http://uzdanica.forums-free.com/lanac-udbinih-zlocina-se-nastavlja-pise-zeljko-bebek-t99.html
Svoju lakonski sročenu, a ovih dana u hrvatskim općilima objavljenu odluku o neopozivom raspuštanju Nove Hrvatske Desnice, koja ujedno znači, nakon preko tri desestljeća!, moje povlačenje iz djelatne hrvatske politike i borbe, – nipošto nisam donio veselo, niti laka srca. Dužan sam, međutim, pružiti uz tu odluku nekoliko dodatnih razjašnjenja. Nikada ne bih pisao ovakvo pismo vođen osobnom osjetljivošću, jer osjetljiv na gluposti, drskosti i nepravedne kritike u bitnom smislu nisam, i ništa mi ljudsko nije strano. No, budući da mi je, zbog neprimjerene i nezavrijeđene reakcije mojega Naroda na moj rad, postalo nemoguće i nadalje djelovati na njegovu korist, te da sam u posljedku morao prihvatiti kao izbor povlačenje iz djelatne hrvatske politike – moram potanko razjasniti zašto je tomu tako.
I. ŠTO SAM UČINIO ZA HRVATSKU: EMIGRACIJA.
Prvi nesporazum koji je, moj Narode, izbio između Tebe i mene, vezan je uz moje korijene. Rođen u Zagrebu, poput Matoša postao sam hrvatski nacionalist u Beogradu. Umjesto da shvatiš tu sretnu okolnost – da naime mladić, vođen svojim filozofijskim razmatranjima u posve anti-nacionalističkom smjeru, usred velikosrpskoga okružja sagleda moralnu pravednost hrvatske borbe, metafizičku istinu nacije, i osvijesti se o svojim vlastitim hrvatskim, zagrebačko-kajkavskim korijenima – postala je ta okolnost kamenom smutnje te izvorom stalnih sumnjičenja.
Prateći Proljeće iz Beograda, počeo sam, za sebe, danomice bilježiti komentare i raščlambe toga zbivanja, iz kojih je poslije nastao rukopis Varia Croatica, objavljivan u emigraciji. Imao sam u Beogradu, zahvaljujući obiteljskim vezama, dobre izglede za «karijeru» sveučilišnog profesora, diplomata, čega god. Nije mi padalo na pamet pristati na kompromise, potrebne za karijeru u kukavnoj komunističkoj i velesrpskoj Juzi. Dapače, digao sam se na otpor riječju. Čim sam se 1973 našao u Njemačkoj, eda bih izbjegao jugo-robijašnice, povezao sam se s vodećim Hrvatima kakvi su bili Vinko Nikolić i Ivan Jelić. Pišem za hrvatska i njemačka glasila, svjedočim istinu o jugoslavenskom zlu. Povezujem se s Brunom Bušićem i njegovim krugom. Na Bušićevu zamolbu vodim tzv. «Židovski odbor za slobodnu Hrvatsku», s ciljem pomoći našim zračnim herojima, Zvonku Bušiću i drugovima. Osnivamo mjesečnik «Hrvatski List». Nakon Brunine tragične smrti, stvaramo Hrvatski Državotvorni Pokret, našu najznačajniju organizaciju, kojoj sam jedan od čelnika. Pišem na raznim jezicima, putujem po kontinentima, organiziram sa suborcima akcije, zanemarujem svoj poziv filozofa, s ponosom pronalazim se na počasnim imenima Udbinih odstrijelnih lista, nabavljam oružje zbog kojeg mi se sudi, skrivam se po Schwarzwaldu… sve bez ikakve osobne koristi, pa i najobičnije plaće, uz najveću žrtvu, s glavom u torbi, s jedinom primišlju da čim prije osvane suverena i neovisna Država Hrvatska.
Prve sam znakove rušenja proklete jugovine jedva dočekao i odmah 1990 doletio u Zagreb, kako bih se stavio na raspolaganje obnovljenoj državi Hrvata i Tebi, Narode. Isprva djelujem u HDP-u, a nakon sukoba s novim suradnicima prelazim u Paragine pravaše, kojima uređujem list, da bih ih morao napustiti zbog Paragina zaokreta ulijevo. Slijede Nova Hrvatska Desnica, mjesečnik «Ultimatum!», serija knjiga, suradnja u medijima (koliko je to god bilo moguće, u borbi protiv stalne cenzure i embarga); izobilje publikacija, najvećim dijelom posvećenih hrvatskoj problematici i hrvatskom boljitku. Tebi sam, Narode, nesebično ponudio sve svoje snage i sposobnosti, pamet i iskustvo, poštenje i strast, ideje i ideale, vizije i volju, upornu i strpljivu, nepokolebljivu kroz cijelu emigraciju te u ovih 13 godina života u Hrvatskoj.
