DRAGI MOJ HEĆIME, piše Maks Luburić Mili Markić kojeg je pravo prezime bilo IVICA HEĆIMOVIĆ

 

Otporaš

9th June 2012, 03:14

Mile Markić je Ivica Hećimović.
Kako nemam druge slike Mile Markića, prilažem koje su zapisana imena, gdje i kada je to bilo.
         SLIKA SA JULIENNE BUŠIĆ, MJESECA LIPNJA 1980.

image.pngPriložena slika je s lijeva na desno: Mile Boban, San Francisco, Juli Bušić, Federalni zatvor, Pleasanton, California, Mile Markić, Chicago i Franjo Babić, Vancouver, Canada, slikano u zatvorskom dvorištu lipnja mjeseca 1980. godine.

želim ovdje iznijeti da sam poznavao Milu Markića preko tri destljeća. Bio je zaljubljeni fanatik u Hrvatku. Rođen Ličanin 1923 godine. kao maloljetnik pristupa u Ustaše 1941 godine. Bio je kroz cijelo ratno i borbeno vrijeme na svim ratištima, najviše u jedinicama Venture Bakljka.

Usko smo surađivali u organizaciji HNO. Kada smo 1979 godine sa sjednice HNO u Torontu išli za Chicago kući, u auto smo bili: Ante Ljubas, Mile Markić, Stipe Šego i ja. tada mi je Mile Markić pričao kako je u povlačenju u Sloveniji imao okršaje sa partizanima gdje je bilo žrtava i na jednoj i drugoj strani. Tada je on s jednog mrtvog partizana uzeo njegove papire koje je kasnije pokazivako kao svoj identitet engleskoj patroli u Austriji.

Kasnije, poslije Kavranove Tragedije 1948 godine u kojoj je i on bio kao vodić, odlučio se je odseliti preko lokve za Canadu. Tu je živio, mislim u Hamiltonu, i oženio jednu Slovenku imenom Jelka s kojom je imao šestero (6) djece.

Kao jedan od rijetkih Hrvata borio se je za Hrvatsku svim svojim sposobnostima, i u toj borbi on i još drugih devetorica (9) Hrvata, članova organizacije HNO, sikronizirano FBI ih hapsi 25 lipnja 1981 godine, dakle, vremenski, ni jedan dan razlike od ukazivanja Gospe u Međugorju 24 lipnja 1981 godine šestero djece. Sud je počeo toj hrvatskoj desetorki 16 veljače 1982., a porota je donijela svoj pravorijek/presudu u subotu 14 svibnja 1982 godine. Mile Markić je bio osuđen na tridest i pet (35) godina zatvora. Otišao sam ga posjetiti u newyorški zatvor u nedjelju 15 svibnja 1982. Ostao sam sa njim koliko su mi dozvolili ostati. Pričali smo o svemu a sve naše priče su bile priče o Hrvatskoj. Tada je Mile Markić pred menom bez stida zaplakao i rekao slijedeće: Imenjače, i meni je ime Mile, nemam ni mačke u Hrvatskoj da bi se za nju trebao boriti. Žena mi nije Hrvatica niti su mi djeca rođena u Hrvatskoj, a ja ludo za njom patim. Danas je petnaesti (15) svibnja, moj drugi krvavi i žalostni datum 15 svibnja. Prvi je bio 1945. a danas je drugi. Imenjače, zapamti, ti ja imamo istu sudbinu. Tvoja supruga je Francuskinja. Timaš šestero djece kao i ja. Nikada u hrvatskoj nećemo živjeti, ni ti ni ja niti naša djeca. Ti i ja nikada više se nećemo vidjeti. Ali molim te, budi ono što si i do sada bio: Hrvat i sve za Hrvatsku. Rastali smo se i nikada ga više nisam vidio.

Prije nekoliko godina nazove me jedan prijatelj i kaže da je Mile Markić jako bolestan i da bi ga trebao nazvati. Dao mi je njegov telefon. Odmah sam ga nazvao u Zagreb. Pričali smo, naravno o prošlosti i Hrvatskoj i o sveme. Pitao sam ga za mnoge stvare koje sam ja smatrao da bih trebao znati. Rekao mi je sve što sam ga pitao, pa nadodao: Imenjače, znam te u dušu i znam da ćeš kad tad ti nešto napisati. Molim te što god budeš pisao SAMO PIŠI ISTINU. NEMOJ NIŠTA LAGATI. To sam mu očećao i toga se držim. Nekoliko dana iza tog našeg razgovora Mile Markić je umro. Sve što ću sada ovog puta reći za njega. Dragi imenjače počivao u Miru Bođijem u našoj Domovini Hrvatskoj! Slava ti!

