IN MEMORIJAM GENERALU LUBURIĆ, piše Srećko Rover

I N   M E M O R I J A M   G E N E R A L U   L U B U R I Ć U

                                   Piše Srećko Rover

                        HRVATSKI TJEDNIK 10 travnja 1979.    

Malo objašnjenje povodom ovog opisa. U jednoj od mojih kutija pohranjenih pisama, jutros, petak dan sv. Mihovila 29 rujna 2023. nađoh ovo pismo kojeg mi je iz Australije poslao Srećko Rover ovakvo kako izgleda izlijepljeno i prilijepljeno jedno uz drugo. On je tada bio Pročelnik HNO za Oceaniju a ja sam bio Pročelnik HNO za Sjevernu Ameriku. Kako je ovo naša zajednička a mnogima i nepoznata hrvatska povijest o onim osobama koje se nalaze u ovom opisu a više nisu među živima, a svi su se na svoj način i u dozvoljenim prilikama borili za Hrvatsku Dražavu, te kao borcima trebamo ih se sjćati i odati im dužno poštovanje. Ispod ove slike u cijelosti sve prepisujem.

Počivali u Miru Božjem!

Mile Boban, Otporaš.

PRIGODOM DESETOGODIŠNJE TRAGIČNE SMRTI GENERALA LUBURIĆA

           I N   M E M O R I J A M   G E N E R A L U   L U B U R I Ć U

     U nedjelju, 20 travnja 1969. godine umoren je u Španjolskoj hrvatski general i političar Vjekoslav Maks Luburić. Umoren je po jugoslavenskim agentima a po nalogu jugoslavenske vlade. UDB-a je izvršila ovo umorstvo, kada je rad Hrvatskog Narodnog Otpora poprimao međunarodno značenje pozivom snagama Varšavskog Pakta na invaziju protiv Jugoslavije.

     Od ustaškog regruta sa Janka Puste (slika kako je Maks Luburić izgledao na Janka Pusti, mo. Otporaš.) 

                       
do hrvatskog generala koji je zapovijedao cijelim južnim područjem u obrani NDH, te dalje do generala Hrvatskih Oružanih Snaga i kasnije do modernog političara najnovije povijesti hrvatske emigracije – Maks Luburić postao je hrvatski politički fenomen. Kada je umoren bio je u 57-oj godini života. Trideset devet godina pokojni Luburić bio je revolucionarno-vojnički i politički hrvatski aktivista. Da je danas živ ovih dana bi navršio PEDESET-GODIŠNJICU svog hrvatskog političkog zaređenja.

     Život ovog čovjeka izvanredne energije i partikularnog hrvatskog značenja prekinut je dotične nedjelje 1969. godine u španjolskom gradiću Carcagente, nedaleko Valencije.

     Tog dana ostao je u kući sam u ulici Santa Ana 33, gdje se je nalazila naša tiskara. U dotičnoj kući pokojni Luburić provodio je mnoge dane u radu i širenju koncepta hrvatske oslobodilačje borbe. Pisao je neumorno, skupljao podatke, odgovarao na razna pisma i u uskom dvorištu i malom podrumu počeo je prvi tiskati drinu, na šapirografu, a noda proglase, letke, knjižice, knjige i glasilo “OBRANA”.   (Prilažem skicu ubojstva Maksa Luburića. Na lijevo kuhinja gdje je Ilija Stanić ubio generala. Slijedite strijelicu koja vodi do spavaće sobe gdje je Ilija Stanić sakrio mrtvo Luburićevo tijelo. Mo. Mile.) 

     Prva “DRINA” izišla je na dvije stranice šapirografiranan u mjesecu travnju 1951. načelna parola je bila: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM – A ZOVEMO SE DRINA”

    Nama u Australiji javio se je pokojni Luburić odmah početkom 1951.godine, pod pseudonimo “general Drinjanin”. Među njegovim prvim suradnicima u Španjolskoj bio0 je oružnički pukovnik marijan Pušić, a u Argentini pukovnik Ivan štijer. U osamnaest godina od 1951, pa do svoje smrti 1969. godine pokojni Luburić, bio je motor, akcija i politička evolucija posebnog razvitka od ustaškog (domobranskog, jer u Ustaškoj Vojnici nije bilo većeg čina od pukovnika, ali je zato bilo: Vitez i Krilnik, mo.) generala do modernog hrvatskog političara.