II. RAD U DOMOVINI.
Novu Hrvatsku Desnicu zamislio sam kao frontu najkorjenitijih i najbeskompromisnijih državotvornih nacionalista u situaciji u kojoj je pravaške i desničarske krhotine zahvatio duh oportunizma i umjerenjaštva, te posvemašnje nesloge. Koliko smo samo pokušaja pokrenuli da se hrvatska desnica ujedini! Bez uspjeha, ali nisam štedio napora. Da nas Tuđmanov režim, kao jedinu stranku, nije ushtio registrirati, shvatio sam kao osobiti kompliment. Unatoč tomu radili smo, organizirali se i okupljali u uvjetima poluilegale, razvili spasonosni program za Hrvatski Narod, prkosili jasnom i glasnom promičbom nesmiljenoj medijskoj blokadi, te se povezali s nacionalističkim pokretima u Europi i izvan nje. Osobno sam se izložio varavoj volji biračkoga tijela, a pripravio i kandidaturu za šefa države. Jesmo, poduzeli smo i niz izazovnih ispada, eda bismo Te, Narode, probudili iz letargije i simboličnim gestama potakli na misao i čin. Priznajem, otvorio sam brojne fronte, ali sve su one bile namijenjene obrani istine i pravde, te borbi protiv neprijatelja Hrvatske Nacije: protiv jugoslavena i komunista, titovaca i partizana, velikosrba, slobodnih zidara i židovskih šovinista, demokrata i liberala, feminističkih i homoseksualnih agitatora, protiv retrogradnih elemenata u HDZ-u, protiv lažne, umjerenjačke hrvatske «desnice», protiv Mesić-Račanovih trećejanuarskih Naranči… Nisam žalio truda, niti sam osjećao straha pred veličinom postavljene zadaće. Vodile su me ljubav, vjera i nada posvećene Tebi i Tvojemu spasu. Pritom sam dosljedno igrao otvorenim kartama, ne želeći Te, poput Tvojih politikanata, varati o svojim nakanama i servirati Ti lažna obećanja. Iskreno sam Ti rekao da spas vidim samo u nacionalnoj revoluciji i nacionalnoj diktaturi. Kod toga ostajem, nepokolebljivo uvjeren da je alternativa samo posvemašnja nacionalna propast!
III. KAKO SAM DOČEKAN.
Dakako, moj uži krug, pripadnici i pristaše Desnice, odobravali su našim zamislima i postupcima. Da pak u širim slojevima Naroda nije bilo pozitivnog odjeka, to je razlog mojemu sadašnjem povlačenju: zašto bih se silom nametao, ako se moja nesebična pomoć krivo tumači, odbacuje i ismjehuje! A invektiva i optužaba naslušao sam se i načitao napretek. Evo, alfabetskim redoslijedom (od A do Ž) i radi preglednoga sažetka, tek nekih: agent, antisemit, blefer, bradonja, budala, đilasovac, ekstremist, fašist, homoseksualac, idiot, incidentan, jadnik, kontroverzan, konfliktna osoba, lakrdijaš, marginalac, mosadovac, nacist, narkoman, nemoralan, nenormalan, partizanov sin, pedofil, pervertit, pijanac, primitivac, provokator, psihijatrijski slučaj, nasrtljiv, ridikul, Srbin, šaljivac, šarlatan, štetočina, ubojica Brune Bušića, udbaš, ultraš, umobolnik, židov…
Nakon povratka u Domovinu, pun energije i planova, želio sam svoje moći staviti u službu Naroda. Bilo je vrijeme željno očekivane euforije, Hrvatstvo se udisalo sa sljemenskim i velebitskim zrakom. Vratio sam se formalno još u Yu, ali stvarno u Hrvatsku (dočim danas imamo formalnu Hrvatsku, a stvarnu minijugicu, goru od svake prijašnje!). Predsjednik Tuđman nije me primio ni nakon opetovanih zahtjeva. Sastanak je minirao Šarinić, a režim se posvetio mojemu sustavnom izoliranju – pod izlikom da sam u HNO i u HDP-u, pa u HSP-u… U nekom nesretnom