PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952.-1969.
Izvorna povijesna građa
Ovu knjigu hrvatski rodoljubi posvećuju svim ucviljenim hrvatskim majkama, hrvatskim udovicama, hrvatskim djevojkama koje su od stoljeća sedmoga pa do današnjih dana oplakivale svoje sinove, svoje muževe i svoje momke/zaručnike, koji su kao hrvatski vojnici svojim životima čuvali i branili zemlje hrvatskog naroda i padali u borbi za obranu i očuvanje hrvatske države. ________________________
Ova knjiga izlazi iz tiska zaslugom doprinosa potrebnih sredstava Mile Bobana, Pave Miličevića, Nedjeljka Miličevića, Milenka Dugandžijića i Jerka Grubišića. Knjiga: PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952.-1969. Izvorna povijesna građa Pripremio: Mile Boban Otporaš Zagreb, 2014. Nakladnik Despot Infinitus d.o.o. Zagreb, Uskopska ulica 9 www.despot-infinitus.com
Za nakladnika Zvonimir Despot Biblioteka „Hrvatska povijest“
Izvršni urednik Danijel Tatić
Naslovnica, prijelom i priprema za tisak Melania Marjanović
Tisak
Profil International d.o.o. Zagreb, Bužanova 20A
ISBN 978-953-7892-24-1
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 885432
SADRŽAJ Predgovor…………………………………………………………………………………………………………………………….. Uvod……………………………………………………………………………………………………………………………………. Pisma 1952.-1969……………………………………………………………………………………………………………….. Kazalo imena……………………………………………………………………………………………………………………….. P R E D G O V O R
U vašim je rukama još jedno djelo iz naše biblioteke „Hrvatska povijest“, ovaj put djelo koje spada u izvornu povijesnu građu, a to su originalna pisma Vjekoslava Maksa Luburića koja je on pisao i slao između 1952. i 1969. godine, kada je ubijen. Ovo nije knjiga o Luburićevom životopisu, ovo nije knjiga o njegovoj ulozi u NDH, ovo nije knjiga koja će raspravljati o njegovom političkom, vojničkom i emigrantskom putu. O tome će jednog dana izaći neka druga knjiga, u kojoj će se autor itekako trebati potruditi pozabaviti se svim aspektima Luburićeva života. Stoga ovdje nema potrebe iznositi niti najbitnije crte iz Luburićeva životopisa, jer su one općepoznate, a onima koje nisu lako se mogu naći na internetu ili u enciklopedijama. Ovo je knjiga koja donosi Luburićeva emigrantska pisma iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Ovo su pisma u izvornom obliku ovdje objavljena, kako bi bila polazište za daljnja povijesna istraživanja, kako o samome Luburiću, tako i o emigrantskim zbivanjima među Hrvatima u to doba u cijelome svijetu. I to je jedina svrha ove knjige, bez da ikoga veliča ili vrijeđa, bez ikakvog navijanja, ali i bez ikakvog skrivanja. Danas nam je, više nego ikad, potrebno otvoriti sve naše povijesne teme, o svemu raspravljati, istraživati, pisati, objavljivati, a nikako ne ponavljati stare pogreške, kad se desetljećima mnogo toga držalo pod tepihom, kad se mnogo toga nije smjelo objavljivati, istraživati, kad su mnoge teme bile jednostavno zabranjene, ili su bile strogo kontrolirane, i na taj način posve jednostrano obrađivane. Mnogo se govori i piše kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno. Drugi svjetski rat Hrvate je grozno ideološki rascjepkao, u građanskom ratu, čije posljedice osjećamo itekako još i danas. Ovo je knjiga koja bi trebala doprinijeti ozdravljenju društva jer donosi ideje koje je Luburić počeo zagovarati u emigraciji, a to je pomirenje ustaša i hrvatskih partizana.
Dakako, Luburića se ne može izvaditi iz konteksta te ga samo promatrati kao emigrantskog aktivista, političara, pisca… Jer Luburić ne može biti ni na koji način odvojen od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže. O tome ovdje nema smisla uopće početi išta pisati jer je to posebna tema, koja iziskuje puno prostora i poseban angažman. Ali osim važnosti za istraživanje Luburića i emigracije, Luburićeva pisma važna su zbog još nečega, što je posebno važno za našu suvremenu povijest, ali i sadašnjost. Rekao bih čak, zbog toga su i najznačajnija, i zbog toga posebno vrijede biti objavljena kako bi bila dostupna svima. Spomenuo sam već da se Luburić u emigraciji zalagao za hrvatsko pomirenje, zbog čega se i razišao s Antom Pavelićem. Poznata je Luburićeva “Poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana koja je objavljena u novinama “Istarska Drina“, u 3./4. broju 1964. godine. Također je poznato da je Luburićevo štivo o pomirenju čitao i upijao Bruno Bušić, ali i da je na tome zdušno radio fra Dominik Mandić. I također je poznato da je Franjo Tuđman još za svojih disidentskih dana u Jugoslaviji čitao o Luburiću. Također se zna da je Tuđman krajem 80-ih bio na turneji po Kanadi te da je u Torontu, u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education“, 19. lipnja 1987. održao predavanje pod nazivom „Politika hrvatskog nacionalnog izmirenja“. Stoga je više nego opravdano Luburićeva pisma objaviti hrvatskim čitateljima u izvorniku, kako bi bila dostupna svima za daljnja istraživanja. Ova knjiga i želi na tome ostati, a ne nikako biti na tragu bilo kakvih novih ideoloških podjela i sukoba. Naš je cilj stremiti istini, i samo istini. Zvonimir Despot.
