“I svoj jezik Hrvati pozabit hote!”

Poglavnik Dr. Ante Pavelić na zaključnoj sjednici Hrvatskom Državnom Saboru, dana 28. veljače 1942.
Neka mi bude slobodno da spomenem još jednu – na oko – malenkost. Mi smo nasliedili od dvadesetogodišnje ili dvadeset trogodišnje Jugoslavije mnogo zla, pa su se kroz to vrijeme – kako sam to rekao i u svojoj Poslanicu Hrvatskom Državnom Saboru – mnogi poroci su se uvriežili u hrvatskom narodu. (Ovdje treba za današnji naraštaj pojasniti tu riječ “poroci” što bi u ovoj Poglavnikovoj izreki to moglo značiti: Mnoge ljage ili ljagavci su uvriježeni u hrvatskom narodu. Mnoge sramote i bruke, mnoge crne mrlje su na hrvatskom narodu, mo, Otporaš.) Mi ćemo te poroke izliječiti svim sredstvima i načinima, svi složno, pametno i jedinstveno. Ni jednoga poroka nećemo zaboraviti. Ovdje bih htio dati značajnost još jednoj stvari, htio bih ovdje spomenuti još jednu stvar, da stekne obću saborsku značajnost, a to je pitanje jezika. Pjesnik nam reče: “I svoj jezik Hrvati pozabit hote.” Nikada ga toliko nisu pozabiti hoteli kao u ovih dvadeset i tri godine. Koliko se god kod nas govorilo o jezičnom pitanju, o germanizaciji, i madžarizaciji i td., nikada kroz stoljeća hrvatski narod na svome jeziku nije toliko pretrpio, koliko kroz ovih dvadeset i tri godine, jer je – ne radi istovjetnosti, nego radi sličnosti – bio još teže izvrgnut.

Mi imamo svoju književnost, književnost od šest, sedam, osam stoljeća, pa se naš jezik uviek zvao hrvatskim. U zadnjem našem robovanju (Za sigurno Poglavnik sa ovom riječju: “U zadnjem našem robovanju…” je mislio na savez sa Srbima u Jugoslaviji. Ali zahvaljujući glupostima onih Hrvata koji su se borili u partizanskim redovima za Jugoslaviju, na svu žalost ta Poglavnikova izreka se nije ostvarila, tako da je bila “U zadnjem našem robovanju”, došlo je i drugo robovanje. Mo, Otporaš.) imao je hrvatski jezik i to ime izgubiti i postati “srbsko-hrvatskim” i “jugoslavenskim” jezikom.

Najveće nedjelo i naselje, što se može na jednom narodu napraviti, jest napraviti atentat na njegov jezik, koji ga podpuno i točno obilježuje. Ljudi se naviknu – ne na zlo – ne na zle stvari i navike mnogo prije, nego li na dobro. Vjerujte mi, za nas, koji smo bili u vanjskom svietu više nego jedno desetljeće i tako sretnim slučajem bili izuzeti iz pogibelji, da si kvarimo jezik, za nas je bilo strašno čuti, kako se u Hrvatskoj, kako se u Zagrebu, piše i govori. Najprostije, najgrdnije balkanske rieči postale su sastavnim dielom hrvatskog jezika, i to po riečima, po značenju i po obliku kako su se donosile i kao su se izgovarale. (Tko u ovo ne vjeruje, neka izvoli prolistati i pregledati hrvatsko novinstvo i pisanje sve do prije proglašenja današnje RH., pa će se uvjeriti. Mo, Otporaš.)
Naš liepi jezik, naš zvučni jezik, naš kulturni jezik, u pravome smislu rieči gospodski jezik – jer je cieli hrvatski narod i seljak i radnik gospodski narod, – taj jezik bio postao običnim žargonom, u kojem smeta ljudskog družtva u noćnim kavanama razgovara.

Ja sam se mučio i s gospodom ministrima (Usput rečeno da je jedina Hrvatska Državna Vlada, HDV, imala 33 Ministra. Svi su bili sa doktoriskim titulama, osim jednoga koji je bio inženjer, mo, Otporaš) i sa sastavljenjem zakonskih odredba i zakonskih naredba, izgubio sam više puta po nekoliko sati na dan izpravljanjem jezika. Kada smo uzpostavili našu državu i kada imamo našu nezavisnost, narodnu individualnost, – moramo uzpostaviti i naš jezik, čisti, onakav, kakav jest. (A ne po samovolji današnje prokomunističke vlade partizanskog sina Ive Josipovića koji dozvoljava da se iznakazi naš lijepi hrvatski jezik s srpskom ćirilicom, mo.)
Zato sam ja i izdao zakonsku odredbu o imenu i čistoći hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava više zvati prišivenim imenima i da ga nitko nema prava i ne smije više nagrdjivati, kvariti i sramotiti. Koliko će mi profesori u tome pomoći, vidjet ćemo.
Prepisao Otporaš iz Časopisa USTAŠA, godima IX. kolovoz 1982., broj 15., stranica 12.

Mile Boban