DVIJE HRVATSKE – POLITIČKA RASPRAVA GLEDE HRVATSKOG DRUŠTVA I DRŽAVE, piše dr. Ivica Ivo Josipović

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

        DVIJE HRVATSKE

(Politička rasprava glede hrvatskog društva i države)

(Uz ovaj vrlo vrijedni opis dra. Ivice Ive Josipovića prilažem poveznicu kojeg sadržaj je star preko šest i pol desetljeća a zasijeca u iste hrvatsko/državotvorne suštine, mo. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/geopoliticki-polozaj-hrvatske-pise-maks-luburic-general-drinjanin/

Polazna hipoteza:

Kako s aspekta idejnog koncepta hrvatske državne organizacije tako i empirijske, opravdano se može uvesti i koristiti pojam “dvije Hrvatske” (1). Jedna je ili prva Hrvatska ona koja egzistira kao izvorna hrvatska državna organizacija čije konture su se nazirale u vremenu NDH kao i već početkom 90-tih godina kada su prohrvatske političke snage i čimbenici u značajnoj mjeri utjecali na njeno oblikovanje u prvoj fazi (period 1990-2000.godina). Prva Hrvatska postoji u idejnom (ideološkom) i političkom konceptu koji je od početka zastupala hrvatska politička emigracija i kao takva ona još uvijek postoji medju Hrvatima koji premda žive u drugim zemljama duboko su vezani za teritorijalnu Hrvatsku. Druga ili druga Hrvatska predstavlja empirijske oblike društvene i političke organizacije na teritoriju koji obuhvata suvremena Hrvatska. Prva egzistira u sklopu hrvatskog nacionalnog korpusa izvan Hrvatske uključujući susjedne države i dijela socijalnih grupa u suvremenoj Hrvatskoj. Druga Hrvatska predstavlja empirijsku i to onu koja je oblikovana od kraja 90-tih godina pod dominantnim utjecajem političkih čimbenika koji su tokom 90-tih godina a naročito u vremenu Domovinsko-obrambenog rata biti na drugoj strani. Gledano s aspekta hrvatskog naroda, jasno je da postoji podjela na one koji su za prvu Hrvatsku i oni koji su za drugu. Prva izražava odnos osoba i socijalnih grupa prema samoj ideji i projektu hrvatske državne organizacije i ujedno visok stupanj neslaganja sa praktičnim oblicima suvremene državne organizacije dok druga obuhvata socijalne slojevi koji žive i rade na teritoriju Hrvatske a subjekt su institucionalnih oblika državne organizacije. Otuda potiče jaz izmedju hrvatske političke emigracije i socijalnih slojeva (Hrvata) koji svoju egzistenciju temelje na radu u Hrvatskoj. Svakako bi bilo interesantno istražiti zašto pojedini socijalni slojevi Hrvata imaju negativan stav prema emigraciji ili sukladno suvremenom pojmu, iseljeništvu. Takvi stavovi su više izraženi kod socijalnih grupa koji su iselili tokom srpske agresije (protjerani) iz Posavine, Bosne ili Hercegovine. Temeljna razlika izmedju dvije Hrvatske sadržana je u s jedne strane idejnom i konceptualnom projektu samostalne i nezavisne državne organizacije i praktičnih oblika ostvarenja koji u značajnom dijelu svjedoče o bitnim odstupanjima glede izvornog modela. Ukratko, prva Hrvatska po mjeri izvornog modela a druga po mjeri socijalnih grupa koje dijelom nikada nisu željele hrvatsku državu. Ključno pitanje je da li su današnji (suvremeni) Hrvati za prvu ili drugu Hrvatsku, mi zapravo sa sigurnošću (zbog nedostatka odgovarajućih informacija) ne znamo već samo nagadjamo ili vršimo mudroslovna prijeporna igranja, zabavljanja prilično beskorisna. Druga Hrvatska je usko povezana sa Briselom odnosno globalističkim modelom upravljanja i kao poluzavisna državna organizacija predstavlja samo jednu točku u sklopu šireg globalističkog empirijskog modela upravljanja.

Metodološko odredjenja predmeta:

Uvijek treba imati na umu da državna organizacija podrazumijeva praktične oblike instutucionalne organizacije koje služe da se odredjene potrebe i interesi (na hrvatskom, koristi) odredjenih socijalnih grupa koje dijele zajedničke karakteristike (nacija) i potrebe, kao što su prehrana, stanovanje, obiteljske potrebe, obrazovanje od osnovne škole do sveučilišta, kulturne i duhovne uključuju i materijalno-tehničke potrebe kao i niz drugih potreba primjerenih društvenim grupama, na odgovarajući način predstavaljaju i zadovoljavaju i to kao nacionalne korisne vrijednosti. Uspješnost državne i institucionalne organizacije (ili država) se mjeri po tome u kojoj mjeri je sposobna ostvarivati upravo opisane funkcije. U mjeri u kojoj državni model i praktična institucionalna organizacija omogućava funkcionalno ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa u tom slučaju se može govoriti o izvornom modelu državne organizacije ili prvoj Hrvatskoj. Onda kada se afirmiraju interesi koji nisu izvorno hrvatski po svom karakteru i kada se instucionalna organizacija koristi za političko trgovanje zarad pojedinačnih stajališta (interesa), da li onih koji su inicirani izvana ili iznutra, tada je primjereno govoriti o drugoj Hrvatskoj koja nije po mjeri hrvatskog puka. Po brojnim pokazateljima suvremena hrvatska državna i institucionalna organizacija poglavito od kraja 90-tih godina ima takve odlike te se otuda i na primjeren način, s metodološkog stajališta, može označiti kao druga. Svakako ne treba zaboraviti da se u osnovi radi o prijelaznom društvenom i političkom uredjenju (što ne smije biti opravdanje za značajnija odstupanja glede izvornog modela) što dakako podrazumijeva brojne karakteristike starog sustava i neke odlike novog kao što su višestranačka parlamentarna demokracija i pretjerana državno-institucionalna vezanost za EU institucije (čime se ne treba hvaliti). S metodološkog aspekta čitava priča treba da počne sa već ostvarenim oblicima hrvatske državne organizacije i za tu potrebu je najprimjerenije početi izlaganje kritičkom analizom hrvatske države poznate u historiografiji kao Nezavisna Država Hrvatska. U sklopu jugoslovenske i hrvatske historiografije ona zauzima isključivo negativno značenje i čitava sadržina jednog oblika državne (ostvarene) organizacije objašnjena je s isključivih i pristrasnih ideološko-političkih stajališta političkih čimbenika koji su u hrvatskoj državi vidjeli ugrozu vlastitih interesa i političkih projekata.

Kritički odnos prema NDH:

Budući da dijelim stajalište o pravnom legitimitetu odnosno kontinuitetu, raspravu o prvoj Hrvatskoj treba otpočeti sa kritičkim osvrtom na povijesnu hrvatsku državnu organizaciju u razdoblju 1941/45.godine. To znači s jedne strane princip neodricanja glede NDH kao empirijskog (jednog od) oblika hrvatske državne organizacije i prihvatanje povijesnog kontinuiteta državnotvorne ideje odnosno kritičku distancu prema pojedinim praktičnim oblicima ostvarenja iste. Prvo treba još jednom pokazati koje su vrijednosti ovog normativnog i praktičnog oblika državne organizacije. (Na ovaj naslov “Kritički odnos prema NDH:” treba nadodati i to da je i današnja politička elita RH istog mišljenja kao je bilo i još ga dana ima jugoslavensko političko mišljenje, što i sadržaj priložene poveznice jasno svjedoči. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/zdravka-busic-logarusic-i-premijer-plenkovic-protiv-pozdrava-za-dom-spremni/