Sada donosim jedno pismo kojeg mu je pisao general Drinjanin a on ga meni dao u lipnju 1980 godine.

General drinjanin,
30 / VI. 1968

Dragi moj Hećime! (Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969. na st. 925-926. mo. Otporaš.)

Vrlo me je razveselilo tvoje pismo. Početi na novo u novoj okolici sa tolikom familijom i još sa problemima u zdravlju, nije lako. (Mile Markić sa obitelji je do tada živio u Hamiltonu ili okolici, u Canadi, te se priselio u Chicago, mo. Otporaš.) Bio sam zaista zabrinut, pa iako znam, da te naši ne bi napustili jer si zaslužio, da te pomognu, isto znam, da sve to nije riješenje. Hvala Bogu! Poljubi tvoju dječicu i pozdrav stopanjici.

Ja sam dobro i djeca isto. Već su veliki i idu svi 4 u više škole. Briga puno, posla još više, ali zdravlje služi i nedam se živ pod ledinu, pa eto! (ovo pismo je pisano punih 9 mjeseci i 20 dana prije nego ga je udbaški agent Ilija Stanić krvnički ubio 20 travnja 1969 godine, mo. Otporaš.)

Hvala na ćeku od 30 dol (trideset) što si poslao za knjige!

Tomić mi je pisao, ali ga još nema! Vidim iz pisma starog Lujića, da je svega govorio. Mora da mu fali jedna daska. On ga pozna, od prije i izgleda, da su i rod! Svakako ću nastojati čuvati se i riješiti se što prije!-

Drago bi mi bilo, da mi javiš Tvoje osobne impresije iz Hamiltona, te kako je prihvaćena moja Poruka na vrpci. (Radi se o vrlo poznatom povijesnom govoru Maksa Luburića kojeg je on poslao Hrvatima grada Toronta prilikom proslave Desetog Travnja 1968 godine, mo. Orporaš.) Znam da ima i škakljivih stvari, ali prvo je otjerati Srbe i stvoriti Hrvatsku Državu, a vidiš i sam kako je sa komunizmom u svijetu. (Iz ovog “…a vidiš i sam kako je sa komunizmom u svijetu…”, može se stvoriti i formirati mišljenje o Maksu Luburiću da on nije bio pristalica približavanja k Rusima, što mu neki impliciraju. Vidjeli smo u pismu Anti Kršeniću od 27 lipnja 1954 godine kako Maks Luburić izročito govori da mi moramo ići sa Amerikancima, mo. Otporaš.)

Piši mi tko je još bio u Hamiltonu od naših iz Chicaga, kao i sve ostalo. Pisao sam i Stipi, (Šego, mo.) ali više oka (očiju, mo.) vidi više, a tek tome poznaš ljude iz Kanade i s njima si radio od prije i znati ćeš ocijeniti rad i učinak!

Stari Lujić mi je pisao da će pokrenuti akciju za pomoć “Obrane”. (Novina i glavno glasilo HNO, mo.) Dobro će biti ako uspijete proširiti “Obranu”. Znam da je tamo “Danica” (novina, tjednik koju izdaje Kustodija hrvatskih Franjevaca u Chicagu, mo.) i sve druge novine, ali vjerujem da se nešto ipak može učiniti. Pokušajte barem, jer teško izlazim na kraj. trebali bi jo 300 – 400 predplatnika i onda bi išlo lakiše!

spremam “Drinu” posvećenu Mili Budaku i njegove priče o Velebitu itd.

Idite zacrtanim putem i kako dobro kažeš: sa svakim suradjivati, ali svoje nedamo. U Domovini ide dobro, samo traže više pomoći, više letaka, tiska, knjiga. Ja činim što mogu. Bog neka bude Tebi i Tvojoj dječici na pomoči, a Tebe grli odani Ti Drinjanin.

