BALKANIZACIJA I ANGLOSAKSONIZACIJA, piše dr. Ivica ivo Josipović, Melbourne, Australija

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

BALKANIZACIJA I ANGLOSAKSONIZACIJA

Metodološka skica

Uvodne napomene:

Moderna društva, u koje se pribraja hrvatsko, kroz relativno duži period koji se podudara sa nastankom sintagme “moderno”, odlikuju izmedju ostalog glede temeljne društvene strukture i socijalnih vrijednosti prvo, vrijednosti ili tradicije koje su primjerene hrvatskom društvu ili izvorne vrijednosti i one koje su glede osnovnog i društvenog tkiva, strane ili neprimjerene hrvatskom društvu. Glede ovog znanstvenog predmeta, namjera je napisati tekst koji neće, kada se radi o jezičkim negativnim utjecajima, sadržavati strane izričaje i riječi, kao prilog unapredjenja hrvatskog jezika i ujedno služiti kao ogledni primjer kako se može napisati znanstveni tekst na hrvatskom jeziku bez upotrebe engleskih ili tudjih riječi. Pitanje je da li je masovnije korištenje stranih riječi i izričaja – već sada se može govoriti o valjanim iskustvima kojim se bespotrebno opterećuju ljepote hrvatskog jezika i pisma – dokaz intelektualne izvrsnosti ili samodopadljivosti ili površnog zavodjenja drugih? Ukoliko u hrvatskom jeziku ne postoji odgovarajuća ili primjerena riječ ili izraz opravdano je upotrebljavati tudje ali pod uvjetom da to služi objašnjenju odredjenog predmeta a nikako doprinos vidu prikrivanja odredjenih praznina u oblasti znanja. Slijedeće pitanje se odnosi na hipotetički stav da su Hrvati skloni nekritičkom prihvatanju stranih ili tudjih utjecaja kako u jezičkom izričaju, kulturi, svjetonazoru, ideologiji i politici. Dakako, svaki oblik društvenog uredjenja sa svim razinama na kojima se ispoljava, podrazumijeva odredjeni stupanj povezanosti i pozitivnih utjecaja iz drugih sredina što predstavlja s metodološkog gledišta oblik uzajamne povezanosti ili prepletenosti različitih vrijednosnih sustava i kultura. Oni se otuda promatraju kao pozitivni utjecaji koji izvor nalaze u drugim sredinama te stoga ovakvi utjecaji nisu glavni predmet istraživanja. U ovom se radu predmetno ne obradjuju pitanja madjarizacije i germanizacije (1) kao povijesno zabilježeni fenomeni različitih vidova – premda pojedini pojavni oblici imaju trajnu vrijednost u odnosu na predmet znanstvenih istraživanja – koji su u osnovi se pokazali kao negativni utjecaji na sveukupno hrvatsko nacionalno biće, od čega poseban značaj imaju politički negativni utjecaji.

Osnovna hipoteza:

Od samog višestoljetnog nastanka hrvatske nacije i primjerene društvene organizacije, točnije od vremena uspostavljanja trajnijih odnosa i veza kako sa susjednim nacijama (državama) tako i šire,

ono je izloženo različitim kako pozitivnim tako i negativnim utjecajima. Uopće gledano, bez obzira na različite nazive, svaku društvenu organizaciju odlikuje manja ili veća otvorenost i prijemčivost drugim utjecajima što može uvjetno predstavljati pozitivnu odliku. Polazna hipoteza glasi, naime, da su negativni utjecaji u odredjenim vremenskim periodima preovladjujući a oni se mogu kategorizirati kroz nekoliko vrsta kao što su jezički, kulturni u širem smislu, svjetonazorski, ideološki, gospodarski i politički. U oči padaju i uši paraju prije svega jezički negativni utjecaji, kao što su na primjer madjarizacija, germanizacija, balkanizacija i u suvremenim uvjetima anglosaksonizacija. Ali to je samo vrh sante leda te se glavni negativni utjecaji nalaze duboko ispod površine vode. Tekst se predmetno i prevashodo odnosi na metodološka upustva glede nekih suvremenih vidova negativnih stranih ili tudjih utjecaja koji se mogu primjereno kategorizirati kao balkanizacija i anglosaksonizacija. Znanstvena vrijednost ovog predmeta je izuzetna a odnosi se na sve oblasti društvene i političke organizacije. Medjutim, nedvojbeno da hrvatska znanstvena a naročito društvena disciplina već stanovito vrijeme zaobilazi ovaj predmet što ostavlja prazan prostor za zlouporabe i pogrešna objašnjenja a ujedno se neopaženo navedeni negativni procesi i dalje odigravaju. Otuda ovaj rad treba shvatiti kao prilog boljem razumijevanju ovog predmeta istraživanja. A ujedno način da se skrene pozornost znanstvene javnosti na neke negativne procese dugoročnog karaktera.

