HRVATSKI FOKUS: Ucjenjivačko pismo koje je poslano iz Njemačke Hrvatima na području Amerike

—

od

Otporaš
u

 

Povijest

Ucjenjivačko pismo koje je poslano iz Njemačke Hrvatima na području Amerike

by hrvatski-fokus
Image default

Kopija Ucjenjivačkog Pisma kojeg je iz Njemačke poslala nekim Hrvatima neka “Hrvatska Izvještajna Služba” (HIS) kojeg je potpisao neki “Zapovjednik Operativnog Odjela” Trpimir Budrović.

Ta Ucjenjivačka Pisma su zavitlali toliku veliku prašinu među Hrvatima u hrvatskom političkom emigrantskom životu do tolike mjere da se je optužilo organizaciju Hrvatski Narodni Otpor, HNO kao pošaljitelj tih ucjenjivačkih pisama. To je bio jedan od glavnih razloga da je FBI počela hapsiti članove HNO. Prva skupina Ivana Čale je uhapšena 12 prosinca 1980., a druga Ante Ljubasa i drugih 25 lipnja 1981.
Pošto se očito vidi pročitati, mišljenja sam da ovu kopiju nike potrebno prepisati. Prilažem kopiju ucjenjivačkog pisma na engleskom jeziku, koja je ispod ove slike.
image.png
Vidi se:
EXHIBIT – U . S. DIST. COURT je SLUŽBENI SUDSKI DOKAZ br. 1.

image.png

Na sudu u New Yorku Miri Barešiću i Ivanu Vujičeviću javni tužitelj je bio Stuart Baskin

Prepisujem iz Nedjeljne Dalmacije, 16. prosinca 1992. godine, str. 30. kopiju ucjenjivačkog pisma s naslovom OBAVIJEST. Zahvaljujući novinaru Nedjeljne Dalmacije Josipu Jović koji je posjetio hrvatske političke zatvorenike u Americi: Zvonka Bušić, Milana Bagarić, Franju Ivić, Ivana Čale, Ranka Primorac, Vinka Logarušić i s njima imao intervju ili, bolje rečeno, sada imamo to što imamo. Svaki od njih su dali svoje mišljenje zašto su i zbog čega dospjeli u zatvor. Sadržaje tih “Ugodnih Razgovora” hrvatskih političkih zatvorenika novinar Josip Jović je u nastavcima to iznosio i tako upoznao hrvatsko općinstvo, kako u Hrvatskoj tako isto i izvan Hrvatske. Poslije tih nastavaka nisu izostala ni oni suprotnog mišljenja, poimence Marije Lević-Koranić, Josip Vrbić, fra. Častimir Majić, Ante Ćaran. Kako nas Biblija uči da voda može sve prljavštine oprati osim grijeha, tako ja sada ovdje govorim da svaka naša hrvatska istina može oprati sve naše hrvatske neugodnosti iz prošlosti SAMO NE MOŽE LAŽI OPRATI.  Slika ormara u kojem su pohranjeni mnogi dokumenti sa suda Hrvatima, članovima organizacije Hrvatski Narodni Otpora, HNO.

O B A V I J E S T! 

Obavještavamo Vas, da su prema podatcima Hrvatske izvještajne službe HIS Vaši doprinosi Hrvatskoj osloboditeljskoj borbi u potpunom neskladu s Vašim materijalnim  i drugim mogućnostima. Stoga Vam naredjujemo da u roku 45 dana pošaljete svotu od 5 pet tisuća dolara na slijedeću adresu:

“Senor

JUAN MENDENSON

CASILLA DE CORREO  1511

“CORREO CENTRAL”

ASUNCION

PARAGUAY – S. AMERICA

Ova adresa izabrana je bez suglasnosti njezina nositelja. On će naknadno dobiti uputu kome će i na koji način dostaviti ovaj Vaš materijalni doprinos hrvatskoj osloboditeljskoj borbi, odnosno hrvatskim borcima u domovini.

