IZ ZATVORA – POLA ŽIVOTA U TAMNICI, piše Slavko Logarić prijatelju Stipi “Hrvatski Tjednik br. 171. 10 rujna 1981., st. 7/20 (5) kraj.
(Kraj ovog jezovitog pisma kojeg je pisao 1980. godine Slavko Logarić prijatelju Stipi iz zatvora u Njemačkoj, a taj Stipe je također u Njemačku. Mišljenja sam da je Slavko Logarić ovo pismo pisao Stipi Bilandžiću koji je također prolazio kroz njemačke zatvore za hrvatsku stvar. Za bolje razumjevanje prilažem link https://otporas.com/tko-je-bio-bozo-kelava-i-mile-kodzoman/ Pismo je izlišlo u Hrvatskom Tjedniku, Australija, br. 171. 10.2.1981., bez datuma. Pošto sam osobno poznavao Slavka Lorarića, prikladno ću se osvrnuti i za bolje razumijevanja ovog pisma, kao i obično ću staviti moje nadopune, jer sam sa nekim detaljima upoznat. I ne samo to. Ovo pismo je veliki dio ispovijedi onih Hrvata koji su iz ljubavi za Hrvatsku dospjeli u tuđim zemljama u zatvor, iz kojeg su, ne samo svjedočili za našu Hrvatsku, nego su opisivali svoje zatvorske muke, patnje, poniženja, zlostavljanja, prezire i sve one nepogode kroz koje prolazi hrvatski politički Emigrant. Mile Boban, Otporaš.)
Slika polaganje vijenca prve godišnjece pogibije generala Grinjanina 1970.
S lijeva na desno: Slavko Logarić i Štef, Stjepan Crnički.
Nastavak iz prošlog opisa br. (4). Kraj ovog jezovitog pisma Slavka Logarića.
I gdje ono stadoh, kažem ti, nisam uspio ni da sjednem a sudac počme čitati Bibliju. Ja zagalamim pa ga prekinem i kažem na njemačkom jeziku: “Ako vi nemate posla u ovom selu, ja vam nisam kriv. Idite u Frankfurt, Munchen, Berlin. Uz to sam nekoliko puta lupio lisicama po vratima te me strpaju u podrum. Poslije je došao odvjetnik da bi samnom razgovarao, našto sam pristao. Sa sobom je doveo nekog sudskog tumača, starog Srbina. Počeo ovaj prevoditi odvjetniku, a kako ja prilično razumijem njemački, odmah sam ga uhvatio da ne prevodi sve. Pitao sam ga zašto to čini, a on mi reče da misli da to nije važno. Tada sam prekinuo svaki razgovor. Onda je poslije opet došao odvjetnik i zatražio da mu potpišem papir da će me on braniti bez mog prisustva.
Kod te pokvarene gospode moraš biti kriv, kriv što si živ. Ako šutiš i pristojan si, vidiš da je kriv, on se mnogo ne briga, (Slavko Logarić misli na svojeg odvjetnika, m.o.) njemu je svejedno. Ako reagiraš na tu prljavštinu, onda kažu, vidiš, samo pogledaj tog čovjeka kako se brani, kako je drzak zato što je kriv. Opet ti kažem, kod te gospode moraš biti j….. stranka. To ti dobro znaš, a kad imaš odvjetnika kojem bi trebala haljina a ne hlače, kuku tebi.
Stipe, kažu da za ovu moju bolest nema lijeka. Tražio sam doktora ove kaznione da mi da fotokopiju dijagnoze, da ti je pošaljem kako bi ti vani vidio sa svojim doktorima, ali mi je odbijaju dati. To je zapadnjačka vojna tajna.
