Otporaš

Otac mi je bio jako strog. Poznato je da su osobe koje su po naravi stroge, da su jako osjećajne i nježne. Takav je bio moj otac, iako sam ga morao po vojnički slušati. Kada bi išli na njivu raditi, ako je bio dobre volje, išli bi usporedo i on bi meni uvijek pričao neke dogodovštine koje je čuo od svojih roditelja, susjeda, starijih osoba i sve bi te priče bile tako interesantne da ih se i dandans sjećam. Pričao mi je kako je bio ranjen na Romaniji 1942. (Kliknite na: Neću brte, kad sam moga do sada živit ko’ čovik i Rvat, mogu  i od sada). Neke priče su išle od uha do uha, od koljena na koljeno i tako su stare da bi se mogla rekonstruirati povijest cijele Bobanove Drage. Jedna od tih priča je kako se je počeo saditi duhan u Bobanovoj Dragi početkom tisuću osamstotih godina, kako su Turci u ta vremena vladali kod nas, kako se je sve moralo Agama prijavljivati, kako se je harač kupio i silom morao davati Turcima, kako je Andrijica Šimić otišao u Hajduke, kako je bio od nekog Garca u Runovićima izdan 13 siječnja 1871., kako je pušten iz Koparskog zatvora 1901. godine, kako ga je naš djed Gabro Boban (Vuškin) odveo na konju u Runoviće 5 veljače 1905. godine i kako je tu umro i zakopan u istom groblju gdje je zakopan i izdajica Garac koji je upravo bio umro nedavno, i kako je po želji Andrijice Šimića zakopan iznad groba izdajica Garca, tako da su noge Andrijeice Šimića dodirivale vrh groba izdajece Garca, što je bio, kako se je pričalo, očiti znak da noge junaka Andrijice Šimića tabače glavu izdajice Garca. To je samo jedna priča a ima ih na stotine.

Kada sam već kod priča koje sam zapamtio i koje preko šest destljeća nosam sa sobom, i ne mogu ih zaboraviti, jer su mi se zalijepile za tabane, pa kuda god koracam, tragovi tih priča ostaju. Jedna od njih je i ta kada sam 1956. godine išao na silo u Grude, u selo Krištelicu s mojim rođakom Antom Grubišićem, Lukinim, ponio sam sa sobom pištolj mojeg Ćaće Petra, kalibra 6.35. Njemu je taj pištolj, samokres, darovao njegov kolega, Vitez general HOS-a NDH-e Rafael, Ranko Boban. Prilažem sliku Viteza generala Ranka Boban.

Na cijevi samokresa je bio ugraviran “U” slovo s inicijalima NDH. Imao sam samo tri (3) naboja, metka. To je bilo početkom zime 1957. godine. Naravno da smo na silo išli pješke, jer tada nije bilo drugih sredstava. Kad smo prošli Grudski Dom, točno kod Abudine kuće, na onoj maloj okuki, penjući se prema selu imenom Marići, dva milicionera nas zaustaviše i viknuše: ruke u vis! Stali smo. Oni hoće nas pretraživati. Mi se nismo dali. Zima, noć, oblaci, ništa se ne vidi, mjesec tu i tamo iz oblaka se pokaže, oni nagrnuli da nas premeću. Tada sam se ja isprsio i odrešito rekao: “Ako nas dirnete, nečija će majka noćas zakukati, ili vaša ili naša. Pustite nas na miru, vi idite vašim putem a mi ćemo našim.” Oni su popustili a mi produžili na silo u Krišteljicu.

Ali kraj ovog incidenta nije se završio tu. Oni su, milicioneri, počeli dolaziti u našu kuću smetati mojem Ćaći i govoriti mu kako oni imaju problema s njegovim sinom Milanom, tj. s menom. Ja sam bio tu. To je bilo u veljači 1957. godine. Tu je bio, kako se je to tada službeno govorilo, “komandir” Narodne Stanice Milicije Sovići neki Đuro, zatim neki Milorad i neki Milan Šorman, sva tri Srbina. Ćaća Petar sluša njih a u mene gleda i meni zapovjednim tonom govori da iziđem iz kuće. Ja se nakostrušio, ali poslušno sam Ćaću, izišao na sjeverna vrata iz kuhinje prema čatrnji i ugledah sjekiru iza čatrnje kod naćava. Nisam dugo razmišljao. Uzeo sam sjekiru, uletio u kući i mašući sjekirom prema njima, uz veliku galamu im naređujem da napuste kući prije nego krvi i zla bude. Oni su se digli i otišli. Ali sam im ja ostao META. Prilažem buntovničku sliku tog vremena.

Prva slika: Lijevo Preka Grubišić i Mile Boban, početak 1957. obučeni u nošnju mojeg pokojnog djeda Gabro Boban, Vuškin (rođen 1879-umro Nova Godina 1948) Pojas, šubara, šćap, kubura/kremenjača mojeg djeda Gabre.

