GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVNA SU POJAVA “DRINA” br. 9. 1951., piše Maks Luburić 20 prosinca 1951.

Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu.

Prvi (1) dio ovog pisma.

General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTI PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bivali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOJSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

Nastavlja se drugi (2) dio. Iz Glavnog stana HOS, Drina br. 9 1951.

Eto, tako je mislio i pisao posljedni zapovjednik HOS Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANI. Na ovo njegovo pisanje trebali bi se osvrnuti svi Hrvati koji imaju osjećaja prema hrvatskim vojnicima koji su se borili za dobrobit svih Hrvata. Osobno sam mnoge Hrvate, invalide HOS , poznavao i mnogima pomagao. Ovo iznosim upravo danas, DAN PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DESETOGA TRAVNJA 1941. Neka im ovo bude na sjećanje!

Slavi svim hrvatskim vojnicima i civilima koji su dali svoje živote na Oltar Domovine Hrvatsle! Otporaš

Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu.

general DRINJANIN:

U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.
*********

Nastavlja se treći (3) dio.

Znam da će neki pomisliti ili čak i reći da je sve ovo predugo i dosadno. To nas ne zanima. Koliko bih god u tome ih razumio, ipak je potrebno reći to da se ovdje radi o tisućama hrvatskih ratnih invalida, koje general drinjanin nazivlje “ozliedjenicima”. To je ista stvar. Ti hrvatski ozliedjnici su se borili za istu Hrvatsku od osam (8) slova za koju su se borili i Branitelji drugog rata za Drugu Hrvatsku Državu. Ovi hrvatski ozliedjenici su bili prepušteni samo i jedino Bogu na nebu i Hrvatima dobro srca i darežljivog džepa da ih pomogne da prežive i da nisu gladni. Ja sam osobno došao u emigraciju 12 godina iza završetka WW2. Mnoge hrvatske invalide sam susreo po raznim logorima. Titina Ozna/Udba sa svojim doušnicima ih je progonila kao “fašiste”, ratne kriminalce, zlikovce i sl., dok zemlje u kojima su prebivali ovi nesretni hrvatski veterani i invalidi nisu imali nikakovu zaštitu. Mogao bih ja o ovome na dugo i široko, jer sam u mnogim slučajevima bio očevidac.

Neka je slava svim palim hrvatskim borcima koji su svoje živote dali na Oltar Domovine Hrvatskr!

Želim svima čestitati dans dan hrvatske državnosti DESETI TRAVNJA! Otporaš.

Dirljiva je Otporaševa odanost idealima za koje se ginuli pripadnici HOS-a u WW2…

Mladost sam provela slušajući samo jedan dio priče, onaj o kojemu Otporaš ne govori, pa iako sam se davno osvijestila da postoji i druga strana uvijek sa zanimanjem čitam o njoj što Otporaš piše. Za razliku od Houdinija, mislim da premalo znamo o ideologiji ustaškog pokreta jer je on i dan-danas na neki način tabu tema. Previše je zla napravljeno za vladavine NDH da bi o njemu bilo oportuno govoriti sa pozitivnim predznakom… Odatle i ta “gromoglasna” šutnja na Otporaševe upise, bar mi se tako čini. Ipak, svatko tko želi biti objektivan danas sigurno zna da najveći dio pripadnika HOS-a nije mislio ni činio ništa nedolično, a službu je obavljao sa samo jednim ciljem: ostvarenja vjekovnog sna o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Zato su ti ljudi sasvim sigurno zaslužili povijesnu rehabilitaciju, jer kao pojedinci ne mogu snositi odgovornost za nedjela drugih za koja, vjerujem, mnogi u to vrijeme nisu ni znali ni čuli.

Iako nas danas muče neki novi problemi, a WW2 protekom vremena, sasvim prirodno, sve više pada u zaborav, podržavam Otporaša (i ne samo njega!) u njegovom nastojanju da promijeni jednostranu percepciju o vojsci NDH kao zločinačkoj i njezinim vojnicima kao zločincima. Zato sa zanimanjem čitam “njegova” pisma i komentare! 🙂 Jedino bih voljela znati kako možemo biti sigurni u autentičnost tih dokumenata, pa ako su negdje već ranije objavljeni (a vjerujem da jesu) bilo bi dobro navesti izvor…

Poštovana hruhru,

Mislim da odgovaram plemenitoj gospdđi jer tako zaključujem po vašem pisanju. Što se tiče ovoga pisma kojeg ste vi sada pročitali, to je general DRINJANIN pisao u šapilografiranom izdanju DRINE, revija za odgajanje budućih hrvatskih vojnika, br. 9 1951 god. od 20 prosinca. Nastavljam ubrzo treći (dio) pisma. Molim samo pratite i pomogućnosti kopirajte i sačuvajte.

