnosti utemeljenoj na smjernicama globalne korporacije – a EU predstavlja jednu takvu korporaciju – što se zorno pokazuje kroz odnos prema Domovinskom ratu i nastojanjima da se izjednači žrtva i agresor. Trenutno je državna organizacije okupirana, kao uostalom i čitavo društvo, kroz različite oblike ideološko-svjetonazorskih stavova čime se istovremeno doprinosi slabnjenju izvornih državnih funkcija i porastu uloge korporacije.

Krupna korporacija:

Generalno promatrano, sam pojam krupna korporacija ima šire značenje i u moderno doba prevazilazi okvire privredne ili proizvodne organizacije, te se ovim pojmom mogu obuhvatiti organizacije koje imaju odredjeno društveno značenje kao i političko, a kao primjer se može navesti EU ili organizacije koje objedinjavaju proizvodne i političke čimbenike u jednom. Krupne korporacije su u suvremenim uvjetima preuzele neke državne funkcije. Na primjer, marketing ili prodaja proizvoda predstavlja značajan odjel unutar krupne korporacije a proizilazi iz potrebe da se prikupljaju podaci (koji se ljubomorno čuvaju ili prodaju pod odredjenom cijenom) kakve su želje i potrebe pučanstva, kakve su sklonosti i koji čimbenici odlučujuće utječu na kupovinu proizvoda, što podrazumijeva potrebu da se upoznaju vrijednosni stavovi a to svakako uključuje obavještajnu aktivnost koja još uvijek spada u klasične funkcije države. Proizilazi da krupna korporacija utječe na kreiranje svjetonazorskih stajališta i ideoloških pogleda što je isto tako tradicionalna funkcija državnih organa uduvijek bila.

To se odvija uz prećutnu suglasnost nekih državnih institucija budući da se država postepeno oslobadja funkcija koje nose značajan teret finansijskih i organizacionih kao i troškova radne snage. Kada država potrebuje odredjene podatke ona se obraća odredjenom odjeljenju ili agenciji krupne korporacije a da šira javnost ništa ne zna o tome. Otuda je primjereno govoriti o neposrednoj i interesnoj povezanosti državnih organa sa krupnom korporacijom. Naročito kada se radi o prikupljanju podataka o sklonosti potrošača i afinitetima prema odredjenim vrijednostima.

Samo je jedan korak do svjetonazorskih pogleda i upravo je namjera moderne krupne korporacije da dublje prodre u ovu sferu. A upravo to predstavlja osnovu za formiranje svjetonazorskih stajališta. Krupna korporacija je ključna točka globalističkog pokreta i dugoročno ona bi trebala, naravno ako se ne dese neke krupne stvari, preuzimati nove kontigente ovlasti sa državnih institucija koje tradicionalno pripadaju nacionalnoj državi a što je zapravo sukladno prvoj točki globalističkog projekta a koja se odnosi na denacionalizaciju nacionalne državne organizacije koju vremenom i korak po korak treba da zamijeni upravo krupna korporacija. Zoran je primjer EU. Time se prevashodno treba baviti sociologija krupne korporacije. Nema ništa loše u tome da krupna korporacija prikuplja podatke o osobama i socijalnim grupama za vlastite potrebe, da se na taj način ne nastoji utjecati na promjenu postojećih socijalnih obrazaca ponašanja i mišljenja i formiranjem prikladnih i to upotrebom psiholoških sredstava kao što je propaganda kroz sredstva javnog priopćavanja i to – a to je bitno – sukladno vlastitim interesima koji nisu po automatizmu identični interesima pučanstva.

U tom slučaju premalen je prostor za slobodu izbora i onda kada se ona koristi može biti protumačena kao odstupanje ili kršenje norme korektnosti ili ispravnosti koja je upravo smišljena unutar vrha krupne korporacije. Sve ono što ne služi interesima korporacije prema tome podliježe pod normu korektnosti a kada se radi o političkim odnosima onda se može govoriti o političkoj ispravnosti glede ideoloških i svjetonazorskih pogleda. Dugoročno promatrano radi se o negativnom procesu kojime se organičavaju temeljne ljudske slobode i prava a prije svega sloboda javnog govora i pravo na vlastiti stav. Ne dovodi se u sumnju pregoran rad osoba koje su izgradile vlastita carstva – primjeri Facebook, Twitter i Google – ali je smisleno pitanje da li je opravdano vlastiti interes – okrupnjivanje i nesmetano kretanje krupnog i mutiranog kapitala – pretpostaviti općem i da li je opravdano zarad zaštite vlastitih interesa ili kapitala, uvoditi zabrane i sankcije za činjenje ili nečinjenje. Kritički odnos prema ovim pitanjima predstavlja vid ugroze interesa krupne korporacije i podliježe pod modernu normu korektnosti.

