KOMPARATIVNA ANALIZA NORMATIVNOG KONCEPTA HRVATSKE DRŽAVNE ORGANIZACIJE U VREMENU N.D.H…

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

Komparativna analiza normativnog koncepta hrvatske državne organizacije u vremenu NDH i suvremene hrvatske države

(Idejna skica)

1 – Cilj istraživanja:

Komparativna analiza treba da pokaže (i dokaže), temeljem primjene kritičkog metoda, da normativni koncept (model) ustrojstva hrvatske državne organizacije u periodu postojanja Nezavisne Države Hrvatske (u daljem tekstu NDH) i suvremenog državnog ustrojstva utemeljen početkom 90 – tih godina ovog stoljeća, da naime postoji normativni kontinuitet izmedju oba oblika organizacionog ustrojska hrvatske države. Pod pojmom hrvatske državne organizacije treba podrazumijevati normativne i empirijske aspekte državne organizacije u kojoj hrvatski narod samostalno i nezavisno ostvaruje državne funkcije kako na unutarnjem tako i vanjskom planu. Uobičajeno je da zvanična jugoslovenska historiografija (koja ima itekako veliki utjecaj i danas na povijesno istraživanje ovog perioda) kao i hrvatska nastoje promovirati tezu o diskontinuitetu. Osnovni predmet istraživanja je normativni koncept instutucionalne organizacije dva empirijska oblika hrvatske državne organizacije ne ulazeći u prirodu i karakter praktičnih oblika političke vlasti (NDH je karakterizirana ustaškim pokretom kao glavnim političkim i vojnim čimbenikom a suvremena država skrbništvom dvije glavne stranke). Dakle, polazna hipoteza glasi da se oba oblika državne organizacije temelje na istim ili sličnim normativnim pretpostavkama odnosno principima te se otuda i može govoriti u prilog teze o normativnom i institucionalnom kontinuitetu. Istina NDH nije imala usvojen Ustav, budući je stvorena u ratnim uvjetima (svakako je postojala takova namjera) ali se ipak može govoriti o odgovarajućem normativnom konceptu, prije svega u vidu zakona i uredbi kojima su se regulirali odnosi državnosti. Suvremena Hrvatska posjeduje Ustav, te se temeljem analize normativnih akata obe državne organizacije može doći do odgovarajućih zaključaka.

2 – Pravo na nacionalnu državu:

