U priloženoj poveznici ima dodatnih informacija glede ove “SIVA KNJIGA”. Vrijedno pregledati i kako je došlo do toga da je prevedena na francuski a Hrvatski Radnički Savez iz Pariza financirao tiskanje. Pogledajte sadržaje i drugih poveznica Mile Boban, Otporaš.
http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/1942_NDH_SIVA_KNJIGA_Otporas_Boban_Milan.pdf
https://otporas.com/pismo-hrvatskog-emigranta-tko-ante-granic/
Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
u prvim mjesecima hrvatske narodne države.
Ovih je dana ministar dr. Mladen Lorković primio diplomatski zbor u Zagrebu i tom im prilikom predao “Sivu knjigu” minislarstva vanjskih poslova. [1]
Prilikom predaje “Sive knjige” održao je ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković govor, koji donosimo u cielsti:
Predajem javnosti “Sivu knjigu” ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvu ove vrste – koja prikazuje odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države. Ta knjiga temeljena isključivo na službenim izvorima pruža neizmjerno potresno svjedočanstvo o djelu razaranja, što ga odmetničke bande poduzeše na području Nezavisne Države Hrvatske, o strahovitim zločinima i podivljalosti odmetnika, o desetcima tisuća uništenih hrvatskih života i miliardama raztepenog narodnog imetka. Težka srdca moram utvrditi, da ova knjiga sa svojim strahotama, o kojima svjedoči, predstavlja tek maleni izsječak iz djela uništavanja i razaranja, koje vrše odmetnici – a tek kasnija izdanja moći će zahvatiti veći dio tih zločina. Ona je već sada odraz neprijateljskog djelovanja, da se u cjelini dade odgovor na pitanja, koja se nameću pred jezovitim slikama umorstava i pljačke. Ta su pitanja:
1. Tko su odmetnici;
2. Koja ih pobuda vodi;
3. Kojim se sredstvima služe i
4. Tko nosi odgovornost za počinjene zločine.
Po skupljenoj gradji vidi se, da se odmetnici od samih početaka diele u dvie skupine, od kojih je jedna velikosrbska, a druga komunistička. Velikosrbska skupina sastavljena je pretežno iz elemenata okupljenih pod skupnim imenom četnika[/b]. Jezgra te skupine bijahu četničke formacije bivše jugoslavenske vojske, koji su još u doba mira bili spremani za gerilski rat, te po tome nose i ime četnici, što znači gerilski ratnici. Još prije prvog svjetskog rata imala je srbska vojska u svome krilu četničke postrojbe i iz redova tih postrojbi potekao je i Sarajevski atentat, koji je izazvao Prvi svjetski rat.
Ta predaja preniela se i na jugoslavensku vojsku, koja je uviek bila i ostala temeljno sredstvo za primjenjivanje velikosrbskih ciljeva. Četnička udruženja ponosila su se uviek sarajevskim umorstvom, pa je poznato i to, da danas jedna četnička jedinica nosi svoje ime po počinitelju sarajevskog atentata. Četnici bu bili djelatni u Jugoslaviji, osobito u Hrvatskoj i Macedoniji, gdje su pod zaštitom državne vlasti činili težke zločine protiv mirnog pučanstva, a od četničke ruke zaglavio je i vodja hrvatskog naroda Stjepan Radić na sjednici beogradskog parlamenta. Ti velikosrbski krugovi koji su se služili četničkom organizacijom kao nadzornim oružjem, oni su isti, koji 27. ožujka 1941. provedoše beogradski puč i time rat bivše Jugoslavije protiv velevlasti osovine. Time se jugoslavenska država, temeljena na tlačenju Hrvata, Bugara, Niemaca, Madžara, Albanaca i ostalih narodnosti, razpala već prvih dana rata poput pljeve, a jugoslavenska vojska razišla se na sve četiri strane svieta. Potlačeni narodi uz pomoć savezničkih vojski stresoše se tada tudjinske srbske vlasti. U tom času započela je prema davno unapried izradienom planu djelatnost četničkih odreda, koji se skupiše oko srbskog pukovnika Draže Mihajlovića. No nisu ti odredi okrenuli svoje oružje protiv pobjedničkih vojski, već su započeli paljenjem golorukog hrvatskog pučanstva. Već prvih dana poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 13., 14. i 15. travnja predprošle godine, izvršili su četnici prvi krvavi napadaj na hrvatsko pučanstvo u Hercegovim. Napali su Čapljinu i okolicu, kojom prilikom je poubijan velik broj Hrvata i spaljeno više hrvatskih sela. Odtada djelatnost ovih četničkih, bandi ne prestaje, iako je koncem prošle godine u njihovim redovima došlo do razkola – uvidjevši svoj krivi put. Neprestana zločinačka djelatnost pukovnika Mihajlovića, divljaštva, koja su ove skupine, koje spadaju u sastave bivše jugoslavenske vojske, a prepunjene su običnim razbojnicima i najgorim talogom ljudskog družtva, izvršile nad hrvatskim pučanstvom, osobito u Bosni i Hercegovini, te posebice nad hrvatskim muslimanima, nadkriljuju sve, što se u Hrvatskoj zbilo od vremena srednjeg vieka.
