Nepoznati dio povijesti o Mili Boban – “Pismo hrvatskom znatiželjniku koji je tražio od mene neke podatke”

Slika dva brata, lijevo Jerko Boban r. 1935., i Mile r. 1939.

Pismo hrvatskom znatiželjniku koji je tržio neke podatke od mene

Mile Boban mileboban748@gmail.com

Sat, March 30, 2024, 2:42 PM

to:
hrvatskom znatiželjniku 
Bog! dragi moj hrvatski prijatelju,
Pošto u vas vjerujem kao što i sam sebi vjerujem, šaljem vam ovo pismo koje sam pisao i poslao jednom hrvatskom znanstveniku Hrvatu. Kada sve pročitate, želio bih znati šta vi mislite o sadržaju ovog pisma.
Primite moje iskrene poZDrave.
Bog! Mile Boban.
—————————————————————————————-
Javljam Vam se jer mi se ne da mirovati; ne da mi se mirovati zato jer mi se uvijek čini da sam dužan Hrvatima i Hrvatskoj iznositi moje hrvatske uspomene. Nastojat ću biti vrlo kratak i u sažetom Vam iznijeti malo moje povijesti o sveme dolje opisanom, a radi se kako je došlo do ovih dviju knjiga “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952-1969”.
     1 – Ja sam počeo iznositi Pisma Maksa Luburića 2012 i 2013 na tada hrvatskom portalu  Dnevno.hr.
     2 – Početkom 2014 otišao sam kod jedne izdavačke kuće i rekao im moju  želju da bih želio tiskati knjigu mojih pisama koje imam na mojem e-mailu. Rekli su mi da bi oni to mogli učiniti ali                    trebaju imati pristup na moj email adresu. Dao sam im pristup, i tako je to počelo.
     3 – Napravili su kopiju pisama u obliku dviju knjiga, jer nije moglo sve stati u jednu knjigu i meni dali na pregled, s tim da mogu nešto nadodati i čak neke slike ubaciti.
     4 – Došao sam kući; uzelo mi je nekoliko dana dok sam sve pregledao, uvod napisao, nekoliko generalovih slika stavio kao i nekih drugih slika. To sam sve sam činio jer nisam nikog drugog uz                  sebe imao.
     5 – Došao sam kod izdavačke kuće, sve im predao a oni kao profesionalci meni su rekle da će oni to sada srediti i izdati jedan primjer dviju knjiga, knjiga broj 1 i knjiga broj 2 te meni dati na                      zadnji pregled, i tek iza tog zadnjeg pregleda će tiskati 10 knjiga, što će biti 20 knjiga. Prilažem slike uvezane prve i druge knjige.     image.png    6 – Ja sam tu kod izdavačke kuće sve pregledao i s njima i uz njihovu pomoć sam neke male stvari izmijenio i sve odobrio i dao im zeleno svijetlo za tiskanje.
     7 – Nekoliko dana iza toga su me zovnuli i rekli da je sve spremno za preuzeti, što sam odmah, isti dan sve preuzeo. Usput su mi dali dvije vrpce, “chip” ili “ključ” na kojima su bila sva pisma i s                kojih se je moglo sve preuzeti.
     8 – Kako sam te godine 2014 htio imati proslavu stogodišnjice rođenja moje drage Majke Ive u mojoj kući u Bobanovoj Dragi, (1914-2014), odlučio sam potražiti neku  izdavački kuću kod nas u                Hrvatskoj. Obratio sam se u Grudama kod Gruteksa ili tako nešto i kod Zvonimira Despota u Zagrebu Despot Infinitus. On je bio čudo jeftiniji a možda i zato što je izdao sve u jednu knjigu                od 1150 stranica.
     9 – U razgovoru za pripremanje knjige za tisak, Zvonimir Despot mi je rekao da će biti jeftinije ako se izda u jednoj a ne u dvije knjige, samo što će on tada morati smanjiti veličinu slova, našto                  sam ja pristao, što mi je danas veoma žao. Ali što je tu je. Prilažem sliku originalne knjige koja je tiskana u Zagrebu 2014. godine.
                                                                       image.png 10 – Vrlo poštovani i dragi hrvatski prijatelju već od 2014. godine ja nisam znao da li sam ili ne imao ili za sebe ostavio kopiju ovih dviju prvih i uvezanih knjiga Pisma Vjekoslava Maksa                               Luburića  1952.1969. Ja sam nekima poklonio te knjige, dao Zvonimiru Despot prvu i drugu knjigu s vrpcom, ključem za presnimavanje. Knjiga je tiskana u Zagrebu u rujnu 2014. Od tada                 pa do danas sam se za svaku potrebu služio tom knjigom koja ima manja slova od ovih uvezanih knjiga. Ove dvije knjige sam jutros našao u jednoj kutiji te sam se ugodno iznenadio, jer                       sada imam što sam bio izgubio.
 11 – Molim vas nemojte se srditi niti ljutiti što vam ovo pismo šaljem. Šaljem vam ga zato jer opravdano mislim da ga šaljem hrvatskom znatiželjniku i na pravo mjesto.         Uz srdačne hrvatske pozdrave iskreno vas štuje Mile Boban.
         Austin Texas, dne 5 rujna 2022.
     “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”
             Slika korice prve knjige od prve do 551 straniceimage.png      Slika na zadnjoj strani prve knjige od 551 stranica.image.png      “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”
            Slika korice druge knjige od 552 do 1087 stranice image.png   Slika na zadnjoj strani druge knjige od 552 do 1087 stranice.image.pngAustin Texas, ponedjeljak 5 rujna 2022.Mile Boban.