Normativnim konceptima državne organizacije u periodu 1941/45.godine i suvremenoj državnoj organizaciji (1990. i dalje) svojstveno je da vlast proizilazi iz naroda te da je hrvatsko pučanstvo nosilac (različiti socijalni slojevi koji se identificiraju sa pripadnosti istoj naciji) državnog suvereniteta koji se ne može prenositi na druga tijela i institucije. Kada se ovo pitanje promatra s aspekta legitimnog prava hrvatskog puka (narod) na formiranje i organizaciju samostalne hrvatske države, postaje jasno da se uistinu i može govoriti o kontinuitetu odnosno nastavku hrvatske države kroz različite vremenske periode. I zaista se pravo na samostalnu državu ne može dovoditi (što je povezano sa procesom formiranja nacije i njenih karakteristika koje objektivno omogućavaju da se ostvari zadani cilj) kao i činjenica da je hrvatska država postojala u vremenu narodnih vladara, sa odredjenim prekidom se nastavlja u periodu Drugog svjetskog rata odnosno kroz suvremeni period. S tog gledišta ne može se govoriti o diskonuitetu već upravo o kontinuitetu hrvatske državnosti koja je u različitim vremenskim periodima ima različitu sadržinu. Slikovito se to može predstaviti kao gradjevina (simbolizira hrvatsku državu) koja u različitim povijesnim periodima ima različite stanare (nosioce aktuelne političke vlasti) i raspored namještaja (normativni koncept). Uostalom svaka nacija ima pravo na vlastitu državnu organizaciju što se može smatrati temeljnim pravom nacija, u svakom slučaju pod odredjenim preduvjetima. U desetljećima pred Drugi svjetski rat, a u okviru prve Jugoslavije, očigledno da hrvatski narod nije mogao institucionalno afirmirati i ostvarivati vlastite interese te se stoga aktivnost ustaškog pokreta koji uzgred ima značenje domoljubnog i narodnog pokreta treba promatriti u sklopu procesa osvještenog nacionalnog budjenja odnosno zahtjeva da se ostvari pravo na samostalnu državu. Istina, vrijeme u kojem se to odigravalo nije pružalo priliku da se hrvatska država ostvari u cjelosti i to je značajan razlog njenog kratkog vremenskig trajanja. I hrvatska država stvorena početkom 90-tih godina se stvarala u nepovoljnim uvjetima što će svakako utjecati na njen karakter i razvoj. Kada se čitava stvar promatra iz ovakvog kuta jasno je da obe državne organizacije, različite po nazivu (sa prefiksom “hrvatska” dakako) po svojim osnovnim karakteristikama (unutarnjim i vanjskim, normativnim i empirijskim) predstavljaju kontinuitet. On se temelji na izvornom pravu formirane nacije (a to znači teritorijalnu, kulturnu i religijsku pripadnost, zajednička etnička geneza i tradicionalne vrijednosti i dakako zajednički jezik i pismo) da se organizira i formira samostalnu i nezavisnu državu kao normativni i institucionalni okvir zadovoljenja izvorno nacionalnih interesa. Obe državne organizacije su izraz volje pripadnika hrvatskog naroda da formira vlastitu državu te da vodi samostalnu unutarnju i vanjsku politiku sukladno narodnim interesima koji se nisu mogli ostvarivati kroz sve dotadašnje oblike državnih ustrojstava, štoviše, predstavljale su organizacione oblike negiranja ovakvih interesa. S tog gledišta se NDH nema šta prigovoriti izuzev da je formirana u nepovoljnim uvjetima te da je protiv sebe na državnom teritoriju imala pobunu dijela srpskog pučanstva (organizaciono ustrojen kao četnički pokret prosrpski orijentiran) kao i komunistički ustanak u formi partizanskog pokreta inspiriran idejom svjetske proleterske revolucije i praktično upravljan iz Moskve. Ne dovodi se u pitanje pravo takve hrvatske države da oružanim putem (što je svojstveno svakoj državnoj organizaciji čiji su temeljni interesi ugroženi) brani vlastitu teritoriju i poredak kao i suradnja sa drugim medjunarodno pravnim subjektima sličnih političkih stajališta. Kada se s takvog gledišta promatra stvar postaje jasno da se radilo o uzoritoj državnoj organizaciji primjereno interesima hrvatskog puka posebno s aspekta hrvatske kulture, kršćanskih tradicija i hrvatskog jezika. To su