IN MEMORIJAM POGLAVNIKU DR. ANTI PAVELIĆU (14.7. 1889-28.12.1959) PRIGODOM 59 GODIŠNJICE SMRTI – PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDIH

Sutra 28 prosinca je blagdan sv. Mladenaca kao i 59 godišnjica smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića. Molim sve Hrvatice i Hrvate da se poslije 839 godina sijete prvog hrvatskog državnika i Poglavara Poglavnika dra. Ante Pavelića, i za pokoj njegove plemenite duše izmole Oče Naš…

Slava Poglavniku dru. Anti Paveliću!

Počivao u Miru Božijem! Tvoj veliki obožavatelj Mile Boban, Otporaš.

 

IZ OTPORAŠEVE TORBE

PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI – (Povodom 56-te godišnjice smrti dr.Ante Pavelića), piše veliki prijatelj Hrvata Španjolac Fray Miguel Oltra Hernandez (1911-1982)

  

Objavio

 

Slika: General Vitez Rafajel Boba i Poglavnik u bolinici u posjeti ranjenog vojnika.

Mi, naše pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku Državu. Poglavnik Dr. Ante Pavelić.

Ukazala se potreba da ovo stavim na stranice portala kamenjar.com kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine.

(Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što nisam znao a što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je dr. Ante Pavelić bio Poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića, ništa nećemo pronaći pozitivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim – s jedne strane – da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu kamenjar.com i osporas.co za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., (1911-1982) koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i – s druge strane – zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se približuje, koncem ovog mjeseca, pedeset i četvrta (54) obljetnica njegove smrti. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku. Ali znam i siguran sam da će se čitatelji portala kamenjar.com i portala otporas.com zadovoljiti i s ovim prijevodom. Otporaš.)

PRIVILEGIJ  VELIKIH  LJUDI

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao “svojim konzulom” i prema obišaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica…Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo “drugu domovinu”. Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo “drugu domovinu”, nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, našli su slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

Vršio sam dužnost “konzula” najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti “izgubljenih parnica” susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: Sarajevski Nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski, moja opaska, Otporaš.) i Poglavnik.

Nadbiskup Sarajeva i mučenički Kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Šarić, moja opaska. otporaš.) drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska, Otporaš.) dostojno su predstavljali mučeničku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini, moja opaska, Otporaš.) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, – i prijatelje!

Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list “ADELANTADOS DE SANTIAGO” (Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rado bila (po svoj prilici “htijela”, moja opaska, Otporaš.) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako…

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u “apostolsko konzulstvo”, jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

I ako je bio u životu gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države, (Zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni narod, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Poglavnika dra. Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska, Otporaš.) sef jedne organizacije, – i umro je kršćanski! Umro je čestito!

Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje Velikom Čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao što i dolikuje zaista velikmi i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (Po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega, moja opaska, Otporaš.) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

Ali Poglavnik je oprastao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelja. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je Privilegij Velikih LJudi!

Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska, Otporaš.) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju oprastati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista Velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

Poglavnik (je) opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš “Konzul” biti će sretan kad se približe časovi ospobodjenja Vaše Domovine,

Slava Poglavniku!

Živila Hrvatska!

(Prepisao Mile Boban, Otporaš iz DRINE br. 2-3 1962. godine.)