|
“ISPOVIJED” MAKSA LUBURIĆA – BUENOS AIRES – PUPAK – HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJA (Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na st. 150-157 kojeg je genera Drinjanin pisao nekim svojim suradnicima ; tu, baš u Buenos Aires, gdje je bila skoro sva hrvatska poslijeratna politička i intelektualna elita. Tu su se palanovi stvarali i krojili, bilo za dobro bilo za loše hrvatske političke emigracije. Stavio sam namjerno riječ “PUPAK” kao jednu vrst: središta, pažnje, centra, iz kojega su se širile spletke i intrige protiv nekih osoba, društava, organizacija, novina i časopisa. Ovo pismo spominje neke osobe, koje, rekao bih sada, ni jedna više nije živa, da bi se mogla provjeriri vjerodostojnost sadržaja ovog pisma. Ali, po opisima dosada iznešenih pisama, moglo se je primjetiti da je general često spominjao Buenos Aires kao jedno gnjeijezdo KRUŽOKA, VODSTVA i sl. Još je na životu ptofesor Kazimir Katalinić. Iako je u staračkim godinama, oni bi za sigurno mogao neke stvari iz ovog pisma pojasniti, jer je baš u ta vremena tu živio, u Buenos Airesu. Profesor Ivan Prcela, devedesetgodišnjak, je još živ, ali živi u Clevelandu, pa ne znam kolko bi nam on mogao pojasniti neka imena iz ovog pisma. S moje strane, iako nikada nisam živio u Argentini, nastojati ću pojasniti ono što iz iskustva znam. Dakle, sve ostaje povijesničarima da povijesno iztražuju. Mo. Otporaš.) genera DRINJANIN NEKOLICINI BRAĆE U ARGENTINI. Neki su mi od Vas pisali i pitali me, da li je istina ono što Pero (Pero Tutavac izdavač i urednik novine čisto na ikavici “NAPREDAK”, mo) piše u “Napredku”, jer kako nije donio istinu u pogledu Markovića, (Josip Marković je bio jedno vrijeme glavni urednik novine “HRVATSKA”, glavno glasilo HOP-a, mo) da mi nije za vjerovati. Drugi imaju pravo od mene tražiti, da im sam objašnjenje, jer smo suradnici, ili jer smo pokušali to biti, a nekima od Vas pišem radi poštovanja, koje osjećam za vas i jer vjerujem, da možete nešto učiniti za Hrvatsku. Toplo Vas molim, jednog po jednog, da me opravdate, ako možete, što ne pišem svakom za sebe. ja bih mogao svakom napisati par rieči, i jednome sve, ali svima sve, nije mi moguće. Osim moga zanimanja (šef sam dugo godina trgovačkog poduzeća) koje mi oduzimlje mnogo sati na dan, moram od sna krasti vrieme za odgoj moje djece /4/ i pomažem mladjima oko “Drine”. I onda, tek, moja korespodencija. I sastanci. I putovanja. I članci, itd. Samo zahvaljujući , da sam perfektnog zdravlja i stare izdržljivosti mogu i ovako izdržati. Time mislim, da sam oprošten od prigovora, da usput tako dragih i vriednih osoba pišem skupa, u okružnom pismu. Molim Vas, da shvatite, uza sve, i ovo pismo osobnim pismom. Jedino što želim svima isto reći. To je i poštenije, osim praktične strane, jer ovo pismo šaljem osobama najrazličitijih gledišta. Da, bilo bi i lakiše, ugodnije, pisati svakome za se i točno ono, što želi čuti, a ako već ne mogu napisati ono, što želi čuti, mogao bih sa malo dialektike reći ono, što ja želim, ali na način, da je lakiše probaviti svakom za se. Nu to bi bilo ponizujuće, i mnogi bi od Vas rekao: “Maksova posla” i optužio bi me, da sam, nakon svih mana, koje mi je Bog dao, još i neiskren.Nakon toga uvoda, da počnemo sa najinteresantnijim. Sa vijestima u “Napredku”. U prvom redu Pero je donio ono, što mu je poslala naša izvještajna služba, odnosno naša agencija, koja je u stvaranju. Prema tome je istinita. To ovo i ovim pute potvrdjujem.
I ne samo to, nego je Pero donio istinu i u pogledu Markovića, koji je i meni iste ideje napisao, sam, osobno i vlastoručno, i poslao sa svoje adrese na moju privatnu adresu. I voljan sam ustati u obranu Pere kao nekada u obranu Rovera. Dosta je toga, da se daju izjave, tiskaju letci, razašilju na adresare društava, prijatelja, a onda rekne: nije istina, pa da se vlasi ne dosjete, onda još mogu nadodati “tu osobu uopće ne poznam”. Ili: to je djelo neprijatelja, agenta, itd. itd. I da pošteno mislim, šaljem jednu kopiju ovog pisma i bratu Josi, (Josip Marković, mo.) a i Peri, ovlašćujući obojicu upotrebiti ovo pismo, koje podpisujem i potvrdjujem pečatom Odpora radi veće vjerodostojnosti. Moramo poći drugim putevima.Traži se od mene od strane 8 prijatelja da reknem, da li se radi o “mojim ljudima” savezno sa letkom, koji se širi po svietu sa podpisom “grupa časnika HOS-a”.