———————————————————————–

ZAŠTO SAM JA MILAN, MILE BOBAN, MORAO NAPUSTITI BOBANOVU DRAGU?

18. prosinca 2016.

ZAŠTO SAM JA, MILAN-MILE BOBAN, GABRIĆA MORAO NAPUSTITI BOBANOVU DRAGU?

Objavio

Otporaš

20/07/2016

Ovo su moji roditelji. Petar Boban, rođen 6 srpnja 1907., umro 21 rujna 1981. Iva Boban rođena 9 siječnja 1914. umrla 2 listopada 1998. Iva Boban je udata za Petra Boban, Gabrića, iz istoga sela ali nisu rodbinski povezani. Oženili su se u studenome 1933. Imali su petnaestero (15) djece. Živjeli su, a to se mora reći, pravim kršćanskim životom. Djecu svoju su odgajali u najboljem kućnom, religioznom i kršćanskom odgoju. Psovka i psovke u njihovoj kući nisu se smijeli izgovarati. Na zidu je bila objšena rukom izvezena plahta na kojoj je pisalo:
U OVOJ KUĆI SE BOG MOLI – U OVOJ KUĆI SE NE PSUJE.
 
Prilažem imena djece mojih roditelja. Prepisujem iz Matične knjige koju mi je dao Matičar Goričko/Sovićke župe Vlado Bogut u nedjelju 7 svibnja 2007.
                  OBITELJ PETRA BOBAN i IVE BOBAN, r. BOBAN
 NADNEVAK I MJESTO ROĐENJA                    I MJESTO SMRTI
IME PETAR  O6. srpnja 1907. – Sovići           23. rujna 1981. – Sovići
IVA 09. siječnja 1914. – Sovići                            01. listopada 1998.. – Sovići
                                   DJECA NJIHOVA
NADNEVAK I MJESTO ROĐENJA  –  NADNEVAK I MJESTO SMRTI
IME:
JAKA            21 srpnja 1934. – Sovići                      Nova godina 2024 – grude
JERKO         07. rujna 1935. – Sovići
MILA           16. veljače 1938. – Sovići                     O9. kolovoza 2018 – Grude
MILE           21. kolovoza 1939. – Sovići
MATIJA       13. ožujka 1941. – Sovići
RAFO          13. kolovoza 1942. – Sovići                   13. siječnja 1943. – Sovići.
RAFAEL       02. veljače 1944. – Sovići                   04. travnja 2004. – Mostar.
KATA          16. svibnja 1945. – Sovići
IVAN          18. travnja 1947. – Sovići                      15. rujna 1947. – Sovići.
DRAGAN     22. rujna 1948. – Sovići                     18. listopada 1948. – Sovići.
RUŽA          29. ožujka 1951. – Sovići                      22. lipnja 1951. – Sovići.
MIRO          15. srpnja 1952. – Sovići                      09. kolovoza 1952. – Sovići.
STJEPAN      07. srpnja 1954. – Sovići                  23. srpnja 1954. – Sovići.
VLADO         19. svibnja 1956. – Sovići                  01. listopada 1956. – Sovići.
ANTE            08. rujna 1960. – Sovići                    07. prosinca 1960. – Sovići.