    Trebale su izvanredne energije, posebna nadarenost, fantastična ljubav, prirodni dar, genijalna evolucija, da iz raznih oblika najprimitivnijeg rodolju8bnog djelovanja nakon rata razvije se sa imenom MAKSA LUBURIĆA u političkog čovjeka vidovitosti i moderne hrvatske stvarnosti u odnosu na emigraciju i domovinu.

               RAZLAZ S DR. PAVELIĆEM

     Svi smo mi trebali shvatiti i u Domovini i u Emigraciji, da je s Bleiburgom i fatalnim gubitkom NDH u hrvatskoj političkom životu završio politički rad i dr. Ante Pavelića.

     Mi smo bili neka vrst sanjara dosljedna i vjerna Poglavniku, onom Poglavniku, koji se je diskvalificirao kapitulacijom Države Hrvatske bez službene predaje i prave kapitulacije. Bili smo, ukratko rečeno, dovedeni na Dravu, bez ikakvog ozbiljnog plana, prepušteni bez veza, ostavljeni sami sebi na milost Engleza i Saveznika, gdje su naše jedinice predale oruđje, vjerujući u neke duhove za Zapadu koji će uskrsnuti razoružanu Hrvatsku.

     Pokojni Luburić tražio je DUH BAŠTINE HRVATSKE DRŽAVE I HRVATSKE BORBE. Tražio je DUH, koji je zaista živio, ali “duhovni vođa” dr. Pavelić bio je krivi dušobrižnik. Pokojni Luburić u njemu je i nakon Bleiburga jedno vrijeme kao i mnogi drugi gledali da će nas ON povesti opet u borbu i pobijediti.

     Dr. Ante Pavelić drugačije je ispočetka rezonirao. Ostao je, hvala Bogu, živ, povukao se je nakon što je je postavio HRVATSKO DRŽAVNO VODSTVO sa pokojnim dr. Sušićem na čelu i otišao je krišom bez šapta u Argentinu. Pokojni Kavran je tek mnogo kasnije saznao, da je Poglavniko ostavio Europu. S ušić također, frković mislim isto tako, a Luburić JOŠ KASNIJE. Pokojni Vendelin Vasilj, bio je prvi koji je saznao, da je Luburić živ i preko njega stupio je u vezu s dr. Pavelićem. (Mislim da je zet Maksa Luburića Dinko Šakić posao na jedno portalu, mislim portal ustaša, nisam siguran, da je Maks Luburić dok je bio u Francuskoj i radio u nekom rudniku 1948. saznao preko fra. Berte Dragičevića da je fra. Branko Marić u Madridu, te da je Maks preko Pirineja prešao francusku/španjolsku granicu 18 listopada 1948. Nadati se je da će naši hrvatski povjesničari i to točno saznati, mo. Mile Boban.)

     Emigracija je ponovno podigla autoritet pokojng Poglavnika na novi level posebnog autoriteta. Da ovaj autoritet mistično ojača i poluči, poglavnik je postavio Hrv. Državnu Vladu u emigraciji te je proglasio ministrom vojske mrtvog Rafu Bobana, pokopanog negdje u hrvatskim šumama. Mistifikacija je otpočela, s vjerom, da je neshvatljivo, da bi veliki politički čovjek imenovao nekog koji je mrtav, a ne živ – MINISTROM VOJSKE U PRVOJ SVOJOJ VLADI U EMIGRACIJI. Iza dr. Pavelića bilo je revolucionarno i državničko iskustvo i nitko nije mogao vjerovati, da bi on nakon svih tragedija i nakon iskustva s HRV. DRŽAVNIM VODSTVOM i operacijom odlaska u domovinu pok. Kavrana i drugova, mogao otići tako daleko,  DA BI MRTVOG BOBANA imenovao MINISTROM VOJSKE – a da to VELIKI DRŽAVNIK NE BI ZNAO…Tako smo vjerovali i tako nas je zbunio pok. dr. Ante Pavelić, jer nije bilo shvatljivo da bi on “mogao lagati”.

     Međuti, dr. Pavelić nakon što je bio rehabilitiran bar polovično u emigraciji, odlučio je riješiti se “zločestog dečka Vjekoslava Luburića”. Mislio je da će se tako riješiti svih tako zvanih hipoteka iz NDH, a Bleiburg će narod s vremenom pripasti samo Englezima. (Rascjep između Poglavnika i Luburića je počeo 1954. godine sastankom Poglavnika dr. Ante Pavelića i dr. Milan Stojadinovića u Buenos Airesu 1954. Prilažem poveznice kojih sadržaj će mnogo više objasniti. Mo. Mile Boban.)

                      https://otporas.com/sporazum-pavelic-stojadinovica/

     Od ovog razlaza s pokojnim dr. Pavelićem rad Vjekoslava Luburića evolira se u moderne koncepcije političkog realizma u emigraciji, a posebno u Domovini. U Vjekoslavu Luburiću buktio je žar fanatizam i zato je postao USTAŠA, i malo je falilo, da nije postao komunistom, nu kako je Kom. Partija bila jugoslavenska, a ne hrvatska, to je pokojni Maks našao svoj revolucionarni put normalno kroz hrvatsko rodoljublje, radi kojeg je na kraju platio i svojim životom.