Dok stotina hrvatskih boraca čami po jugoslavenskim i drugim tudjinskim tamnicima, dok su mnogi svakodnevno izloženi potpunoj neizvjesnosti, ne samo za vlastitu slobodu, nego i za vlastiti život, Vi ste skoro potpuno zanemarili svoje hrvatske rodoljubne obveze i posvetili ste se stjecanju materijalnih dobara od kojih naša porobljena domovina Hrvatska nema nikakve koristi. Na ove naše diskretne, prijateljske i nenametljive pozive i poticaje da potpomognete hrvatsku osloboditeljsku borbu, Vi ste se potpuno oglušili. Zato ne zaboravite, da ovo nije samo poziv i uputa, ovo je naredba kojoj ste se dužni odazvati. U protivnom slučaju nad Vama će bez ikakve naknadne obavijesti biti primijenjene stegovne odredbe HOS-a. Nadamo se da ste u potpunosti svjesni teškog položaja naše domovine Hrvatske i naše odlučnosti  da bez obzira na bilo kakve žrtve ustrajemo u njezinoj obrani i u borbi za njezinu potpunu slobodu. Imajući sve to na umu uvjereni smo da ćete se spremno i bez ikakva prigovora odazvati ovom pozivu i ovoj naredbi i da nas neće prisiljavati, da radi stravičnog primjera, na Vama prvom izvršimo stegovne odredbe.

Potvrdu o Vašem doprinosu hrvatskoj osloboditeljskoj borbi možete poslati na “Hrvatski Glas” u Winnipegu ili na “Nova Hrvatska” u London.

BORBOM DO SLOBODE

Zapovjednik Operativnog odjela Trpimir Budrović.”

Tko pomno pročita ovo ucjenjivačko pismo uočit će da je pisac 4 puta koristio riječ “osloboditeljski”, “osloboditeljska” umjesto do tada vrlo često korištene poznate riječi u hrvatskoj političkoj emigraciji “oslobodilački”, “oslobodilačka”. Novi ljudi, novi rječnik, nova pravila itd. što svakako treba ispitati od kada se je riječ “osloboditeljski” i slično počela u hrvatskoj političkoj emigraciji koristiti i tko ju je izmislio i prvi započeo. Da bih potkrijepio vjerodostojnost početka te riječi, prilažem ovdje izvadak iz knjige Bože Vukušića “LIKVIDACIJA BRUNE BUŠIĆA”, Zagreb, listopad 2012., strana 27. i sliku kopije tog letka “POZIV NA DOSTOJANSTVO I SLOBODU” kojeg je časopis OTPOR br. 1. studeni 1976. tiskao i posvetio Zvonki Bušić i njegovo akciji 10  rujna mjeseca 1976. U taj prvi broj časopisa OTPOR je stavljen ovaj letak kao povijesna uspomena na Zvonka Bušića koje je početkom sedamdesetih godine prošlog stolje bio PROČELNIK HRVATSKOG NARODNOG OTPORA za Sjevernu Ameriku. Sve ovo iznosim kao vrlo povijesni dio uloge hrvatske političke emigracije u borbi za Ponovnu Obnovu Hrvatske Države što se je, Fala Dragom Bogu i Hrvatskom Narodu ostvarilo 1991. godine.

“…Poziv na dostojanstvo i slobodu Uvečer 10. rujna 1976. Američke televizijske i radijske postaje prekinule su redoviti program kako bi objavile vijest o otmici Boeinga 727 na letu 355 od New Yorka prema Chicagu. Ubrzo se saznalo da je zrakoplov američke kompanije TWA zaposjelo petero Hrvata predvođenih Zvonkom Bušićem, daljnjim Bruninim rođakom. U akciji je sudjelovala i njegova supruga Julienne, kao i trojica mlađih emigranata iz SAD-a – Slobodan Vlašić, Petar Matanić i Franjo Pešut. Otmičari su zahtijevali da avion nadleti New York, Chicago, Montreal, London i Pariz kako bi nad tim gradovima izbacili letke s Deklaracijom Glavnog sjedišta Hrvatskih osloboditeljskih snaga. Zahtjev je ispunjen. Zrakoplov je 12. rujna, s istim ciljem, još trebao nadletjeti i Zagreb i Solin. U gradu na Jadru, naime, tog se nadnevka održavala – u nazočnosti više od sto tisuća vjernika – završna svečanost Hrvatske marijanske godine, proglašene u povodu trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Američke su vlasti prihvatile i taj zahtjev, ali je Beograd zaprijetio: srušit ćemo zrakoplov čim uđe u jugoslavenski zračni prostor! Stoga se avion spustio na pariški Orly, gdje je Zvonko Bušić postavio novi uvjet – da vodeće američke novine na naslovnicama objave Deklaraciju. Nakon što je to učinjeno, otmičari su se mirno predali francuskim vlastima.I ne samo to.