Druga skupina odmetnika sastoji se od komunista. Premda je organizacija komunističke stranke u Jugoslaviji bila službeno zabranjena, ipak je komunistička djelatnost, osobito u Hrvatskoj i Macedoniji, po velikosrbskim režimima bila ne samo trpljcna, nego u izvjestnom pogledu upravo podupi-rana sa nesakrivenom svrhom, tla se u tim zemljama oslabljuju zdravi nacio-nalizmi. Na taj način komunistička stranka kroz dvadeset i dvie godine obstanka bivše Jugoslavije izgradila je široku mrežu svojih ćelija, koje su najjače oružje imale na beogradskom sveučilištu. Ruka o ruku s beogradskim elementima stvorila je komunistička stranka u Srbiji razpoloženje koje je konačno dovelo do beogradskog puča i do izazivanja rata po pučističkoj vladi. Nakon razpada Jugoslavije komunisti nastaviše svoju djelatnost, a u otvorene terorističke i odmetničke podhvate predjoše odmih nakon 22. lipnja 1941. godine, kada su za to dobili izričiti nalog iz Moskve.
Kao što četnici tako i komunisti središte svoga djelovanja nemaju na području Nezavisne Države Hrvatske, već su ne samo vodje, atentatore, oružje i municiju, te promičbeno gradivo i novac dobili iz inozemstva, već su iz inozemstva s pojedinih područja bivše Jugoslavije u velikom broju ubacivali u Hrvatsku gotove banditske čete, koje su onda na našem području vršile težka krvoločstva, uništavanja privatnog i državnog imetka i druge zločine, dajući tako hrvatskom narodu naslutiti, što bi ga čekalo, kada bi te bande jednom doista došle do prevlasti. Tako su godine 1941. bande, koje su mjesecima terorizirale iztočnu Bosnu, gotovo bez iznimke potjecale iz Srbije, a jezgra komunističkih bandi, koja se danas nalazi u Hrvatskoj, sastoji se iz šest crnogorskih partizanskih brigada, koje su u ljetu 1942. iz inozemstva provalile u Hrvatsku. S dubokim zadovoljstvom utvrdjujem, da je medju Hrvatima četnički pokret uobće bez pomagača, a komunistički pokret po samim Hrvatima, koji su u njemu, ne bi bio u stanju ni na jednoj jedinoj točci ugroziti javni mir i red. Nosioci nemira su tudjinci i uobće nehrvati. Potrebno je utvrditi, da kao što su četničke bande Draže Mihajlovića izvršni organ jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu, tako su partizanske bande izvršni organ komunističke internacionale sovjetskih vlastodržaca.
Utvrdivši tko su odmetnici u Hrvatskoj, dali smo već u suštini i odgovor na pitanje, koje ih pobude vode. Četničke bande jugoslavenske emigrantske vlade nosioci su velikosrbske misli. Njihov je cilj onaj isti, koji su imale prije prvog svjetskog rata, a koji su provodili kroz dvadeset i dvie godine u Jugoslaviji, kada je njihovo ime za hrvatski narod bilo istovjetno s najgorim terorom i zločinima. Velikosrbska nastojanja išla su uviek za tim, da Srbija priedje okvir svojih narodnih granica i svojhi narodnih mogućnosti, te da sebi podmetne susjedne narode. Nažalost velikosrbska stremljenja već preko 150 godina idu u prvom redu za uništenjem hrvatstva, premda Hrvati u prošlosti nikada ništa na žao Srbima učinili nisu, već su naprotiv od turskih vremena dalje u okviru svoje državne autonomije velikom broju srbskih izbjeglica pružili i krov nad glavom i zemlju dali i vjersku slobodu najšireg razmjera osigurali, a kasnije ih i u političkom i državnom životu angažirah na temelju najveće širokogrudnosti i pune ravnopravnosti. Velikosrbi su uviek Hrvatima o glavi radili. I kada je 1918. godine stvorena Jugoslavija, velikosrbski režimi Hrvatima su dobro učinjeno za srbstvo kroz vjekove platili okrutnim pokušajem uništenja hrvatskog naroda i samoga hrvatskog imena.
Četničke bande bile su kod toga najzloglasnija predstraža velikosrbstva.