TV-filmu neodređeno sam označen neprijateljskim agentom, štoviše povezanim s Bušićevom smrću. Umjerena se, malograđanska «desnica» od mene distancirala, Židovi su navalili svim sredstvima da mi onemoguće posao (natjecao sam se na pedesetak primjerenih mjesta), da mi otežaju život i rad, pa čak i da me odvoje od rodbine. Još u Njemačku poslali su mi bratića da me uhodi za račun Udbe. Umjesto redovitog posla i zarade, obasipali su me samo računima i iskopčavanjima. Nisam dobio ni najobičnije zdravstveno osiguranje, ali zato, poput kakva rođenog zločinca, čitavo mnoštvo kaznenih i prekršajnih prijava (i seriju uhitbi!), a sve samo zbog djelatnosti na korist Hrvatske, djelatnosti koju sam smatrao svojom dužnošću. Zakletim sam neprijateljima-jugosima bio okružen čak i u samom susjedstvu, a hrvatske vlasti nisu prstom maknule da mi ih skinu s vrata. Moji neprijatelji u tajnim službama, valjda misleći da «koriste Hrvatskoj» (?!), pokušali su ukrasti i sakriti moj udbaški dossier, a kada su ga, zahvaljujući našem lukavstvu, morali vratiti, iz njega su bile izvađene stotine stranica koje svjedoče o mojim najvažnijim pothvatima – trebalo me je, dakle, izbrisati iz hrvatske osloboditeljske povijesti! A čovjeka koji mi je bio desna ruka, pod nebuloznim optužbama, osudili su na ukupno preko 14 godina robije, i to za delikte za koje bi, da ih je i počinio, u normalnim uvjetima dobio godinu dana zatvora! Sve kako bi se otežalo i kompromitiralo moj rad.
IV. MEDIJSKI EMBARGO.
Nedavno je I. Z. Čičak u nekoj TV-emisiji sa zgražanjem ustvrdio kako u vrijeme Yu nije mogao objaviti ni čitateljsko pismo. Ja to ne mogu ni danas, usred države koja se naziva hrvatskom! U prošlosti sam u takvim pothvatima donekle i uspijevao, ali isključivo zahvaljujući iznimnoj upornosti. Sada mi se nigdje ništa ne objavljuje, ni dopisi, ni priopćenja, ni poruke, ni članci niti eseji. Pune su novine i časopisi kojekakvih mudrolija, a za moje dobronamjerne i vjerojatno ne posve stupidne ideje ovdje nema interesa!
Ne znam za viđenijeg povratnika iz emigracije, koji se, nakon 1990, nije našao na TV-ekranu, eda bi iznio svoje uspomene i procjene. Za mene bila je rezervirana samo šaljiva i provokativna TV, samo sam u luđačke emisije bio pripušten, kako bi i mene, unatoč ozbiljnosti mojega nastupa i argumenata, označila stigma luđaštva. Jedna je emisija inače vrlo gledane političko-društvovne nizanke bila zabranjena samo zbog mojega sudjelovanja (u vlastitoj sam zemlji, za koju sam živio, radio i ginuo, postao zabranjenom osobom!), a snimka se ni danas nigdje ne može pronaći. Nije to, uostalom, jedina nestala snimka mojih nastupa. Ali, nikome to nije čudno, nitko ne prosvjeduje, ne diže galamu, ne pravi skandale, ne obleće s tim globus (zamislimo samo da se u takvoj situaciji nađe Vesna Pusić, Drakulićka ili tko od Goldsteinâ!). Protiv svakoga moga TV-nastupa, kada ga je i bilo, odmah se digla hajka kritičarskih pera i kojekakvih zakulisnih čimbenika, a jedna je TV serija, u kojoj sam sudjelovao, po kratkom postupku skinuta odmah nakon ljetne stanke. Pri svemu tome je osobito revan bio zagrebački ghetto. Jest, oni su puno toga protiv mene pokrenuli, ali Ti, Narode moj, ništa manje nisi kriv, dapače: Ti si sve to trpio i odobravao, a mogao si, i morao si znati da sam Ti prijatelj.