To su djeca mojih roditelja, dakle moja braća i moje sestre. Otac mi je pričao da je prvom sinu koji se je rodio poslije Proglašenja NDH 10 Travnja 1941. godine dao ime Rafo na uspomenu svojeg vršnjaka, kolege i kuća uz kuću susjeda Ranka, Rafaela Boban. Prilažem sliku u kojoj se je rodio general Vitez H.O.S-a N.D.H-e Rafael, Ranko Boban 1907.

Kako je ovaj moj brat Rafo umro 13 siječnja 1943. godine, otac mi je pričao da je rado očekivao slijedeće dijete i Boga molio da bude sin kako bi mu opet dao ime Rafael na vječitu uspomenu Ranka Viteza generala Rafaela Boban. Moj brat Rafo – mlađi – je umro 4 travnja 2004. u bolnici u Mostaru a pokopan je u našoj župi Sovićko/Goričkom groblju, gdje su mi i roditelji, djedovi, pradjedovi i sva moja svojta pokomani. Prilažem sliku grobnice, moj brat Rafo desno (1944-2004) i moji roditelji.SLIKA: 1999. TADA ŽIVE DJECE OBITELJI PETRA I IVE BOBAN GABRIĆ | Otporaš

Moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Nepismeni su se rodili i nepismeni su umrli. Otac je umro u srijedu oko 9 i pol ujutro od kljenuti srca 23 rujna 1981., berući kukuruz na njivi zvanoj Lokva ispod sela Blaževići, župa Drinovci. Moja majka je umrla u četvrtak, desetak minuta prije podne 1 listopada 1998.
Moji roditelji su bili jako pobožni i Bogobojazni. Prirodno su bili jako pametni, drugim riječima inteligentni, osobito mater. Uvijek su nas savjetovali kako se trebamo ponašati pred drugima i u tuđoj kući. Uvijek su nam govorili kako starije čeljade uvijek ima prednost i kako mu moramo uvijek ustupiti mjesto. To je tako prije bilo i nadamo se da je tako i danas i da će to tako iz naraštaja u naraštaj ostati.

Otac mi je bio jako strog. Poznato je da su osobe koje su po naravi stroge, da su jako osjećajne i nježne. Takav je bio moj otac, iako sam ga morao po vojnički slušati. Kada bi išli na njivu raditi, ako je bio dobre volje, išli bi usporedo i on bi meni uvijek pričao neke dogodovštine koje je čuo od svojih roditelja, susjeda, starijih osoba i sve bi te priče bile tako interesantne da ih se i dandans sjećam. Pričao mi je kako je bio ranjen na Romaniji 1942. (Kliknite na: Neću brte, kad sam moga do sada živit ko’ čovik i Rvat, mogu  i od sada). Neke priče su išle od uha do uha, od koljena na koljeno i tako su stare da bi se mogla rekonstruirati povijest cijele Bobanove Drage. Jedna od tih priča je kako se je počeo saditi duhan u Bobanovoj Dragi početkom tisuću osamstotih godina, kako su Turci u ta vremena vladali kod nas, kako se je sve moralo Agama prijavljivati, kako se je harač kupio i silom morao davati Turcima, kako je Andrijica Šimić otišao u Hajduke, kako je bio od nekog Garca u Runovićima izdan 13 siječnja 1871., kako je pušten iz Koparskog zatvora 1901. godine, kako ga je naš djed Gabro Boban (Vuškin) odveo na konju u Runoviće 5 veljače 1905. godine i kako je tu umro i zakopan u istom groblju gdje je zakopan i izdajica Garac koji je upravo bio umro nedavno, i kako je po želji Andrijice Šimića zakopan iznad groba izdajica Garca, tako da su noge Andrijeice Šimića dodirivale vrh groba izdajece Garca, što je bio, kako se je pričalo, očiti znak da noge junaka Andrijice Šimića tabače glavu izdajice Garca. To je samo jedna priča a ima ih na stotine.