Poslije razsula Jugoslavije četničke bande Draže Mihajlo vica dobile su zadatak, da svima sredstvima nastave svoj dotadanji rad na izkorjenjivanju hrvatskog naroda i da u koliko je ikako moguće ometaju izgradnju Nezavisne Države Hrvatske. Mimo ovog njima svojstvenog cilja te su bande dobile za zadaću, da stoje na razpolaganju Velikoj Britaniji za pripreme u pravcu toliko spominjane druge fronte. Cilj je tih bandi ponovno zarobljenje hrvatskog naroda i još veće proširenje Srbije, nego je bilo 1918. godine. Koji je pako cilj komunista nije potrebno posebno dokazivati. Oni na njima svojstven način spremaju jugoslavensku sovjetsku republiku, te su u tu svrhu na najbezobzirniji način poubijali tisuće i tisuće mirnih i častnih seljaka i gradjana, koji bi trebali biti prve žrtve u onoj jezovitoj klaonici, koju boljševici spremaju europskim narodima. Od važnosti je medjutim iztaknuti, da vodstvo organizacija i financiranje partizanske akcije u Hrvatskoj leži u rukama tudjinaca, koji su za to posebno školani u naročitim terorističkim školama u Sovjetskoj Rusiji ili pak u španjolskom gradjanskom ratu.
Jedna i druga skupina bandita u prvom su vremenu najtjesnije suradjivali, te su u srpnju i kolovozu 1941. na pobudu komunista podigli nemire na različitim stranama, napose u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama. Nesloga, koja u pitanjima europskog jugoiztoka vlada izmedju Moskve i Londona, došla je medjutim ubrzo do izražaja i u odnosu tih dviju banditskih skupina, koje su od kasne jeseni 1941. u medjusobnoj zavadi, te si sada putem podzemne štampe i tajnih krugovalnih postaja predbacuju zločine, koje su najprije zajedno vršili, a sada ih vrše odvojeno. Kako se iz rečenog vidi, ciljevi odmetničkih bandi u toliko su različiti, što jedni žele uzpostavu velike Srbije pod Karadjordjevićem, dok drugi žele sovjetsku Jugoslaviju. Ujedinjeni su medjutim i jedni i drugi svojim zločinačkim instinktima, morem prolite nevine krvi, te paklenom mržnjom na sve što je hrvatsko, kao i na novi poredak, koji se u Europi stvara pod vodstvom velevlasti osovine.
Sredstva, kojima s odmetnici jedne i druge vrste služe u svojem zločinačkom djelovanju opisani su i svjetlopisnom gradjom podkriepljeni u ovoj “Sivoj knjizi”.
Najhitnija oznaka njihove djelatnosti jesi bjesomučna i krvoločna borba protiv golorukog i mirnog hrvatskog pučanstva. Foča, Goražde, Priedor, Krnjeuša, Višegrad, Drvar, Čajniče, Rogatica, Avtovac, Koraji, Gornji Ervenik, Prozor, imena su nekojih mjesta, kojih užasno stradanje poznato je nadaleko. Jednako tako poznata je sudbina Hrvata muslimana iz kotareva Gacko, Ljubinje, Trebinje, Nevesinje i Stolac. Stotine hrvatskih naselja stradalo je na sličan način. Most strave u Koči nekoliko puta bio je prizor užasnog klanja hrvatskog pučanstva po pomahnitalim odmetnicima. U selu Plolniku su prošle godine po odmlenicima organizirane prave klaonice za hrvatsku djecu. Sudbina hrvatskih žena koje su pale u odmetničke ruke ne da se opisati. Naprotiv sukob s oružanim snagama ti junaci iz šuma izbjegavaju gdjegod i kadgod im je to moguće. Protiv oružanih snaga nastupaju načelno samo iz zasjede i noću i onda kad imadu mogućnost malobrojne obhodnje ili posade iznenaditi brojčanom golemom nadmoći. Atentati na vlakove, u kojima stradaju seljaci, gradjani, radnici i slučajni prolaznici, te atentati na vlakove, koji prenose živežne namirnice za pasivne krajeve i veće gradove i pokušaji paljenja žetve daljnja su sredstva ovih bandita. O bestialnosti odmetnika neka svjedoče iz golemog niza dokumenata samo ova dva:
Jedne večeri u selu Plošniku (kotar Bieljina) odmetnici su doveli dvadeset i sedmero mužke djece, koje je jedan od odmetnika onako sjedeći stavljao na svoja koljena i klao, dok su drugi tu djecu držali za ruke i noge. Izvršilac je u to vrieme stavivši glavu dotičnika na svoju lievu nadkoljenicu, uhvatio ga svojom lievom rukom za bradicu, a desnom klao.
Četnici iz sela Dječ i Šagotić (kotar Bileće) uhvatili su 38 žena i djece, te ih odveli k Dušanu Popari na Planu, te porezali kose, a nekojima i oči izvadili, skidali ih do gola, te iste od veli do goruće kuće Salka Avdića, te sve žene pobacali u vatru. Zatim su četnici Spasoje Samardžić i još devetorica odveli petero djece u starosti od 4 do 15 godina, medju kojima Salka Avdića, Ibru Asima, Ragiba i Huslija Avdića. te Salku izvadili oči i bacili u jamu, a ostalima izvadili oči, poklali i ostavili ih na zemlji.
Odgovori