povijesne činjenice koje su medjutim iskrivljene kroz djelovanje komunističke propagande i jugoslovenske historiografije koja je utemeljena na falsifikatima, jednostranom objašnjenju i ideološkoj isključivosti te činjenici da se partizanski pokret na kraju rata našao na pobjedničkoj strani. Time se objašnjava patološki strah komunističkih vlasti u drugoj Jugoslaviji od ideje i pokreta nezavisne hrvatske države budući se čitava gradjevina (druga Jugoslavija) koja je vještački izgradjena (pokazalo se na staklenim nogama) temeljila na negaciji hrvatske državnotvorne ideje i prosrpskim nacionalnim interesima. Otuda je takva ideja proglašena neprijateljskom i njeni idejni i praktični nosioci fizički proganjani. Nema ništa loše u tome da se hrvatski narod organizira i formira vlastitu državu u skladu sa temeljnim pravom na nacionalno samopredeljenje i državno ustrojstvo kao institucionalni oblik dovršenja nacionalnog osvještenja. Nema opravdanja tražiti da se hrvatski narod ujedinjuje sa drugima kao paravan za dominaciju drugih nacija budući da povijesna iskustva zorno govore u prilog teze o negaciji hrvatskih interesa kroz vjestačke oblike udruživanja. S tog gledišta su i NDH i suvremena hrvatska država temeljene na legitimnom pravu na samostalnu državu i stoga predstavljaju normativni kontinuitet hrvatske državnotvorne ideje i prakse.

3 – Sabor kao nosilac zakonodavne vlasti:

Oba normativna koncepta predvidjaju da je hrvatski Sabor temeljni zakonodavni organ koji raspravlja i odlučuje o donošenju zakona i različitih društvenih normi kojima se reguliraju odnosi u društvu odnosno socijalnoj zajednici i državnoj organizaciji. Naravno su razlike prisutne. Sastav hrvatskog Sabora i njegovo djelovanje u vremenu NDH bilo je uvjetovano specijalnim (ratnim) okolnostima i činjenici da je postojala organizirana oružana pobuna. Prema tome, u takvim izvanrednim uvjetima nije se ni moglo očekivati kvalitetno drugačije djelovanje Sabora. Istina, u vremenu postojanja prve Jugoslavije postojao je odredjeni broj političkih stranaka hrvatske orijentacije. Ipak se u vremenu postojanja NDH ne može govoriti o višestranačkom parlamentarnom sustavu (on je de facto suspendiran ratnim dogadjajima i vojnim angažiranjem na obrani hrvatske državne organizacije) budući je ustaški pokret (ne radi se o političkoj stranci već o širokom savezu koji je okupljao sve hrvatski nastrojene domoljube) imao presudnu ulogu i kada se radi o hrvatskom Saboru uz svakako vodeću ulogu A. Pavelića. Unatoč svemu može se konstatirati da je hrvatski Sabor u vremenu postojanja NDH predstavljao tijelo i mjesto gdje se raspravljalo i odlučivalo (sukladno opisanim uvjetima) o hrvatskim interesima uz svakako značajan utjecaj Poglavnika. I kada se radi o suvremenoj hrvatskoj državi, normativno je hrvatski Sabor osnovno zakonodavno tijelo u sklopu višestranačkog parlamantarnog sustava (dodajem malu digresiju na ovo pitanje, naime sve donedavno je “Amerika” predstavljala uzoritu demokratsku zemlju sa razvijenim političkim pravima i slobodama a u medjuvremenu se počela pretvarati u nakaradan primjer političke korupcije i političke korektnosti. To se dakako tiče problema ograničenosti i dometa parlamentarne i višestranačke demokracije koju je suvremena Hrvatska nekritički preuzela). Svakako takav politički sustav ne garantira demokratski proces i politiku sukladno narodnim (nacionalnim) interesima. Priroda i karakter djelovanja Sabora danas je svakako drugačiji budući da djeluje odredjeni broj političkih stranaka. Medjutim, empirijski gledano može se govoriti o praktičnom modelu dvostranačkog sustava i na žalost skrbništvo dvije stranke za suvremenu hrvatsku državu se nije pokazalo učinkovitim. Temeljem toga se može zaključiti da s aspekta normativnog koncepta hrvatski Sabor u vremenu postojanja NDH i vremenu suvremene države predstavlja osnovno zakonodavno tijelo što je još jedan elemenat više u prilog teze da se može govoriti o normativnom kontinuitetu hrvatske državne organizacije.