Moje knjige, koje nipošto nisu beznačajne, sustavno se ignoriraju, prešućuju, novine o njima ne donose recenzije, dvorane mi odbijaju gostoprimstvo radi predstavljanja, knjižare ih čak ne stavljaju ni u izlog. Ako se, tu i tamo, o njima ipak nešto napiše, onda ih se prikazuje krivo, ono bitno se zaobilazi, a cjepidlači se s tiskarskim i gramatičkim pogrješkama, i sve se opet koristi za potpirivanje hajke protiv mene. Za članke, koje mi se povremeno objavljivalo, uglavnom nisam primao (ionako sićušne) honorare, a jedan je poznati urednik otvoreno priznao da moje ime ne smije biti na isplatnim popisima u RH.
Dočim upravo možemo pratiti svakodnevno orgijanje najordinarnijih protuhrvatskih zlotvora kroz hrvatsku medijsku šumu – i nitko ih pritom ne proziva kao agente, hulje i luđake – meni su zatvorena usta, stavljen sam izvan zakona i javnosti, marginaliziran i ostraciran. Ne gubim, doduše, glavu izravno, ali mi je onemogućeno da je javno rabim.
V. MLADEN SCHWARTZ KAO JAMES BOND.
Kao što luđak u normalnomu ne može vidjeti doli luđaka, kao što rob ne može razumjeti slobodnog čovjeka i njegove pobude, – tako i špijun u drugome vidi samo špijuna, ne shvaćajući da ovaj piše i govori što misli, u što je uvjeren, nego samo valja dokučiti za koga radi, «čiji je». Moje, ponekad zasigurno i neobične ideje (a sve su nove i važne ideje u prvi mah neobične!) dočekivane su na nož kao «provokacije», koje bi trebale «kompromitirati Hrvatsku», u najmanju ruku, kao da sam ja bio predsjednik hrvatske Vlade. A sada, kad nema Hrvatske, kada je ona prodana globalnoj judeomasonskoj mafiji, kada tuđin njome vlada, tko joj sada šteti? Mesića i Račana ne čuje se baš često optuživati kao štetočine!
I tako, umjesto da uzmu ozbiljno i odgovorno moje poruke, razloge i djela, notorni doušnici, žbiri i «špiclovi» proglasili su me «agentom», bez dokaza, dakako, jer ih i nema. Svjestan sam hvalevrijedne uloge tajnih službi za države i narode, ali je moj duševni sklop tako udaljen od svakog prikrivanja nazora i nakana, da ne bih pristao pružati usluge čak ni mojoj vlastitoj, hrvatskoj službi (a pogotovu ne ako ona djeluje u okviru protuhrvatskog režima kakav je današnji). Moja je sreća da jugo-Udbi nikada nije palo na pamet pokušati me unovačiti. Odbio bih, naravno, ali s njima ne bi bilo lako. Jedini moj kontakt s nekom tajnom službom zbio se u Njemačkoj, kada me je Ured za zaštitu ustava, uostalom na vrlo nespretan način, pokušao privoljeti na suradnju. Došli su mi par njih u kuću, jednom me izveli na fini objed, a završilo je tako da sam iz njih izmamio neke za nas Hrvate važne podatke, ismijao ih i uvjerio da im je trud posve uzaludan. A doživio sam da me se, u hrvatskoj javnosti, optužuje i kao beogradskog i bugarskog, sovjetskog, američkog i izraelskog agenta! E, moj Narode!
VI. ŽIDOV, SIN JOVANOV.
Ono što se nije dogodilo, barem koliko je meni poznato, ni jednom jedinom od mojih sunarodnjaka i suvremenika, zapalo je mene: da me se optužuje zbog imena mojega oca (kao da sinovi očevima daju imena, a ne obratno!) i za njegovo (vjerojatno ili navodno) etničko podrijetlo. U ambijentu koji, pomodno, najoštrije osuđuje «govor mržnje» i etničko-rasnu diskriminaciju, te traži najdosljednije štovanje načela «političke korektnosti», antisemitski su ispadi bili pridržani samo za mene, upravo za mene koji nikada nisam bio «Židov», nisam se takvim osjećao ni izjašnjavao, nisam vidio židovske zemlje niti naučio jezika, nego sam, dapače, upravo zbog Hrvatske, na smrt zaratio s domaćim i bjelosvjetskim židovskim agenturama, koje rade o glavi Hrvatskom Narodu i njegovoj krvlju obnovljenoj državi.