Uvjeravam vas da pisma generala Drinjanina koja ja posjedujem nisu još vidjela svjetlo dana niti su bila objavljena u javnosti. Mnoga od tih pisama sačuvao sam i omotnicu/kuvertu sa markom. Dakkle, autentični su i za moju osobnu procijenu su od vrlo velike naše hrvatske povijesne važnosti. Ima samo jedno pismo koje sam prije dvi i pol godine objavio na jednom portalu koji više ne postoji. To pismo nisi naslov: Poslijednje pismo generala Drinjanina, pisano svom uskom suradniku i mome dobrom poznaniku pukovniku Štefu Crničkome (1903-2006) 18 travnja 1969 godine. To sam pismo dao objaviti u javnost tada na tome portalu, jer je izišao jedan opis povodom 40 obljetnice pogibije generala Drinjanina. Generalov ubojica je bio, kako se je pričalo generalov kršteni kum Ilija Stanić. Kako je general to pismo pisao samo dva (2) dana prije svoje mučeničke smrti i kako je on povoljno u tom pismu Štefu Crničkome pisao o Iliji Staniću, dok je ovaj, Ilija Stanić, u to vrijeme pripremao kako što zgodnije ubiti svojeg kuma i hrvatskog generala, dotle general Drinjanin najpovoljnije piše o svome kumu i dva dana kasnije svome ubojici. O tome će biti još riječi.

Što se tiče bilo kakovih zločina počinjenih na području NDH za vrijeme WW2, treba uvijek imati na umu i pred očima da su to bila ratna vremena i da su na području NDH ratovale nekoliko stranih vojska, i to svaka za svoj osobni račun a na uštrb nama Hrvatima i našoj Državi Hrvatskoj. Osim toga poznato je da pobjednici ratnu povijest pišu onako kako to njima najviše odgovara. Čim prije ću priložiti ovdje jedan link pa vas uljudno molim i sve one koji do tog linka dođu, da ga pogledaju.

Primite iskrene pozdrave. Otporaš.

RE: Film jugoslavenske tajne službe (50 min.)‏
Ovo sam malo prije dobio od jednog prijatelja s molbom da proslijedim svima koje poznajem.Druga epizoda pod nazivom “Krvavi tragovi slobode” Krajem 1944. Crvena armija instalirala je Tita u Srbiji, odakle kreće u pohod na ostatatak Jugoslavije. Radi učvršćenja komunističke vlastiJugoslovevske tajne službe (50 min. film)
Jugoslavenske tajne službe 2.epizodaDruga epizoda pod nazivom “Krvavi tragovi slobode” Krajem 1944. Crvena armija instalirala je Tita u Srbiji, odakle kreće u pohod na ostatatak Jugoslavije. Radi učvršćenja komunističke vlasti,…

Komentar by Zoran 00:51:46
Added on 4/1012Jugoslavenske tajne slu (http://www.youtube.com/watch?v=XJKXBoTWktY&feature=share)
corn. Enjoy!
Zoran

HRVATSKA I USTAŠTVO (107) ZADNJE PISMO MAKSA LUBURIĆA 

Donosim ovdje za hrvatsku javnost zadnje pismo generala Drinjanina.Mozda se nece nikada (sa)znati za njegovo prvo pismo kada je pisano.
Napomena:

Riječi podvučene i crno premazane su moj dodatak.

Zadnje pismo u životu generala Vjekoslava viteza Luburića je pismo pisano Koordinatoru Stjepanu ( Štef-u ) Crničiki ( 1903-2006, pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS)

general DRINJANIN:

18.lV.1969.

Dragi Štef !