Tu moram reći tri kategoričke tvrdnje: 1. Nisu “moji” ljudi, odašiljače ne poznam, ne znam im adresu, i nitko od tih nije meni dao na znanje, da bi bio “moj”. 2. Nemam “svojih ljudi”. Oni koji mi prilaze s tim, da ili “moji ili ničiji” evo moje poruke: nisu mi potrebni. Ili je netko kao hrvatski vojnik voljan svrstati se dobrovoljno u borbenu liniju i dobrovoljno prihvatiti stegu i dati si zapovjedati i tada bezuvjetno služiti, ili taj nije Hrvatskoj od koristi. Nemam i ne trebam “mojih ljudi”. Tko veli da je “Maksovac” taj ili je već orunuo, pa nema hrabrosti tražiti novi PUT; KOJI JE DUG; TRNOVIT I TEŽAK, pun suza, krvi i znoja, kako je nekada rekao Curchill Englezima, – ili je takav vojnik ignorant, nedozreo ili zavaran. 3. Ja sam načelno protiv takve vrsti rada i varakanja, ko bojagi, grupe časnika, a onda se ne zna da li su od Udbe, da li su od ove ili one grupe ili osoba. Imam apsolutnih dokaza, da ima osoba, koje su tiskale letke i napadale same sebe, samo da si time daju publicitet. Imam i apsolutno sigurnih dokaza, da je bilo “službenih letaka”, koji su proglašeni “komunističkim”. I jamčim svojom čašću, da je bilo letaka koje su izdali komunisti, a poneki se smješkao i dao insinuirati, da je to “iz naše kuhinje” i ko bojagi, da se Vlasi ne dosjete…Rezultat takvog rada: općenito sumnjičenje, gdje brat na brata sumnja, nepovjerenje mase u svoje šefove, nepovjerenje šefova u svoje suradnike, nepovjerenje u zdrav razum, poštenje, i stvaralačku moć hrvatskog naroda. Gospodo: to su posljedice psihološkog rata koje su nas izvrgnuli agenti UDBE. Oko 20 milijuna dolara je potrošila UDBA ove godine na psihološki rat, koji paralizira naše stvaranje. To je polica (priznanica, mo.) za osiguranje Titova režima. Zato mi nismo nikada tiskali nikakva letka, koji nebi došao sa podpisom odgovornog zapovjednika, sa našom adresom, i uvjek na 2.000 adresa, na koje šaljemo ono što mi zovemo “masovna promidžba”. Ja sam zato, da svatko piše letke, tiska listove, okružnice, pa makar i najavljivao “totalni rat” svom susjedu, kao Joso, ali uvjek sa podpisom, adresom i odgovornošću.Dakle: “Napredak” je donio vijest i autoriziran je donieti neke moje rieči. Letci: nisu “moji” i ljudi nisu “moji”.
S druge strane Pero Tutavac je urednik jednog nezavisnog lista, i slobodan je uredjivati ga, kao i ostali. Vrlo vjerojatno da će biti istina i mnogo toga što će donieti ovih dana i u budućnosti. Nema razloga za vjerovati protivno i bit će pošten, državotvoran i povjerljiv, dok mu se ne dokaže protivno. Za dokazati protivno nije dosta reći, da je baba Jela rekla bivšoj šogorici kume Mande, da je netko u Domu (Misli se na Dom Hrvatskom Domobrana, ili glavno sjedište istog, gdje se Hrvati često okupljaju u Buenos Aires-u…mo.) nekome rekao, da se Pero treba čuvati. Ha! I Pero! Tko bi to rekao! A dok je bio na položaju…. (točkice, možda, kažem “možda”, te točkice žele reći da je Pero Tutavac bio jedno vrijeme glavni i odgovorni urednik novine “HRVATSKA”, glasilo HOP-a, poslije Poglavnikove smrti, nastale su velike čistke unutar organizacije HOP-a., mo.) itd. itd. itd. To nije naš stil, pa tako predujmujemo povjerenje Tutavcu. Kada imadnemo razloga reći protivno, onda ćemo to reći. A ako bude naš suradnik, tada ga nećemo isto izključiti iz “rvackog naroda”, nego ćemo odreći suradnju. Ako bude, pak, protivna mišljenja, ima pravo da ga iznosi. Ako bude agent UDBE, on ili tko drugi, isto ga nećemo “izključiti” i proglasiti agentom, nego ćemo učiniti ono što Ustav diktira. pa da se Vlasi dosjete. Sve sam ovo rekao jer će Pero u naredna vremena donieti mnogo toga. I tako to ja moram pisati. A neću niti “Drinu” upotrebiti, jer je njoj izključivi cilj odgoj i formacija. Sve u svemu čitajte Napredak.Time sam ujedno odgovorio na pitanje je li istina? Jest! To i mnogo toga još, što Pero ne zna, i neće znati, ako to nije potrebno.