Promatrano s normativnog aspekta kao vrijednosti NDH koja je relativno kratko trajala u nepovoljnim unutarnjim i vanjskim okolnostima su izmedju ostalog, prvo vrlo visok stupanj identičnosti izmedju idejnog i političkog koncepta hrvatske državne organizacije (vodjstvo ustaškog pokreta je od početka inzistiralo na prihvatanju ovakvih načela) i normativno uredjenih socijalnih, društvenih i političkih odnosa na unutarnjem i vanjskom planu. Moram pri tome primijetiti da je glede vanjskog čimbenika, prevelik bio utjecaj pojedinih političkih stajališta u Njemačkoj i Italiji (radilo se o pragmatičkom interesu budući su u istom vremenskom periodu na političku scenu stupili čimbenici koji su tražili promjenu status qua a što će se pokazati i opravdanim glede medjunarodnog priznanja hrvatske države) što je svakako negativno djelovalo na ostvarivanje principa nezavisne vanjske politike. Drugo, normativnim konceptom se na pozitivan način podsticao razvoj i prakticiranje (specifično hrvatskih) tradicionalnih vrijednosti a prije svega se to odnosi na kršćanske tradicionalne vrijednosti i položaj Katoličke crkve u sustavu širih socijalnih i institucionalnih odnosa. Treće, afirmativan odnos prema kulturnim tradicijskim vrijednostima koji su utemeljeni u narodnim običajima i socijalnim odnosima izmedju različitih socijalnih grupa. Državne institucije značajnu su pažnju posvećivale književnom radu i podsticanju povijesnih istraživanja, uopće razvoju akademske zajednice. Četvrto, afirmativan odnos prema hrvatskom jeziku i pismu i po tome ona može biti primjer sadašnjoj. Peto, afirmativan odnos prema hrvatskim nacionalnim interesima (na hrvatskom, koristima) naročito na unutrašnjem planu (na primjer odnos prema hrvatskoj pravoslavnoj crkvi). Sve što je pobrojano predstavlja de facto hrvatske nacionalne interese ili koristi koje su zauzimale ključno mjesto u sklopu normativnog koncepta (modela) prve Hrvatske. Nu kada se radi o negativnim stranama složićemo se da one ne proizilaze toliko iz slabosti ili nedostataka normativnog koncepta državne organizacije (svakako i tu se mogu naći slabe točke što prevazilazi okvire ovog rada) već iz povijesnog okvira u kojem je nastala i počela se razvijati. NDH je došla na svijet kao “nedonošče” te je otuda i trebala mnogo više mirnog vremana da se razvije. (Istina velika da je NDH bila NOVOROĐENČE koje je trebalo mnogo više mirnog vremena da se razije i odgovi, ali na svu veliku žalost koju možemo požaliti ali ne i prešutijeti, a to je da nam naši prekodrinski susjedi to nisu dozvolili da u miru hrvatsko NOVOROĐENČE u miru se razvija i odgoja, a što je još žalostnije je to da su se i neki nezadovoljni Hrvati Hrvatske Države sa tri (3) inicijala NDH priključili prekodrinskim neprijateljima u borbi protiv novorođene NDH., iz koje je proizišla povijestna zbilja…, prilažem poveznicu https://otporas.com/povijesna-zbilja-i-znacenje-desetog-travnja/ Mo. Otporaš.) U samom početku se desila oružana pobuna dijela pravoslavnih Srba i istovremeno oružani ustanak organiziran od strane komunista. Oba manifestna oblika oružane pobune i otpora su bile usmjerene prema legitimnoj hrvatskoj vlasti. Glede oružane pobune dijela Srba, treba reći da se ključan razlog za to sam čin proglašenja NDH te da nisu postojali stvarni (opravdani) razlozi za podizanje oružane pobune. Glede komunističkog ustanka, treba istaći da je iniciran izvana i u sklopu svjetske proleterske revolucije. Ako prihvatimo činjenicu da je NDH predstavljala legitimnu državnu organizaciju hrvatskog naroda (što jeste) tada su praktične reakcije hrvatskih vlasti predstavljale legitiman oblik zaštite državnog, teritorijalnog i političkog uredjenja. Tome se nema što prigovoriti. I oružana pobuna i komunistički ustanak nisu poticali iz izvornog hrvatskog socijalnog tkiva dapače izvana (utjecaj vanjskih čimbenika je bio odlučujući) te se stoga s metodološkog aspekta trebaju istraživati kao vid izvan-institucionalne ugroze državno-političkog uredjenja. Kada se praktični model hrvatske državne organizacije (za kratko razdoblje o svega četiri godine) uporedi na normativnim konceptom izvorne hrvatske državne organizacije, dolazi se do zaključka da se po tom kriteriju ona može okvalificirati kao prva Hrvatska premda samo u početnim oblicima. Idejni tvorci ustaškog pokreta su i stvarno se rukvodili izvornom hrvatskom idejom a ne osobnim i materijalnim koristima. Pa zar bi se toliko žrtvovali da pred sobom nisu imali jasnu viziju hrvatske države. Samoprijegor, požrtvovanje, jasna spoznaja povijesnih prilika i strpljivi (mukotrpan) rad i energija su uloženi u pokret koji je imao samo jedan cilj a to je stvaranje hrvatske države. Pragmatične osobe (koje gledaju svoju korist u što kraćem roku) se nikada ne bi upustile u takvu avanturu kao što su to učinile osobe okupljene oko hrvatske ideje. Ona je nudila žrtvu (progoni, zatvaranja, prijetlje smrću, ubojstva, izgon, socijalna i političku izolacija) a ne komformizam. Socio-psihološke odlike takvih osoba su za primjer i da je takvih osoba bilo više krajem 90-tih godina koje su bile spremne po svaku cijenu inzistirati ka konstituiranju izvornog modela državne organizacije, razvoj suvremene hrvatske države bi išao u drugom (očekivanim to jest izvornom) pravcu. Dakako ovo nije mjesto niti prilika da se vrši povijesna prosudba praktičnih koraka (postupaka) odredjeni osoba već da se ukaže na idejni i politički kontinuitet koji se može pratiti kod osoba koje su sudjelovale u stvaranju ustaškog pokreta i kasnije u proglašenju hrvatske države.