Kada sam već kod priča koje sam zapamtio i koje preko šest destljeća nosam sa sobom, i ne mogu ih zaboraviti, jer su mi se zalijepile za tabane, pa kuda god koracam, tragovi tih priča ostaju. Jedna od njih je i ta kada sam 1956. godine išao na silo u Grude, u selo Krištelicu s mojim rođakom Antom Grubišićem, Lukinim, ponio sam sa sobom pištolj mojeg Ćaće Petra, kalibra 6.35. Njemu je taj pištolj, samokres, darovao njegov kolega, Vitez general HOS-a NDH-e Rafael, Ranko Boban. Prilažem sliku Viteza generala Ranka Boban.

image.pngNa cijevi samokresa je bio ugraviran “U” slovo s inicijalima NDH. Imao sam samo tri (3) naboja, metka. To je bilo početkom zime 1957. godine. Naravno da smo na silo išli pješke, jer tada nije bilo drugih sredstava. Kad smo prošli Grudski Dom, točno kod Abudine kuće, na onoj maloj okuki, penjući se prema selu imenom Marići, dva milicionera nas zaustaviše i viknuše: ruke u vis! Stali smo. Oni hoće nas pretraživati. Mi se nismo dali. Zima, noć, oblaci, ništa se ne vidi, mjesec tu i tamo iz oblaka se pokaže, oni nagrnuli da nas premeću. Tada sam se ja isprsio i odrešito rekao: “Ako nas dirnete, nečija će majka noćas zakukati, ili vaša ili naša. Pustite nas na miru, vi idite vašim putem a mi ćemo našim.” Oni su popustili a mi produžili na silo u Krišteljicu.

Ali kraj ovog incidenta nije se završio tu. Oni su, milicioneri, počeli dolaziti u našu kuću smetati mojem Ćaći i govoriti mu kako oni imaju problema s njegovim sinom Milanom, tj. s menom. Ja sam bio tu. To je bilo u veljači 1957. godine. Tu je bio, kako se je to tada službeno govorilo, “komandir” Narodne Stanice Milicije Sovići neki Đuro, zatim neki Milorad i neki Milan Šorman, sva tri Srbina. Ćaća Petar sluša njih a u mene gleda i meni zapovjednim tonom govori da iziđem iz kuće. Ja se nakostrušio, ali poslušno sam Ćaću, izišao na sjeverna vrata iz kuhinje prema čatrnji i ugledah sjekiru iza čatrnje kod naćava. Nisam dugo razmišljao. Uzeo sam sjekiru, uletio u kući i mašući sjekirom prema njima, uz veliku galamu im naređujem da napuste kući prije nego krvi i zla bude. Oni su se digli i otišli. Ali sam im ja ostao META. Prilažem buntovničku sliku tog vremena.

Prva slika: Lijevo Preka Grubišić i Mile Boban, početak 1957. obučeni u nošnju mojeg pokojnog djeda Gabro Boban, Vuškin (rođen 1879-umro Nova Godina 1948) Pojas, šubara, šćap, kubura/kremenjača mojeg djeda Gabre.

Druga slika na istom mjestu isti dan: Mile Boban sjedi, pozadi se vidi šarena zovnica u kojoj sam donio sav borbeni alat, bajunet mojeg Ćaće Petra kojeg je imao dok je bio Domobran, vojnik NDH. i samokresi o kojim je bila riječ kojeg držim u lijevoj ruci.KAKO JE UDBA OPERIRALA I ŠPIJUNIRALA, pismo mojeg bratića Mile 22.12.1988., meni, njegovu stricu Mili Boban, Otporaš. | Otporaš

Oni su vlast, iako tuđa, strana, a ja individualac koji se brani na svojem i nije se dao dodirnuti. I to bi se, u kratkim crtama moglo reći, a ima toga mnogo od prije, počevši od srijede 31 svibnja 1950. godine kada su, ta ista vlast, mojeg dragog Ćaću Petra u šest (6) sati poslije podne dok je lozu polijevao a ja bio sa njim, uhapsili i žicom mu ruke svezali, a nas djecu, jednom drugom do uha, ostavili sa Majkom same. To bi mogao biti uzrok, uz sve ostale pritiske, mojeg bijega iz moje voljene i drage Hrvatske.