Metodološki prijepori:

Osnovni teorijsko-metodološki pristup koje stanovito vrijeme zastupam predstavlja gledište prema kojemu značajan dio postojećeg znanja društvenih disciplina potrebuje temeljitu kritičku distancu temeljem opravdane sumnje da je rezultat odredjenih svjetonazorskih i ideološko-političkih stajališta. Drugim riječima, opravdana je sumnja da ono ne predstavlja znanstvenu istinu u mjeri u kojoj je to potrebno. Iza toga slijedi metodološka nedoumica prvo, da li nekritički prihvatati i koristiti se takvim znanjem ili drugo, isto tretirati kao sirovi materijal koji potrebuje propitivanje. To pretpostavlja da kad god je moguće izvršiti kritički osvrt na formalno ili postojeće znanje. Sve se to zorno prikazuje na primjeru bliže hrvatske prošlosti budući da mi već sada posjedujemo dovoljno činjenica koje opravdavaju reviziju povijesti Drugog svjetskog rada i uloge NDH. Neophodno je sa metodološkog gledišta razlučiti povijesne činjenice od neistina, laži, podmetanja i propagandnog materijala. Za potrebe metodološkog rasčlanivanja navedenog predmeta, neophodno je ustanoviti prve zabilježene i značajnije vidove negativnih ili stranih ili tudjih utjecaja. Prvi poznati i dobro zabilježeni vid se označava kao “madjaronizacija”. Pod ovim se pojmom podrazumijevaju različiti negativni utjecaji koji su se počeli usmjeravati prema Hrvatima prije svega zbog blizine i neposrednog kontakta sa plemenom Madjara a preovladjujući negativni vid se ispoljava, ne u tolikoj mjeri u oblasti jezičkog izričaja i kulturnih utjecaja – premda su oni značajni – koliko u oblasti političkih odnosa. Pojam “madjaronizacija “označava neke socijalne grupe medju Hrvatima koje su spremno prihvatale madjarsku političku dominaciju kao vlastitu dok pojam “madjarizacija” podrazumijeva sveukupan proces negativnih utjecaja koje izvorište imaju u madjarskim političkim koncepcijama. Naime, činjenica da su Hrvati prihvatili madjarsku dinastiju dijelom i kao svoju, objašnjava tjesne političke veze a koje imaju uglavnom negativne karakteristike posebno u obliku političke zavisnosti hrvatskih teritorija prema madjarskim vlastima.