Inače novina “DRINA” ima 300 stranica i posvećena je kralju Huseinu, kralju od Jordana. Ona donosi mnogo prigodnog štiva na arapskom, itd. itd. te će biti poslata u domovinu sigurnim kanalima u 3.000 primjeraka, 500 komada biti razdjeljeni medju sve delegate Sveislamskog Kongresa, a 1000 komada u sve biblioteke, sveučilišta, kulturne krugove, ambasade, itd. gdje ima muslimana i čvorišta borbene organizacije “Braće Muslimana” sa kojima imamo ne samo Konkordat načelne prirode, nego i borbeni savez i mnogo toga, što ne mogu zasada nikome od vas reći. Ostaje Vam vjerovati ili ne, što neće promjeniti na situaciji. naravno ukoliko koji od Vas pristupi radu i bude potrebno, naravno, ću reći. “DRINA” će dakle stvar rasvjetliti, reći šta su i tko su “Braća”, donieti dekrete, itd. itd. Peri ću poslati zrakoplovnom poštom, pa meni je pravo, ako on glavno prenese, jer ja nemogu “DRINU” masovno slati avionom, niti Vi možete platiti ono, što košta poštarina. Svakako poslati ću redovnom poštom, volovskom, (što u ovom slučaju znači, parobrodom, mo) pa kada stigne. kada bih ja slao avionom “Drinu” na sve ugledne i druge prijatelje, ne bih mogao tiskati sliedeći broj. Kako smo rekli. sliedeći broj, isto reprezentativni bit će posvećen fra. Dominiku Mandiću, koji je sa svojim svezcima povijesti BOSNE i H., našu tezu obranio ne samo srdce, nego i dokumentima, koji će mnogo reći mnogo toga. Nu vama želim reći nešto više: Odpor će se organizirati na vojničko-revolucionarnoj bazi sa zapovjednicima na čelu. Ići će se i korak dalje, a to ovisi o Vama svima. Ja se neću baviti obnovom USTAŠKOG POKRETA, a niti kome niekati da to čini. Postat ću mu član, ako imadnem garancije, da će taj pokret biti ustaški, a ne zbrka pojava u kojoj ne samo da se ne mogu dosjetiti Vlasi, nego ni mi Ustaše. (Iako Maks kaže da se neće “baviti obnovom Ustaškog Pokreta”, ipak ne isključuje da nije Ustaša, kada kaže: “nego ni mi Ustaše” ušto i sebe ubraja. Mo. Otporaš.) Ja sam bio POVJERENIK GLAVNOG USTAŠKOG STANA, pa i SABORNIK. (Koliko mi je poznato, a nisam sto posto siguran, da je svaki član Glavnog Ustaškog Stana, GUS automatski bio i član Hrvatskog Državnog Sabora, što svakako general Drinjanin na to misli kada kaže “…pa i SABORNIK”.Mo.) Prema tome mogu se smatrati i članom utemeljiteljem, nu niti ću to dokazivati, niti gubiti vrieme s onima, koji mi to budu niekali, jer da je netko nešta u ime Poglavnika rekao, pa to Šćepa (Stjepan Barbarić, jedan u “kružoku” vodstva u Buenos Airesu, mo.) ponavlja “DA SE NE ZABORAVI”.
Čudno je svakako da su baš ljudi iz “NEBORAČKE ČETE” oni, koji se najviše kostruše: poznam psihologiju neboraca i deformiranih tipova. To je kompleks. Pa ipak me čudi, da su se neki razgoropadili kao šareni grah, a da su u prošlosti imali prilike “okrvariti gaće” i nisu htjeli, ili smjeli. Ministru Iliću je nadporučnik Šego Stipe, stari obranaški časnik, u Chicagu, u Domobranu, (Na sjednici ogranka Domobrana u Chicagu, koji je bio sastavni dio ogranaka HOP-a, mo.) rekao pred Heferom i svima: Vi se gospodine ministre (dr. Andrija Ilić, mo. Otporaš.) razbacujete riečima o “krvavim gaćama”, a za vrijeme rata ste bili dezerter svoje vojske.To stoji jer kada je 1941. trebalo biti Trolistaš, proglasio si se TALIJANSKIM DRŽAVLJANINOM, otišao u Beč i študirao mrtve jezike. Kad su god. 1944. bili mobilizirani SVI OD GODIŠTA I SVI STUDENTI, odbio je povratiti se i bio po Minorsu proglašen VOJNIM BJEGUNCEM I DEZERTEROM. I dosta mu je pogledati tjelesnu manu, koju mu je Bog dao od rodjena, (imao je vrlo upadan mladež na jednoj strani lica. Nisam više siguran na kojoj, lijevoj ili desnoj. Osobno sam ga poznavao, mo.) kao i nama druge mane, da čovjek dodje do uvjerenja, da kod svih, koji najviše “ćeraju iz rvackog naroda” imaju patološke komplekse i ovi padaju agentima Udbe na lijepak. Ja samo žalim braću Barbariće : debeloga Stipu, šepavog Jaku (Jakova, mo.) i učenog Miljenka, da su pali na te grane, mjesto da kao i svi emigranti nakon 17 godina zarade koru kruha na drugi način i puste “fondove za oslobodjenje Hrvatske” oliti “državne poslove” drugima, koji rade 8 sati i zarade kruh.Treba zato početi na drugim bazama: ako smo vojnici onda tu treba početi vojnički. Ako smo ustaše, prema ustaškim načelima i na novim temeljima, a ako smo demokrati, onda tu nema “Poglavnikova Ureda” ni volje ni Poglavnika, ni fra. Branka, (Fra. Branko Marić, mo.) ni doglavnikovih pomoćnika opunomoćnog, nasljednikova zamjenika ni niša slično. Ne, nisam mislio na “rehabilitaciju”. Kuda bih ja stiga kao general, kada bih me trebao rehabilitirati šepavi Jakov, pisar moga opskrbnog ureda i ndporučnik administrativne struke. Ni Hefre koji nije član