Politička stajališta hrvatske političke emigracije:

Mjereno prema ključnim kriterijima normativnog koncepta izvorne hrvatske državne organizacije može se dati generalna ocjena da je gore opisana državna organizacija u mnogim točkama identična prvoj Hrvatskoj. Nasilnim prestankom ili oružanom intervencijom ona je prestala praktično postojati premda je ideja hrvatske države i dalje nastavila živjeti medju Hrvatima koji su u različitim fazama prebjegli (emigrirali) u druge zemlje te se time stvorila socijalna baza za političko (neformalno) udruživanje istomišljenika koje se uobičajeno naziva politička emigracija. Ideja samostalne i nezavisne hrvatske države nastavila je djelovati u sklopu političke koncepcije promovirane od strane političkih neistomišljenika u periodu od 1945. do kraja 80-tih godina. Ideološke i političke sličnosti pripadnika političke emigracije (koja nikada nije bila u potpunosti složna) se ogledaju u prihvatanju zapadnjačkih tradicijskih političkih vrijednosti i odbacivanju (negiranju) koncepta komunističko-socijalističke diktature s druge strane. Otuda su pripadnici ovih socijalnih slojeva kategorizirani kao “neprijateljska emigracija”, izraz namjerno vulgaran i ne izražava stvarnu prirodu i karakter ideoloških i političkih stajališta. Politički koncept proizašao iz ideološkog nedvojbeno sadrži temeljne premise (temeljna načela) nezavisne državne organizacije, što zapravo čini jedinstveni politički koncept demokratskih promjena. To nas uvodi u slijedeće (novo) poglavlje koje se tiče odnosa hrvatske političke emigracije prema ideji i projektu (koncepcija) hrvatske državne organizacije ili prve Hrvatske. Prvo, hrvatska politička emigracija označava pripadnike različitih socijalnih slojeva hrvatskog puka (od neukih do inteligencije) koji su zarad političkih neslaganja (dio je neposredno sudjelovao u funkcioniranju NDH) i progona utočište pronašli u drugim zemljama, kojima je zajednička ideja hrvatske državne organizacije i visok stupanj nacionalnih i domoljubnih osjećanja o pripadnosti hrvatskom puku. Drugo, politička emigracija je od samih početaka jasno zastupala stanovište o hrvatskoj državi kao medjunarodnopravnom subjektu koji samostalno i nezavisno od drugih subjekata uredjuje unutarnju i vanjsku politiku. Treće, prema općeprihvaćenom konceptu (temeljne premise hrvatske državne organizacije kao ideološke i političke smjernice sadržane su u osnovnim načelima ustaškog pokreta) nosilac i izvor političke vlasti je volja hrvatskog puka te se stoga i državni suverenitet vezuje za isti subjekt. Četvrto, hrvatska politička emigracija se od samog početka jasno odredila prema političkom ustrojstvu druge Jugoslavije kroz odbijanje sudjelovanja u projektu koji nije bio u hrvatskom interesu ili korist, dapače, kroz organiziranje hrvatskih udruženja politička emigracija je vodila uporednu aktivnost na pripremama za oružani ustanak. Hrvatska politička emigracija imala je od samih početaka dva primarna cilja. Prvi je bio uspostavljanje nezavisne hrvatske državne organizacije na izvornim principima. Drugi cilj je bio organiziranje u inozemstvu i Hrvatskoj oružanog ustanka sa ciljem nasilnog rušenja (u formi narodnog ustanka) kumunističke vlasti što je bilo naivno i nisu se uzimala u obzir stajališta velikih sila kojima je postojanje druge Jugoslavije predstavljalo, sukladno ondašnjoj strateškoj podjeli interesnih sfera, čimbenik stabilnosti u ovom dijelu Europe. Dakako da je projekat podsticanja oružanog ustanka bio nedovoljno promišljen i nije vodio dovoljno računa o praktičnim političkim odnosima. Očigledno da nisu bili sazreli uvjeti za oružani ustanak čija je ideja oživljena krajem 80-tih godina. Kada je to postalo očigledno, projekat organiziranja oružane pobune napušten je i postepeno zamijenjen projektom demokratkih promjena u mjeri u kojoj je već početkom 80-tih godina postalo jasno (naravno bolje upućenim i sposobnim da projeciraju kratkoročne dogadjaje) da druga Jugoslavija kao vještačka i po prirodi nasilna državna tvorevina ne može preživjeti konceptualnu i političku krizu u kojoj se nalazila od samog osnivanja. Tada se projekat u značajnom dijelu izmijenio budući je poziv na oružani ustanak doživio praktični neuspjeh (temeljem nezrelih uvjeta) te je isti zamijenjen projektom demokratskih promjena. Stoga se ubrzo počelo raditi na organiziranju političkih stranaka i pokreta koje će u post-komunističkom periodu preuzeti političku vlast u Hrvatskoj a koja će proizilaziti iz izvornog modela hrvatske državne organizacije. U takvim uvjetima hrvatska politička emigracija je odigrala značajnu ulogu u konstituiranju prvih političkih stranaka od kojih će kasnije HDZ preuzeti ulogu organizatora i izvodjača hrvatske države (2) a istovremeno će imati ključnu ulogu u daljem toku dogadjaja. Otuda je hrvatska politička emigracija nezaobilazna karika u procesu nastanka suvremene hrvatske države i ujedno nezaobilazni znanstveni predmet istraživanja. Istovremeno to objašnjava zašto je hrvatska politička emigracija koja još uvijek de facto postoji, nezadovoljna razvojem suvremene hrvatske države i krupnim odstupanjima u odnosu na izvorni model. Nu problem je o tome što se ona dijelom svjesno raspustila što je omogućilo drugom bloku (protuhrvatskom) da dobije na snazi.