Svakako da je madjarska okupacija značajnih dijelova hrvatskih teritorija uvjetovala i odredjenu upotrebu jezičkih izričaja – otuda i potiče sintagma madjarizacija – koji su izraženiji u krajevima kojim su duži period vladali Madjari. Dakle, kada se dovori o negativnim oblicima madjaronizacije prije svega se ima u vidu politički utjecaji Madjara na prirodu i tokove političkih dogadjaja na hrvatskim teritorijama. Drugi pojam, kasniji po postanju, koji je prethodio suvremenim je sintagma germanizacija. Razlika izmedju prvog i drugog oblika je u tome što se germanizacija u manjoj mjeri ispoljavala u političkim odnosima koliko u pitanju jezičkog izričaja, obrazovanja i kulture što je djelimično razumljivo kada se ima u vidu da su njemačka sveučilišta u 18. i 19. stoljeću, zajedno sa talijanskim i francuskim, vrijedila kao najznačajnije obrazovne institucije tako da je svakom intelektualcu bilo stalo do toga da višu izobrazbu stekne upravo na takvim mjestima. Kao posljedica izražene germanizacije koja je prijetila zatiranju hrvatskog jezika i pisma, nastao je pokret Ilirske kulturne i političke sadržine koji je uporedo sa političkim pitanjima značajnu pažnju posvećivao pitanju umanjivanja ili slabljenja njemačkog utjecaja i stavljanje u prvi plan vrijednosti hrvatskih kulturnih i jezičkih vrijednosti. Vrlo često se u zvaničnoj ili formalnoj historiografiji može pronaći mjesto prema kojemu je odlučnost za stvaranja južnoslavenskih političkih koncepcija upravo reakcija – i to pozitivna – na iskustva madjarizacije i germanizacije, pri čemu se zaboravlja da se time jedan vid kulturne i političke isključivosti zamjenjivao sa drugim i to u vidu srpskog kulturnog i političkog negativnog utjecaja koji će se materijalizirati kroz dvije Jugoslavije. Prema tome, rješenje u otklonu od sveukupnog negativnog utjecaja izraženog kroz madjarizaciju i germanizaciju nije bio u promjeni nosioca vladajućih odnosa, već upravo u uspostavljanju vlastite ili hrvatske državne organizacije kao normativnog okvira sprečavanja prekomjernog stranog ili tudjeg utjecaja. Treba jasno izraziti stajalište da preovladjujući kulturni i politički utjecaj srpskih interesa predstavlja vid stranog ili tudjeg negativnog utjecaja. Prvo metodološko pitanje na koje treba odgovoriti zbog čega postoji potreba da se preuzimaju bez dovoljno kritičkog odnosa i koriste različiti oblici vrijednosti tudjinski po porijeklu onda kada postoje izvorni. Drugo je pitanje na tragu pokušaja da se obrazloži zašto su Hrvati skloni nekritičkom prihvatanju tudjih utjecaja. Da li je primjereno govoriti o obrascu ponašanja ili o pojedinim odstupanjima glede spremnosti osoba i grupa da radije rabe tudje vrijednosti nego domaće. Da bi se to objasnilo metodološki pristup zahtijeva pojašnjenje pojma strani ili tudji utjecaj. Treće pitanje se odnosi na kratko objašnjenje pozitivnih ili primjerenih utjecaja. Nije posebna mudrost konstatirati da niti jedna društvena organizacija, pribrajujući tome hrvatsku o kojoj je uostalom riječ, ne isključuje različite utjecaje iz drugih sredina ali glavni prigovor se tiče toga da se kroz planiranu i organiziranu aktivnost prekomjernim negativnim utjecajima postepeno dešavaju negativne ili neželjene promjene tradicionalnih vrijednosti koje su uostalom u temelju svake organizacije i čine vezivno tkivo koje povezuje različite dijelove istog, koje su dakle kao takve prepoznate, kao na primjer različiti oblici ponašanja, jezički izričaji, način prosudjivanja osobe i kolektiva i proces zaključivanja, običaji, uključujući političke odnose. Otuda se osnovna pažnja treba posvetiti istraživanju prvo, kulturnih utjecaja, drugo, svjetonazorskih ili ideoloških i treće, različitih političkih koncepcija koje predstavljaju de facto glavni mahanizam negativnih utjecaja. Naročito naglašavam, kao vid negativnih utjecaja, one koje se odnose na pitanja pripadnosti ili popularno identitetskih pitanja kako pojedinačne osobe tako i čitave zajednice, ili preciznije, nacije. Spontanost je zamijenjena planom i organizacionim radom da li kroz kulturnu politiku ili političke projekte.