Nikoga drugoga doli mene, koji sam u više navrata, argumentirano, razotkrio u javnosti nečasnu rabotu zloglasnog hohštaplera i lažljivca, posvjedočenog hrvatskog neprijatelja Wiesenthala, netko se nedavno usudio nazvati «Wiesenthalovim bratom»! Kako to da mu u braću i sestre nisu ushtjeli upisati sve one utjecajne i visokorespektabilne goldsteine, puhovskije i pusiće – jugonostalgične komuniste i ekskomuniste, koji žive od destruiranja hrvatske države? Kako to da se ne kune židovsku majku i oca onome što je, kao deklarirani «nehrvat», upravo sročio «hrvatsku povijest», kojoj kao vrhunac vidi izručivanje generalâ u Haag i homoseksualni mimohod u Zagrebu? Zar je za Tebe, Hrvatski Narode, dobar Židov samo onaj koji ruši Hrvatsku, a ako se stavi na njezinu stranu, nikako ga ne želiš priznati onim što jest, Hrvatom, nego samo njega mrziš kao prezrenog i niskog Žida?! Jest, već u emigraciji znao sam čuti potiho izgovorenu onu «Ne ćemo da nas Židov vodi!», ali tamo je bilo dobrodošlo da nekakav «Židov» podmetne leđa, ne bi li se protuhrvatskoj fronti izbio «argument» hrvatskog antisemitizma. U Domovini, stvar postaje još drskija. Parola «Što će nam Židov!» aktualizira se, ali ne vrijedi za Židove hrvatske neprijatelje. Samo za one koji se poistovjećuju s Hrvatstvom! Svaka Ti, Narode moj Hrvatski, svaka Ti čast na zdravim instinktima, razboritoj prosudbi i osjećaju za pravdu!
Moj otac u vrijeme mojega rođenja, kada su svi bili Jugoslaveni, a biti Židovom bijaše poželjno, deklarirao se, kao i moja majka – Hrvatom. Nisu bili hrvatski nacionalisti, ali još manje židovski. Otac bi mi posve sigurno prigrlio hrvatsku državu, da nije umro još početkom sedamdesetih, a ako s nebesa prati novohrvatske medije, mora se čudom čuditi barbarskim uvrjedama kojima je postumno izložen. Prije onoga velerata živio je i radio po Hrvatskoj (Novi Sad, Subotica, Zagreb) i govorio, doduše ponešto iskvarenim, hrvatskim. Zvao se Janoš, hebrejski Johanaan, a srpska ga je sredina banatske Nagy-Kikinde radije znala kao «Jovana». I komu ja to, moj Narode, uopće moram tumačiti, komu dokazivati, od čega se braniti? Kakvo si Ti to za mene odabrao štovanje, kada se čitav moj život i rad pred Tobom svodi na potrebu pravdanja zbog imena i roda mojega oca?!
VII. REAKCIJE MALOGRADJANSKE «DESNICE»
Iz tih krugova potječu rečeni TV-film s objedama protiv mene, krađa mojega udbaškog dossiera te ustrajna kampanja mržnje protiv mene, koji svojim uporno desničarskim stavovima tobož «provociram štetu na Hrvatsku». To su oni koji u medijima znaju izvaliti kako o meni «ne misle ništa», a na upit kakvo su mi mjesto predvidjeli, uzvrate: «nikakvo». To su oni koji su me čak znali napasti da se pojavljujem na državotvornim mjestima, da njegujem uspomenu na svojega prijatelja i suborca Brunu, jer ga pokušavaju svojatati za sebe, privatizirati za vlastitu uporabu. Riječ je upravo o onim špijunima koji u svakomu vide špijuna, o budalama koje ne mogu vjerovati da netko iskreno, ni u čijoj službi, vjeruje u ono što govori, piše i čini. U pitanju je, svakako, i određena nečista savjest, zavist umjerene desnice spram one ratujuće, koja se usuđuje ono što ona umjerena, oprezna, malograđanska, ne bi ni u snu pokušala. Boje se jakih ličnosti, boje se originalnih ideja, umjesto da složno, svatko prema svojim moćima, surađujemo na probitku i boljitku nacionalne države Hrvata. Ja sam, za razliku od njih, na to uvijek bio spreman. Nečista savjest, međutim, javlja se kod njih i zbog komunističke prošlosti mnogih među njima. Oni znaju da ja takve prošlosti, Bogu hvala, nemam, i boje se da bih ih mogao