Ovo ucjenjivačko pismo je poslano iz Njemačke Hrvatima na području Amerike ni godinu dana poslije snimanja filma: HRVATSKI TERORISTI ILI BORCI ZA SLOBODU. Za podsjetiti je da u to vrijeme kada je ovo ucjenjivačko pismo pisano 1978. godine, u američkim zatvorima je bila skupina Zvonka Bišić i skupina Marijana Buconjić. https://otporas.com/tko-su-bili-ti-hrvatsi-kojima-se-je-sudilo-u-njujorku/

Kako sam bio jedan od desetorice Hrvata na sudu u Njujorku 1982. godine i kako sam bio očevidac iz prve ruke kako je javni tužitelj Stuart Baskin htio porotu uvjeriti da je organizacija OTPOR slala ta ucjenjivačka pisma, kroz te napore dokazivanja poroti, došlo se je pravnim putem preko obrane desetorice optuženih Hrvata da tu uopće nema niti jedan jedini dokaz da je organizacija OTPOR pisala ili slala ta ucjenjivačka pisma. Čak je obrana upirala prstom u javnog tužitelja Stuart Baskina kako je on bio taj koji je US Marshallima naredio 1979. godine da kidnapiraju Miru Barešića i Ivana Vujičevića iz Asuncion, Paragvaja, da ih dovedu u Njujork na sud. Na tom sudu u Njujorku Miri Barešiću i Ivanu Vujičeviću javni tužitelj je bio Stuart Baskin i svim svojim naporima nije mogao dokazati da su oni bili upleteni ili bili dio tih ucjenjivačkih pisama. Zato je Ivan Vujičević bio oslobođen svih krivnjih, osim što je jednog puta ilegalno došao u Ameriku, dok je Miro Barešić vraćen u Švedsku u zatvor. Ostalo se skoro sve zna, a što se ne zna, nadajmo se u interesu istine da će se i ostalo – što se za sada ne zna – saznati.

Mile Boban

 

Komentari

Jedan odgovor na “HRVATSKI FOKUS: Ucjenjivačko pismo koje je poslano iz Njemačke Hrvatima na području Amerike”

  1. Otporaš

    SMRT GENERALA DRINJANINA IMA DVOSJEKLU OŠTRICU, piše Marin Sopta

    Mnogo se je pisalo a još više reklo o smrti pogibiji Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. A mnogo će se toga još reći, čim izađe knjiga ili knjige. Neki su mi iskreni prijatelji i vrli rodoljubi Hrvati, u iskrenom razgovoru rekli, da je možda za hrvatsku stvar i bolje da Maksa Luburića nije bilo ni u “Hrvatskom Proljeću” 1971., ni u stvaranju hrvatske države 1990-91 godine. Poznavajući Maksa Luburića vojničku stručnost i vojničko umijeće, njegov veliki utjecaj među mlađim Hrvatima, sumnja se da bi Maks jednostavno stao po strani. On bi sa svojim izgrađenim Otporašima se stavi na čelo hrvatske borbe i time na sebe navukao sablasti prošlosti. To bi bilo jedno zeleno svjetlo svim neprijateljima Hrvatske Države i na Zapadu i na Istoku, kako se Ustaše vraćaju. Za sigurno to nebi pomoglo hrvatsku osloboditeljsku borbu u Domovinskom ratu, s obzirom na klevete, laži i crnilo koje su neprijatelji nabacili na Ustaše i na hrvatski narod.

    Smrt hrvatskog generala Drinjanina je imala velik odjek u španjolskim medijima.

    »Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla neće suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati na poštenom sudu u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj«, rekao je general Luburić

    Piše: Marin Sopta

    Smrću generala Vjekoslava Maksa Luburića 20. travnja 1969. u mjestu njegova stanovanja Carcagenteu prestaje rad, prema ocjeni CIA-ina agenta, čovjeka koji je bio »najveći i najbolji hrvatski konspirator u dvadesetom stoljeću«.

    Luburićeva smrt imala je velikog odjeka u španjolskim medijima. Tako, na primjer, u tekstu koji je donio Levente 29. travnja 1969. izvještavajući o ubojstvu piše: »General Luburić nije se nikada predao… Bio je inteligentan, odlučan i nadasve dobar poznavalac politike Balkana… Nije bio samo odličan poznavalac ratnog umijeća, nego i politike i humanističkih nauka.«

    Druge španjolske novine, Jornada, donose 29. travnja veliki članak u kojem se ističe da je »mučki ubijen profesionalni vojnik. Borio se uvijek za nezavisnost Hrvatske«, a Vincente Talon u El Pueblu od 26. travnja piše veliki članak o životnom putu generala Luburića.

