Stjecajem okolnosti, proteklog tjedna dogodile su se tri važne stvari za razumijevanje odnosa hrvatskog društva prema prošlosti. Prvo su izvanredni profesori na Fakultetu političkih znanosti, Nebojša Blanuša i Enes Kulenović u Političkoj misli objavili rezultate velikih istraživanja iz 2016. i 2018. godine, o odnosu građana prema simboličkom i povijesnom nasljeđu ustaškog režima i socijalističkog razdoblja. (Koliko licemjerstvo ili namjerno neznanje – da ne kažem mržnja – u prosuđivanju riječi “ustaškog režima” i “socijalističkog razdoblja”, kao da autor nije mogao reći “da je postojalo i ustaško razdoblje kao i socijalističko. Mo. Otporaš.) Rezultati su pak poražavajući i jasno ukazuju na ono što su autori istraživanja i sami zaključili, a to je da se u Hrvatskoj ukorijenio povijesni revizionizam.

Ovaj zaključak je proizišao iz odgovora iz kojih se vidi da značajan dio građana podjednako nedopustivim (a zašto nedopustivim, kao da u to ratno vrijeme nisu postojala dva ideala, jedan ustaški i jedan partizanski, a iz oba su proizišla tri hrvatska naraštaja, jedan ustaški koji se je borio za Državu Hrvatsku, drugi partizansko/antifašistički koji se je borio protiv već postojeće Države Hrvatske. To su činjenice koje možemo požaliti ali nikako ih prešutijeti. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/dva-ideala-ustaski-i-partizanski-2/ doživljava ustašku simboliku i onu koja se vezuje za antifašističku borbu, dok za njih čak 47,1 posto ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ nije sporan ukoliko se koristi u kontekstu Domovinskog rata. Kao da je u njega uveden s ikakvom drugom nakanom, doli da se simbolički nadoveže na Pavelićev režim. https://otporas.com/podrijetlo-za-dom-spremni-datira-iz-1069-godine-kaze-poglavnik-dr-ante-pavelic-za-casopis-ustasa-br-11-12-studeni-1980/ Drugo istraživanje koje se pojavilo ovog tjedna je pak međunarodno, a između ostalih ga je provodilo i sveučilište Yale. U njemu su pak zahvaljujući uvidu u društvenu atmosferu i odnos prema Jasenovcu, autori svrstali Hrvatsku među perjanice povijesnog revizionizma u Europi, zajedno s Poljskom, Mađarskom i Litvom.

BOZANIĆEV POTEZ JE VAŽAN, ALI…

Teško je reći što je na koncu utjecalo na iznenađujuću odluku Katoličke crkve da se konačno jasno odredi prema Holokaustu i Jasenovcu, putem transparenta na zagrebačkoj katedrali i Bozanićevog govora, no neovisno o tome je li ikakvog utjecaja na to imao državni vrh ili jasan signal iz Vatikana, iznimno je važno da je do toga došlo. Ovo jeste bila velika gesta, ali ukoliko se ona ne pretoči u crkvenu praksu, postat će vrlo brzo zaboravljena. (Uočljivo je da pisac ovog opisa želi da hrvatska katolička crkva uvede u svoju praksu Holokaust i Jasenovac kako bi svake svetkovine i svake nedjelje vjernicima mozak prala i trubila o Holokaustu i Jasenovcu, poput KPJ koja je za vrijeme hrvatskog i jugoslavenskog rata 1941-1945, god. prala Dalmatinskim, Istarskim i drugim Hrvatima mozak za borbu komunizma, socijalizma i KPJ a protiv svoje Države Hrvatske. Mo. Otporaš.) Sve ovo navodim iz razloga što crkva predstavlja realno najmoćniju organizaciju u zemlji, zbog čega ranije spomenuta normalizacija povijesnog revizionizma bez njene aktivne uloge u čitavom procesu, ne bi ni bila moguća.