raskrinkati – ja, koji sam svakomu oprostio njegovu prošlost, ako se samo čista srca i djelotvorno stavio na hrvatsku stranu! (Tako je i Maks Luburić svim onim Hrvatima koji su se borili protiv Hrvatske Države oprostio, što svjedoči i njegova PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska DRINA br. 3-4 1964, st.18-21. Da nekima sada dignem tlak, ponovit ću NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, skraćeno u tri inicijala NDH, umjesto današnjih dva inicijala RH. Mo. Otporaš.) Uostalom, iz redova ljevice dopiralo je do mene mnogo manje niskih napadaja: za nju nisam bio ni agent, ni Srbin ni Židov (u njihovoj hijerarhiji vrednota, zacijelo, sve su to pozitivne kategorije, koje oni doživljavaju kao prednost, a ne kao nedostatak), ali su se zgražali nad mojim ekstremizmom i upornošću, nad mojim ultraštvom. Imali su pravo, i na njihove sam napadaje ponosan, kao i uopće na svaki znak nezadovoljstva nekoga od naših brojnih neprijatelja.
VIII. SITNIJE, NO ZNAKOVITE SVINJARIJE.
Oni isti koji su odbijali suradnju s «ekstremistom» i «fašistom», koji su zabranjivali moje javne nastupe i objavu rukopisa, nisu se ustezali iz mojih tekstova, bez naznake izvornika, nemilice krasti ono što bi im se učinilo uporabljivim. Pritom ih ni najmanje nije smetalo zloporabiti ideje, kojih je autor «provokator», «štetočina» i «ubačeni agent». Među kradljivcima bilo je i političara i publicista i novinara, no ovdje im ne kanim iznijeti imena, jer trenutačno mi nije ciljem optuživati i osuđivati, nego «braniti i dokazivati svoju nedužnost», kako glasi apsurdna, zločinačka formula novokomponiranoga zagrebačko-haaškog pravosuđa. Tko pak nije od mene krao, taj si je dopuštao posumnjati u moje intelektualno poštenje, izrazivši dvojbu da ja doista vjerujem u ono što tvrdim. Čulo se čak i pitanje «tko Schwartzu piše knjige», te pod čijim su utjecajem pisane (što implicira da sam ovisan o utjecajima, jer nemam vlastitih misli). Osobito je netko bio uporan šireći dvojbu u moje autorstvo glasovitih «Lundskih Teza». Štoviše, od mene su u dvije prigode doslovce tražena jamstva da sam napisao istinu, svjedočeći o nekim svojim razgovorima s Tuđmanom (iz Njemačke) i Kuharićem (u Zagrebu). Koliko mi se samo puta dogodilo da novinar krivo napiše moje prezime (u svim varijantama krivopisa, počam od Swartz i Shwartz, preko Svartz i Svarz, do Schvarc, Švarc i sl.), premda ga je do tada stotinama puta imao prigode otiskanog pročitati, i premda mu je, kao piskaralu, prva dužnost biti pismen!
IX. STANJE HRVATSKOGA NARODA I DRŽAVE.
Da u ovoj zemlji doslovce ništa ne valja, da pače sve srlja u propast, mislim da nikomu nisam dužan nabrajati i dokazivati – nakon svega što sam do sada napisao i izjavio, a uostalom i nakon svega što su razotkrili brojni kritični i dobrohotni promatrači, zdesna kao i slijeva. Ni jedan segment narodnoga života nije uređen kako treba, ni jednome se ne osmjehuju uspjeh i boljitak, naprotiv, samo pogrješke i promašaji, poniženja i neuspjesi, padovi, kriza i mrak. Država za koju sam živio 33 godine tone li tone, dan za danom je nestaje. Jedino što funkcionira jest destrukcija vojske i redarstva, uništavanje državnih temelja, posvemašnja veleizdaja. Varaš se, Narode, ako misliš da ćeš tomu katastrofalnom stanju doskočiti dovlačenjem nove stranačko-koalicijske klike na vlast. Stranka A ili stranka B, malo ljevlje, malo dešnje, što to znači! Hrvatska će ostati izručena Haagu, prepuštena na milost i nemilost Novomu Svjetskom Poretku pod tiransko-terorističkom komandom Amerike i njezine globalističke kozmopolitske internacionale.
