Svi se zakleli na vjernost, trajno. A trajno ovaj puta znači, do sljedeće trke. Pročišćena vlada ljetos, obrisani svi kojima se pripisivala bilo koja afera. Sada su na red došli koalicijski partneri. Discipliniranje. A njima, ne svima, palo je na pamet davati svakakve izjave, čim vide kamere. Bez obzira na njihovu ljubav prema kameri, valjalo je slušati što kažu. Jer, neki su već više puta varali koalicijske partnere. Sve. S obzirom na njihovu snagu, nije ih teško uplašiti. Dovoljno ih plaši činjenica da saborski mandat ima svoj kraj. I što tada? Ne znaju svi.

https://otporas.com/povijesna-zbilja-i-znacenje-desetog-travnja/

Ako Plenković odluči sam izaći na izbore, neki više nikada neće vidjeti sabornicu. Realnost je gruba. Pa, najbolje zašutjeti, ako se mora. A veterani već nisu sigurni koji ih političar sada poziva, večerali su već sa svima. Jedu li štrudlu, ili štrukle? Manjinci, sabornica im je zajamčena. Toliko da više hrvatski jezik nije obvezujući. Može se kako se hoće.

A civilizacijski doseg i prihvaćeno kao normalno, ili, preciznije, uobičajeno, manjine su uz vlast. Od Tuđmanovog vremena do danas. S kratkom pauzom, u vremenu kad su građani i građevine bili isto.

Predstavnika Srba svi su predsjednici tetošili. Tolerancija za njihove izlete bila je izrazito visoka. Jer, nije bilo nevažno što će oni reći svijetu o svom položaju u Hrvatskoj. A to je, izgleda, svima  bilo posebno važno. Pamtim, bila sam mlada i nova zastupnica kada se zbog izmjena Ustava čekalo da zastupnici te manjine od nekuda dolete i pojačaju većinu. Jer, bez njih se nije moglo ni smjelo. Nervozno smo ih čekali, gledali na sat. Oni su se prizemljili. Odglasali. Zahvalnosti nije bilo kraja. A ja sam još imala sposobnost čuđenja politici. Brzo sam shvatila, ničemu se ne treba čuditi. Nismo svi isti. Navodno je, tako svjedoče, Tuđman posebno vodio brigu baš o Pupovcu. Tražila se minuta više na hrvatskoj televiziji.

Bio je rat i ne sjećam se da je netko glasno govorio da mu to smeta. A Pupovac je vraćao, kažu upućeni. Dolazak Sanadera i Kosor. Svi pamtimo ”Hristos se rodi”. Slijedila je euforija, sve do Bruxellesa. Mjesto potpredsjednika Vlade zajamčeno, državni tajnici, pomoćnici… Iskusni Pupovac nakon dulje dramske pauze i napetosti medijski adekvatno praćene odbija mjesto i u Vladu dolazi Uzelac. Tihi, samozatajni kooperativni profesor.

Za SDP-ove Vlade nema čuđenja.

Razgovori s Karamarkom su vođeni, ali njegova Vlada te glasove nije dobila. A razgovaralo se dugo… Vlada je pala.

Pa dolazi Plenkovićeva. Tu postaje zanimljivo. Nema ministara, potpredsjednika Vlade. Nešto imaju, ali slabo vidljivo, unatoč brzom dogovoru. A najveća buka. Do rasprave o raskidu koalicije. Pretjerao je! Ne jedanput. I uvijek izvan RH. Ali, lojalno glasa. Isprika?

Neki je vide, neki ne. Stilske vježbe. Šalje oštre poruke Kolindinim protivnicima iz istog bazena, a nju sigurno neće podržati. Neiskusan nije. Dakle, ništa nije slučajno. Nije star da bi se pogubio. A njegove izjave raspirile su upravo ono što  kritizira i smatra nedopustivim u društvu. Pa opet tjednima u svim medijima, na svim naslovnicama, prvih nekoliko minuta na televizijskim dnevnicima rezervirano za njega. Istina se traži u Državnom odvjetništvu. Što radi? I zašto? Možda saznamo.

Pritišću li i njega ”mladi lavovi” iz njegove stranke optužbama da nije dovoljno učinio za njih? Jer im smeta HDZ. Samo, dajte više neku drugu vijest, dosta je Pupovca na naslovnicama.