U V O D
Ja sam Mile Boban, četvrto od petnaestero djece Petra i Ive Boban, Gabrić. Kako mi je mater “Vićeka” pričala, rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine, uoči svetkovine Velike Gospe. Točno tjedan dana kasnije, na krštenje me na rukama odnijela naša susjeda Anđa Boban “Žutanovica”, a krsni kum bio mi je Mile Tomić iz Ričine (Tomića Brijeg kod Posušja). Iz sela Bobanove Drage, gdje sam rođen, pa do naše crkve u Gorici ima šest kilometara udaljenosti. U tom hodu „Žutanovica“ i kum Mile Tomić izmjenjivali su se mene nositi na rukama. Tog dana, 21. kolovoza 1939., kršten sam, postao sam katolik i dobio katoličku vjeroispovijest. Taj dan svugdje je zabilježen kao službeni dan mojeg rođenja. Hrvatski nacionalni osjećaj dobio sam od mojih roditelja i kućnog odgoja.
Političkog opredjeljenja nemam, osim ako će se moj hrvatski nacionalni osjećaj smatrati političkim, onda je moja politika uvijek bila i uvijek će ostati HRVATSKA POLITIKA. Kao i mnogi drugi Hrvati koji su prije mene napustili Jugoslaviju (ne Hrvatsku) zbog nacionalnih osjećaja i političkog pritiska, tako sam i ja kao maloljetnik napustio moje roditelje, moje rodno selo, moje prijatelje, moje sve voljeno i drago, u noći, u petak 16. kolovoza 1957. godine. Najprije sam otišao u Sloveniju (Slovenj Gradec, Dravograd), zatim u Trst i došao do Francuske, u Pariz… U Parizu sam se odmah upoznao s istaknutim Hrvatima, među kojima je bilo i veterana rata iz NDH. U Parizu sam mogao u slobodi razvijati svoje nacionalne osjećaje te bez bojazni i smetnje prenositi ih na one kojima je nedostajala temeljna baza hrvatstva. Drugim riječima, tražio sam novačenje Hrvata u borbi za oslobođenje Hrvatske. Moja emigracija počela je u Parizu.
Odmah sam počeo pratiti što se sve oko mene događa. Naša hrvatska emigrantska upoznavanja događala su se najčešće oko naše hrvatske katoličke crkve i svete Mise. Tu bi se prodavale razne novine, knjige, časopisi… Sve sam kupovao i sve sam čitao. Što je više vrijeme prolazilo, a ja sve više i dulje u emigraciji, počeo sam neke ozbiljnije stvari bilježiti, čuvati novine, knjige, izreske, pisma… Tako sam toga podosta sačuvao i danas vidim da sam dobro učinio. U Parizu sam se oženio s mladom Francuskinjom 31. srpnja 1965. godine. https://otporas.com/hrvatsko-francusko-vjencanje-parizu-31-srpnja-1965/ Imao sam velikih problema s francuskim vlastima u Parizu kako bih dobio dozvolu za ženidbu. Ja kao stranac morao sam imati dozvolu od francuskih vlasti za oženiti Francuskinju. Oni mi je nisu htjeli dati dok ne potpišem papir i izjavim da se više neću baviti politikom protiv Jugoslavije. Kako to nisam htio potpisati, policija mi nije htjela dati dozvolu. Kako bi se vjenčanje obavilo, u ponedjeljak 19. srpnja 1965. ipak sam potpisao izjavu, dobio dozvolu za vjenčanje i tako se ta stvar riješila; moram reći i priznati samo na zadovoljstvo francuske policije. Primijetio sam da mi je u Parizu postalo biti sve teže i teže. Odlučio sam odseliti se za Ameriku. Napravio sam molbu i dobio potrebne papire za ulazak. U Ameriku, u San Francisco, došao sam u srijedu 10. prosinca 1968. godine. Čim sam došao, upoznao sam se s nekim istaknutim Hrvatima te sam s njima počeo razvijati hrvatski nacionalni politički rad. Nije bilo lako na tom dalekom zapadu i hladnom Pacifiku razvijati hrvatski državotvorni i nacionalni rad jer je sve vrvilo od neke čudne ljubavi za nekim “slavenstvom”. S nekim mojim dobrim prijateljima pokrenuo sam ideju da osnujemo ogranak Hrvatskog narodnog otpora. To se ostvarilo u veljači 1977. godine. Ogranku smo dali službeno ime “10. rujna 1976.” https://otporas.com/ogranak-hrvatskog-narodnog-otpora-hno-deseti-tujna-1976-u-cast-akcije-zvonka-busic-i-njegove-petorke/ To smo jednoglasno izabrali kao uspomenu na Zvonka Bušića i njegovu petorku koja je otela zrakoplov TWA i njime širili hrvatsko ime. Ogranak je iz dana u dan bio popularniji, a članstvo se povećavalo. Te 1977. godine u Chicagu je bilo saborovanje HNO-a, gdje smo Velimir Sluić i ja bili delegati ogranka “10. rujna 1976.” Tada sam izabran za pročelnika HNO-a za Sjevernu Ameriku. Naša organizacija HNO-a imala je svoj mjesečnik, časopis „Otpor“. Kroz njega sam dao ideju da se izda brošura ili knjižica za desetu obljetnicu pogibije Vjekoslava Maksa Luburića. Ljudi su mi počeli slati neke materijale, novinske izreske, pisma i kopije pisama. Ja sam to sređivao u nadi da ćemo s voljom i na vrijeme izdatu tu knjižicu ili brošuru. Na svu žalost, neke su se nepredviđene i neugodne stvari dogodile na sjevernoameričkom kontinentu, za koje se najviše okrivljavalo organizaciju HNO-a i njegovo vodstvo. https://otporas.com/tko-je-pisao-ucjenjivacka-pisma-u-lipnju-1978-i-slao-ih-iz-njemacke-hrvatima-u-ameriku-tko-god-da-je-taj-bio-okrivilo-se-je-hrvatski-narodni-otpor-hno/ Došlo je do uhićenja nekih Hrvata, ponajviše članova HNO-a, u prosincu 1980. i u lipnju 1981. godine. Kako sam i ja bio među uhićenima, došlo je do zastoja u izdavanju knjižice o Luburiću.
Karlo Sopta (1934.-2001.), istaknuti član HNO-a koji je živio u Torontu, bio je moj dragi, voljeni i dobar prijatelj. Neugodno sam se iznenadio kada me je krajem 2000. godine nazvao i rekao mi da boluje od raka te da neće još dugo poživjeti. Zamolio me da ga dođem posjetiti, što sam i učinio u veljači 2001. godine. Bio sam sa suprugom Annie kod njega dva tjedna. Naravno da smo o svemu razgovarali, a najviše o Hrvatskoj. Tada mi je rekao otprilike ovako: “Znaš, Mile, koliko god vjerujem Bogu, toliko vjerujem i tebi. Ja imam jednu kutiju pisama generala Drinjanina i drugih stvari koje mi je na umoru dao Ratko. (Ratko Gagro) Ja sada ovo tebi dajem, jer u tebe vjerujem. Ova pisma su pisana Hrvatima i za Hrvatsku. Na tebi je da Hrvate i Hrvatsku upoznaš s ovim pismima.” Tako nekako ili slično rekao mi je moj vjenčani kum dr. Miljenko Dabo Peranić, kada mi je u kolovozu 1978. u New Yorku dao svu svoju korespodenciju između njega i generala Luburića.
Kako je došlo do ove knjige? Već sam napisao da smo htjeli izdati knjižicu ili knjigu u povodu desete obljetnice Luburićeve pogibije, dakle 1979. godine, i za tu smo svrhu prikupili dosta novinskih članaka, raznih pisama, okružnica i drugog potrebnog materijala za spomenutu svrhu. Spriječile su nas prilike u kojima smo tada živjeli te smo morali odustati od namjeravane nakane, naravno do daljnjega. Kroz sve to vrijeme zastoja imali smo priliku pregledavati sva ta Luburićeva pisma koja smo posjedovali. Mnoga smo pisma nekoliko puta pročitali, i što god smo ih više čitali, sve smo više i više dolazili do uvjerenja da se ideja Karla Sopte treba ostvariti. Tako je konačno došlo vrijeme da ovu knjigu pisama predamo Hrvatima na čitanje i istraživanje. Naša je originalna ideja bila da preko jednog hrvatskog portala i njegova foruma iznosimo ova Luburićeva pisma u originalu, bez ikakvih ispravaka, kako bi što bolje pokazali autentičnost samih pisama. Bila nam je ideja da bi se na taj način pisma mogla dopuniti i popuniti prazninu, spomenuti neka imena bez kojih bi pismo moglo, za današnje razumijevanje, gubiti na važnosti, kao i neke dogodovštine koje su nedostajale u pismima. Mi smo bili u stanju dosta toga popuniti i na potrebna mjesta u pismima staviti odgovarajuća imena, jer smo bili upućeni na mnoge slučajeve o kojima Luburić piše u ovim pismima. S druge strane, ljudi bi komentirali pisma i možda donosili u svojim komentarima važne informacije u pogledu njihova sadržaja.