Mi smo Ti, Narode, nudili borbeniju, spasonosnu alternativu, istinski Treći put (ne onaj britanskog lunatika i ratnog zločinca Blaira!); ali, naišli smo na gluhe uši. Govorili smo Ti: slobode nema bez potpunog, bezostatnog suvereniteta. Tvrdili smo Ti: stranke moraju nestati, narod se mora konstituirati u homogenu, organsku, stališko-korporativnu naciju, valja uspostaviti strogu i pravednu narodnu državu kojom imaju vladati autoritarne, elitne snage korjenite nacionalne revolucije, velikih ovlasti i neograničenog mandata. Tek one bile bi kadre donijeti Ti sve Novo – pa i Novi Hrvatski Narod, oslobođen kobnih mana svoje povijesne prošlosti – umjesto da u spirali uvijek istih, beskrajnih demokratskih natezanja srljaš sve dublje u propast. No, ako si tako odlučio, neka Ti bude. Imaš na izbor: Mesić-Račana, Sanader-Pašalića, Banca-Pusićku. Sve bolje od boljeg, a posljednje najbolje. Daj im šansu, nek se iskažu u četiri godine. Ako ne, naravno, Narod će ih smijeniti, vratiti prve, vratiti druge, ili izmisliti treće, i tako dok vam svima ne dosadi, dok vas se moralno i materijalno ne dotuče. Dok vam se mladež ne iseli, a na njihovo mjesto zasjednu šareni egzoti što će vam ih poslati braća Ameri kao jeftinu radnu snagu, da vam ujedno unište i ovo što je još preostalo od nekoć divne i krasne nedirnute Božje prirode hrvatske. Dok vas više ne bude.
Zemljom Ti je zavladala diktatura dva-tri židovska klana: svemoćni Goldsteini, Pusići i Puhovskiji, a iz ovih posljednjih rekrutiran je i stvarni predsjednik RH, Žarko, kojemu je tragikomični Burduš Fikus tek marljivim potrčkalom. Šef države bježi na poklonjenje u mitizirani Jasenovac, istoga dana kada bi se nacija trebala pokloniti svojim Bleiburškim junacima i mučenicima, a tamo će Te, Narode, zastupati parlamentarni podvornik. Još se je narančasta banda pobrinula da se na Bleiburgu hapsi i do 3 godine zatvori svatko, tko se usudi na stratištu Ustaša istaknuti ustaška obilježja. Provokacija, ravnovjesje, miješanje kostiju – što je dopušteno volu Mesiću, nije heroju Tuđmanu!
Hrvatski Narode! Nakon svih poniženja što su ih podnijele Hrvatske Oružane Snage (sve, ne samo HOS!), nakon izrugivanja što su ga doživjele dolaskom jedne ogavne brbljave feministice na njihovo čelo, nisi smio dopustiti da tako ode tvoj osloboditelj, general Bobetko. Trebao si izići na ulice kako bi se udovoljilo njegovoj posljednjoj želji, da ga isprati njegov junački suborac, general Norac. Za legendarnoga generala Gotovinu, usred zemlje koju je oslobodio, raspisana je glavarina, kao za zločinca: a glava mu vrijedi punih 350 tisuća kuna! Lijepe li svotice! I Ti na to ostaješ nijem?! Naveo sam tek dva primjera. Nezahvalan si, Narode, spram svojih veličina, nezahvalan spram Pavelića i Tuđmana, koji su Ti obnovili stoljećima izgubljenu državnost; pa što da se od Tebe onda očekuje spram ostalih! Dopuštaš da se punom parom rehabilitira partizane i Tvojega najvećeg krvnika, a njihovog kolovođu. Ne smeta Te njegov trg usred glavnoga Ti grada, evo već 13 godina, a onaj koji je htio skinuti sramotnu ploču, već godinama čami u zatvoru.
