“DUH USTAŠTVA” – TO JE ŠTO HRVATIMA DANAS FALI!!!

Već teče drugo desetljeće, odkako je Ustaša jedan poseban i osobit pojam u hrvatskom javnom i privatnom životu. Kad je taj pojam niknuo, shvaćalo se u isti čas, da je Ustaša kakav mladić silno poletan, pošten i idealističan, ali pomalo fantast i avanturist. Jer ondašnje je javno mišljenje znalo, da samo pošten, poletan i idealističan čovjek može doći na misao, da goloruk, čak i okovan, ustane na neprijatelje svoje zemlje. Ali je javno mišljenje držalo, da osim idealizma i poleta treba još fantastičnosti i iluzionizma, da se netko oduševi za jednu, po njihovu mišljenju, neostvarivu stvar, a odlazak u emigraciju radi vođenja borbe svodili su ti isti na nepotrebni avanturizam.

Uzprkos nerazumievanja, ta grupa Ustaša dala se svojski na rad, koji je donosio uspjehe i otvorio svim dobronamjernim i vidovitim ljudima jasne poglede konačne, podpune pobjede.

Ustaše i ustaštvo počela su razumievati istom nova pokoljenja hrvatske mladosti i to ne samo razmnievati, nego i oduševljavati se s njima. Ta nova pokoljenja narodne mladosti davale su Ustaše za vanjsku borbu u emigraciji i za unutarnju borbu u domovini.

Vrieme je neprestano proširivalo Ustaški Pokret, a isto tako produbljivalo i duh ustaštva. Duh ustaštva bio je sve čišći i svetiji, koga su svi Ustaše pobožno upijali u se, tako da je prodro u sve dielove njihove duše, osjećaja i sviesti. Vodeći i odgovorni krugovi hrvatskoga naroda onoga vremena nisu mogli, odnosno nisu htjeli razumieti Ustaše. Nisu mogli prodrieti u bit i srž ustaštva. Široki slojevi naroda, premda nisu podpuno shvatili ustaštvo, tim su više zdravim nagonom osjetili plemenitost i veličinu ustaških nastojanja i bezgraničnom predanošću pošli za Ustašama. Prave poklonike, vjernike i oduševljene pristalice, braću i suborce, našli su Ustaše u mladeži. Mladež nije samo platonski bila uz Ustaše, nego je svojom odlučnom i čvrstom rukom uzela sve vrste ustaškog oružja na polju materije i duha, a koje je imalo donieti pobjedu, i borila se. Borila se divnom snagom, nesebično i požrtvovno, borila se herojski i mučenički. Za hrvatsku mladež, koja nije imala te sreće, da ode u emigraciju, da se bori uz bok Poglavhikov, nego je ostala u domovini na braniku ustaških i hrvatskih ideala, bili su Ustaše emigranti ljudi višeg stupnja, nadljudi, oličenje svih vrlina, koje mogu resiti jednog viteza, borca i junaka, Ustašu. Mladež je sve najljepše, najbolje i najplemenitije vezala uz osobu prvog Ustaše Poglavnika, koji za nju nije bio čovjek iz reda naravnih bića, nego nadnaravni čovjek, idol, prva i zadnja misao mladeži, razplamsane vatrom bezgranične ljubavi i oduševljenja. Poglavnik je bio misao, koja je skraćivala duge časove utamničenima i blažila zadnje časove onima. koji su u zoru imali poći na vješala.

https://hrvatskoobrambenostivo.com/pismo-dopredsjedniku-hno-mili-bobanu/#comment-4298

Kad je početkom novog svjetskog rata vanjsko-politička situacija pošla brzim korakom na stranu Ustaša, kad je i sliepima bilo jasno, da su Ustaše igrali u vanjskoj politici na jedino izpravnu kartu, onda se počeše redovi Ustaša još jače širiti i rasti u velikim razmjerima. Tako je išlo sve do vremena, kad su ustaška nastojanja 10. travnja 1941. urodila plodom – Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Premda je revolucija i poplava, premda se danas rješavaju najvažnija i najsudbonosnija državna pitanja, premda se cieli sviet nalazi u kaosu, pojam Ustaša i ustaštva ostao je od svoga postanka do danas uviek isti, stalan i nepromienljiv. Ustaška načela i rad Poglavnika obilježuju put svima onima, koji hoće nešto raditi, svima onima, koji imaju dobru volju da shvate, da razumiju.

Ustaša je i dalje borac za državu. Istina, država je stvorena, ali je treba izgrađivati u duhu ustaških načela, a to je pravo i dužnost Ustaše. Ustaša je uviek vojnik, koji drži pušku i koji je spreman na udarac protiv svih vanjskih i unutarnjih neprijatelja hrvatske države. Ustaša je čovjek pravde. On ne zna, što je protekcija i intervencija, on zna samo, što je to red. Ustaša po načelu pravde više cieni malog nepoznatog i do sad zapostavljenog čovjeka, jer taj nema moćnih zagovornika, on ima samo hrvatskog oca i majku – Ustašu – koji će mu po pravdi pomoći, makar nikad u životu nije čuo za nj. Pravda je pod svim “srpsko-demokratskim” režimima bila pastorče, a Ustaša je učini obćim dobrom, zajedničkim blagom svih čestitih Hrvata.

Ustaša se veseli obćem blagostanju naroda i nastoji to blagostanje u što šire razmjere podići. Ustaša je bezkompromisni idealist. Ustaša nije nikada osoban, on ne pozna osobne probitke i osobne račune. Što Ustaša radi, radi samo za obće dobro, za zajednicu, za državu. Ustaša je zaštitnik svih onih, koji su bez pomoći, obrane, krvnik onih, koji zaslužuju kaznu. Ustaša je više javni nego privatni čovjek.

Zato što Ustaša ima toliko dužnosti, nije svak sposoban da je Ustaša. Slabićima, kolebljivcima, silnicima, gramzljivcima, sebičnjacima, povodljivim ljudima i sličnima nema mjesta u ustaškim redovima. Zbog svoga rada Ustaša mora biti predmet ljubavi i poštenja. Nije pravi Ustaša, koga narod mrzi, nego onaj, koga poštuje i voli.

Duh ustaštva ne će nikada sići sa svoje visine, ne će ništa izgubiti od svoje veličine, dok je onih častnih Ustaša, koji stvoriše ustaštvo i dok je spomena na divne ustaške žrtve. Ovo znaju svi oni, koji su zadojeni čistom naukom ustaštva, svi oni, koji su prožeti nepokolebivom vjerom u ustaška načela.

To ne znaju samo oni, koji nisu nikad bili naši i koji su se do sada grijali kod tuđih vatra, pa sad doletješe i ustaškoj vatri.

Budućnost Hrvatske leži na Ustašama, a sigurno je, da se Ustaše ne će iznevjeriti tome povjerenju. Budućnost Hrvatske je u sigurnim rukama.

Hrvatsko jedinstvo, 5. studenog 1942