Na odredjenoj točki to prerasta u propagandnu djelatnost kao otvoreni vid djelovanja na osobe i kolektiv od interesa za nosioce čitavog projekta. Drugim riječima, pitanja koja se odnose na naša znanja ili spoznaje o nama samima i etničkoj grupi kojoj objektivno pripadamo, podrazumijevajući osobnu i kolektivnu svijest koja se uobičajeno naziva nacionalna svijest. Kroz relativno duži vremenski period, a naročito od vremena francuske revolucije, može se pratiti negativan proces koji se uobičajeno naziva proces de-nacionalizacije ili pokušaji da se nacionalna pripadnost zamijeni sa nečim drugim, na primjer krupnom korporacijom ili nekim oblicima interesnog povezivanja kao što je na primjer pravo da se radni odnos ostvaruje bez bilo kakvih ograničenja – primjer EU – što onda omogućava da se korporacija ili nadnacionalna tijela postave na mjesto koje prirodno pripada naciji. Denacionalizacija ili plan o postepenom formiranju izoliranih, izdvojenih, bez socijalne povezanosti osoba podrazumijeva princip da je “čovjek čovjeku vuk” te da su socijalni odnosi mogući izvori sukoba i protivječnosti koji se mogu uspješno rješavati jedino ukoliko se osoba kroz radni i profesionalni odnos veže za radni kolektiv kao izvor materijalne sigurnosti. Medjutim, ukupno promatrano nacionalna svijest upravo obuhvata različite vidove socijalnih i društvenih odnosa kroz koje se osoba ispoljava kao socijalno i nacionalno biće, a ne samo statistička brojka. Ako je cilj održavanje tradicionalnih odnosa kao vid pozitivnog društvenog razvoja – ili onoga što se skupljalo, taložilo, sedimentiralo stoljećima da bi se kasnije formiralo u odredjeno znanje kako usmeno tako i materijalno – onda se ovakvi utjecaji koji nisu spontani koliko su planirani i organizirani od strane odredjenih socijalnih grupa, slobodno mogu smatrati negativnim utjecajima kako na pojedinca tako i čitavu zajednicu. Ujedno, u centru pažnje, kako onih gledišta koja nastoje očuvati i pravilno vrednovati postojeće tradicionalne vrijednosti primjerene etničkoj ili nacionalnoj grupi, tako i onih koja smišljaju planove o promjenama kojima će se izvršiti krupne preinake u oblasti tradicionalnih ili nacionalnih shvatanja čovjeka i društva, je prema tome nacija, ili pojedinačna osoba koja je u socijalnom, društvenom, proizvodnom i političkom smislu stvarno upućena na istu. Stoga negativne utjecaje – koji se izražavaju kroz madjarizaciju, germanizaciju, balkanizaciju i anglosaksonizaciju – s metodološkog stajališta trebalo bi promatrati i istraživati polazeći od teorijskog i praktičnog pojma nacije unutar koje se odvija iskustveni proces ljudskih odnošaja različite vrste. Dakle, primjereno je ustanoviti postojanje dvije osnovne grupe stajališta i to prvo, onih stajališta koja zagovaraju održavanje nacionalnih vrijednosti i prihvatanje nacije kao osnovne normativne i praktične strane ljudskog života, i drugo, onim stajalištima koja kroz planirane aktivnosti stranih ili tudjih utjecaja nastoje izmijeniti osnovnu sadržinu nacionalnih vrijednosti a to je koncept nacionalne pripadnosti ili svijest o pripadnosti naciji.

Pojam balkanizacija:

Pojam balkanizacija vremenski promatrano slijedi iza madjarizacije i germanizacije te otpočinje sa dugotrajnim procesom teritorijalnih osvajanja otomanskih vlasti na području Dinarskog poluotoka i dijelova centralne i zapadne Europe. Ovaj pojam – u dijelu koji se odnosi na tursku teritorijalnu okupaciju hrvatskih teritorija i negativnih vjerskih te kulturnih utjecaja – s metodološkog stajališta ima dva osnovna vida i prvi se tiče teritorijalnih gubitaka, pokoravanja dijelova hrvatskog pučanstva i drugo, islamizaciju i kulturno-političke promjena koje su se desile i koje se još uvijek dešavaju kao posljedica prvobitnih dogadjaja. Zapravo, metodološki promatrano, uporedo sa istina slabijim negativnim utjecajima glede madjarizacije i germanizacije – uslijed promijenjenih uvjeta i zajedničke prijetlje ili opasnosti – otvoren je proces balkanizacije što samo po sebi svjedoči da su hrvatske teritorije nastanjivane hrvatskim pučanstvom izložene različitim oblicima tudjih utjecaja pri čemu se turski elemenat ili negativni utjecaji koji izvorište imaju u Maloj Aziji ovoga puta predstavljaju kao odlučujući po snazi i sadržini u mjeri u kojoj je slabio utjecaj Madjarske i Austrije. Sintagma “balkanizacija” ima šire značenje i tiče se različitih razina negativnih utjecaja. Pod ovim se pojmom s jedne strane podrazumijeva negativan utjecaj turskih osvajanja na karakter i strukturu hrvatske nacije i negativni utjecaji iz Srbije s druge strane, premda su oba čimbenika medjusobno povezana. Na takvim se osnovama formira sintagma balkanizacija. Balkanizacija ima dva glavna oblika a prvi se odnosi na negativne kulturne, vjerske i političke odnose nastalim u svezi sa turskim osvajanjima i drugi se odnosi na prodor uz privolu turskih okupacionih vlasti prosrpskih kulturnih i političkih utjecaja kao negativnih. Proces balkanizacije je stoga primjereno za metodološke potrebe razvrstati u dvije odnosne grupe. U prvu grupu i stariju po postanju spadaju maloazijski utjecaji ili oni koji se vezuju za uspon otomanskog carstva i teritorijalno proširenje na europski kontinent uključujući Dinarski poluotok i hrvatske teritorije. Drugo, različiti utjecaji koje izvorište imaju u srpskim oblastima i stanovito su vrijeme usmjereni upravo prema promjenama hrvatske nacije u različitim vidovima. Interesantno je da se porast prosrpskih utjecaja kao vid balkanizacije, primjećuje i neposredno vezuje za uspon turske okupacije i blagonakloni odnos – kada se uporedi sa odnosom prema katoličkoj crkvi ili Vatikanu – prema pravoslavnoj crkvi koja je od vremena uspostavljanja državne organizacije na srpskim teritorijama neposredno vezana sa istom i staviše ostvaruje značajan utjecaj na način djelovanja prosrpskih interesa prema hrvatskim teritorijama. Bitna razlika izmedju prvog i drugog ili kasnijeg po postanju oblika balkanizacije je sadržana u izuzetno važnom djelovanju – i u skladu sa time velikim novčanim i materijalnim ulaganjima – propagandnog aparata, koji je najviše zaslužan za stanoviti uspjeh čitavog koncepta. Glede jezičkih i kulturnih utjecaja, prvi se oblik primjereno sadržava u sintagmi turcizam – naročito je to vidljivo u jezičkom izričaju bosanskih, hercegovačkih i posavljačkih Hrvata – kroz koji se izražava utjecaj ostvaren kroz duži vremenski period prisilne okupacije a drugi vid se primjereno naziva kao srbizmi a tiče se utjecaja prosrpske kulture i politike uopće na neke vrijednosne kategorije primjerene hrvatskoj naciji. Prvi oblik balkanizacije se može pratiti na različitim razinama socijalne i društvene organizacije premda je opći primjeren izraz izražen kroz islamizaciju. Iako ovaj tip negativnih utjecaja pored vjerskog elementa – koji predstavlja sam po sebi najteži udarac katoličanstvu u Europi a posebice na hrvatskim oblastima jer je doveo do tektonskih poremećaja unutar hrvatskog nacionalnog bića – on ujedno nosi u sebi i političke vidove.