4 – Samostalna i nezavisna državna organizacija:

Oba koncepta prihvataju i pozitivno afirmiraju princip prava hrvatskog naroda ili puka da organizira samostalnu i nezavisnu državnu organizaciju kao normativno – pravni okvir zadovoljenja hrvatskih nacionalnih interesa. Svakako to uključuje državne (hrvatske) simbole i obilježja propisano normativnim konceptom. Pitanje je da li su države samostalne i nezavisne i stvarno (u apsolutnom smislu) u pogledu vodjenja unutarnje i vanjske politike. Jedan od prigovora NDH je da nije bila samostalna što kao činjenica ne stoji. Države su medjusobno povezane, sa nekima bliže glede političke bliskosti a sa nekima stoje u drugačijim odnosima. Dakako da je NDH karakterizana samostalnom unutarnjom i vanjskom politikom u mjeri u kojoj su druge države upućene jedne na druge a naročito u pogledu političkog savezništva. Dakako da je NDH imala bliske veze sa Njemačkom i Italijom koje su je priznale i prihvatile činjenicu formiranja hrvatske države. Normalno je takodjer bilo da odnosi sa državama koje su negirale hrvatsku državu (ili je nisu priznale) nisu bili

prijateljski što je sasvim razumljivo. Uglavnom se čitava stvar svodi na interese velikih sila koje su u formiranju hrvatske države vidjele ugrozu (remetilački čimbenik) tadašnjeg medjunarodnog poretka i prijetnju i vlastitim interesima. Francuska i Engleska su dakako favorizirale srpske interese i otuda su i prihvatile formiranje prve Jugoslavije pod uvjetom da Srbija predstavlja dominantni nacionalni i politički čimbenik. Dakako da je formiranje hrvatske države (neočekivano i ispod radara očigledno prošlo) značilo urušavanje koncepta uspostavljen nakon Prvog svjetskog rata i otuda su neke velike sile bile protivnici hrvatske države a naročito onda kada se NDH približila Njemačkoj iz čisto pragmatičkih razloga (zahtjev za pravednijom preraspodjelom uloga u medjunarodnoj zajednici). Kasniji izrazito negativan stav proizilazi iz ovakve konstelacije odnosa. Na svu sreću (okolnosti) i uz blagoslov drugih velikih sila ostvareno je legitimno pravo na hrvatsku državu tako da je to već sada povijesna činjenica i stanje koje se uvažava (prihvata) unutar medjunarodne zajednice. Naime, ma kolika želja postojala i ma koliko truda uloženo, ni jedna ideja se ne može realizirati – a to povijesno iskustvo pokazuje – ukoliko ne postoji suglasnost i prevaga odredjenog broja velikih sila (pojam koji je dakako prevazidjen), što svjedoči o prirodi medjunarodne zajednice i utjecaju (subjektivizmu) koje imaju pojedine države. Istina, ukoliko odredjeni subjekti u kontinuitetu propagiraju i šire odredjene ideje (kao što je riječ o ideji i pokretu hrvatske državnosti) i ukoliko su one primjerene odličnim i utjecajnim osobama, vjerojatnoća je veća da će se postići pozitivna suglasnost. Ideja hrvatske države oduvijek je bila duboko prisutna u širokim narodnim masama da se to moralo odraziti i na sudjelovanje dijelova hrvatske inteligencije, koja je dakako uobličila, izrazila, formirala, teorijski i politički obrazložila takove široko (rasprostranjene) prisutne ideje, koja je svakako kroz tisak i pisanu riječ odigrala značajnu ulogu u osvješćivanju različitih političkih čimbenika u svijetu a prije svega utjecajnih državnika. Pa kada se stvari postave na noge (a ne na glavu kako se to često dešava) tada postaje sasvim jasno i bistro da je NDH bila izmedju ostalog rezultat aktivnog odnosa dijela političke emigracije i dijela domoljubnih intelektualaca koji su uspjeli kroz narodni pokret (što je zapravo bio ustaški) okruniti takvu idejnu i političku koncepciju. Pravo je čudo kako se u vrlo kratkom periodu uspjela organizirati hrvatska državna vlast (a upravo su uvjeti i brzina kojom se to dešavalo utjecali na njenu prirodu). To se uglavnom (namjerno izostavlja) zaboravlja a ističu se ideološke i političke posljedice odnosa nekih velikih sila koje su bile na strani pobjednika prema NDH. Drugim narodima trebalo je daleko više vremena da se organizuju u državnu organizaciju. U svakom slučaju je brzina kojom se organizirala državna organizacija predstavljala značajnu smetnju za njen razvoj. Primjer Njemačke pokazuje koliko je trebalo vremena da se uspostavi centralna državna organizacija. Da nije postojalo plodno tlo ne bi se mogla pojaviti hrvatska država. Naime, u širokim narodnim masama bila je općeprihvaćena i predstavljala je oblik nacionalne emancipacija što je pretpostavka u razvoju nacionalne državne organizacije. Nije postojao otpor Hrvata prema novoj državi izuzev komunističkog i četničkog. Prihvaćenost u hrvatskom pučanstvu se nije dovodila u pitanje budući su Hrvati mogli slobodno reći (izjasniti se) da su Hrvati i da dijele odredjene nacionalne interese koji su, gle čuda, oprečni interesima drugih. Mnogima je prihvatljivo objašnjenje da su Hrvati pristali (zapravo osobe i krugovi koje nisu i stvarno predstavljale narodnu volju) na formiranje prve Jugoslavije (sa Beogradom kao glavnim gradom i dinastijom Karadjordjevića) da bi se oslobodili procesa germanizacije i madjarizacije pri čemu se zaboravlja da su isti Hrvati imali više političkih prava i sloboda kao i vid državne organizacije (autonomije) upravo unutar takvih vještačkih državnih organizacija. Mislim da ideja jugoslovenstva nikada nije doživjela punu podršku medju hrvatskim pučanstvom već da se iskoristila od strane nekih uskih grupa da se osobni stavovi i afiniteti prema odredjenim panslavističkim koncepcijama projeciraju kroz odredjenu državnu (vještačku) organizaciju pri čemu se izgubilo iz vida da je takva tvorevina bila isključivo pragmatična odnosno služila je kao okvir za ostvarivanje odredjenih ne-hrvatskih interesa. Kada se sve to ima u vidu, nameće se opravdan zaključak da je formiranje NDH kao i kasnije suvremene države, predstavljalo normativni i politički okvir unutar kojeg se jedino mogla ostvariti hrvatska ideja i država. Kada se takva ideja i koncepcija ponovi u relativno (za povijest) kratkom periodu, to jedino može značiti da je opravdana, sa racionalnim jezgrom i da predstavlja izraz hrvatske ideje i političkog koncepta u kontinitetu. Kada se sklone ideološke i političke naslage koje opterećuju ovaj predmet postavlja se pitanje u čemu je zapravo problem. Po svemu sudeći u tome što po nečijim procjenama (pripadnici odredjenih grupa i slojeva koji imaju politički utjecaj) Hrvati ne trebaju imati svoju državu već trebaju biti podloženi dominaciji drugih nacija kojima pripada pravo da upravljaju drugima. Naravno da je ovakvo shvatanje nakaradno i elitističko te da ne uvažava osnovna prava pripadnika jedne nacije. Dakle, kada se stvari postave na pravo mjesto ne nedostaje bistrine u zaključivanju da je za Hrvate vlastita državna organizacija normativni, gospodarski i politički okvir zadovoljenja vlastitih interesa koji nikada nisu dovodili u pitanje prava drugih naroda. To su idejne pretpostavke normativnog koncepta primjerenog objema državnim organizacijama te stoga je opravdano govoriti o normativnom kontinuitetu.

5 – Uloga i značaj Katoličke crkve:

Katolička crkva ima s aspekta oba normativna koncepta značajnu ulogu čime se uvažava stajalište da su Hrvati pripadnici Katoličke crkve koja se oduvijek starala o hrvatskom puku i njegovim interesima. Naravno, njena uloga je bila primjerenija u vremenu NDH nego što joj pripada danas. Temeljem činjenice da su Hrvati primili kršćanstvo na odredjenom stupnju razvoja (kada se to točno desilo mi još ne znamo sa sigurnošću) i okolnostima, razumljivo je da Katolička crkva u Hrvatskoj kao organizacioni oblik normativnog djelovanja prema Vatikanu, drugim crkvama i religijama kao i odnosa prema vlastitim vjernicima, ima značajnu ulogu u hrvatskom društvu a napose i državnoj organizaciji. Ovakva uloga je uredjena orgovarajućim normativnim aktima što osigurava za odredjeno vrijeme budućnost Katoličke crkve i prostor za njeno pastoralno djelovanje. Medjutim, nema sumnje da je normativni koncept sudjelovanja Katoličke crkve u funkcioniranju državne organizacije (NDH) bio primjereniji budući je predvidjao različite i kvalitativne oblike sudjelovanja u uredjenju državnih poslova i utjecaja na vjernike. Glede suvremene hrvatske državne organizacije se takodjer može ustanoviti odgovarajući normativni koncept koji regulira poziciju i način djelovanja Crkve u suvremenom hrvatskom društvu. S aspekta empirijskog razvoja dakako se zapaža negativan proces de-kršćanizacije Europe i šire, što se isto tako može pratiti i na tlu Hrvatske. Teorijsko obrazloženje ovakvog pokreta (antikršćanskog) se može naći u nekim neo-marksističkim gledištima o ulozi i položaju Crkve u modernom društvu a zapravo je samo jedan od projekata unutar globalističkog modela upravljanja. Upravo Crkva doktrinarno protivrječi ovakvim namjerama premda istinu govoreći i sama suučestvuje u procesu gomilanja vrijednosti (imovina Crkve sve je značajnija) što u očima poznavalaca ovih dešavanja stvara sumnju u stvarne namjere Crkve. Isto tako je djelovanje vrha Crkve (Vatikan) po mnogo čemu protivječno, posebno kada se radi o papinim porukama koje su često sukladne idejnim tvorcima globalističkog koncepta. Ali i pored svih razlika, može se dakle zaključiti da je s normativnog aspekta Crkva i u vremenu postojanja NDH i u suvremenim uvjetima značajan religijski i društveni čimbenik koji naročito kroz teološki rad doprinosi boljem razumijevanju odnosa Crkve, društva, države i vjernika. Razlika je u tome što je Crkva u vremenu NDH imala aktivniju ulogu u odnosu na sadašnju. Glavni prigovor djelovanja sadašnje Crkve je pasivnost u zaštiti interese katolika kao i interesa same Crkve što ima za posljedicu njenu postepenu razgradnju i što je naročito važno, promjena stava jednog dijela socijalnih slojeva koji su pod utjecajem neo-liberalnih sredstava javnog priopćavanja, kroz kulturološka i obrazovna djelovanja, počeli sticati (naravno negativnu) sliku o ulozi i prirodi djelovanja Crkve. Tako se moglo desiti da se i u jednoj Poljskoj koja slovi za katoličku zemlju u eruptivnom obliku manifestiraju negativni stavovi, koji su dakako nekritički preuzeti i temeljeni na indoktrinaciji mladih, o ulozi i prirodi djelovanja Crkve u suvremenom društvu ne nudeći pri tome pozitivna rješenja. Naravno, i suvremene Hrvatska je prijemčiva takvim idejama. Što se zapravo nalazi u osnovi anti-kršćanskog pokreta u Europi (i šire) prije svega se može saznati kroz komparativnu analizu razvoja europske humanističke misli te spoznaji da je Crkva jedan od temeljnih stubova zapadnjačke civilizacije i humanisticke tradicije. Sve što je izgradjeno u Europi, književnost, sveučilišta, kulturne vrijednosti, ukupna humanistička misao i znanstvena praksa, utemeljeno je na kršćanskoj ideji i pokretu na čijem čelu stoji Crkva. Kada se ovakav koncept dovede u pitanje i kada se dovede u pitanje teološki i svjetovni koncept djelovanja Crkve, tada se urušava jedan od stubova na kojima počivaju zapadne civilizacijski vrijednosti i čitava se gradjevina (Zapadna Europa) čini nestabilnom i prijemčiva utjecajima koncepcija koje su strane europljanima. Katolička crkva je oduvijek, kada se radi o Hrvatima, bila na strani puka i propagirala i štitila interese naroda, što je oduvijek predstavljalo smetnju namjerama drugih da se postave na isto mjesto. Otuda je Crkva smetnja medjunarodnim čimbenicima koji nisu u stanju efikasno djelovati zbog pozitivnog utjecaja koje Crkva ima na pučanstvo. Ne ulazeći u dalju razradu naznačenog problema kontroverznog djelovanja vrha Crkve i djelovanja antikršćanskih snaga, može se konstatirati da je Crkva i u vremenu postojanja NDH i u suvremenim uvjetima svoje djelovanje temeljila odnosno temelji na odgovarajućem normativnom konceptu što govori u prilog teze o postojanju normativnog kontinuiteta djelovanja oba državna oblika hrvatske organizacije. Dakle s aspekta normativnog koncepta ne može se govoriti o razlikama već o sličnostima i sljedbeništvu premda kada se radi o empirijskim pokazateljima treba naglasiti da je djelovanje Crkve u vremenu NDH bilo primjerenije nego što je danas. Crkva u suvremenim uvjetima pokazuje značajne elemente pasivnosti i spremnosti da kroz kompromis ugrozi neke od temeljnih vrijednosti kršćanske ideje i pokreta. Sve je to prepoznatljivo kod vjernika a dijelom i laika koji traže aktivniju zaštitu interesa katolika i ideje kršćanstva. Na žalost, Crkva pokazuje neke elemente podijeljenosti. S jedne strane su gledišta koja zastupa aktuelni Papa o neophodnosti kompromisa sa drugim religijama i koncepcijama (što se do sada pokazalo neuspješnim) i s druge strane su predstavnici gledišta o aktivnoj ulozi Crkve u pitanju zaštite interesa kršćanana i same ideje i pokreta kršćanskog. Osobno zastupam drugo stanovište kojim se obezbjedjuje normativna i pravna odnosno empirijska zaštita kršćanske ideje i pokreta.