Izvorni koncept hrvatske države:

Ključna premisa ovog modela je da hrvatski narod ima legitimno pravo, temeljem završenog procesa nacionalnog osvješćivanja i etničkog razvoja, da se samo-organizira u nacionalnu državnu organizaciju hrvatskog puka te da se funkcionalno djelovanje državne organizacije, kratkoročno i dugoročno, odvija na temeljima hrvatskih nacionalnih interesa ili korisnosti. Bez sumnje da su namjere osoba i krugova unutar kojih je nastala i razvijala se politička koncepcija izvorne državne organizacije, a to su u dobrom dijelu i sobe koje su neposredno sudjelovale u ustrojstvu ustaškog pokreta kao domoljubnog odnosno opravdanog po svojoj izvornoj prirodi, bile sasvim iskrene i dobronamjerne glede budućnosti hrvatskog puka te su se one dobrim dijelom oslanjale na hrvatskom duhu a to su prije svega slobodna osoba i uža i šira socijalna zajednica da djeluju sukladno svojim stvarnim potrebama i koristima, i osjećajima o pripadnosti nacionalnoj grupi koje su svakako predstavljale osjećanja prosječnih Hrvata. Otuda se i moglo desiti da politički koncept ustrojstva hrvatske državne organizacije ili prva Hrvatska susretne plodno tlo koje je toliko dugo očekivalo ovako nešto. Temeljna premisa hrvatskog političkog koncepta državne organizacije tiče se prava hrvatskog puka da organizira vlastitu društvenu i političku (državnu) zajednicu (organizaciju) sukladno svojim potrebama i koristima te da samostalno uredjuje unutarnju i vanjsku politiku. Ujedno, s metodološkog aspekta ovo se može smatrati za definiciju prve Hrvatske. Dugo vremena se gomilalo nezadovoljstvo i beznadje (očaj) glede olako izgubljene hrvatske države (period narodnih vladara) i protuhrvatskog djelovanja odredjenih socijalnih grupa medju Hrvatima te se takva prilika (koincidira sa periodom političkog i vojnog uspona ustaškog pokreta) nije smjela propustiti, istina pokazaće se u veoma nepovoljnim uvjetima. Politički koncept prve Hrvatske ne postoji samo kao idejna premisa u misaonim konstrukcijama osoba i krugova okupljenih oko ustaškog pokreta koje su dugo bile zaokupirane ovom misli, već je utemeljenje nalazio u pretpostavci da se hrvatska država može i treba ponoviti te da su Hrvati sposobni samostalno upravljati unutrašnjim i vanjskim poslovima odnosno svojom sudbinom i budućnosti, konkretnije nacionalnim resursima (prirodnim bogastvima, geopolitičkim prednostima i svojim ljudima) sukladno koristima ili interesima. Isti (kasnija politička emigracija) su od samog početka držali da hrvatska država u periodu 1941/45.godina predstavlja empirijski primjer upravo takve državne organizacije koje se ne treba stidjeti (kao što mnogi blate po njoj iz pragmatičnih razloga) već isticati kao svijetli primjer u brojnim točkama te da je i pored slabosti koje su je pratile kao dječje bolesti, predstavljala u značajnim segmentima primjeren model prve Hrvatske. Eto to su dvije razine prve Hrvatske, jedne u formi idejnog (ideološkog) i političkog koncepta projeciranog (očekivanog) državnog ustrojstva ili normativnog modela i druga razina koja podrazumijeva odgovarajuće empirijska (praktična) ostvarenja.

Izvorno hrvatski nacionalni korist (interes):

Najvažnija karika u lancu čitavog projekta nacionalne državne organizacije dakako je hrvatska nacionalna korist (interes). Čitava državna (institucionalna) organizacija treba da proizilazi iz nacionalne koristi ili interesa što je očekivana pretpostavka bilo koje nacionalne državne organizacije a ne samo hrvatske. Pretpostavka je da su na nacionalnoj razini definirani i opće prihvaćeni od strane svih relevantnih čimbenika nacionalne koristi. Odsustvo nacionalne suglasnosti ili protivrječnosti glede nacionalnih koristi glavni je uzrok političke disfunkcionalnisti državne organizacije kao što će to pokazati analiza druge Hrvatske. Pod pojmom hrvatske nacionalne koristi (interes) se podrazumijeva planska i organizirana (institucionalna) djelatnost na odredjivanju onoga što se definira kao interes jedne nacionalne (državne) zajednice te proces institucionalne dnevne, kratkoročne i dugoročne realizacije istih (općeprihvaćenih koristi) kao što su blagostanje (materijalni i duhovni (3) i prosperitet (nova radna mjesta, sigurnost, primjeren standard, obiteljske potrebe i obezbjedjenje budućnosti), jednakost pred zakonom bez obzira na materijalno stanje ili podrijeko, zadovoljstvo (optmizam) i prihvaćenost modela državne organizacije koja upravo podstiče institucionalno promoviranje navedenih i drugih koristi, gospodarske i političke prilike koje pružaju mogućnost da se izraze različitosti te da se podstiču sposobnosti i nagradjuje uspješnost kao pozitivan primjer, a na socijalnom i društvenom planu da se razvijaju takvi odnosi koji su primjereniji hrvatskom puku glede tradicionalnih stavova i kršćanskih vrijednosti, i na kraju da pripadnici različitih socijalnih slojeva imaju mogućnost neposredno ili posredno sudjelovati u procesima donošenja odluka kojima se praktično potvrdjuje model nacionalne koristi ili interesa. Model državne organizacije koji se temelji na ovim hrvatskim koristima, s metodološkog stajališta, primjereno je označiti kao izvorni hrvatski model državne (društvene) organizacije ili prva Hrvatska.