Rob si, moj Narode, sebe mrziš a tuđe obožavaš; prevrtljiv si, lakovjeran i naivan; nogama ne stojiš pravo na zemlji, a glava Ti ne doseže istinsko nebo. Ulizica si uvijek novih gospodara, a kada te junaci oslobode, ne znaš što bi u slobodi započeo i već srljaš u novo ropstvo, uvijek potpunije i ubitačnije negoli ono prijašnje. Ne valjaju Ti manire, ne valja Ti etos. Hoćeš u Europu, a prihvaćaš od nje samo odurnu dekadenciju, umjesto da joj preuzmeš hvalevrijednu civilizaciju. Provincijalno se ulaguješ Europi, htijući tako nadvladati svoj provincijalizam, a u Europi ne ćeš biti ni provincija! Zar doista ne raspoznaješ prijatelja od neprijatelja? Očito ne, inače bi smogao snage i odupro se nedostojnom ropstvu koje Te je snašlo, daleko gore i dublje čak i od onoga jugoslavenskog. Upozoravali smo Te, ali nisi htio slušati. Ne ćemo više. Kuhaj se u vlastitu «saftu», jer protiv Tvoje volje i na silu ne mogu Ti pomoći. A spasa Ti zasigurno nema doli od Boga i Nove Hrvatske Desnice; tvrdim to odgovorno i čista srca, i znam o čemu govorim.
X. MOJE DALJNJE NAKANE.
Mogao bih na kraju, poput Koriolana, uzviknuti: Vi ćete mene protjerati?! Ja protjerujem vas! Ali ja se svojega Hrvatskog Naroda odreći ne želim i ne mogu, pa i ako sada odem u unutarnju emigraciju, a sutra, dođu li Pusić-Banac, i u vanjsku, jer jugoslavije i orjune nisam podnosio, iz nje sam išao, pa ću ako ustreba otići i opet. Protjerujem vas tek iz svog srca, dok se vaše ne promijeni. Pjesnik je rekao da je mnogo lakše voljeti Hrvatsku izvana; to je i moje iskustvo. A sada, neka se samo vesele doušnici i đilkoši, pripuzi i podanici, mediokriteti i glupani, zavidljivci i zlobnici, koji su me nagnali na ovaj korak. Nemam više volje ni vremena osvrtati se na njihovu galamu. Mnogo me posla čeka, želim dovršiti svoje knjige, zaokružiti filozofijski i književni opus. Hoću se posvetiti europskoj politici na planu euro-desnice, kako bismo od ove nesnosne, judeo-masonske, tehno-birokratske pseudo-Europe, koja podjarmljuje svoje narode ne bi li ih, kada oni ispune propisane uvjete, posvema progutala, – kako bismo, dakle, od našega Kontinenta učinili jedno života vrijedno i dostojno mjesto slobode za našu bijelu rasu, za naše slavne, velike i male, sve jednako bogodane narode, i osobe, u jedinstvu zajedništva i razlika. O ostalim svojim osnovama i nakanama nije mi ovdje dužnost progovoriti. Hoću još samo ovo reći: u takvoj će Europi, tek u takvoj, zacijelo biti mjesta i za Tebe, moj Hrvatski Narode, u čijem usudu ja više ne želim izravno sudjelovati.
Osim, osim ako ne osjetiš za tim potrebu, i uvjerljivo mi je predočiš. Uvjerljivo, to znači plebiscitarnim glasovanjem, u onolikom broju, koliko je glasova potrebno da bi se ušlo u Hrvatski Državni Sabor. Mislim da je to skromno: ne tražim milijune, ne tražim stopostotnost kao Tebi još uvijek srcu prirasli Tito, tražim tek nešto više od par postotaka, nekih dvjestotinjak tisuća Tvojih potpisa. Tražim mali dokaz da Hrvati drže do onoga što činim i žele da nastavim. Ako hoćeš, dakako. Ako ne ćeš, neka se ispunja volja Božja. Narodi, kao i pojedinci, mogu, ukoliko se na to odluče, slobodno birati: između slobode i ropstva. Ja svojemu Hrvatskom Narodu želim slobodu. Osvajanju te slobode posvetio sam veliki dio života, neke od svojih najboljih i najplodnijih godina. Nije mi žao. Ali, došao je kraj. Svjestan sam svojih slabosti, kritičan spram svojih mana, no usuđujem se misliti da tomu kraju krivnja nije moja.
U Zagrebu, dne 10. svibnja 2003
Tako misli i tako piše hrvatski Židov Mladen Schwartz. Ja samo nadodajem da ima Hrvata na stotine tuceta koji su izloženi istim torturama, a i ja sam jedan od njih. Otporaš.