Otporaš
9th June 2012, 09:30
( Za dvadesetgodišnjicu HRVATSKOG NARODNOD ODPORA,

Donosim ovdje za mnoge koji nisu znali ZAŠTO JE OSNOVAN HRVATSKI NARODNI ODPOR iz pera generala Drinjanina. On je to iznio u prvom broju novine OBRANA od 1 siječnja 1963 godine.

…Zašto je osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR godine 1943.- 1944, kada je postojala NDH sa svojom Vladom i državnim Poglavarom?

…Zažto se je neke poznate ustaške borce, posebno pripadnike Hrvatskog Narodnog Odpora, kako u Domovini, tako i u emigraciji, lišavalo čina, zatim opet rehabilitiralo, unapredjivalo u najveće položaje u državnoj, političkoj i vojničkoj hijerarhiji, da si se i opet proglasi buntovnicima, samovoljnicima, pa čak i komunističkim agentima?

…Zažto ti ljudi ne iznesu istinu sada u slobodnome svijetu?

…Zažto su puč Lorkoviča interpretirali jednom ovako, jednom onako, nikako i svakako, te da ih se u krugovima jedne iste stranke naziva herojim, drugi put neozbiljnim i nepoštenim ljudima, četvrti puta ih se opet jednostavno prešućuje?

…Zašto se je Hrvatska Vojska povukla kada je imala 17 divizija sa zavidnim moralom i spremnosti na žrtvu?

…Zašto je rečeno vojničkim zapovjednicima da idu na predaju, ako se je znalo (nije se tada znalo. Saveznici su iznevjerili na Bleiburgu. Vidi knjigu dra. V. Vrančića S Bijelom Zastavom preko Alpi, mo. Otporaš.) da su propali svi pokušaji za naći neki kontakt sa zapadnim saveznicima?

…Zašto se je bio organizirao odpor (rezistencija), a onda opet dat nalog, da se ide na zapad?

…Zašto se je predala Hrvatska Vlada, Hrvatski Vojni Stožer i Vojska a zašto se nije predao Poglavnik?

…Zašto se nije obnovila Bitka na Krbavskom polju?

…Zašto je došlo do Bleiburga?

…Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude, koji žrtvuju sve, da svijet sazna za Bleiburšku tragediju i Titove zločine?

…Zašto blatimo jedni druge i nekada i brat brata, prijatelj prijatelja, iako znamo, da činimo nepravdu i škodimo našoj stvari; uništavamo ugled boraca za koje znamo, da su pošteni i hrabri rodoljubi!

…Zašto? Zašto………..

Prošlo je 17 godina od Bleiburga, a 21 godina od Desetog Travnja i već se nova generacija boraca stvara za novu svehrvatsku revoluciju. Ta generacija ima pravo znati istinu. Mi je moramo reći prije konačnog polaska u boj, jer nas je tako jako malo preživjelih, koji nešto o tome znamo. Mi istinu moramo reći i onda, ako iz te bitke sa istinom i osobno ostanemo u slabom svijetlu. Svjetske velesile otvoraju arhive i iznose tajne, koje im ne služe na čast! Zašto to čine? Zato, jer ih nove generacije povjestničara tjeraju na to, kao što i nas naši povjestničari u ime časti pozivlju, da im kažemo istinu.

Mi smo obećali nekolicini hrvatskih povjestničara, da ćemo iznieti ono što znamo. Obećali smo to hrvatskim povjestničarima Jeri Jarebu i Marku Sinovčiću, kao i pročelniku Odbora za istraživanje Bleiburške Tragedije Ivanu Prceli, u čije rodoljublje ne sumnjamo.

“OBRANA” u svojim narednim brojevima donosi niz članaka, koje će napisati podpisani, dok će o akciji Odpora, koja je poznata pod imenom “Kavranova akcija” pisati jedan od sudionika br. Rover. Brat Rudi Erić će pisati o radu Odpora u stranome svijetu, a br. Dr. Mahmut Muftić o suradnji Odpora sa drugim organizacija.

Mnogo smo puta rekli, da nam je težko govoriti istinu.

Sada velimo: težko nam je već šutiti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje, pa je bolje, a da nadju svoj smisao za žrtvu u novom revolucionarnom pohodu za slobodu naroda.

A svijestni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će nas povjest suditi prema onome, kako se budemo vladali danas, a ne prema tome što smo htjeli biti ili što bi bili, da smo mogli i htjeli…

Prije odluke podpisani je dobro razmislio, uredio svoje račune sa Bogom i ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka, da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske.

general Drinjanin.