Metodološko odredjenje “druga Hrvatska”:

Budući da smo upravo izložili osnovne karakteristike, teorijske i praktične, prve Hrvatske neophodno je sada osnovnu pažnju koncentrirati na pojmovno i praktično odredjenje “druga Hrvatska”. Period od kraja 80-tih godina odnosno vrijeme uspostavljanja suvremene hrvatske države po mnogo čemu je slično vremenu kada je stvarana NDH. Sličnosti se mogu naći u tome što su obe hrvatske državne tvorevina započete da se grade (ustrojavaju) na premisama izvornog modela državne organizacije jer je hrvatska politička emigracija u prvim fazama imala primjeren pozitivan utjecaj koji je bio sukladan općem narodnom raspoloženju. Drugo, medjunarodne prilike kao i unutarnje nisu išle (slična je situacija postojala i u vremenu stvaranja i postojanja NDH) u prilog niti NDH niti suvremene hrvatske države imajući u vidu otpor velikih sila glede hrvatskog državnog projekta i oružane (ponovne) pobune (uspostavljanje tzv. Velika Srbija) značajnog dijela hrvatskih Srba potpomugnutih (logistički i propagandom) vojnim postojbama tzv. JNA. U oba slučaja uvjeti za stvaranje hrvatske državne organizacije nisu bili povoljni te su predstavljali ogromnu smetnju na putu realizacije hrvatskog projekta i osobno cijenim da je pravo čudo (Božija providnost) da se ona i ostvarila. Cijenim da su stoga dva krupna dogadjaja obilježili suvremenu europsku povijest. Prvi krupan dogadjaj je pad berlinskog zida kojim se označio kraj jedne dugotrajne faze u razvoju medjunarodnih odnosa a drugi je formiranje suvremene hrvatske državne organizacije. I zaista sve do kraja 90-tih godina u procesu nastanka i prvim fazama hrvatske državnosti prisutni su značajni elementi izvornog koncepta koji se može označiti kao prva Hrvatska. U metodološkom smislu se može ustanoviti da se sintagma prva Hrvatska de facto odnosi na izvorni model ili koncept hrvatske državne organizacije. Drugim riječima to je matrica sa kojom se uporedjuju normativni i praktični oblici te na temelju toga se može ustanoviti da li praktični model slijedi premise izvornog ili se radi o sitnijim ili krupnijim odstupanjima od izvornog modela. Metodološki promatrano, praktični oblici ostvarenja hrvatske državnosti koji podrazumijevaju, iz normativnog i praktičnog kuta, značajno odstupanje od izvornog modela, predstavlja pojmovnom smislu drugu Hrvatsku. Metodološki mjereno, suvremena hrvatska državna (aktuelna) organizacija i naročito s aspekta instucionionalnih dostignuća (ili političke otudjenosti), se može označiti kao druga Hrvatska, sa kojom hrvatska politička emigracija i politički neistomišljenici u Hrvatskoj ne stoje u dobrim odnosima. Sa razlogom naravno.

Druga Hrvatska kao integralni dio globalističkog modela upravljanja: (4)