Jedan naš zajednički prijatelj, osobito prijatelj sada pokojnog Zvonka Bušića, preporučio nam je jedan hrvatski portal kojemu smo se javili, a njegov je administrator bio jako oduševljen te nam je dao zeleno svjetlo za objavljivanje pisama. To je bilo prvog tjedna mjeseca travnja 2012. godine. Počeli smo s pismima, a najteže je bilo odlučiti se, hoćemo li pisma iznositi kronološki. No to ipak nismo učinili jer smo shvatili da će čitateljima biti zanimljivije pročitati danas jedno pismo, recimo iz 1952., a sutra iz 1961. ili 1969. godine. Zašto tako? Mi smo tako mislili kako bi čitatelju dali priliku da se sam kroz ova pisma uvjeri u Luburićevu evoluciju.
Već nakon prvih nekoliko objavljenih pisama počeli su ljudi komentirati. Komentari su bili jako zanimljivi i pozitivni. Naravno, bilo je i onih žučljivih, što je i razumljivo. Bilo je i takvih komentara u kojima se tražilo od nas da prestanemo s pismima, jer da to više nije aktuelno. Jedan Hrvat iz Livna javio nam se i upozorio nas da ima mnogo pogrešaka u pismima te nas je zamolio da ispravljamo pogreške u idućim pismima. Od tada smo ispravljali neke pogreške, s time da nismo ispravljali korijenske riječi pravopisa NDH. Mi smo također ustanovili, čitajući Luburićeva pisma, nekoliko važnih stvari, a to su: da Luburić gotovo nikada nije pregledavao napisana pisma, jer za to nije imao vremena, da u svojim pismima temeljito otkriva pozadinu razlaza s Antom Pavelićem, da je znao dnevno napisati više od stotinu pisama i na pisma odgovoriti svojim suradnicima, te da nikoga nije isključivao iz redova hrvatske borbe, a da je svakoga uključivao. Što smo dalje s pismima izlazili van, više su nam se ljudi javljali. Primili smo mnogo pohvala i još više sugestija kako bi trebalo izdati knjigu. Mnogi su bili na ideji da se originalna pisma skeniraju te da se tako objavi knjiga, pa da se čitatelji sami uvjere u autentičnost i vjerodostojnost Luburićevih pisama. Tako je došlo da imamo ovo što imamo i što dajemo Hrvatima na čitanje. Pisma su skenirana i kronološki poredana. Neka nisu čitljiva. Mi smo se često služili naočalima i povećalom. Ima nekoliko pisama kojima nedostaje stranica ili više njih, ali to uopće nije toliko bitno za ovaj golemi pothvat. Mnoga su pisma kopije od kopija. Neka su pisma prilikom kopiranja bila zgužvana, krajevi smotani, crnilo se veliko pokazuje na nekim stranicama.
Uzevši u obzir važnost ovih pisama, tih nekoliko nejasnoća neće nikako biti odlučujući čimbenik u odgonetki tih nekoliko nejasnoća. Također ima nekoliko pisama gdje je Luburić stavio povlaku olovkom ili penkalom s jednog ugla pisma na drugi. On je ta pisma slao Ratku Gagri u Toronto kao kopije odgovora pisama koje je slao nekima, a htio je da Gagro zna što je dotičnima pisao. Najviše pisama iz ove knjige potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Štir, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Također treba spomenuti da je Luburić imao mnoge druge kontakte i dopisivanja s mnogim drugim Hrvatima. Mi tih pisama nemamo. Spomenuti ćemo samo neka imena za koja znamo sigurno da je njima Luburić pisao i s kojima je bio u izravnoj vezi: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić i mnogi drugi. Nadamo se da će ova knjiga pisama potaknuti na javljanje druge Hrvatice i Hrvate koji posjeduju bilo jedno ili više Luburićevih pisama, kako bi ih ustupili za izdavanje u drugoj knjizi. Svi se mogu javiti na sljedeću adresu: Mile Boban, 9411 Winchester Road, Austin, Texas 78733, SAD (ili nazvati na telefonski broj: 00 1 512 382 7755, ili pisati na e-mail adresu: froate@hotmail.com). Svima se najiskrenije zahvaljujem na razumijevanju, s vrućom željom i velikim pouzdanjem da ćete uživati u čitanju i studiranju ove knjige, kao i na svim sugestijama i kritikama. Mile Boban Otporaš
Odgovori