Ideja “HRVATSKO ZAJEDNIŠTVO I POMIRENJE” je nikla u GLAVI VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Koliko god je to čudno da mnoga hrvatska pera i pisci izbjegavaju navesti originalni izvor PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, još je više čudnije da ta ista pera i pisci ne izbjegavaju KITITI imena drugih Hrvata da je to njihova ideja “HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA I POMIRENJA”. Namjerno ovog puta neću spomenuti imena tih Hrvata, nema ih mnogo, samo dvojica, a ako me netko potegne za jezik, rado ću njihova imana navesti. Ova PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA je tiskana u ISTARSKOJ DRINI br. 3-4 1964., st.18-19. Bolje bi bilo reći da je ova cijela ISTARSKA DRINA posvećena toj “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”.
Dr. Miljenko Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu u istom poduzeću LA LIBRAIRIE HACHETTE. Ja sam često pokazivao časopise DRINA gosp. Peraniću. On je uistinu zavolio čitati ideje Maksa Luburića izražene u njegovim pisanjima. Preko mene gosp. Peranić je uspostavio vezu dopisivanja sa Maksom Luburićem. U lipnju 1963. godine Miljenko Dabo Peranić sa suprugom i malom kćerkom Anitom odlazi u Španjolsku posjeti Maksa Luburića. Tako je počela njihova suradnja koja je došla do te mjere da su zajedno, jedan uz drugog napisali ovu gore spomenutu PORUKU IZMIRENJA…..Prilažem prvu sliku obitelji Maksa Luburića i obitelji Dabe Peranića. Prva slika Maksa Luburića i dr. Miljenka Dabe Peranić, lipanj 1963.
Slika Poruka Izmirenja Ustaša i Partizana., sr. 18-19
- »Bog! Svi moji vrlo dragi i poštovani hrvatski prijatelji. Molim Vas, poslušajte me iskreno a razumite me onoliko koliko vam Vaši današnji hrvatski osjećaji to dopuštaju i dozvoljavaju. Mnogi vi znate da sam ja napustio našu, a ne samo moju HRVATSKU, kada sam bio mladić od 18 godina, a morao sam ju napustiti zbog pritiska jugoslavenskog režima na mene protiv kojeg sam se borio. To govorim zato jer mi neki, da ne kažem mnogi, zamjeraju da mnogo pišem o prošlosti koja mnoge danas ne zanima. To može biti tako za one koji tako misle kao što i ja mislim da ja od njih nisam uopće ništa pročitao ni saznao, jer oni ništa ne pišu o našoj hrvatskoj prošlosti. Došao sam u emigraciju u kojoj sam razvio moje hrvatske državotvorne osjećaje. Pred Hrvatskom crkvom u Parizu kupovao sam sve što sam god mogao kupiti od hrvatskih novina, brošura, časopisa itd. I tako, sve malo pomalo, sazrijevao sam do spoznaje da je nama Hrvatima potrebno ZAJEDNIŠTVO. Do tog našeg hrvatskog zajedništva se nije moglo doći a ni do našeg hrvatskog IZMIRENJA I POMIRBE. Do tog izmirenja – skoro – nije se moglo doći jer je HSS sebe smatrao legitimnim nasljednikom Hrvatske a isto tako i Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), koji je sebe smatrao nasljednikom Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Tu su se koplja lomila, tako da sam ja napisao Vjekoslavu Maksu Luburiću jedno pismo vrlo žučljive naravi od 53 pitanja. Šteta da u ta vremena nisam preko indiga sebi kopiju napravio i sačuvao za pokriće vjerodostojnog pisma. Prilažem sliku kopije tog pisma kojeg je meni Maks Luburić napisao 3. ožujka 1962. Kako je pismo čitljivo, nije ga potrebno prepisivati. Pismo se nalazi u knjizi “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.”, stranica 125.
Pismo Maksa Luburića Mili Boban 13 ožujak 1962.
- Ja sam mislio da će se Maks po meni raspištoljiti – kako ga naš hrvatski neprijatelj opisuje – a on meni odgovara očinski, hrvatski, prijateljski, državnički, pomirbeno, snošljivo: “A kad ti srce rekne da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi”. Vjerovali ili ne to je mene uvjerilo u hrvatsko ZAJEDNIŠTVO, a to je moje čvrsto uvjerenje da je na osnovi tog mojeg žučljivog pisma Maks puno toga koristio u svojim porukama IZMIRENJA (POMIRBE) USTAŠA i HRVATSKIH PARTIZANA, u napisu koji je tiskan u “ISTARSKOJ DRINI”, br. 3.-4., 1964., str. 18.-21. Prilažem ovdje poveznicu sadržaja ZAŠTO SAM JA POSTAO ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (HNO) (https://otporas.com/svi-mi-imamo-svoje-zasto-i-svoje-zato-zasto-sam-ja-postao-clan-hrvatskog-narodnog-otpora/). Stoga molim čitatelje da pročitaju sadržaj i mnogo toga će im biti jasnije. Možda bi se iz svega moglo zaključiti da je moj životni put moje političke i nacionalne emigracije bio vojničkog karaktera. Eto dragi moji kroz našu trinaeststoipolstoljetnu povijest Hrvati su uvijek imali neku vrstu znaka za svoju osobnu i državnu obranu kojeg su zvali ŠTIT. Ja sam u mojim naporima i radnjama za hrvatsku stvar nadodao na tu riječ ŠTITONOŠA. Eto, sada znate što prije niste znali. Srdačan pozdrav svima! Bog! Mile Boban”.
- Također prilažem sliku od 10 Fascikle pisama Maksa Luburića. Tu su ponajviše originalna pisma a ima ih koji su kopije ili čak kopije kopija, ali su pisma mnogo čitljivija nego iz knjige, jer knjiga ima 1200 stranica pa su zato slova čudo manja. Iz tih 10 Fascikle Maksovih pisama tiskana je knjiga u Zagrebu 2014. Ako netko želi kupiti ovi 10 fascikle Pisama Maksa Luburića, spreman sam se za obostranu povoljnu cijeno pogoditi, s tim da zainteresirani poštarinu plati. Slika gore priloženog pisma Maksa Luburića je iz knjige br. 2. Ako se dobro zagledate u sliku, skoro sva pisma tako izgledaju, osim onih pisam koji su pisani olovkom ili penkalom.
- Pozdrav svima. Mile Boban.
-