pokreta. Ni gdjica Višnja, ni itko drugi. Značilo bi sudjelovati u cirkusu. Nisam mislio ni na traženje krivaca, jer smo svi krivi. Svi smo nesretni i mnogo puta su nesretniji oni, koji su nas “izključili”. Dakle naka ne gube vremena oni prijatelji, koji bi mi htjeli isposlovati “rehabilitaciju”. Gledajući sudbinu urednika “Hrvatske” našao sam dobru komparaciju (usporedbu, mo.) sa šefovima ruske policije: sve je stigla ista sudbina. Pa neka svatko od vas, tko je još u HOP-u misli na svoju rehabilitaciju, kada ga najure, jer će na kraju ostati : bogodani vodje i vragodani agenti Udbe, koji ipak znaju šta rade. Svi smo mi “sudili” i svi ćemo biti “sudjeni” kao (jehovini svjedoci”. Na konkretno pitanje jednog prijatelja da konkretno odgovorim na pitanje : kakvi komentar imam na ovaj dio govora Oršanićeva, gdje se od nas ogradjuje odgovaram konkretno : On se ogradio i time nas zašparao svaki komentar. Ne, nisam htio reći, da nam je time zašparao posao, da se mi od njega ogradimo. Mi to nećemo nikada učiniti. Na sastanku u New Yorku (Stvaranje prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV 1962., mo.) poznati, javni i tajni suradnici ODPORA IMALI SU 60% svih punomoći, zato ih je pola zatajeno. Nama je data ČASTNA RIEČ BEGA DŽINIĆA DA JE PRVI SASTANAK NOVOG VIJEĆA PRIZNAO ODPOR KAO OKOSNICU VOJSKE I DA ĆE ERIĆ TO DOBITI POSMENO. Na Begu je da odkupu svoju častnu rieč. Na Oršaniću je da se ogradi, da nas i opet napadne jer da suradjujemo sa Krnjevićem i pukovnikom Babićem. Na “Danici” je da piše što hoće. Mi smo dokazali u New Yorku i vjerujem da će to potvrditi nazočni, da smo stegovni, da smo vanstranači, da smo tolerirali i da smo potvrdili svoju vojničku rieč. Ne, nitko neće uspjeti, da nas zavadi. imamo komentare dra. Jelića, dra. Oršanića i drugih “antimilitarista” i slažemo ih u fascikle po rednom broju. Dr. Jelić i Dr. Oršanoć su dali rieč u New Yorku da ih prvi put vodi u Madrid. Ni u Madridu, ni u Munchenu nisu konsultirali pet pukovnika, nego jednog zastavnika. Njega su posjetili. Da nije bilo viteza Pjanića i tajnih naših suradnika u HOP-u, bilo bi i batina i Dr. Oršanić nebi se ogradjivao, nego bi bio u bolnici. Najmili su jednog razbijača, a nisu posjetili ni generala, ni pet pukovnika u Munchenu. Da nisu mislili na slogu dokaz: prije polaska u Munchen Jelić nas je napao kao UBOJICE, a Oršanić radi Babića. Peremo Vokića i Lorkovića, čeprkamo po prošlosti da rehabilitiramo svakoga, tko je imao dobre volje, pa i uz cijenu napada na nas, ali niečemo pukovniku Babiću koji je trpio, jer je Englezima uskratio da ide u kairo ili šumu Titu. Kako se može govoriti o ministru promidžbe hrvatske sloge ako je išao sa idejom protiv Krnjevića, koji svugdje brani Hrvatsku Državu!Druga je stvar ozbiljnost: mi suradjujemo sa istarskim i dalmatinskim partizanima, tražimo sindikaliste, pa bi i sadjalisavcima (surađivali, mo) i nacionalistima Srbima, a naš ministar promidžbe hrvatske sloge napada radi Krnjevića? Tko može vjerovati onda, da se je ičlo za slogom. Mi ju ipak želimo. To smo dokazali u Nwe Yorku, pa i poslije toga. I dokaz ćemo i u buduće. Mi želimo suradnju sa HSS, HOP-om, sa Vijećem, i sa onima izvan Vijeća. To je hrvatski put.
Jedino je i sigurno: nećemo čekati milost Boga kao stratežki činbenik. Ni zapad. Ni čekati Vijeće, koje mora imati u obziru AMERIČKU KONSTITUCIJU. Ne, nego jednostavno nastojimo naći nove. Tim sam putem išao i ako budete imali strpljenja, tada ćete se uvjeriti, da sam u borbenoj organizaciji BRAĆA MUSLIMANI našao polaznu točku. To znači: diplomatsku akciju, baze, sredstva, koordinaciju. “Drinu” : tiskaru, dom i arhivu sam predao mlađima. (Kada smo ovdje kod “ARHIVE”, za sigurno se radi o svoj ARHIVI koju je posjedovao general Drinjanin. Osoba mojeg punog povjerenja mi je pričala preko telefona prije godinu i pol dana, a i preko dopisivanja mi je to potvrdila, da je ta osoba od povjerenja bila u Španjolskoj u studenom 2010 godine, skupa sa prof. Ivanom Prcelom iz Clevelanda, te da su imali priliku, njih dvojica, upoznati jednog Španjolca koji ima nekih četrdesetak (40) kutija ARHIVE generala Drinjanina. Oni su to pregledali, kako su mi rekli, na brzinu, i došli do zaključka da tu nema mnogo zanimljivosti, osobito zato što je taj Španjolac tražio astronomsku svotu novca, iako je rekao da ne govori hrvatski niti zna šta sve važnoga tu ima. Sve što je rekao je to da zna da je sve to pripadalo jednom vrlo važnom Hrvatu. Moje je mišljenje to: da bi se netko trebao potruditi, pronaću toga Španjolca, pogoditi se sa njim, uzeti tu ARHIVU, jer je ona naša, hrvatska ARHIVA, u kojoj i kroz koju bi se mnogo šta moglo pronaći za našu hrvatsku povijest. Mo. Otporaš.) Imaju