Mile za sve njih ima hvale i razumijevanja, piše Marijan Majstorović

Slika u posjeti kod Julienne Bušić, federalni zatvor, Pleasanton, istočno pedesetak kilometara. S desna: Franjo Babić, Vancouver, Kanada, Mile Markić, Chicago, Julienne Bušić, Pleasanton, Mile Boban, San Francusko. Lipnja mjeseca 1980.

Mile za sve njih ima riječi hvale i razumijevanja

• I za kraj Uvodnika dat ću napis nadaleko poznatoga hrvatskog emigranta Mile Bobana (21. kolovoza 1939.) iz Sovića kod Gruda, koji je kao osamnaestogodišnjak, kojega su progonile protuhrvatske jugoslavenske vlasti, napustio svoju Hrvatsku i pobjegao u Francusku. Nakon Pariza stigao je u San Francisco, a sada već duže vrijeme živi u Austinu u Teksasu. Mile Boban je sudionik svih važnih događanja u emigraciji proteklih desetljeća. Iako je u poodmakloj životnoj dobi njegova razmišljanja su suvremena i bezvremenska. Posebno ga treba pohvaliti na njegovu odnosu prema onima koji su bili vjerni sluge jugo režima i kojima je mozak ispran. Umjesto da ih napadne, a trebao bi, Mile za sve njih ima riječi pohvale i razumijevanja. Time je Mile prevladao sve njih i on je – priznali mu to ili ne – najveći živući Hrvat koji doslovno i u cijelosti živi hrvatsku pomirbu najvećega hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. A sada slijedi predbožićna Milina poruka.

Hrvatsko zajedništvo i pomirba!

• »Bog! Svi moji vrlo dragi i poštovani hrvatski prijatelji. Molim Vas, poslušajte me iskreno a razumite me onoliko koliko vam Vaši današnji hrvatski osjećaji to dopuštaju i dozvoljavaju. Mnogi vi znate da sam ja napustio našu, a ne samo moju HRVATSKU, kada sam bio mladić od 18 godina, a morao sam ju napustiti zbog pritiska jugoslavenskog režima na mene protiv kojeg sam se borio. To govorim zato jer mi neki, da ne kažem mnogi, zamjeraju da mnogo pišem o prošlosti koja mnoge danas ne zanima. To može biti tako za one koji tako misle kao što i ja mislim da ja od njih nisam uopće ništa pročitao ni saznao, jer oni ništa ne pišu o našoj hrvatskoj prošlosti. Došao sam u emigraciju u kojoj sam razvio moje hrvatske državotvorne osjećaje.
• Pred Hrvatskom crkvom u Parizu kupovao sam sve što sam god mogao kupiti od hrvatskih novina, brošura, časopisa itd. I tako, sve malo pomalo, sazrijevao sam do spoznaje da je nama Hrvatima potrebno ZAJEDNIŠTVO. Do tog našeg hrvatskog zajedništva se nije moglo doći a ni do našeg hrvatskog IZMIRENJA, POMIRBE. Do tog izmirenja – skoro – nije se moglo doći jer je HSS sebe smatrao legitimnim nasljednikom Hrvatske a isto tako i Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), koji je sebe smatrao nasljednikom Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Tu su se koplja lomila, tako da sam ja napisao Vjekoslavu Maksu Luburiću jedno pismo vrlo žučljive naravi od 53 pitanja. Šteta da u ta vremena nisam preko indiga sebi kopiju napravio i sačuvao za pokriće vjerodostojnog pisma. Prilažem sliku kopije tog pisma kojeg je meni Maks Luburić napisao 3. ožujka 1963. Kako je pismo čitljivo, nije ga potrebno prepisivati. Pismo se nalazi u knjizi “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.”, stranica 125. Ja sam mislio da će se Maks po meni raspištoljiti – kako ga naš hrvatski neprijatelj opisuje – a on meni odgovara očinski, hrvatski, prijateljski, državnički, pomirbeno, snošljivo: “A kad ti srce rekne da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi”. Vjerovali ili ne to je mene uvjerilo u hrvatsko ZAJEDNIŠTVO, a to je moje čvrsto uvjerenje da je na osnovi tog mojeg žučljivog pisma Maks puno toga koristio u svojim porukama IZMIRENJA (POMIRBE) USTAŠA i HRVATSKIH PARTIZANA, u napisu koji je tiskan u “ISTARSKOJ DRINI”, br. 3.-4., 1964., str. 18.-21. Prilažem ovdje poveznicu sadržaja ZAŠTO SAM JA POSTAO ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (HNO) (https://otporas.com/svi-mi-imamo-svoje-zasto-i-svoje-zato-zasto-sam-ja-postao-clan-hrvatskog-narodnog-otpora/). Stoga molim čitatelje da pročitaju sadržaj i mnogo toga će im biti jasnije. Možda bi se iz svega moglo zaključiti da je moj životni put moje političke emigracije bio vojničkog karaktera.
• Eto dragi moji kroz našu trinaeststoipolstoljetnu povijest Hrvati su uvijek imali neku vrstu znaka za svoju osobnu i državnu obranu kojeg su zvali ŠTIT. Ja sam u mojim naporima i radnjama za hrvatsku stvar nadodao na tu riječ ŠTITONOŠA. Eto, sada znate što prije niste znali. Srdačan pozdrav svima! Bog! I ako se ne čujemo, želim svima Sretan Božić i Sveto Isusovo Porođenje! Sretna Vam svima blagoslovljena i berićetna Nova 2024. godina! Mile Boban«.

Marijan Majstorović