Jedan od osnovnih, a koji se tiče područja Dinarskog poluotoka, se odnosi na izraženu naklonost prema prvoslavnoj crkvi – nasuprot zatiranju svih oblika katoličanstva – pa time i dopuštanje ostvarenja nekih prosrpskih interesa, prije svega kroz planiranu i organiziranu unutarnju migraciju srpskog pučanstva na hrvatske teritorije što će uvjetovati krupne kasnije probleme u promjeni nacionalne i vjerske strukture pučanstva. Islamizacija kao generalni pojam koji podrazumijeva širi spektar negativnih utjecaja – ne samo vjerskih premda su oni najvidljiviji – označava nastojanje da se državna organizacija – koja je u Europi od vremena francuske revolucije odvojena od crkve – ustroji na načelima muslimanske vjerske organizacije u kojoj bi vjerski poglavari ujedno predstavljali državne. Teško je pronaći pozitivne vidove turske okupacije našeg područja što se podudara sa unošenjem – što na silu što uz odredjene privole i prijetnje – stranih ili tudjih vrijednosnih socijalnih, vjerskih i političkih kategorija koje nisu izvorno Hrvatske. Od tada se zapravo može plastično pratiti proces nastanka prvih pojavnih oblika balkanizacije – prva faza obuhvata proces islamizacije a druga proces promjena nekih tradicionalnih vjerskih i kulturnih vrijednosti, recimo način oblačenja, odnosa prema ženama i strancima, odnos prema alkoholu i slično – pod kojim se treba podrazumijevati isključivo negativne promjene socijalno-društvene i političke strukture hrvatske nacije koje su se inače izgradjivale kroz relativno duži vremenski period. Premda su glavna izvorišta ovakvih utjecaja prestali postojati – misli se na otomansko carstvo kao glavni izvor tudjinskih utjecaja – ne samo da je nastao pojam balkanizacija već se može govoriti o stanovitim promjenama koje su nastale pod utjecajem ovog čimbenika. Balkanizacija s metodološkog gledišta – kada se govori o utjecaju turske okupacije – ima dva temeljna značenja. Prvi ima uže značenje i tiče se negativnih utjecaja koje je izvršila turska okupacija a drugo je šire značenje. Stoga u simboličkom smislu balkanizacija – kao šire značenje – predstavlja vid negativnih utjecaja bilo kojih stranih ili tudjih interesa na hrvatsku naciju. Glede drugog vida balkanizacije, ne postoje s metodološkog stanovišta bitnije razlike osim što je turske okupacione vlasti zamijenila prosrpska okupacija.

Kao rezultat naivne opuštenosti nekih hrvatskih političara i krugova koji su vjerovali da se političkim ujedinjenjem slavenskih nacija – premda ni pitanje etničke geneze nije konačno i pozitivno riješeno već se radi o znanstvenoj pretpostavci – nalazi ujedno rješenje hrvatskog pitanja posebno kada se radi o madjarizaciji i germanizaciji. U političkom smislu prva i druga Jugoslavija predstavljaju praktične oblike drugog vida balkanizacije ili temeljem prosrpskih interesa. Izmedju Hrvata i Srba kao susjednih nacionalnih grupa s povijesnog gledišta i gledišta izvornih – hrvatskih i srpskih – nacionalnih interesa postoje značajne i protivrječne razlike budući su izvorni srpski interesi – teritorijalna osvajanja i proširenja te izlazak na topla mora – duboko suprostavljena izvornim hrvatskim, tako da bilo koji oblik političkog udruživanja izmedju ovih nacija predstavlja ili bi predstavljao u budućnosti, negaciju izvorno hrvatskih interesa koji se tiču teritorijalno-državnog razvoja hrvatske nacije temeljem pripadnosti srednje-europskim susjednim zemljama i katoličanstvu koje je zajednička odrednica svih država ovog područja. Procesi balkanizacije pored političkih projekata uključuju i kulturne a naročito jezičke izričaje. Primjer svih napora koji su uloženi u formiranje vještačkog zajedničkog jezika koji je propao upravo zbog očigledne namjere da se srpska osnova jezika koju je ustanovio Vuk Karadjić nametne kao preovladjujuća a sve na tezi da Hrvati nemaju vlastiti jezik i kulturu kao izvorne kategorije. Dakako vrh sante leda su politički oblici udruživanja koji su prijetili – da je na primjer druga Jugoslavija duže trajala – potpunom nestanku samosvijesti i posebnosti hrvatske nacije, a što bi se i desilo na valovima zajedničkog jezika, kulture i vjestačke jugoslovenske nacije. Dakle, drugi vid balkanizacije se neposredno ispoljava kao prvo, formiranje tzv. srpskohrvatskog jezika, drugo, kroz uspostavljanje vještačke političke zajednice u kojoj su srpski interesi osnovni i treće, kroz pokušaj proglašenja tzv. jugoslovenske nacije. To su osnovni materijalni oblici drugog vida – ili srbizmi – balkanizacije koji su nanijeli ogromnu štetu kako u duhovnom tako i materijalnom smislu za hrvatsku naciju. Iz toga slijedi opći zaključak da bilo koji oblik političkog udruživanja sa Srbijom predstavlja pojavni i predmetni oblik balkanizacije sa različitim posljedicama na čitavu društvenu strukturu. Suradnja treba postojati ali na ravnopravnim odnosima i slijedom izvorno hrvatskih nacionalnih interesa što predstavlja glavnu branu stranim ili tudjim utjecajima u zaštiti izvornih vrijednosti hrvatske nacije.