                     VJEKOSLAV LUBURIĆ NAKON 1956.

          Zadnja Stranica DRINE  gdje se očito vidi napisano velikim slovima:

                O V A   J E   D R I N A   P O S V E Ć E N A   U S T A Š K O J  P R A V D I

     Pokojni Luburić bio je ambiciozan čovjek, a to nije grijeh. Znao je upotrijebiti i po koji manevar uobičajan u političkim poslovima. Zanašao se je duhom HRVATSKE VOJSKE. Želio je podići duh borbenosti kroz kontinuirani smisao hrvatskog vojnika. Govorio je o “oružanim snagama” – pisao itd. Vjerovao je u autoritete discipline. Nije možda vidio odmah, da su u Bleiburgu porušeni veliki autoriteti i da poslije oni koji su trebali biti primjerom, rušili su i ostatke ostataka svih autoriteta svojim političkim mistificiranjem. Toliko je pokojni Maks vjerovao, da je mislio da će i mrtve autoritete oživjeti.

     Govorili smo o tome nakon svega i gledali smo otvorenim očima, da je potrebno oživiti POĆI HRVATSKI NARODNI OTPOR. Duh hrvatske oporbe i narodnog otpora i borbe u emigraciji i u domovini. Pokojni Luburić kao zapovjednik na Ivan Planini bio je formalno postavio sve organizacione strukture Hrvatskog Narodnog Otpora; mislio je kao i drugi u tim danima o općem otporu.

     Poslije u operaciji hrvatskog Državnog Vodstva POJAM HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je organizantorno i praktično upotrebljavan i definiran i obrađen. Tako je pokojni Luburić počeo govoriti o OTPORU, kao nastavku borbe u načelnom smislu s organizatornim konbinacijama. Veliki su to zamasi iz kojih se je kasnije kristalizirala akcija u raznolikim oblicima. Drugi koji su imali autoritete i snage mistike nestali su, ili iz razbora, ili iz skromnosti, ili iz slabosti.

     Takove zanesenjake tražio je pokojni Luburić okupljajući ih na ideji pobune protiv Jugoslavije i borbe za Obnovu Države Hrvatske. Pokojni Luburić nije znao “finoće” uglađenih ljudi, koji su se tresli iz jedne konstelacije u drugu. NIJE ZNAO, nu kasnije je naučio mnogo toga, kao što oni koji dolaze TREBAJU ČUITI I NAUČITI.

     Od 1951. pa do smrti pokojnog Luburića 1969. mi smo izmjenili silan broj pisama. Kadkada imali smo različite poglede u nekim predmetima taktike u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji. Nu, nas to nije ništa smetalo, dapače – to je bilo stimulirajuće kadkada u našim pismima. On je pisao na vrlo orginalan način. Imao je svoj stil – svoj način izražavanja. Bio je korektan. Poštivao sam ga kao starijeg i kao zapovjednika Hrvatskog Narodnog Otpora. Ja sam godinama bio Glavni povjerenik H.N.O. u Australiji, a danas sam pročelnik Australskog Narodnog Otpora.

     Prostor je ograničen za opširne eseje. Mile Boban i drugi spremaju posebni knjigu iz rada i djelovanja pokojnog generala Luburića. (Potrebno je danas, nedjelja 1 listopada 2023., poslije 44 godine reći riječ/dvije o toj knjigi. Ja sam pripremao materijal za tu desetu Obletnicu smrti generala Maksa Luburić. Uslijed hapšenja Hrvata članova HNO 25 lipnja 1981., došlo je do vremenskog zastoja. Ipak ta knjiga je izašla u Zagrebu 2014 s naslovom: “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952-1969”. Mo. Mile.) Eto – sada prigodom desete obljetnice njegove mučeničke smrti donijeti ću nekoliko kratkih izvadaka iz nekih spisa pokojnog Vjekoslava Luburića.