Slijedom toga, niti eventualna normalizacija društva po ovim pitanjima neće biti moguća bez iste takve aktivne uloge, ali ovaj put u drugom smjeru. Nema smisla da sad nižem brojne primjere koji ukazuju na izrazito antagoniziran odnos crkve prema antifašističkoj borbi i na njezino izbjegavanje da se jasno odredi prema ustaškom režimu i pokretu, jer mi za to ne bi bila dovoljna ni čitava knjiga, a kamo li jedan komentar. Ne treba se čak hvatati ni notornih Košića ili Razuma, s obzirom da je već i kardinal Bozanić dobar primjer za ovo o čemu govorim. On se, naime, za onog jedinog posjeta Jasenovcu, okrenuo na pola puta, ne izrekavši na tom mjestu apsolutno ništa, jednako kao što je o svim pojavama veličanja ustaštva sve vrijeme šutio. A odnos Katoličke crkve i ustaškog režima jeste nešto prema čemu se današnja crkva treba jasno odrediti. (Crkva se je davno odredila, davno prije rođenja autora ovog opisa. Na suđenju Nadbiskupu Stepincu u Zagrebu 1946. godine, na sve provokacije i izazove javnog tužitelja Jakova Blaževića, Nadbiskup Stepinac se odlučio na šutnju, i kroz tu šutnju nikoga nije napadao, što se jasno može uočiti iz sadržaja priloženog linka. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/misija-u-hrvatskoj-i-pro-domo-sua/

EPOHALNA GESTA KOJA BI POČELA MIJENJATI STVARI

To nas dovodi i do još jednog bitnog aspekta svega što je zadnjih dana izrečeno. Svatko s duljim pamćenjem sjetit će se kako je na početku svog mandata Kolinda Grabar Kitarović imenovala tadašnju ravnateljicu spomen područja Jasenovac, Natašu Jovičić savjetnicom za Holokaust, što je zapravo bio izrazito dvosmislen potez u rangu aktualnog Bozanićevog. Nitko zaista relevantan, čak niti među onima koji ne mogu sakriti simpatije za NDH, ne osporava genocid na Židovima u ustaškoj državi, što ne znači da odgovornost za njega ne prebacuju na Njemačku. To je uostalom u današnjem svijetu nemoguće i nepristojno. (Pisac za sigurno nije htio ili je namjerno izbjegavao pojasniti čitateljima šta je htio reći: “To je uostalom u današnjem svijetu nemoguće i nepristojno”. Ja to podrazumijevam da pisac želi jasno reći da su vlasti NDH ubijali hrvatske Židove zbog “ustaške ideologije”, kako je pisac s velikim svojim zadovoljstom u prvoj rečenici svojeg opisa napisao, i da žele to prebaciti na Njemačku, iako su u prošlosti razni pisci, bliski ovom piscu tvrdili i trubili da su NDH stvorili Njemci i Talijani ili njihovi režimi, tako da “ustaški režim” nije imao mnogo vlasti u svojim rukama i za najmanje sitnice “ustaški režim” je morao tražiti dozvolju od Njemačke; ali za oklevetati i ocrniti “ustaški režim” nije tražio dozvolu od Njemačke za Holokaust hrvatskih Židova i NDH, iako je vrlo poznato da su mnogi čelnici “ustaškog režima” bili židovske krvi, tj. pasmine, mnogo od njih oženili se hrvatskim Židovkama, uključujući i Poglavnika NDH dra. Ante pavelića. Pametnome dosta! Mo. Otporaš.)

No, ono o čemu se aktivno šuti i što se svjesno potiskuje ili falsificira je genocid nad Srbima, koji je izravno proizišao iz ustaške ideologije. I to je ona rečenica koja i dalje nedostaje, posebno u svjetlu današnjih hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj. Stoga bi bilo lijepo kad bi nas kardinal Bozanić iznenadio na način da je izgovorio ove godine u Jasenovcu, čime bi doista napravio epohalnu gestu koja bi počela nepovratno mijenjati stvari na bolje.

(Pročitavši ovaj opis olako se dolazi do zaključka za cijelo da nekome nije stalo da se već jednom stavi KONAČNA TOČKA falcificiranja povijesti i nametanje HIPOTEKE na hrvatski narod krivnje za rat i ratove za vrijeme NDH i na području NDH. To bi se moglo nazvati širenje nesnošljivosti i svake mržnje. I na kraju donosim ovdje citat iz govora generala Drinjanina Hrvatima za Desti Travnja 1968. godine:

“svi oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat proslijediti u ustaško partizansko hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJICE HRVATSKE STVARI! Mile Boban, Otporaš.)