udoban dom, tiskaru, legaliziranu i skorom sasma plaćenu. Glavni joj urednik ima 23 godine, zove se Željko Bebek. Administrativni šef je Živko Vasilj 26 godina, metalurgijski radnik. (Nedavno sam imao priliku razgovarati sa Živkom Vasiljem. On živi u Njemačkoj. Naš razgovor se je vodio isključivo o njegovu boravku kod generala Drinjanina od 1961/63. i o njegovu radu. Mnoge mi je stvari ispričao za koje prije nisam znao. Rekao mi je da mu se slobodno uvijek obratim za bilo kakovu stvar glede generala Drinjanina. Često puta mi je u razgovoru rekao da general skoro nikada spavao nije. To govorim zato jer smo obadvojica spavali u istoj sobi, kaže Živko Vasilj. Meni je smetalo zato što nisam mogao dovoljno spavati. Uvijek je pisao, bilješke pravio, prevodio itd., mo.) Jedini im je defekt da su Hercegovci i pripadnici ilegalnog Odpora u domovini. Prvome su ubili oca, (odnosi se na njega, Maksa Luburića, mo.) a drugi je iz roda fra. Vendelina, (general misli na Živka Vasilja, mo.) koji je bio uz drugih 200 Vasilja član Obrane. Inače su dobri, poslušni, i pod vodstvom bojnika Tugomira, šefa Odgojnog odjela vode tu stvar. Time je moja uloga u “DRINI” završena.S druge strane osiguran “kontinuitet” /que palabrita…!/. Dakle kada Vam netko rekne: “izio Maks tiskaru” itd. recite mu, da ste već informirani. (Ovdje, povijesti radi, moram reći ono što mi je Živko Vasilj nedavno rekao preko telefona; jer sam ga pitao: Šta on zna o organizaciji “Braća Muslimani”. Rekao je da su on i general o tome mnogo pričali, jer navodno da neke arapske zemlje žele priznati Hrvatsku Državu više kao muslimansku državu nego kao Hrvatsku Državu. Za tu uslugu su tražili od generala da on pošalje hrvatske vojnike na raspolaganje organizaciji “Braća Muslimani” koji su se borili protiv Nasera i još nekih arapskih šeika, isl. Da je i general htio ići ali da mu je on, Živko Vasilj, rekao da on može ići samo preko moga mrtva tijela. Tada se je general na Živka naljutio i u prepirku ga poslao u materinu. Ovo su riječi Živka Vasilja. Kada sam Živku rekao da ću ovo u prikladno vrijeme i prikladno mjesto staviti, Živko je potvrdno odgovorio: Svakako. I stavi i to: da sam mu ja zabranio ići se tući u arapske pustare za arapske račune. I sada, kada general govori u ovom pismu od 8 studenoga 1962. “Time je moja uloga u “DRINI” završena”., onda se to poklapa sa onim što mi je preko telefona nedavno rekao Živko Vasilj. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Sliedim red misli u pismima, koja sam dobio od tamo. Oprostite na načinu pisanja. Osobna moja pitanja: Vama svima pišem kao starim ustašama i zato, jer ste neki od Vas u više navrata i javno ustali u moju obranu. To su moji prijatelji i registrirali. I jednom ćete se smijati kada Vam to pokažem sve skupa. Jedan španjolski “refran” ili izreka veli: ni son los que esten, ni esten los que son…odnoseći se na lude. To svi znate. Primjenite to na Saltu i Dom. (Salta je ime ulice gdje se nalazi Hrvatski Dom u Buenos Aires-u i gdje se Hrvati sakupljaju, mo.) htio sam reći, da znam, šta se govori, piše i radi. Kada bih ja htio iznieti na sunce istinu onda bi se dogodilo dvoje: stavio u zatvor neke brbljavce, ali bi mladima dao loš primjer, jer bi rekli, da im je svjedno što o meni misli moja punica ili šogorica, jer da su dosta čuli o meni od Titovih agenata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Kada bih ja imao novaca, a trebalo bih mi promidžbe, onda bih da psihološki džumbus bude kompletan, plaćao kao što neki rade promidžbu protiv sebe. Pa ipak reći ću Vam: ja sam vodio i vodim jednu trgovačku kuću. Osim toga vodio sam stanovite poslove moje obitelji, moje žene, koja je jedna čestita žena i nije u ludsnici. Ali su htjeli (obiteljsk trust) da se odreknem Hrvatske, sasma, 100%, te da ovdje, i u drugim zemljama branim interese Trusta. (Trust je jedna vrsta ili jedan oblik monopola u poduzeću i sl., mo.) Oni su milioneri, bogati, trgovci, industrialci. ja sam to odbio. Na to je došla u pomoć “šogorica” i HOPovi stratezi i tako je jedna čestita čestita gospodja pošla putem advokata, rastave, itd. itd. (Potražite pismo kojeg je general pisao prof. Mirku Meheš 8.2.1965., kojeg sam stavio ovdje na 16 lipnja ov.g. https://otporas.com/jedno-pismo-maksa-luburica-za-sve-nas/ Tu ćete u tom pismu naći jednu vrst ispovijedi general Drinjanina te usporedite sa ovim pismom koje je pisano skoro tri godine ranije. Mo.) Tome je dvije godine. (Dakle, general od te 1960.godine ne živi više sa suprugom Isabelom, mo.) Rezultat je sliedeći: Živim u mjestu Carcagenet, preko puta fratarskog samostana i pokraj žandarske kasarne. Blizu valencije. Padre Oltra je starješina i zna