    Kao zapovjednik južne bojišnice, Luburić je sa znanjem državne vlade osnovao 1944. na Ivan-planini, bolje rečeno Ivan Sedlu, organizaciju Hrvatski narodni otpor s ciljem da bi »vojne i ostale gerilske jedinice trebalo prebacivati u neprijateljsku pozadinu i nastaviti gerilsku borbu, jer je bilo očito da je rat izgubljen«. On se, prema zapovijedi državnoga vodstva, vraća u Zagreb i preuzima vrhovno zapovjedništvo sveukupne hrvatske vojske u povlačenju.

    Ne želi prijeći austrijsku granicu i predati se savezničkim snagama. Vraća se u hrvatske šume i bori se do 1947. godine. U jednoj od borbi bio je ranjen, i njegovi ga suborci prebacuju preko Drave u Mađarsku. Odatle preko Beča odlazi u Francusku, gdje je nekoliko mjeseci radio u rudniku. Preodjeven u svećeničko odijelo uspio se prebaciti u Španjolsku, (kako neki izvori govore da je prešao francusko/španjolsku granicu 18 listopada 1948.) gdje je živio u nekom samostanu.
    U intervjuu koji je 1960. (br. 3-4) dao Novoj Hrvatskoj (glavni urednik Jakša Kušan), na pitanje: »Kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški pokret«, Luburić je odgovorio: »Ne bih bio iskren ako ne bih priznao da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati ustaša. Ali istodobno svjestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom pokretu kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena…

    Ustaški pokret ne može danas ujediniti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja.«

    A na pitanje: »Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?«, on je tu rekao:

    »Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla neće suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati na jednom poštenom sudu u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj.«

    Kada je propala »Akcija 10. travanj«, u hrvatskoj javnosti poznatija kao »Kavranova akcija«, u redovima hrvatske političke emigracije došlo je do velikih rasprava i optužbi da je jedan od vodiča Srećko Rover, koji danas živi u Australiji, izdajica. Prema kazivanju, uz Srećka Rovera još jedinog preživjelog svjedoka »Kavranove akcije«, g. Mile Markića, koji se nakon četrdesetogodišnje emigracije vratio u domovinu, general Drinjanin svojim je autoritetom stao u obranu optuženika, zahtijevajući da se formira povjerenstvo koje će ispitati cijeli slučaj.

    Zanimljivo je spomenuti da – iako je o tome bilo velikih rasprava, kako u osobnim dopisima tako i u emigrantskom tisku – povjerenstvo nije nikada osnovano. Slučaj Srećka Rovera prisilio je generala Luburića da ponovno aktivira rad Hrvatskoga narodnog otpora, kako bi pozornost i političko djelovanje hrvatskih iseljenika usmjerio prema domovini. U tome leži sva tajna uspješnosti njegova političkoga djelovanja.

    Zato nije teško shvatiti i objasniti kako su Hrvati različitih generacija, različitog obrazovanja i, što je najvažnije, iz svih krajeva Hrvatske postali članovima Hrvatskoga Narodnoga Otpora ili simpatizeri njegova puta i cilja: prof. Miljenko Peranić, rođen na otoku Pagu; Enver Mehmedagić, hrvatski pjesnik, rođen u Zagrebu, supotpisnik s generalom Drinjaninom politike »Hrvatskoga mira«; nekadašnji prvoligaški igrač zagrebačkog kluba Zagreb Franjo Ivić, rođen u Zagrebu, koji je 1970. došao u New York, gdje je igrao za klub Croatia; Mile Markić, Hrvat iz Like, koji i danas priznaje da na početku nije Luburića … nikada volio, ali da je s vremenom promijenio stav i odnos prema njemu i postao njegovim najvećim pobornikom.

    Tu su i pripadnici mlađe poslijeratne generacije poput Stipe Bilandžića, Zvonka Bušića, Ante Ljubasa, Marka Lončara, Ivana i Krešimira Mišetića, Velimira Sulića, Ivana Jukića, braće Luburića, Stipe Ivkošića, Mile Bobana, Miška Maslaća, Mladena Dedića, Mira Barešića i tisuće drugih širom svijeta koji također postaju članovi HNO-a.
    Nikola Štedul, Hrvat iz Karlovca, jedan od posljednjih neuspjelih žrtava atentata Udbinih profesionalnih agenata ubojica, prihvaća program HNO-a u Australiji, da bi poslije postao njegovim glavnim tajnikom. Istaknutih članova i visokih dužnosnika kao i suradnika HNO-a bilo je Hrvata rođenih u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, Srijemu, Dalmaciji, naročito Zadru, Lici…

Odgovori