Mogao bih ja nastaviti sa pričama koje sam čuo od pok. Ćaće Petra do ujutro. Ali ću za sada stati ovdje i izraziti moje žaljenje da mi je samo žao što nisam imao dovoljno vremena ostati sa Ćaćom Petrom duže od kojega bih čuo vrlo važne i za mene koristne priče. Otišao sam od kuće vrlo mlad, u petak 16 kolovoza 1957. u 2 sata ujutro, dok je Mater brala duhan u vrtu, ja sam se pakovao, iz podruma uzeo pola kore slanine, iz naćava uzeo pomiješano pola kukuruzova i pola pšeničena kruha, iz tavana gdje su Otac i Mater spavali, uzeo sam 1500 dinara iz Ćaćina velikog novčanika kojeg je on još iz Belgije donio, kilo škije i noge pod opanke za Posušje, jer mi se je tu nalazila Radnička knjižica koju sam morao preuzeti.

Iz Posušja sam preko Širokog Brijega otišao za Mostar. Izvadio sam kartu za Sisak jer mi je tu bio brat Jerko. Putna karta me je koštala 1495 dinara Mostar Sisak. Ostalo mi je samo 5 dinara u džepu. Došao sam u Sarajevo i morao sam čekati do 10 sati uvečer za Sisak. Bio sam tu skoro cijeli dan. Nisam mogao staviti drveni Kovčeg/kufer, isti onaj kojeg je brat Jerko nosio u vojsku 1955. Garderoba je bila skuplja od 5 dinara. Ja sam se htio malo prošetati gradom ali mi je kufer smetao. Bio sam tu uz onaj trg gdje je bilo vode i ribe u vodi, i neki piški. Pošto su mi noge bile uznojne, ja tu operem nego da mi nitko ništa nije rekao. Kada je to bilo tako, ja ostavim kofer tu. Poslije par sati lutanja gradom ja se vratim kod tog trga da preuzmem kufer. Neki policajac na mene istrese neke pogrde i psovke da ostevim kufer na miru. Kada sam mu rekao da je to moj kufer, tražio je od mene da dokažem. Pitao me je šta sve imam u kuferu. Kada sam mu sve poimenice rekao, naredio mi je da otvorim kufer. Kada sam kufer otvorio i u njemu bile one stvari koje sam mu bio rekao, uvjerio se je da je to moj kufer, samo ga je zanimalo zašto sam ga tu ostavio. Kada sam mu rekao razlog da nisam imao dovoljno novca da kufer stavim u garderobu, samo se je nasmijao i rekao da su to sve seljačke stvari, po onoj “druže snađi se”.

Tako sam ja golobradat zbog pritiska i terora jugoslavenskog režima morao napustiti moje drage roditelje, braću i sestre, selo i susjede, put pod noge i u nepoznato. Iz Siska za Sloveniju preko Zagreba, Zidani Most i Celja došao sam do Mislinje. Tu sam izišao iz vlaka, prenoćio u čekaonici željezničke postaje. U jutro službenici postaje su me nešto pitali a ja nisam dovoljno razumio slovenski, oni su počeli pričati hrvatski. Rekao sam im da tražim posao, jer nisam htio spominjati da želim bježati preko granice. Oni su mi rekli da tu ima jedan Pere Galić koji vodi građevinske poslove. Jedan od službenika kaže da će on poći s menom do Pere Galića, jer to nije bilo daleko. Upoznao me je s Perom Galićem koji mi je rekao da me prima kao radnika. Tu sam ostao preko godinu dana kod Pere Galića raditi. On je bio od Požege, dobar čovjek.

Ostalo se sve zna kuda sam sve prolazio, dokle sam došao, šta sam sve radio   i koliko sam radio i koliko sam pomogao onima koji su se borili za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Za sada neka bude toliko, a drugi put možda više a opet sve zavisi koliko koga što zanima znati o hrvatskoj prošlosti.

S poštovanjem. Mile Boban.