Druga Hrvatska pristaje (politički centri otudjeni od hrvatskog puka ili socijalni predstavnici bloka koji nikada nije pristajao istinski na samostalnu hrvatsku državu) na odredjenu ulogu (dakako malu i simboličku u odnosu na globalan projekat) u igrokazu koji nosi naslov Globalizam. Kada se skinu ukrasi sa zgrade, postaje jasno kao dan stvarna namjera onih koji su režirali predstavu. Namjera je da se mali i slabi (druga Hrvatska je brojčano malobrojna u veličini većeg kineskog sela, gospodarski narazvijena u poredjenju sa zapadnoeuropskim zemljama kojima pripada geopolitički i članstvom u EU) kako države tako i privredne organizacije prisile na predaju nacionalnih resursa kao što su energija, voda, minerali i ljudski potencijal a po svemu sudeći uskoro i zrak. Pakleni plan je da se ovlada prirodnim resursima kao strateškim kapacitetom za prisiljavanje (ili ucjenu) drugih na prihvatanje uvjeta kako u ekonomskom tako i politickom smislu. Dakle, globalistički koncept pretpostavlja kao uvjet ostvarivanja generalnog modela upravljanja ovladavanje prirodnim izvorima kao sredstvo ucjena i prijetnje odnosno uslovljavanja. Kada druga Hrvatska udje u fazu da ne može vraćati kamate na strane dugove, slijedi prinudna naplata u vidu rasprodaje nacionalnih resursa jedno po jedno (taj proces je već otvoren sa rasprodajom nafte i vjetra) što predstavlja jasan oblik gubljenja državnog suvereniteta (onog dijela koji je još preostao) nad vodama, energijom i kako stvari stoje nad zrakom. I to za cijenu kikirikija. To je model privatizacije odnosno koncept ovladavanja nacionalnim resursima i denacionalizacija nacionalne države. To je stvarnost druge Hrvatske. Nu na svu sreću, postoji i drugi model, suverenistički. Otuda je moderno doba u znaku suprostavljenih blokova u vidu globalističkog i suverenističkog. Nema dvojbe da vladajuće političke strukture i političke stranke koje su na vlasti više od dvadeset godina pristaju na globalistički model a da pri tome nisu za to pitali hrvatski puk. Otuda potiče animozitet (odbojnost i zgražanje) i duboko neslaganje političke emigracije i političkih neistomišljenika u Hrvatskoj sa prakticiranim modelom upravljanja. Ova podjela zamijenila je podjelu na liberalizam i komunizam ili simbolički sukob dvije supersile SAD i SSSR-a. Pad berlinskog zida simbolički označava kraj ove ere premda se suštinski stvari i nisu bitnije promijenile budući da su ulogu supersila preuzeli neformalni ekonomski i politički centri moći koncentrirani u uskom krugu osoba koje posjeduju značajno bogastvo. Osnovna dilema bogatih je kako i gdje uložiti novčana sredstva (locirana u medjunarodnim fondovima) a da ona budu osigurana i izvan kontrole nacionalnih država. Druga Hrvatska je sukladno interesima (koristima) političkih centara moći koji nemaju nikakvu vezu sa pučanstvom, prihvatila ulogu u igrokazu koji nosi naslov “Globalizam” ili kako ovladati prirodnim i nacionalnim resursima. Dakako, unutar ovog modela posebno mjesto pripada relativno novom načelu slobodnog kretanja radne snage koje je u funkcionalnom smislu na djelu u zemljama koje su članice EU. S jedne strane ono je fiktivno budući je kretanje ljudi i radne snage oduvijek postojalo i diskriminatorno s druge strane. Poriv je da se radna snaga (ljudski resursi) pripremi da ostvaruje radne funkcije bilo gdje i na bilo kojem mjestu (moderni nomadi) te da se korak po korak izbrišu veze sa užom i širom socijalnom zajednicom, mjestom rodjenja, domom i tradicionalnim vrijednostima. Dijelovi hrvatskog pučansta donekle dragovoljno pristaju na to zarad kratkoročnih interesa ili koristi. Koincidencija je da je članstvo druge Hrvatske u EU neposredno povezano sa gospodarskom stagnacijom, moralnim upitnim vrijednostima, političkoj apatiji i na kraju sa masovnim iseljavanjem čitavih obitelji. Globalistički model upravljanja nije ništa dobro donio drugoj Hrvatskoj, dapače ona je izgubila jedan dio državnog suvreniteta i daleko se odmakla od izvornog modela državne organizacije. Zato što taj isti globalistički model upravljanja ne vodi računa o nacionalnim interesima već se temelji na prakticiranju iskorištavanja nacionalnih bogastava, napuštanju (čime se otvara niz ozbiljnih pitanja očuvanja okoliša) i otvaranje novih. Mi već sada vrlo dobro znamo kako se multinacionalne kompanije koje su u središtu ovog modela upravljanja, ponašaju prema nacionalnim vrijednostima, posebno kada se radi o eksploataciji zlata i drugih sirovina. Dakako postoje i uzoriti primjeri. Nasuprot takvoj kriminalnoj praksi, nacionalna država vodi računa o svojim bogastvima i ne samo da radi na njihovoj zaštiti već i unapredjenju. I pored takvih spoznaja druga Hrvatska sve više postaje pogodan poligon za djelovanja multinacionalnih kompanija koje vode računa isključivo o profitu na kratkoročnoj bazi. Otuda sve što se danas dešava svjedoči o dubokom sukobu dva modela upravljanja. Problem je u tome što je suvremena druga Hrvatska, sukladno mišljenju osoba i grupa koje ne predstavljaju gledišta hrvatskog pučanstva, dragovoljno pristala da za kikiriki služe interesima krupnog i mutiranog kapitala. Sve naprijed opisano se može plastično pratiti na slučaju suvremenog hrvatskog društa. Dužnički odnosi ili proces otplate medjunarodnih kredita i pozajmica itekako negativno djeluje na socijalno tkivo čitavog društva i ozbiljno dovodi u pitanje gubnjenje bitnih elemanata državnosti. Jer onaj koji daje taj i uzima. S aspekta globalističkog modela upravljanja naročito je vrijedan državni suverenitet budući da otvara mogućnost utjecaja na političke procese i prirodu političkog sustava a kojeg se druga Hrvatska već počela postepeno odricati a sve u svezi sa članstvom u EU. Ovo su samo neki elementi koji čine drugu Hrvatsku osjetljivom na vanjske čimbenike (ucjene i protuusluge) te nije ni čudo da se u nedostatku materijalnih sredstava otpočelo sa trgovanjem narodnim suverenitetom ili nacionalnim interesima. Ovakva druga Hrvatska nije ono što priželjkuju Hrvati, siguran sam. Povijesno gledano, svaki put kada se hrvatska državna organizacija jače vezivala za vanjske čimbenike (na primjer političko savezništvo sa Austrijom i Madjarskom, politička avantura sa Srbijom, nepromišljeno vezivanje za EU) dolazilo je do gubljenja elemenata narodnog (državnog) suvereniteta Hrvatske. Ovo je slikovit prikaz stanja druge Hrvatske koji više nego jasno govori u prilog teze da je suvremena hrvatska državna organizacija surogat izvornog model te ujedno objašnjava zašto politička emigracija i unutarnji politički neistomišljenici ne pristaju na drugu Hrvatsku. I na kraju to potvrdjuje početnu hipotezu o dvije Hrvatske. Na žalost, politička rasprava jasno je dokazala opravdanost sintagme dvije Hrvatske.