6 – Uloga civilnih udruga:

Civilne udruge su priznate kao značajni čimbenici državne organizacije u vremenu djelovanja NDH a prije svega kršćanske udruge (orijentacije). To je zajednička karakteristika oba normativna koncepta. Medjutim, kada se govori o razlikama mogu se utvrditi značajna odstupanja. Prvo, u vremenu postojanja NDH civilne udruge su bile prokršćanskog svjetonazora što je bilo u skladu sa činjenicom da su Hrvati u velikoj većini katolici. Udruge su se finansirale prilozima gradjana ili kroz državne donacija što je predstavljalo značajan elemenat samostalnosti u djelovanju udruga. Dalje, nema dvojbe da su udruge bile prohrvatski orijantirane kako s aspekta programskih odredbi tako i prakse te da su slijedile hrvatske nacionalne interese. S druge strane kada se radi o suvremenoj hrvatskoj državi u posljednih nekoliko desetljeća, što se može pratiti u širem okviru, zapaža se porast uloge i političkog utjecaja civilnih udruga koje nisu kršćanske orijentacije, dapače antikršćanske, kao i porast njihovog utjecala na aktuelnu političku vlast. To je proces koji se već nekoliko desetljeća odigrava na svjetskoj pozornici a epicentar su Zapadne zemlje (primarno Zapadna Europa i SAD) koje su u značajnoj mjeri prihvatile koncept antikršćanizacije prije svega kroz djelovanje civilnih udruga i migracione procese koje one upravo javno zagovaraju. Dakle na političkoj sceni se može pratiti ovakav razvoj koji u krajnjoj liniji može voditi ka socijalnoj nestabilnosti i sukobima socijalne, religijske, rasne i političke prirode. Sve je to posljedica ponovnog jačanja neo-marksističke ideologije i političkog koncepta premda je takav koncept (komunistički) doživio praktičnu propast sa padom berlinskog zida. Podržavan je od strane jednog broja teoretičara koji nastoje revalorizirati vrijednosti marksističke teorije i političkog koncepta što podrazumijeva smanjenje djelokruga Crkve i proglašenje vjernika zaostalim i prijemčivim negativnim ideološkim koncepcijama. U prilog tome ide nastojanje da se kroz kopjuterizaciju bogastvo različitih jezika i dijalekata zamijene sa jednim novim kompjuterizovanim (engleskim) vještačkim jezikom. I zaista kada se pažljivo prati način na koji sredstva javnog izvješćavanja zajedno sa školskim sustavom i kulturnom djelatnosti upravo promoviraju (na silu guraju) jedan takav jezik to svjedoči o nekritičkom odnosu prema vlastitom jeziku i namjerama idejnih tvoraca globalističkog modela. Taj problem jezika je sasvim zapostavljen premda ima dalekosežne posljedice. Neke civilne udruge upravo promoviraju ovakve vrijednosti koje uistinu nisu primjerene većini Hrvata. Dapače. I zaista odredjeni broj civilnih udruga danas u Hrvatskoj imaju ovakvu negativnu ulogu pri čemu se slika više komplicira kada se ustanove finansijski tokovi koji dolaze izvana. To su izvana dirigirane i finansirane udruge koje u tom slučaju moraju slijediti odredjene naputke i politiku. Odsustvo kontrole načina finansiranja pojedinih udruga (kapital sumnjivog porijekla) stvara opravdanu sumnju u stvarne namjere budući da njihovo djelovanje pod takvim okolnostima može proizvoditi socijalnu napetost i negativan politički utjecaj na izvršnu vlast. Stoga se treba vrlo pažljivo pratiti njihovo djelovanje i inzistiranje da se suvremeno hrvatsko društvo organizira na principu aktivnije uloge i djelovanja civilnih udruga prohrvatske orijentacije odnosno djelovanja temeljen na konceptu hrvatskih nacionalnih interesa. (Kao primjer vidjeti “Civilno društvo u procesu stjecanja povjerenja u Hrvatskoj i izgradnje partnerstva s državom i drugim dionicama”, Zagreb, studeni 2005). Ne ulazeći u dublju analizu uloge i djelovanja civilnih udruga u savremenom hrvatskom društvu i državi (što je naravno posebna tema te da civilne udruge mogu nositi i brojne pozitivne elemente posebno kada su one prihvatljive za većinu gradjana) treba istaći da oba normativna koncepta, dakle i u vremenu postojanja NDH i suvremene hrvatske države, priznaju ulogu i djelovanje civilnih udruga što je još jedan elemenat u prilog gornje teze da se može govoriti o normativnom kontinuitetu. Osobno cijenim da su prihvatljiva stajališta da se djelovanje civilnih udruga treba temeljiti na prokršćanskom i humanističkom djelovanju (glede činjenice da su Hrvati u velikoj većini kršćani katolici), da njihova aktivnost treba biti samostalna u odnosu na vanjske čimbenike te da treba slijediti politiku unapredjenja državne i društvene organizacije sukladno interesima hrvatskog naroda prije svega. Finansijska kontrola mutiranog kapitala omogućava eliminiranje civilnih udruga koje su de facto sredstvo u rukama odredjenih političkih struktura i prepoznavanju civilnih udruga čije se djelovanje može označiti protuhrvatsko i protunarodno.