sve. Adresa mu je : padre Migjel Oltra, ofm. custos de la provinciana franciscana y superior del Colegio san Antonio, CARCAGENTE, prov. Valencia, Espana. On je bio onaj koji je doveo Poglavnika u Španjoldku, bez “spašavanja”, i on mu je dao zadnju pomast. (Fra. Branko Marić je tvrdio da je on bio taj koji je Poglavniku dao zadnju prićest, ili pomast. Mo.) (Pročitajte priloženi link: https://otporas.com/privilegij-velikih-ljudih-pise-veliki-prijatelj-hrvata-spanjolac-fray-miguel-oltra-hernandez-1911-1982/ On je izposlovao i mnogo toga Poglavniku i ostalim Hrvatima. To je onaj što piše u “DRINI” i o kome će se još mnogo čuti. On je onaj, koji Vam može posvjedočiti, da sam ja nudio sredstva, iz mog džepa, savezno sa našim jednim Poglavnikom, i uz cijenu, da se nezna, da sam ja. Ja sam ga prvi molio. To je mnogo toga on zna, kao i ja, kao i drugi ljudi. Tko mi ne vjeruje, a sumnja u moju ljudsku integralnost, neka pita.. Tko sumnja, i ne pita, ima pravo. Tko ne pita, a govri, taj je magarac. (Eto, dragi moji Hrvati i svi oni koji ovo pročitaju, iskreno Vam govorim da za ovo nisam znao, iako sam bio u Odporu i Otporu preko pola stoljeća. Kako sam rekao u početku iznošenja ovih pisama, da će se kroz njih mnoge nama Hrvatima nepoznate pojedinosti otkriti. Sve što Vam mogu reći, večeras, na Badnju večer, ili Badnjak 24 prosinca 2012 godinu u 9:55 minuta po teksaškom vremenu, kada sam ovo prepisivao, pratite i čitajte ova Maksova pisma. Ni jednu desetninu do sada nisam iznio koliko ih još imade. Svima želim sretan Božić, vesele božićne blagdane, Sretnu i Blagoslovljenu Novu 2013. Godinu! U Madridu živi uzorni hrvatski svećenik vlč. Eugen Beluhan, direktor vatikanske misije za Španjolsku, odnosno za Hrvate ovdje. On je upoznat sa svim stvarima i bio je isto “u misiji mira”. Njegova adresa: Rev. Eugenio Beluhan, c/Sofia Magdalena No 2. Madrid, Espana. Oba spomenuta su upoznati, (misli se na Padre Oltra, mo.) i bili “andjeli mira”. Oba su mi dali privolu, da mogu se na njih pozvati. Istina je ova: niti sam rastavljen, niti sam izbačen iz kuće, niti išta. Uz mene su moja djeca : Domagoj, (r.1954. mo.) Drina, (r.1956. mo.) Vjeko, (r. 1957. mo.) i Miroslava, (r.1958.) mo.) (Ovo je mjerodavno, jer je osobno general napisao imena svoje djece, i o problemu svojeg braka, tko je više a tko manje kriv za tu obiteljsku tragediju, mo. Otporaš.) Sud je meni potvrdio pravo pa mi dao i curicu od 4 godine, dok žena ima pravo od vremena do vremena viditi djecu i to sam joj pravo dao. Idu u najbolje kolegije i pater Oltra ima sinove u svom kalegiju. Rastaviti se ovdje nemože, niti ja to hoću. Ali ne živimo skupa. (Dakle, i ovo je jedna novost za koju nismo znali. Ra stavljeni su i ne žive skupa, ali nisu crkveno razvinčani, mo.) Ja sa mojom djecom i sa mojim zanimanjem, a žena sa advokatima i stratezima HOP-a, i sa imanjem, koje sam prepustio. Prema zakonima ove zemlje moje je pola, i ona nemože ništa, nu ja sam kavalirski prepustio ženi i Trustu, i podpisao odobrenje, da mogu voditi (oni, sa generalove žene strane, mo.) kako hoće poslove. Ja zaradjujem dostatno da mogu živiti, školati djecu i pomoći Hrvatsku. Bio sam direktorom velikog poduzeća u madjarskoj nakon Marselja, (Marseille, mo.) i izdržavao 15 obitelji Hrvata, mojih Jankopustaša. Poslie Bleiburga sam postao tehničar i stručnjak za kemičke proizvode i sada sam “jefe tecnico” y “jefe de ventas”. (Što bi vjerojatno moglo značiti: tehnički šef i šef prodaje, mo.) Dakle niti sam od koga šta tražio, niti trebam, a jesam dao i mislim dati. Jedno je sigurno: ni prabranko, (Misli se na fra. Branka Marića, koji je vjenčao generala 19 studenoga 1953., mo.) ni itko, neće voditi Odpor, kao HOP, niti biti provodadžija (posrednik, mo.) u mojoj kući, a tko ga treba kao takva naj im bu i praf im budi…(Ovdje general emitira Dra. Vladka Mačeka, s kojim je general u svojoj kuću u Zagrebu, u Dulićevoj ulici br. 6, živio neko vrijeme, mo.) Moja žena sa svojim Trustom, advokatima, savjetnicima i imanjem. Izgubila je parnice, ali ne muža. Kada se odluči zauzeti mjesto, koje joj prema našim kršćanskim zapovjedima pripada, netreba drugo, nego doći i u kuhinju, spavaću sobu i “comedor”. (Riječ “comedor” u ovom smislu bi mogla značiti: Blagavaonica, mo.) A u Odporu ja. Jučer je bila viditi djecu, bila dva sata u kući i može se povratiti kada hoće. Ostala je gospodja, a u pitanju ostaloga je moja stvar. Dužan sam bio dati to objašnjenje prema Vama, koji ste znali ustati u moju obranu. Nisam dakle počinio niti jednog djela, niti jednog jedinog, koji bi me diskreditirao prema obitelji, djeci, crkvi, vlastima, i prijateljima. Moja supruga je Baska. A ovi su veliki intereščije, trgovci, itd. i