Hvala na trudu, na vijestima, pozdravima i brigama za nas. Nisam ti se javljao, jer si stalno u pokretu, kako smo se dogovorili a kako sve ide u redu, nisam se požurivao. Ja sam dobro, logoraši su bili za praznike, (po svoj prilici ovdje general Drinjanin misli na svojih troje djece koja su bila smještena kod nekoga radi škole a ova ih baba čuvala i na njih pazila preko tjedna dok bi oni išli u školu. Često bi dolazili kući za week-end gdje bi se oni osjećali kao “logoraši”, misleći na logor Janka Pusta), mo. Otporaš.) baba nas obilazila, pa iako sam išao i u Barcelonu, sve je bilo uredu, i logoraši se vratili u logor, baba kući, a nas troje kao i obično, (ovdje general Luburić misli na Iliju Stanića – udbinog ubojicu – , Domći, Domagoj, generalov sin koji je stanovao sa njima i general, mo.) u redu. Danas je Domći bio kuhar, Ilija isto, i ja isto. I proživili smo , kako vidiš i ovo. Nema problema, i sada pravim OBRANU, ( novina, mjesečnik, glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Otpor HNO., mo.) dovršili smo Dabinu povijest, (dr. pr. Miljenko Dabo Peranić (1923-1995) je bio uski suradnik generala Drinjanina. Dabina knjiga je: Povijest za vrijeme narodnih vladara, mo. Otporaš.) otpremamo pomalo ono prije napravljeno, Mijatovića i Nikice. Dica dobro, zdravlje isto, a i vijesti su dobre. (General pozetivno misli o hrvatskoj stvari a da ni slutio nije da ima guju ljuticu u svojim njedrima, mo.) Kako od Tebe i Dabe, tako je već stigloa i od Stanića iz Hamiltona, (potrebno je ovdje spomenuti da je u Hamiltonu živio jedan čestit Hrvat istim prezimenom Stanić i da je bio vjerni generalov suradnik. Ova dva Stanića nisu rodbinski povezani, mo.) da je bilo naroda iznad očekivanja u Torontu a nadam se da je ispalo dobro i drugdje. ( radi se o proslavama Dana hrvatske drzavnosti 10 Travanja). U Chicagu Grgić, Ilić, fra. Vendalin (Vasilj) i vitez Ćorić Dominik, naš kapelan, (radi se o glavnim govornicima na proslavi, mo.) pa vjerujem da smo i tamo dostojno svršili. Javljaju da ide dobro i fond za kuću u Torontu, (kupnja Doma Hrvatskog Narodnog Otpora HNO u Torontu na Dupont street, mo.) drugo ništa, posebno iz USA.

Bobek nam je poslao 40.000 P.(esota) i veli da će i drugo do kraja svibnja. (Radi se o Željku Bobek koji je od 1962 do konca 1968 godine radio sa generalom Drinjaninom u tiskari DRINAPRESS. On je napisao knjigu: JEDAN NAROD U OPASNOSTI i tiskao ju u tiskari DRINAPRES za koju nije imao novca da plati ni minimalne troškove. Tih 40.000 pesota su za tu svrhu, mo.) Kum Prcela (Ivan) piše za knjigu Blajburg ( Bleiburška Tragedija ) da će ju morati pregledati jezični i drugi stručnjaci, i da su odlučili čekati. (Koliko mi je poznato morali su (sa) čekati da se sakupi dovoljno dobrovoljnih doprinosa za pokriti troškove tiskanja spomenute knjige, koja je na koncu ugledala svijetlo dana 1970 godine, mo.)

Jedino nam se gazda od kuće joguni i sada traži 600.000 peseta, jer da je novac izgubio vrijednost. Rekao sam: njet. I bumo vidili.

(Ovdje se treba objasniti hrvatskoj javnosti da je kuća u kojoj je stanovao hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić i u kojoj je bila tiskara DRINAPRESS, gdje su se tiskale mnoge knjige, časpopisi, letci, novina OBRANA i vojnićki priručnici za izobrazbu budućih hrvatskih vojnika DRINA, nije bila vlasništvo generala Drinjanina, nego je bila iznajmljena i pod kirijom. Vlasnik kuće je htio prodati kuću generalu Drinjaninu u vrijednsti za 4.000 američkih dolara, što je bilo čudo manje od sada tražene 600.000 pesota cijene. General se obratio Hrvatima grada Toronto da bi mu oni prikupili sredstva da kupi ovu kuću tako da se ne mora preseljavati. Evo šta o tome kaže generalov suradnik Ratko Gagro (1913-1975) Mo. Otporaš.)

Pismo 11.3.1969.
Dragi Generale,

…” U vezi kuće sam sve razumio…Meni je to prva vijest da se prodaje…kako vi navadjate za $ 4.000…Moje je mišljenje da se da par stotina dolara kapare i stavi se rok mjesec ili dva …Dotle treba dati vrimena organizaciji i pojedincima da se svota pronadje i dostavi za odredjeni datum…Ako svi zataje neće Šimunac, Stanić, Nikica, Ćurić i Gagro. Stoga kupite…”

Tako kaže Ratko Gagro o toj kupnji, koja se na svu hrvatsku žalost nije ostvarila, jer je neprijatelj hrvatskog naroda drugačije planirao…)