Zaključak:

Ovakva politička rasprava ima smisla ukoliko vodi ka odredjenim praktičnim spoznajama i prihvatljivim rješenjima inače ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Dakako da se predstavnici političke emigracije i politički neistomišljenici (oporbaši) u Hrvatskoj ne mogu pomiriti sa navedenom političkom dijagnozom. Postoje odredjeni prijedlozi da se konstituiraju hrvatski Sabor i vlada koju bi sačinjavali pripadnici hrvatskog naroda koji žive i rade u drugim zemljama što je mač sa dvije oštrice budući bi to dovelo do otvorenog neprijateljstva i još dubljih podjela medju hrvatskim narodom. U svakom slučaju temeljem spoznaja da pripadnici hrvatskog naroda koji žive izvan Hrvatske nisu u poziciji (sustavno se onemogućava) na odgovarajući način sudjelovati u definiranju hrvatskih nacionalnih interesa odnosno temeljem empirijskih iskustava prema kojima pojedine socijalne grupe koje nikada nisu željele hrvatsku državu dominantno utječu na odredjivanje hrvatske nacionalne politike i interesa, sasvim se opravdano postavlja pitanje da li Hrvati izvan Hrvatske imaju (legitimno) pravo na samoorganiziranje hrvatskog Sabora i vlade u iseljeništvu. Ukoliko bi ta akcija vodila ka promjeni političkog kursa suvremene ili druge Hrvatske i jačem približavanju izvornom modelu, smatram da je odgovor na to pitanje pozitivan.

1. Dvije Hrvatske, sintagma čije značenje prevazilazi simbolički smisao je zapravo otvorena poruka ili upozorenje (opomena) svim političkim čimbenicima da se ne igraju sa hrvatskim pukom i hrvatskim nacionalnim interesima budući da su to vrijednosti koje nisu na prodaju a povijesna znanost će znati se odrediti prema takvim osobama i krugovima.

2. Jedina istinska hrvatska politička stranka koja je od samog početka svoju političku aktivnost temeljila na starčevićevskoj koncepciji ili model prve Hrvatske, je bila Hrvatska Stranka Prava.

3. Duhovnost predstavlja značajan nacionalni interes a tiče se kršćanskih vrijednosti Hrvata. Ona svjedoči o mentalnom i socijalnom zdravlju nacije u čemu posebnu ulogu ima teologija koja je u poredjenju sa drugim disciplinama ostvarila značajne napretke. Izvorni model upravo inzistira na duhovnosti kao nacionalnom interesu i vrijednosti dok glede druge Hrvatske ona je potpuno gurnuta na margine.

4. Nerado se priklanjam suvremenim stajalištima koji tradicionalni pojam ljevice i desnice zamijeniše sa pojmovima globalizma i suverenizma, budući da izraz “desnica” primjereno označava jaču stranu čovjeka, ispravna stajališta i vrijednosti koje su povijesno i znanstveno dokazane a i danas dokazive a ljevica slabiju stranu. Otuda se pojam desnica sa razlogom tako dugo koristio kako u svakodnevnoj uporabi tako i u društvenoj i političkoj znanosti