Druga slika na istom mjestu isti dan: Mile Boban sjedi, pozadi se vidi šarena zovnica u kojoj sam donio sav borbeni alat, bajunet mojeg Ćaće Petra kojeg je imao dok je bio Domobran, vojnik NDH. i samokresi o kojim je bila riječ kojeg držim u lijevoj ruci.

Oni su vlast, iako tuđa, strana, a ja individualac koji se brani na svojem i nije se dao dodirnuti. I to bi se, u kratkim crtama moglo reći, a ima toga mnogo od prije, počevši od srijede 31 svibnja 1950. godine kada su, ta ista vlast, mojeg dragog Ćaću Petra u šest (6) sati poslije podne dok je lozu polijevao a ja bio sa njim, uhapsili i žicom mu ruke svezali, a nas djecu, jednom drugom do uha, ostavili sa Majkom same. To bi mogao biti uzrok, uz sve ostale pritiske, mojeg bijega iz moje voljene i drage Hrvatske.

Mogao bih ja nastaviti sa pričama koje sam čuo od pok. Ćaće Petra do ujutro. Ali ću za sada stati ovdje i izraziti moje žaljenje da mi je samo žao što nisam imao dovoljno vremena ostati sa Ćaćom Petrom duže od kojega bih čuo vrlo važne i za mene koristne priče. Otišao sam od kuće vrlo mlad, u petak 16 kolovoza 1957. u 2 sata ujutro, dok je Mater brala duhan u vrtu, ja sam se pakovao, iz podruma uzeo pola kore slanine, iz naćava uzeo pomiješano pola kukuruzova i pola pšeničena kruha, iz tavana gdje su Otac i Mater spavali, uzeo sam 1500 dinara iz Ćaćina velikog novčanika kojeg je on još iz Belgije donio, kilo škije i noge pod opanke za Posušje, jer mi se je tu nalazila Radnička knjižica koju sam morao preuzeti.

Iz Posušja sam preko Širokog Brijega otišao za Mostar. Izvadio sam kartu za Sisak jer mi je tu bio brat Jerko. Putna karta me je koštala 1495 dinara Mostar Sisak. Ostalo mi je samo 5 dinara u džepu. Došao sam u Sarajevo i morao sam čekati do 10 sati uvečer za Sisak. Bio sam tu skoro cijeli dan. Nisam mogao staviti drveni Kovčeg/kufer, isti onaj kojeg je brat Jerko nosio u vojsku 1955. Garderoba je bila skuplja od 5 dinara. Ja sam se htio malo prošetati gradom ali mi je kufer smetao. Bio sam tu uz onaj trg gdje je bilo vode i ribe u vodi, i neki piški. Pošto su mi noge bile uznojne, ja tu operem nego da mi nitko ništa nije rekao. Kada je to bilo tako, ja ostavim kofer tu. Poslije par sati lutanja gradom ja se vratim kod tog trga da preuzmem kufer. Neki policajac na mene istrese neke pogrde i psovke da ostevim kufer na miru. Kada sam mu rekao da je to moj kufer, tražio je od mene da dokažem. Pitao me je šta sve imam u kuferu. Kada sam mu sve poimenice rekao, naredio mi je da otvorim kufer. Kada sam kufer otvorio i u njemu bile one stvari koje sam mu bio rekao, uvjerio se je da je to moj kufer, samo ga je zanimalo zašto sam ga tu ostavio. Kada sam mu rekao razlog da nisam imao dovoljno novca da kufer stavim u garderobu, samo se je nasmijao i rekao da su to sve seljačke stvari, po onoj “druže snađi se”.

Tako sam ja golobradat zbog pritiska i terora jugoslavenskog režima morao napustiti moje drage roditelje, braću i sestre, selo i susjede, put pod noge i u nepoznato. Iz Siska za Sloveniju preko Zagreba, Zidani Most i Celja došao sam do Mislinje. Tu sam izišao iz vlaka, prenoćio u čekaonici željezničke postaje. U jutro službenici postaje su me nešto pitali a ja nisam dovoljno razumio slovenski, oni su počeli pričati hrvatski. Rekao sam im da tražim posao, jer nisam htio spominjati da želim bježati preko granice. Oni su mi rekli da tu ima jedan Pere Galić koji vodi građevinske poslove. Jedan od službenika kaže da će on poći s menom do Pere Galića, jer to nije bilo daleko. Upoznao me je s Perom Galićem koji mi je rekao da me prima kao radnika. Tu sam ostao preko godinu dana kod Pere Galića raditi. On je bio od Požege, dobar čovjek.

Ostalo se sve zna kuda sam sve prolazio, dokle sam došao, šta sam sve radio   i koliko sam radio i koliko sam pomogao onima koji su se borili za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Za sada neka bude toliko, a drugi put možda više a opet sve zavisi koliko koga što zanima znati o hrvatskoj prošlosti.

S poštovanjem. Mile Boban.