Pitanje je, ako bi se realizirao koncept svjetske vlade i vladavina krupne korporacije, kako bi se u antropološkom smislu osobe i grupe označavale ili identificirale, ili drugim riječima, što bi predstavljalo vid njihovog identiteta? Drugim riječima, može li krupna korporacija stvarno zamijeniti na primjeren način nacionalnu državu i može li pripadanje krupnoj korporaciji predstavljati zamjenu za pripadnost na primjer hrvatskoj naciji. Može li etnički pojam Hrvat biti primjereno zamijenjen sa pojmom pripadnika krupne korporacije ili pripadanjem vještačke grupe koja bi se recimo nazvala europskom? Ako je identifikacija osobe primjerena ljudskoj vrsti, naravno ukoliko se ne dese krupne promjene u antrolopoškom razvoju istog, onda je prirodno da osobe i grupe privlače sličnosti sa drugima (izgled, jezik, podrijaklo, tradicije, običaji, način razmišljanja, vrijednosne kategorije).

Sasvim je prirodno da se Hrvat povezuje sa Hrvatom sa kojim ga vezuju brojne veze premda nema razloga da to ne čini i sa drugim grupama temeljem pripadnosti profesionalnoj grupi ili ideološko-političkoj i svjetonazorskoj. Ipak je nacionalna pripadnost a koja se ispoljava kroz osjećaj pripadnosti istoj grupi preovladjujuća, što nas onda navodi na zaljučak da je pripadnost krupnoj korporaciji utemeljena uglavnom na sustavu podjele radnih zadataka i nagrada (plaća) i zadovoljenja materijalnih potreba premda se ne može govoriti o osjećaju pripadanju istoj grupi. Takav osjećaj pripadnosti isključivo se vezuje za nacionalnu grupu ili pripadanje istom leglu. I s tog stanovišta dakle krupna korporacija ne može, i pored svega, zamijeniti naciju i nacionalnu državnu organizaciju ma kakve slabosti ona može pokazivati. Različiti pokušaji da se krupna korporacija predstavi kao širi socijalni okvir – organiziranje dječjih vrtića, tjelesne vježbe u pauzama, kolektivni godišnji odmori, prijateljstvo medju pripadnicima organizacije ili nesmetano kretanje i zapošljavanje radne snage i slično – su ipak samo neuspjeli ili socijalni eksperimenti budući da i na kratkoročnoj osnovi ne može funkcionirati socijalni i radni koncept istovremeno budući da sa prestankom radnog odnosa sa organizcijom prestaje i vezanost za krupnu korporaciju i štaviše često vodi ka negativnim stavovima o istoj.

Čitav projekat krupne korporacije koja bi trebala nadomjestiti naciju i nacionalnu državu ipak je samo jedan od neuspjelih socijalnih eksperimenata koji medjutim ostavlja duboke i negativne tragove na osobna osjećanja i razvoj ličnosti. Osoba može biti, temeljem radne uloge i visine nagrade privržena konceptu korporacije i štaviše emotivno braniti njene namjere ali onog trenutka kada prestane radni odnos sve se mijenja što izmedju ostalog svjedoči o tome da je korporacija ipak samo jedan od oblika društvene organizacije i vid gospodarskog zadovoljenja odredjenih interesa te da ona nikada neće moći i pored svih nastojanja zamijeniti naciju i odgovrajuću državnu organizaciju.

Uostalo, temeljem neuspjeha gospodarskog projekta, a što je uobičajeno u poslovnom svijetu, krupne korporacije nastaju i nestaju i stvaraju se nove što samo po sebi svjedoči da je korporacija, pojmovno shvaćena u užem smislu, ipak samo privredni oblik društvene organizacije koja ima svoja ograničenja i domete. Za razliku od korporacije, nacionalna država predstavlja trajnu socijalnu, društvenu i političku kategoriju budući da vrši trajnu funkciju ujedinjavanja nacionalne skupine na temelju nekih trajnih konstanti kao što su unutarnji i vanjski interesi kao i osjećaj pripadnika nacionalne grupe o stvarnom pripadanju grupi što predstavlja osnov da se može govoriti o jedinstvenom nacionalnom korpusu. Krupna korporacija preživljava ili ne preživljava gospodarske i druge čimbenike ali nacionalna država predstavlja trajnu konstantu – s povijesnog stanovišta – te otuda korporacija stoga ne može zamijeniti nacionalnu državu i pored toga što u našem vremenu ona počinje preuzimati neke državne funkcije.