imaju malo smisla za Hrvatsku! Nu ja ga imam. I kada sam se ženio, ja sam sam mojoj suprugi rekao sve, i prema svim zakonima njoj je mjesto uz muža. Neće!? To je njezina stvar. Živim izvan imetka, i o svojoj zaradi, uživam sva prava povlašćenog gosta u ovoj zemlji! Tragedija je da obiteljski Trust nema malo smisla za Hrvatsku, ni za povijest, ni za metafiziku. Tu je dekadancija zapada i bogataša. Nu ja imam smisla za moju dušu, ime, odgovornost i moji će to španjolski prijatelji potvrditi, kao i vlč. Belehan, i ostali Hrvati, sa kojima sam stalno u vezi i posjetama kao Tijan, Dragičević, itd. Pita me jedan od Vas, dali stoji, da je ovdje prof. Murgić, Nije, ali će vrlo vjerojatno biti, jer ga trebam. On je dao pristanak i vjerujem, da će za najkraće vrijeme biti ovdje za organizaciju novinske službe. Ne radi se o “Drini” nego o bolestnima i radu u Hrvatskom Uredu i našim diplomatskim predstavništima, koja ćemo skoro pokrenuti u Španjolskoj. Konzulat će u skoro vrijeme proraditi opet, i o tome više u “DRINI”. G. Dragičević je dao dokaza da je u službi Hrvatske i vjerujem da će se pokrenuti Poslanstvo. Skoro idem u Madrid po tom poslu. Ista je stvar sa pukovnikom Matom Frkovićem. On je voljan isto i vrlo je vjerojatno, da će doći k meni u Španjolsku. mene ne smeta da li je bilo ili jest sa Jelićem, ili se zavadio. K meni, ako dodje, doći će kao pukovnik. On je stari i poznati borac, i on se je izjavio načelno voljnim suradjivati. Ovih dana se to riješava u Munchenu, gdje zasjeda Stožer “E” /Evropa/. Nemam ništa sa sporom Jelića i Izvršnog mu Vijeća, koje ga je desautoriziralo da ide u New York i sada se Jelić dao postaviti KOMESAROM HNO-u! (Ovi inicijali “HNO” su za “Hrvatski Narodni Odbor”, organizacija koju je pedestih godina prošlog stoljeća osnovao Dr. Branko Jelić, koje je on doživotnim predsjednikom bio. Mo.) Pomoću njemačkog suda i advokata! Nema sumnje da su stare forme zatajile, jer su djelo starih ljudi i starog mentaliteta. Dakle: ako pukovnik Frković bude htio slušati svog bivšeg podčinjenog kao generala, Maks će znati u starom Buzdovanu gledati oca. Ako stari gospon Dr. Murgić prihvati ponudu, ja ću ga odmah, dovesti ovamo. Imao sam dosta mana ali sam znao cijeniti ljude kriterija i savjetnike. Uz mnogo mana to mi je bila odlika. Ja želim stvoriti GLAVNI STAN, te ga predati u ruke za to odabranima. Kao što sam učinio sa “Drinom”. Ja ću se onda baciti na “operativni odjel” i stvarati baze, škole, odgajati ljude i komplicirati život i sebi i drugima.. Čim za postrojenu stvar imadnem čovjeka, zovem ga. Ako hoće, dobro. Ako ne, tražim drugoga ili ću ga stvoriti iz mladih, koji se nude za sve u masama. Postupit ću savjestno. I sada ambicije. “Dokle stižu Tvoje ambicije Maksu”? Pita me jedan od Vas? Reći ću: do kraja! Ići ću do kraja! Do slobode ili smrti! Sve drugo ovisi o nama samima i od sto drugih dogadjaja: mislim stvarati ZAPOVJEDNI SKUP. To bi bilo vijeće revolucionarne vojske, kako bi na vrijeme stvorio kosturnicu (u ovom slučaju riječ “konsturnica” bi mogla značiti, između ostalog, kao “stvoriti lanac”…, mo.) od starih i poznati “preživjeli” da nas dinamični i mladi nestrpljivi i neispitani ne preplave u danom času i ne skrenu revoluciju u frakaso, ćorsokak, ili ideološke komplikacije. (Pa nekako se je to desilo i u Domovinskom ratu, u kojem su sva odgovorna mjesta zauzeli “stari i bivši, sa znanjem i iskustvom stare – da ne kažem udbaške – garniture, mo.) Nedam da izkrvarimo. Vodit ću ekonomiju krvi. Cijenit ću živote, jer nas je malo, a ne iz sentimentalnih razloga. Ovi ne mogu regulirati revoluciju. Više smo ljudi izgubili u rudnicima amerike nego na Bleiburgu. Mladost ne plače nad palima. Mogli smo i bolje pasti.. Nu zar ne vele, da vojnik treba slušati! Mi smo slušali 1918., i 1945. Treći put neće nas nitko mimo Sabora i ZAPOVJEDNOG SKUPA sikterizirati. Stojim na demokratskim, zapadnim, istočnim, kakvim god hoćete principima, ako se radi o Hrvatskoj. Ali nećemo čekati dok progovori savjest zapada, ni dok nas bude dosta, koji ćemo odkriti da se možemo boriti za našu slobodu i onda, ako to nije pravo Americi. Nas veže HRVATSKA KONSTITUCIJA, a ne Američka. Ima naroda koji su dobili slobodu i bez Amerike, a ima ih, koji su je izgubili radi Amerike. Živila Amerika, ali živila još više Hrvatska!!!”U čemu ti mogu pomoći Makso”? Pitaju petorica! Velim ja: tko je mlad, neoženjen, jak, sposoban biti će pozvat. Tko ima ime, čin, prestiž, te fleksibilnost i živce za novu borbu, neka ponudi svoju suradnju. Pa i da mene izmjeni ako hoće. Tko ima novca, neka ih dade. Tko ima ideja, neka ih dade. Mi smo, članovi ZAPOVJEDNOG SKUPA, dali sve od sebe. Dajte i Vi što možete.