Sve to ovo pišem zato, da budeš miran, da se ne žuriš i dobro iskoristiš tvoje vakancije, kad si jednom već tamo i pare u put utrošio. (Ovdje se radi o Stjepanu (Štefu) Crničkom koji je iz Clevelanda za tu svrhu došao u Europu kao Koordinator organizacija HNO, mo.) Istina jest da je kuća bez tebe prazna, da i ja i dica ostasmo kao siročad, jer te smatramo dijelom obitelji. Mirica (generalova kćer) stalno pitala, a kad otvore televiziju i pokažu se “picolitinos”, svi odmah na tebe misle, i o tebi govore. Fališ nam kao brat, otac, stric, pocolitino, što hoćeš, ali fališ. Ali još ima dana da budemo skupa i ne može se uvijek putovati. Pa iskoristi dobro, obadji i prijatelje a i prijateljice, a kad ti dojadi, a para nestane, ti lijepo kući. Ali nije hitnja, pa za to ne beri brige.

Nadam se da ćeš Dabi, (dr. Miljenko Dabo Peranić je živio u Parizu) zato šaljem na njega pismo. Pozdravi gdju Rolf, ako ju vidiš. Grli te tvoj odani
Vjeko.Komentar by Pajdo Delivuk 7.02.2010 23:45 hMoj bi dida reka da se ti sluzis rvatstvom samo kako bi reka da je ta covik Luburic bija dobar. Ti bolan neznas kako se kod nas kaze. Kada ti deset ljudi kazu da si magare, onda moras poceti revat, jer ovi deset covika znaju vise nego jedan. Tako ti je i sa tvojin Luburicem. Tebe je odgojila ustaska emigracija i ti tako mislis. Mene i nas je odgojila Jugoslavija i Udba i mi ovako mislimo. Sad znas kako mi ovamo mislimo na sve sto je i partizansko i ustasko. Moji stricu nisu se mogli sloziti ko je bija u pravu a ko u krivu. Uvik su se zato karali i jedan drugoga sova, i to sve njagore. Did bi samo reka i jednima i drugima. dico moja, vi ste moji, ja vas volin, a vi pustite neka mrtve kosti pocivaku di jesu.

Dragi prijatelju poruka koju mi je poslao jedan prijatelj da ju stavim ovdje, jer se odnosi na ubojstvo generala Drinjanina, što sada i činim. Ova poruka će popuniti neku prazninu generalova ubojstva.

UbojstvoNišta posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes.

Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Slavku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću.

Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja. (Jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu) Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva respekt.

Pitanja bez odgovora

Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti?

Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama.

Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj?

Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!

Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales à l’Est de l’Europe 1917.-1989

Komentar by Delivuk 9.02.2010 15:44 h 

Vi svi koji pišete ovde vi svašta znate. Ja to čitan i mislin je li to moguće da su naši ljudi tako nešto našin ljudima radili. Moj dida i ja kada bi išli kmisi prolazili bi pokraj našeg groblja. On svaki put skine kapu i prikrstise, Ja ga pitan dide što ti to uvik činiš kada mi prolazimo pokraj ovog groblja. On bi meni reka. E moj sinko koliko ji ovde nevini leži. Pitam ga ja pa šta to sada znači “nevini leži”. Did jopet. E moj sinko. Ti si mali pa ne znaš mlogo. Kad odrasteš vidićeš kako ćete ljudi napadati čin ti ne misliš ko oni. Ljudi ko ljudi, jedni će povirovat a drugi neće, ali tvoje ime je ocrnjrno. To se ne more više obilit, popravit pa da bude ko prije. To ti je ko kad uzmeš šaku plive i baciš u zrak. Vitar to raznese i nikad više to nemoreš pokutiti. Tako ti je i sa čovikovin obrazon. Kad se zamaže crnilon teško ga je oprati. Zato uvik prije promisli šta ćeš reći. Tako ti je i sa nama Rvatima. Jedni druge kaljamo i što je anjgore je da se još veselimo kad jedan drugog okaljamo. To nam nije dosta. Treba ga ubiti i punda smo mi zadovoljni.

Tako bi moj dida uvik meni govorija.

Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu.

Nastavlja se četvrti (4) dio

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

” Sve komisije za izseljenje (ovdje moram pojasniti novom našem hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači “Sve komisije za izseljivanje…” Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo. Otporaš.) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto”?

” Nalazim se kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjek. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira.”

Da li ste čitali u “Hrvatsko Glasu”, (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš.) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru.”

” Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa, mo. Otporaš.) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa.”

” Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu.”

” Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. ”

” Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. ”

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.

Kraj ovog pisma ili Okružnice, svejedno. Prepisao Mile Boban, Otporaš.