Kao mjeru liječenja, već 4 mjeseca ne dobivam mlijeko koje sam dobivao primao cijelog toka moje robije. Čak dok sam bio u pritvoru dobivao sam mlijeko. Isto tako ima oko 4 mjeseca kako su mi zabranili kupovinu za takozvani dobiveni novac iz vana. Pored toga ne dobivam džeparac kojeg primaju svi ljudi koji rade, a što iznosi 23 DM mjesečno. Kažu: “Naređenje od ministra”. Bogami, lijepo! Lijep ministar kao cura. U pravnim stvarima pronalazi formulu (S+S jednako je: ne zna njemački, mora biti u zatvoru. U medicini se otišlo još dalje. Prof. dr. dr., najnovija formula za Logarića S+S jednako je: A.D. visok 175, težina 56 kg. + kičma. minus želudac, minus mlijeko jdnako je: Auschwitz + Dahau.) Znaš moj Stipe, što su oni krvoločniji, ja sam sve jači. Pored toga, ima još jedno sđenje, proces zvani marmalada. Očekuje tešku robiju, pa bi mogao počiniti bjegstvo.
Ja sam ovdje počeo raditi čim sam došao u kaznionu, pa sve do tri mjeseca prije izdržavanja dvije trećine kazne. Tada je nestalo materijala, pa mi je šef radione rekao da idem u ćeliju, pa kad dođe materijal, on će me pozvati.. Tako me nakon 38 dana pozvao, a ja sam tada imao još 53 dana do izlaska.
Ja sam mu na to rekao da više ne želim raditi, jer nemam volje za posao, a i ovih par dana se trebam odmoriti tako kad iziđem da budem sposobniji za posao. Još mu kažem da mi se i zdravlje pogoršava i on odgovori da je uredu. Što se dešava? 20.6. ne dolazi moje riješenje. Na to ja stupih na štrajk glađu, te me 24.6. izvedoše pred sud za pekmez. Pisao sam ti kako je to završilo. Židova oslobodili, a ja moram ponovno na suđenje s Njemcom koji je bio u bjegstvu. Dobijo sam odbijenicu.
Evo, prošlo je 66 dana kako sam bio na suđenju. Oni to odugovlače iako je Nijemac u kaznioni. Ovdje sam izgubio zdravlje, odbili su me pustiti na dvije trećine, odbili mi dopust, na otvoreni zatvor nemam pravo, na kupovinu nemam pravo, i to sve zato što sam Hrvat.
Od ovog pisma napravi fotokopiju i pošalji Zlatku M. (Zlatko Markus, mo.) u Švedsku. On brani sve robijaše. Vjerujem da će bolje napasti Švabe nego moji veliki ujaci. (Uvjeren sam da Slavko Logarić misli na svoje ujake koji su bili Ustašama. Mo. Otporaš.) Stipe, ovo pismo mi je jedan Nijemac prepisao na mašinu. Ja sam sve to udrobio, moja škola, moji živci i k tomu jedan Nijemac prepisivao., pa ni nije moglo biti bolje. Eto, toliko za ovaj puta. Meni je lakiše nositi vreće cimenta na treći kat, nego pisati pisma. Evo šaljem jednu sliku tebi, a jednu Zlatku, da vidite da me sve ruske i američke divizije nisu u stanju slomiti.
Eto toliko, sve najbolje tebi i svima tamo kod tebe.
BOG I HRVATI!
SLAVKO.
(A šta sve reći na ovo pismo!? Danas 18 listopada 2018. godine, dakle punih 38 godina od kada je Slavko Logarić pisao ovo pismo svojem prijatelju Stipi Bilandžić, mi, danas živi Hrvati, stari i mladi se samo možemo zamisliti kako je bilo tim Hrvatima koji su na jedan ili drugi način robovali po tamnicama stranih takozvanih slobodnih zemalja samo zato što su iz velike ljubavi za našu Hrvatsku nehajno i ne namjerno prekršili neki zakon dotične zemlje u kojima su živjeli.
Pregledati i prelistati novinu Hrvatski Tjednik iz Australije kojeg je uređivao Dinko Dedić, tu u toj novini se može pronaći mnogo pisama hrvatskih zatočenika koji su, svaki na svoj način opisivali svoje jade i zatvorske poteškoće. I ja sam za Hrvatsku bio u zatvoru i u Francuskoj i u Ameriki i poznate su mi zatvorske poteškoće i neugodnosti. A šta danas hrvatska mladost, kako u Hrvatskoj tako i u hrvatskoj Dijaspori najmanje zna jest to: PATNJE HRVATA U HRVATSKOJ KAO I U STRANIM ZEMLJAMA. Svi ti Hrvati su zaslužili da ih se nezaboravi i da ih se sjetimo.
Mile Boban, Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.