Da. Tako je mislio i djelovao Maks Luburić. Kada se je on pokrenuo sa hrvatskim Narodnim Odporom odmah poslije smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića 28 prosinca 1959 godine, najprije je izdao jedan letak imenom PRVI KORAK. Zatim je početkom 1960 godine izdao TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Sa starim borcima prikuplja nove koje počima osvajati dinamikom novog političkog kursa. Izdaje nekoliko DRINA 1961 i 1962 godine. Zatim izdaje letak DRUGI KORAK. Tada sam bio i živio u Parizu. Bio sam član HOP-a i prisegnuti član TRUP-a. Pred crkvom svake nedjelje se dijele letci Maksa Luburića. Veliko komešanje nastade među Hrvatima grada Pariza. Jedni ostadoše u HOP-u, vjerni Poglavniku i ustaškom pokretu. Drugi ostaju uz HSS, svojetajući da oni imaju narodni mandat za voditi hrvatski narod. Treći odoše k dru. Branku Jeliću i njegov Hrvatski Narodni Odbor. U tom metežu i ne snalaženju izlazi dr. Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš sa svojim Hrvatskim Demokratskim Odborom. Sve to Hrvate zbunjuje. Svaki vrti glavom i ne zna gdje će i kojoj stranki prići. General Drinjanin nudi novi početak. Jedni samo o njemu govori i njegovu novom programu, dok drugi, treći i ostali govore kako je Maks kompromitiran svojim zlodjelima i Jasnovcem. Zatim izlazi prvi broj novine OBRANA baš na Novu Godinu 1963 godine. I tako počima TREĆI KORAK djelovanja HNO. Mile Boban, Otporaš.

4 KUTIJE SUDSKIH ZAPISA SA SUDA U NJUJORKU “HRVATSKOJ DESETORKI” OD VELJAČE DO SVIBNJA 1982.
image.png
Koliko mi je poznato tog sudskog zapisa je bilo nekih desetak tisuća stranica. Moj odvjetnik Dennis Roberts iz Oaklanda, istočno od San Francisca je za mene naručio sa suda iz Njujorka. ja sam tada živio u Midland-u Texas. Ne znam točno koliko sam mu platio, ali svakako mislim da je bilo nekih pet tisuća dollara, ako ne i više.
Ranko Primorac, Ante ljubas i neki drugi su od mene tražili da im za njihov prizivni sud pošaljem neke stranice ovih zapisa direktnog, indirektnog i unakrsnog ispitivanja nekih svjedoka pa i optuženika, što sam rado činio. Dešavalo se je kada bi mi oni to povratili, ja bih nabrzinu to stavio u bilo koju kutiju, tako da to danas nije kronološli poredano.
Svakako da je ovo jedan vrlo važan dio hrvatske političke emigracije, posebice organizacije Hrvatski Narodni Otpor,HNO. Unatoč svim negativnostima koje su se pripisivale organizaciji HNO i njihovim članovima, iz ovih sudskih zapisa se može vrlo očiti primjetiti da se je organizacije HNO borio protiv Jugoslavije i za ponovnu Obnovu Druge Hrvatske Države. To je najveće svjedočanstvo koje je američki sud mogao dati Hrvatskoj Desetorki na sudu u Njujorku da su se borili za Hrvatsku Državu ali u tuđoj državi i tuđoj zemlji.
Slika Mile Boban i 4 kutije zapisa sa njujorškog procesa Hrvatskoj desetorki. U ovim kutijama ima čako i o pročesu Ivana Čale i njegove skupine koja je bila uhapšena u prosincu 1980.
Nadati se je da će neke hrvatske povijesničare ovo zanimati kao jedan dio hrvatske emigrantske političke djelatnosti, te iz ovih zapisa izvaditi istinite činjenice, dokaze i napisati knjigu ili knjige njujorških procesa Hrvatima: Zvonka Bušića, Marijana Buconića, Ivana Čale i nas Hrvatske Desetorke. To će biti vrlo korisno i za to da se nadolazećim hrvatskim naraštajima prikaže borba Hrvata u tuđim zemljama protiv Jugoslava a za Uspostavu Hrvatske Države.
image.png
Austin, Texas,
Utorak 5 listopada 2020.
Mile Boban, Otporaš.