Zapovjednik Područja “SUD” je bojnik Stjepan Fištrović. /Tugomir/ (konačno sada znamo tko je i ovaj “Tugomir”, mo) Adresa mu je: S. Fištrović, apartado de correo 3637. LIMA, PERU To ne znači, da ćemo generale podrediti bojnicima. On je zapovjednik “Područja”. Nije bezuvjetno potrebno da to bude, a pitajte njega i on će rastumačiti, koliko se trudimo, da pokrenemo duhove i ljude, jer treba stvoriti kostur. Ne znači da je potrebno ići preko njega. Svi imate moju adresu. Nu jedno je sigurno: imam u njega bezuvjetno povjerenje, jer ga je zaslužio. Nikada nećemo ići putem kojim se dosada išlo. Neće biti intriga. Nećemo napustiti drugove ni pod koju cijenu. Ni dozvoliti intriga. Pa tko misli da može nešto doprinieti dogovoreno sa Tugomirom, bujrum. (Turska riječ, znači: Na zapovjed, izvolite, u tom smislu, mo.) Tko misli da može samo izravno samnom, neka mi piše. Tko hoće pomoći novcem, može dati Tugomiru, može meni izravno. Evo Vam svima mjoe osobne adrese, koju Vam dajem pod uvjetom, da istu ne smijete bez moje dozvole nikome dati: Drina, apartado 32. CARCAGENTE, valencia, Espana. Za sve ostalo ostaje adresa madridska Svakome od Vas jamčimo diskreciju i u pogledu suradnje, imena, kao i pomoći. Nikada ne objavljujemo imena “dobrotvora”, ali imamo zlatnu knjigu i na absolutno sigurnom mjestu. (Možda je to “absolutno mjesto” gdje se one kutije ARHIVA generala Drinjanina nalaze kod jednog Španjolca. Tko je pratio ova pisma, mogao je uočiti iz pisanja Stjepana, Štefa, Crničkog, koji je s puta tu došao u četvrtak 24 travnja 1969., dakle četiri dana poslije ubojstva generala, i koji opisuje da je španjolska policija, ili vlast, sve zaplijenila, UOPĆE SVE, dakle, i ARHIVU, bez obzira gdje je ona bila pohranjena. Mo.) Administrator Vam može dati uvida (To je Živko Vasilj, mo.) kada htjednete i mognete. Suradnja: stvorite “krugove prijatelja “DRINE”, ZAPOVJEDNI SKUP za Argentinu, stvorite ogranke Odpora, radne krugove. Pišite, radite da se održe sve organizacije, jer svaka na nekom mjestu može izvršiti poslanje. Ali ne svaka na svakom mjestu. Za ući u Odpor nije potrebno razbijati ono što ima, nego u smislu letka “SLUGE DOMOVINE” stvarati unutra duh sloge i jedinstvo u misli, jer se mora misliti na jedinstvo u akciji. neće biti heverovskih, obranaških, jelićevskih ni seljačkih satnija. Ni ćelija za akciju, ni gverilskih grupa. Bit ćemo jedno ili ništa! Nismo sveci, nećemo stvarati mira sviju, svakoga, svugdje. To je nerealno. Ali možemo svi: kao generali, kao trgovci, kao književnici, kao savjetnici, svaki na svome mjestu pomoći. Kada sam stvarao “DRINU” i tiskaru, rekao sam, da je to početak. Ušli smo u “Prvi korak”. Skoro idemo u “Drugi”. O Vama svima ovisi kada ćemo ući u “Treći”. Ja idem napried i organiziram stvari. Ja sam dakle organizatorski zapovjednik. Sva su mjesta prazna, pa i moje. Nu valja popuniti onoga “koji nemože” jer je ubijao! Kako mislimo do slobode bez novih ubijanja? Eto, ja sam Vam pisao iskreno. Nadam se, da nitko od Vas neće zloupotrebiti moje redke, jer je to privatno pismo. Nije potrebno da svi jednako mislimo, ali jest da pošteno mislimo. Ako je mojih 32 godine neka garancija, da nisam “izdajnik” pomozite me. Ako možete zauzeti moje mjesto, brzo ćemo se nagoditi, jer ima drugih mjesta za zauzeti. Ja sam voljan ići do kraja, apsolutno do kraja. Inače sam dobra zdravlja, boljeg nego 1941. i 1945. Želim i Vama svima isto. Nedajte da Vam “Jadran” (ime jednog hrvatskog kluba u Buenos Airesu, mo.) odkopava Dženazu (grob, turska riječ, mo.) Umrijeti nije težko, ako se ima smisla za povijest i vječnost. A mi smo to dokazali i u mladosti i u muževnom dobu treba još jednom pasti. Pisao sam negdje da sve Vas želim zadržati u mojoj mašti onakvim, kakvi ste bili, kada smo se najviše volili. Svima drugima, i sve, ja od srdca opraštam, i molim, da se i meni oprosti ono sporedno. Ta svi mi imamo ludo ustaško srce i ono bije za Hrvatsku. Samo različiti smo mi i prilike, koje su nas suprostavile mnogo puta a da nismo ni znali. Grli Vas sve odani Vam Maks. Potvrđeno velikim Grbom Hrvatskog Narodnog Odpora s potpisom Maks. (Nazovimo ovo pismo kao “ISPOVIJED” Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina, ako ga se ovako može nazvati. Ovo pismo bi uistinu trebalo analizirati sa svih uglova, Ostavimo to povijesničarima. Sve što ja, Mile Boban, koji posjedujem na stotine generalovih pisama, želim samo jedno, a to je, da ova pisma iznesem na svijetlo dana, svim Hrvatima, prijateljima i neprijateljima Maksove i naše HRVATSKE! Prepisao Mile Boban, Otporaš.) |
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.