     Između ostalog vrlo je zanimljiv razgovor između “NOVE HRVATSKE” iz Londona i pokojnog generala Luburića neposredno nakon smrti dr. Ante Pavelića. Ovaj interview objavljen je u “NOVOJ HRVATSKOJ” BR. 3-4 ST. 9 1960. god. Evo nekoliko izvadaka: (Da ne prepisujem sve, prilažem link potpunog i cijelog intervjua, i to je kraj strane 6. Sada počima prijepis strane 7.,  mo. Mile.) https://otporas.com/intervju-vjekoslava-maksa-luburica-nova-hrvatska-br-3-4-1960/

     Ovaj intervju u NOVOJ HRVATSKOJ 1960. ne treba komentara. Pokojni Luburić gleda na neke događaje vizionarski, jednako to gleda u Domovini i emigraciji. Sastanak hrvata u Sydney-u u Railway Institute u studenom 1961. godine pokojni Luburić promatra na način ga ni mi koji smo prisustvovali, nismo onda mogli ocijeniti pod naslovom OD RAKOVICE DO SYDNEY-a pokojni Luburić donosi ovaj komentar uz sliku: OD RAKOVICE DO SYDNEY-a (Za bolje povijesni pregled prilažem sliku o kojoj Srećko Rover govori. On stoji pred skupom i drži govor. Na osnovu tog skupa general Luburić je napisao tu okružnocu HNO s gore navedenim naslovom. Da ne prepisivam sve prilažem link sadržaja tog opisa gore spomenutog naslova. Mo. Mile Boban, Otporaš.)    https://otporas.com/od-rakovice-do-sydney-a/

     Zaista je taj sastanak Hrvata u Railway Institute u Sydney-u bio od važnosti i krupnih razmjera. u Našim govorima na tom sastanku planula je nova ideja, nova zamisao, nove borbe, novih struktura. Pokojni Luburić je to vizionski vidio, čitajući rekorde  sa ovog sastanka. Nakon ovog sastanka rodilo se je i oblikovalo poslije po Gezi Pastiju i prijateljima – nova organizacija: HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO.

     Godine su prošle, a danas 1979. u jednoj STUDIJI LONDONSKOG INSTITUTA ZA PROUČAVANJE KONFLIKTA Stephan Clissold bavi se aktivnošću hrvatske emigracije. U svom studiju Clissold osobitu pažnju posvećuje “Hrvatskom Revolucionarnom Bratstvu” – govoreći o ovoj organizaciji kao jednoj od najvažnijih organizacija hrvatske emigracije na Zapadu…

     Pokojni gaza Pesti je danas mrtav, umoren po UDB-i. Vjekoslav Maks Luburić je umoren po UDB-i, Bruno BUŠIĆ je nedavno ubijen u Parizu, ali duh pobune ne zaustavlja se i ide dalje. Maks Luburić osjećao je duh mladih i znao je s njima govoriti.

                                   LUBURIĆ – PASTI

     Evo izvadka iz jednog pisma kojeg je pisao pokojni Vjekoslav Luburić – Gazi Pesty-u, tadašnjem zapovjedniku Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva:

 https://otporas.com/pismo-osnivacu-hrvatskog-revolucionarnog-bratstva-gezi-pasti-pise-general-drinjanin-2-travnja-1963/

     Eto tako je pisao pokojni Luburić mladom Gezi Pastiu, te je svojom marljivošću pokojni Luburić pridonio i jačanju duha hrvatskih buntovnika.

                                    Z A K L J U Č A K

     Kako sam već prije kazao, ovo je prekratak prostor, da bi se o pokojnom generalu Luburiću moglo opširno pisati. Ovo je nekoliko pisama i nekoliko riječi, koje daju još više svjetla, na život i rad pokojnog Vjekoslava Luburića kao prilog i uspomena na Njega prigodom desetogodišnjice njegove mučeničke smrti.

     Rad pokojnog Luburić izražen je posebice kroz njegova djela, kroz njegovu djelatnost u Hrvatskom Narodnom Otporu, kojem je on bio glavnim zapovjednikom.

     Zato kada govorimo o Maksu, naravno da govorimo o Hrvatskom Narodnom Otporu, čiji je On bio neodvojivi dio.

     Neka je slava generalu vjekoslavu Luburiću a mu živi Hrvati naučimo o ljubavi i radu za hrvatsku, čitajući njegove knjige, pisma i povijest, koja je bila tako burna jer je bio zaljubljen u hrvatsku u najtežim danima naše povijesti.

Prepisao Mile Boban,

Austin, Texas,

dne 1 listopada 2023.