Pojam anglosaksonizacija:

Period koji je slijedio nakon Prvog svjetskog rata u znaku je fenomena s jedne strane slabljenja procesa germanizacije u širim relacijama i porast uloge i značaja anglosaksonskog utjecaja posebno u oblasti političkih odnosa. Ovaj dugoročni proces će u dobrom dijelu promijeniti političku kartu modernih društava i prerasti u osnovni čimbenik uglavnom negativnih utjecaja na različite društvene organizacije. Do tog vremena je njemački uporedo sa francuskim – dakako i latinskim – predstavljao osnovni znanstveni te diplomatski jezik – naročito u filozofiji i prirodnim (tehničkim) disciplinama – te je vrlo malo odlučilo da engleski prevagne kao zvanični jezik u Sjevernoj Americi koja će uporedo sa Engleskom prerasti u glavna izvorišta anglosaksonizacije, umjesto njemačkog. Posebno treba istražiti ulogu vojno-industrijskog kompleksa u procesu anglosaksonizacije. Treba otvoreno priznati da je porast uloge i značaja engleskog jezika neposredno povezan sa vojnim i političkim porazom Njemačke u Prvom svjetskom ratu te je naklonit odnos prema engleskom jeziku u stvari vid nagrade za amaričko sudjelovanje na strani pobjednika. Različito od upravo opisanog procesa balkanizacije koji kako smo pokazali ima dva povezana vida a koji se odnose na povijesni i suvremeni ili aktuelni, kada se radi o procesu anglosaksonizacije (2) prije svega se može pisati o suvremenim ili aktuelnim procesima koji medjutim imaju dugoročne posljedice na sveukupnu društvenu, gospodarsku i političku strukturu. Pod pojmom anglosaksonizacije trebalo bi razumijevati različite idejne, ideološke, svjetonazorske, kulturne i političke utjecaje koji su po svojoj prirodi strani ili tudji u odnosu na hrvatsko nacionalno biće, ili drugim riječima, negativni utjecaji koji izvorište imaju ili nalaze u anglosaksonskoj kulturološkoj, znanstvenoj, tehničkoj, materijalnoj i političkoj tradiciji i shvatanjima koja nisu sukladna hrvatkoj tradiciji i vrijednosnim ketegorijama. Glavni centri iz kojih se šire ovakvi utjecaji se nalaze u Engleskoj, SAD i EU a tiču se suvremenog tehnološkog razvoja i utjecaja krupnih kompanija na odredjivanje državnih interesa. Premda se pojava i proširenje ovakvih utjecaja jasno mogu pratiti od završetka – u prvoj fazi se engleski jezik uvodi kao diplomatski – Prvog svjetskog rata taj se proces znatno ubrzao u godinama nakon Drugog svjetskog rata kada je konačno slomljena politička snaga Njemačke te usmjerena ka gospodarskom razvoju. Dakle, druga polovina dvadesetog stoljeća predstavlja puni zamah ovog procesa i vrijeme kada se počinju znanstvenom metodom bilježiti praktični oblici ovakvih utjecaja. Sa stanovišta ovog rada se osnovna pažnja usmjerava ka negativnim utjecajima dakako ne dovodeći u pitanje pozitivne. Povijesno praćeno, proces slabljenja germanizacije – čiji vrhunac je uspostavljanje kolonijalnog sustava – uporedo je praćen sa izrazito agresivnom politikom Engleske i SAD kao glavnih izvorišta procesa anglosaksonizacije. Premda se negativni utjecaji ispoljavaju na različitim razinama, od