Bog! svi moji vrlo dragi i poštovani hrvatski prijatelji.

Molim poslušajte me iskreno a razumijte me onoliko koliko vam vaši današnji hrvatski osjećaji to dozvoljavaju. Mnogi vi znate da sam ja napustio našu a ne samo moju HRVATSKU kada sam bio mladić od 18 godina, a morao sam ju napustiti zbog pritiska jugoslavenskog režima na mene protiv kojeg sam se borio. To govorim zato jer mi neki, da ne kažem mnogi zamjeravaju da mnogo pišem o prošlosti koja mnoge danas ne zanima. To može biti tako za one koji tako misle kao što i ja mislim da ja od njih nisam uopće ništa pročitao ni saznao, jer oni ništa ne pišu o našoj hrvatskoj prošlosti.

Došao sam u emigraciju u kojoj sam razvio moje hrvatske državotvorne osjećaje. Pred Hrvatskom crkvom u Parizu kupovao sam sve što sam god mogao kupiti od hrvatskih novina, brošura, časopisa itd. I tako, sve malo po malo sazrijevao sam do spoznaje da je nama Hrvatima potrebno ZAJEDNIŠTVO.

Do tog našeg hrvatskog zajedništva se nije moglo doći a ni do našeg hrvatskog IZMIRENJA. Do tog izmirenja – skoro – nije se moglo doći jer je HSS-a sebe smatrala legitimnim nasljednikom Hrvatske a isto tako i Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP koji je sebe smatrao nasljednikom Nezavisne Države hrvatske, NDH. Tu su se koplja lomila, tako da sam ja napisao Maksu Luburiću jedno vrlo žučljive naravi pismo od 53 pitanja. Šteta da u ta vremena nisam preko indiga sebi kopiju napravio i sačuvao za pokriće vjerodostojnog pisma. Prilažem sliku kopije tog pisma kojeg je meni Maks Luburić napisao 3 ožujka 1963.

Pošto je pismo čitljivo, mišljenja sam da ga nije potrebo prepisivati. Pismo se nalazi u knjizi “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952-1969.” strana 125. Ja sam mislio da će se Maks po meni raspištoljiti – kako ga naš hrvatski neprijatelj opisuje – a on meni odgovara očinski, hrvatski, prijateljski, državnički, pomirbeno, snošljivo. “A kad ti srce rekne da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi”. 

Vjerovali ili ne to je mene uvjerilo u hrvatsko ZAJEDNIŠTVO, a to je moje čvrsto uvjerenje da je na osnovu tog mojeg žučljivog pisma Maks koristio u PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je tiskana u “ISTARSKA DRINA” br. 3-4 1964., st 18-21. Prilažem ovdje poveznicu sadržaja ZAŠTO SAM JA POSTAO ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA. 

Molim pročitajte sadržaj i mnogo toga će vam biti jasnije. Možda bi se iz svega moglo zaključiti da je moj životni put moje političke emigracije bio vojničkog karaktera…

Eto dragi moji kroz našu trinaeststoljetnu povijest Hrvati su uvijek imali neku vrstu znaka i znakovlja za svoju osobnu i našu državnu obranu kojeg su zvali ŠTIT. Ja sam u mojim naporima i radnjama za našu hrvatsku stvar nadodao na tu riječ “ŠTIT” ŠTITONOŠA. Eto, sada znate što prije niste znali. Srdačan pozdrav svima.

Bog! i ako se ne čujemo, želim svima Sretan Božić i Sveto Isusovo Porođenje, Sretna, Blagoslovljena i Berićetna vam svima Nova 2024 Godina! u kojoj da vam se svima ostvare vaši osobni, obiteljski, hrvatski i prijateljski planovi. to vam svima želi:

Mile Boban i sva njegova obitelj..