7 – Samostalna i nezavisna unutarnja i vanjska politika:

Oba koncepta sadržavaju normu da hrvatska državna organizacija pretpostavlja samostalno i nezavisno utvrdjivanje (definiranje) i sprovodjenje unutarnje i vanjske politike. Empirijski se medjutim u oba slučaja može govoriti o ograničenoj suverenosti s tom razlikom što je u suvremenim uvjetima jedan (po nekima značajan) dio narodnog suvereniteta prenesen na nadnacionalna tijela što je ozbiljan oblik odstupanja od izvornog modela državne (hrvatske) organizacije. Cijenim da su to ključni elementi koji govore u prilog teze da je opravdano govoriti o kontinuitetu normativnog koncepta državne organizacije kako u vremenu NDH tako i s aspekta suvremene hrvatske države. Prvo pitanje koje se nameće je da li je NDH imala, s normativnog aspekta promatrano, nezavisnu i samostalnu unutarnju i vanjsku politiku. Premda NHD nije posjedovala zvanično proglašen Ustav ipak se na temelju analize odredjenih normativnih dokumenata i zakona može donijeti zaključak da je i pored svega imala samostalnu i nezavisnu unutarnju i vanjsku politiku u mjeri u kojoj su druge slične države imale takvu politiku. Ne postoji u potpunosti samostalna i nezavisna politika jedne države već se opravdano govoriti o različitim utjecajima drugih čimbenika što je djelimično opravdano. Ukoliko je utjecaj drugih posebno vanjskih čimbenika takav da ne dovodi u pitanje izvorno nacionalne interese tada je opravdano govoriti o ograničenoj samostalnosti i nezavisnosti. Dakako da se može govoriti o odredjenim pritiscima od strane država sa kojima je NDH bila u političkom savezništvu (prije svega Njemačka) te da je unutarnja i vanjska politika u odredjenom omjeru bila pod utjecajima drugih čimbenika ali se time nije dovodio u pitanje izvorno hrvatski nacionalni interes. Drugo, pitanje je da li suvremena hrvatska država ima odlike potpune ili ograničene samostalnosti na unutarnjem i vanjskom planu. Od vremena osnivanja suvremene hrvatske države pa sve do pristupanja EU opravdano je govoriti o prilično samostalnoj i nezavisnoj politici. Onda kada je Hrvatska pristupila EU (s pravnog stajališta ovdje se nameće veliki broj spornih pitanja) od tada se može govoriti o vrlo ograničenoj nezavisnoj politici koja je pod velikim uplivom vodećih članica EU a prije svega Njemačke. S aspekta suvremene hrvatske države je primjereno govoriti o ograničenoj samostalnosti u definiranju unutarnje i vanjske politike što svjedoči o krupnim problemima državne organizacije te se temeljem toga može izreći tvrdnja da suvremena Hrvatska je državna organizacija sa ograničenim suverenitetom na unutarnjem i vanjskom planu. To je značajno odstupanje od izvornog modela hrvatske državne organizacije i predstavlja krupan problem. Medjutim, s formalnog i normativnog aspekta se da zaključiti da je hrvatska država u vremenu postojanja NDH vodila samostalnu unutarnju i vanjsku politiku u mjeri u kojoj su druge države vodile takvu politiku te da je suvremena državna organizacije u značajnom raskoraku izmedju normativnog koncepta i empirijske stvarnosti. I pored svih prigovora se može ustanoviti da su obe državne organizacije s normativnog aspekta vodile samostalnu i nezavisnu politiku što predstavlja dalji elemenat u prilog teze o normativnom kontinuitetu državne (hrvatske) organizacije. Razlika je u tome što suvremenu državnu organizaciju karakteriše viši stupanj zavisnosti od spoljnih čimbenika odnosno EU institucija.

8 – Kritički pristup predmetu:

Pitanjem normativnog kontinuiteta dvije hrvatske državne organizacije se do sada nisu znanstvenici ozbiljnije bavili budući postoji opća ocjena (vrijednosni stav) jugoslovenske i hrvatske historiografije da se radi o diskontinuitetu te da je naime NDH bila kvislinška organizacija te stoga i predmet negativne povijesne prosude. Imajući u vidu da se cjalokupna povijest 20-tog stoljeća treba staviti pod znak pitanja te da su znanja koja smo sticali kroz školski i obrazovni sustav jednostrana i u mnogim točkama neistinita, ideološki i politički pristrasna, preduvjet je kritički se odnositi prema povijesti NDH. Prvo je pitanje kontinuiteta ili diskontinuiteta. Ako se prihvati temeljna činjenica da je i pored svih prigovora NDH bila proizvod izvorne hrvatske težnje za uspostavljenjem samostalne države te da je glavnu pokretačku snagu u tome imao ustaški pokret koji je okupljao različite socijalne slojeve domoljubno orijentirane, ovome se nema ništa prigovoriti izuzev izvanredne situacije u kojoj se počeo ostvarivati projekat hrvatske države. Po svojoj prirodi i karakteru u suštini se radi o obliku hrvatske državne organizacije što se isto može primijeniti na suvremenu državnu organizaciju koja je proizvod otporu prosrpskih interesa i politike, što jasno svjedoči da se, kada se radi o normativnom konceptu, ipak može govoriti o kontinuitetu. Drugo pitanje se odnosi na prirodu i karakter političke vlasti. Dakako da su osobe i socijalne grupe koje su odigrale presudnu ulogu u procesu formiranja i razvoja ustaškog (domoljubnog) projekta imale i presudnu ulogu u političkom procesu koji je prije svega nosio karakteristike hrvatske politike nacionalnih interesa. U mjeri u kojoj su politički čimbenici promovirali i realizirali prohrvatske nacionalne interese u toj se mjeri može govoriti o prohrvatskoj političkoj vlasti koja je dakako uvažavala političke realnosti i sukladno okolnostima radila na ostvarivanju hrvatskih interesa. Nema osnova da se aktuelna vlast u vremenu postojanja NDH kvalificira kvislinškom budući je predstavljala izraz narodne volje i instrument ostvarivanja hrvatskih nacionalnih interesa. Istina, mogu se prepoznati neke karakteristike režimske vlasti ali je to uglavnom posljedica djelovanja protuhrvatskih čimbenika. I taj se aspekt dakako treba temeljito istražiti. Štoviše, postoji više empirijskih podataka na osnovu kojih se sadašnja politička vlast u Hrvatskoj može označiti probriselskom (suvremeni pojam starijeg izraza) budući da u značajnoj mjeri slijedi interese i naputke koji dolaze izvan Hrvatske i nisu sukladni nekim hrvatskim nacionalnim interesima. Mi već odredjeno vrijeme potrebujemo znanstvenu i kritičku povijest NDH koja će objektivno istražiti i procijeniti njenu prirodu i karakter. Postojeća zvanična historiografija je prevazidjena i kao takva nema stvarnu vrijednost budući je napisana po instrukcijama pobjednika. Ona je iritirajuća budući ponavlja jedne te iste otrcane fraze koje su se pokazale ispraznim i ideološko-političkim sredstvima u discipliniranju svih koji promišljaju drugačije odnosno kritički. Ako je naime NDH bila općeprihvaćena (što je nepobitna činjenica) od strane hrvatskog puka tada nema osnovu prigovora o njenoj valjanosti i prihvaćenosti. https://otporas.com/poslusajte-47-minutni-govor-generala-drinjanina-za-deseti-travnja-1968/ Problem je u tome što su postojali značajni otpori (naročito unutarnji glede oružanog otpora hrvatskoj legalnoj vlasti) takvoj ideji i pokretu budući su se mijenjala pravila igre na prostoru centralne i istočne Europe. https://otporas.com/reci-istinu-razbise-ti-glavu-kaze-maks-luburic-general-drinjanin-u-svom-govoru-hrvatima-za-deseti-travnja-1968/ Ipak je povijesni sud neizbježan i sve više izlaze na površinu činjenice i gledišta koji kroz drugačiju prizmu promatraju ovo pitanje koje tada dobija sasvim drugačiji smisao. Prošlo je vrijeme kada se o ovim pitanjima nije smjelo govoriti odnosno pisati te je sve jasnije da sve ono što su nas podučavali ne može izdržati povijesni sud. Na žalost, Hrvatima (zvaničnoj historiografiji) je potrebno odredjeno vrijeme da promisle ova pitanja i donesu povijesni sud o NDH i njenim dometim kao i slabostima. https://otporas.com/povijesna-zbilja-i-znacenje-desetog-travnja/ Svi pokušaji zabrana bavljenjem ovim pitanjima stvaraju veću želju (zabranjeno voće je najsladje) za istraživanjem ovog još uvijek kontroverznog perioda. Pitanje je što je NDH predstavljala za prosječnog Hrvata onog vremena uporedjeno sa suvremenim uvjetima. Dakako da je predstavljalo mogućnost otvorenog ispoljavanja nacionalnih osjećanja i uključivanja (sudjelovanja) u različitim oblicima društvene i političke, kao i vojne organizacije kao pretpostavkama za realizaciju nacionalnih interesa nakon toliko vremena. Predugo su Hrvati bili izloženi poniženju, uvredama, zlostavljanju, diskriminaciji kao i fizičkim likvidacijama da bi se olako odrekli svoje države. Otuda su mnogi Hrvati oružjem branili mladu državu i značajan broj (mi još uvijek nemamo točne podatke) je platio glavom na kraju rata (Blaiburška tragedija i Križni put) ali i kroz kasniji period.

9 – Zaključna misao:

Mislim da je analiza dala dovoljno argumenata (dokaza) da se dodje do generalnog zaključka da kada se radi o komparativnoj analizi normativnog koncepta Nezavisne Države Hrvatske i suvremene, te kada se uzmu u obzir sve okolnosti, prozilazi da postoje solidne osnove za potvrdu teze o normativnom kontinuitetu dvije državne organizacije. To je rezultat kritičkog (znanstvenog) pristupa ovom pitanju. Svakako, evidentne su razlike ali ono što presudno utječe na ovakvo prosudbu ovog pitanja je empirijski odnos prosječnog Hrvata prema ideji i pokretu hrvatske državnosti, kako u periodu Drugog svjetskog rata tako i u suvremenim uvjetima a ono je u potpunosti afirmativne prirode. To se ne dovodi u pitanje.