To je ipak samo privremeno i sasvim je jasno da su takove namjere već prepoznate kao vid nametanja posebnih nad općim ili narodnim interesima. Kao prilog ovakvoj tezi može se navesti organizirani i planirani projekat masovnih migracionih kretanja pučanstva preovladjujuće islamske vjeroispovjesti. Čitav plan je organiziran i izveden (ili izvodi se) od strane predstavnika krupne korporacije – Organizacija Ujedinjenih nacija se može tretirati kao oblik iste – i on je doživio neuspjeh zbog toga što su nacionalne države vršile svoje ovlasti što svjedoči o jednom uspjehu nacionalne i državne politike protiv interesa krupne korporacije. Istovremeno to zorno svjedoči zašto nacionalna državna organizacija ima prednosti pred krupnom korporacijom budući da predstavlja branu nasilnim procesima denacionalizacije. Jer uvijek treba imati u vidu da se nacionalno pitanje mijenja uslijed brojčanog porasta odredjenih etničkih ili vjerskih grupa koje će, s dugoročnog aspekta, utjecati ne samo na nacionalnu strukturu već i na praktičnu politiku što je dakako u interesu krupne korporacije kojoj pogoduju bezlične mase koje tada imaju priliku umjesto da se vežu za naciju, za krupnu korporaciju.

Strategija slobodnog kretanja radne snage takodjer ide u prilog krupne korporacije koja zapošljava osobe nezavisno od nacionalnog porijekla kojima je svejedno da li radili u Zagrebu ili Londonu – moderni nomadi – i koji nisu vezani za rodno mjesto i mjesto obiteljskog porijekla kao i tradicionalne vrijednosti. Nu to su upravo one karakteristike koje odlikuju čovjeka i što ga čine socijalnim i nacionalnim bićem. Sve su to činjenice koje idu u prilog nacionalne države a protiv neiskrenih i egoističkih namjera krupne korporacije.

Zaključak:

Nedvojbeno da je moderno doba izmedju ostalog karakterizirano specifičnim odnosom izmedju normativnog i empirijskog koncepta nacionalne državne organizacije što uključuje državne funkcije i krupne korporacije. Taj odnos je kompleksan i tiče se suštinskih pitanja upravljanja ljudima, prirodnim bogastvima i različitim pojavnim oblicima kapitala. Unutar koncepta nacionalne države jasno se razlikuju predstavnici koji se zalažu za postepeno slabljenje uloge nacionalne države dok predstavnici izvorne državne organizacije upravo inzistiraju na neophodnosti jačanja njene uloge. Na drugoj strani se nalazi krupna korporacija kao osnovna i polazišna točka globalističkog koncepta koji je suprostavljen konceptu nacionalne države.

Medjutim, u suvremenim uvjetima prepoznatljiv je mutirani oblik nacionalne države koji se očituje u namjeri da se – a takav stav potječe od predstavnika pojedinih političkih čimbenika – neke funkcije koje tradicionalno pripadaju nacionalnoj državi s namjerom prenesu na krupnu korporaciju kao jedna faza u planiranom procesu denacionalizacije nacionalne države. I zaista se može konstatirati da je u suvremenim uvjetima porasla uloga i značaj korporacije. To se prije svega manifestira kroz realnu mogućnost utjecaja na ideološko-svjetonazorska i kulturološka stajališta i stvarne mogućnosti formiranja poželjnih obrazaca ponašanja osoba i grupa.

Nu s aspekta dugoročnog razvoja se može predvidjeti da će koncept nacionalne državne organizacije odnijeti prevagu zbog toga što osobe i grupe oduvijek imaju potrebu da se identificiraju ili poistovjećuju sa pripadnosti odredjenoj etničkoj grupi koje dijele isti jezički izricaj, kulturne i tradicijske vrijednosti i stavove.

Izjednjačavanje sa grupom koju odlikuje odsustvo ovakvih oznaka je nerealno i ne privlači osobu da se tek tako identificira kao europljanin a ne Hrvat. Osoba je prvo Hrvat a onda prema zemljopisnom karakteru europljanin. I pord svih prednosti koje ima danas globalistički projekat, nema sumnje da u konačnici takav pakleni i osmišljeni plan ipak ne može pobijediti ono što odredjuje čovjeka u antropološkom smislu a to je prirodni osjećaj pripadnosti osobama i grupama sličnih karakteristika.

Na kraju konca se čovjek ipak mora zapitati tko sam ja, kome ja pripadam i koje su moje odlike. S tog aspekta i sam suverenistički projekat ima prednosti budući je utemeljen na realnim činjenicama i povijesno je utemeljen. Otuda je moderna hrvatska državna organizacija u ideološko-svjetonazorskom pogledu bliska projektu globalisma pa samim tim i krupne korporacije. Sve dok greška postoji ili dok se ne izvrši strukturni remont državne organizacije trajno će egzistirati izvori problema strukturne prirode.

U nedostatku materijalnih ili pisanih izvora može se samo spekulirati da li su namjere kreatora Druge Hrvatske bile iskrene ili ne. Glede HDZ-a može se konstatirati da je ona kreirana na istom principu “tvorničke greške” jer kako objasniti masovan prijelaz pripadnika suprotnog ideološko-svjetonazorskog koncepta u njeno članstvo, te otuda ona ne može predstavljati ideološko-svjetonazorski a ujedno i socijalni čimbenik vrijednosnog sustava izvornog modela državne organizacije