posebnog su značaja oni koji se odnose na političku djelatnost. Praktični modeli hrvatske državne organizacije u sklopu Austrije i Madjarske predstavljali su mješavinu njemačkog i engleskog utjecaja posebno kada se radi o prakticiranju političkog djelovanja više stranaka i načinu rada nacionalne skupštine ili sabora. Kroz sve prakticirane oblike političkih odnosa se provlačila namjera da se neke hrvatske povijesne katagorije – kao što je državni sabor – povežu sa nekim dostignućima razvijenijih zapadnoeuropskih država, što je proizvodilo mješoviti politički sustav koji medjutim nije imao odlike državnotvornog. Iskustva stečena kroz praktično i političko djelovanje dvije Jugoslavije svjedoči o krupnom otklonu od dotadašnjeg modela budući se prihvata i primjenjuje komunistički model političkog sustava u kojem Partija ubjedinjava sve državne i političke funkcije a osoba koja je na čelu takve partije predstavlja po svim karakteristikama diktaturu ili samovolju jedne osobe. Na svu sreću, ipak se nije dovršio plan o organizacionom dovršetku vještačke državne tvorevine kojom bi se zasigurno ostvario plan o nestajanju hrvatske nacije. Nasilni raspad druge Jugoslavije i formiranje suvremene nezavisne hrvatske države otvorio je proces, na žalost, otvorenih vrata drugim stranim utjecajima koji ovoga puta, umjesto sa Istoka i Moskve, počinju dolaziti sa Zapada. Pojam “otvorenih vrata” prevashodno označava nekritičko prenošenje tudjih iskustava. Upravo se to desilo ubrzo nakon formiranja suvremene hrvatske države a odnosi se na ugradnju u osnovni društveni ugovor ili Ustav, odgovarajućih odredbi kojima će se još više otvoriti proces stranih utjecaja, naročito u dijelu koji se odnosi na sustav parlamentarne demokracije. Prema nekim autorima ovakvog pristupa to će predstavljati čarobni štapić kojim se rješavaju svi problemi. Naravno da su to naivna i neutemeljena vjerovanja ili predrasude. Politički sustav parlamentarne i višestranačke demokracije predstavlja tipičan anglosaksonski model koji se medjutim jednostavno i bez odgovarajućeg kritičkog distanciranja kopirao. Mi već imamo dovoljno znanstvenih dokaza da ovakav sustav nije izvršio kvalitetne promjene u društvenoj i političkoj strukturi hrvatskog društva, te da se njime simbolički označava oblik negativne anglosaksonizacije. To je posljedica nastojanja s jedne strane da se hrvatska upravljačka struktura distancira od stare, a ujedno je to dovoljan dokaz koji govori u prilog tvrdnje da su zapadne zemlje oduvijek bile zainteresirane da hrvatske terotorije gravitiraju ka europskom zapadu a istovremeno zbog strateške važnosti izlaska na topla mora. Očigledno je da su tudji ili strani utjecaji (interesi) naišli na plodno tlo u hrvatskim upravljačkim strukturama. Nekritičko prenošenje tudjih iskustava ili utjecaja na hrvatske prilike ne dovodi do očekivanih rezultata osim što se izvorna socijalna i društvena struktura mijenja u negativnom smjeru, a što praktično znači usvajanje modernih normi koje izvorno nisu hrvatske. Kao primjer se mogu uzeti tzv. moderne europske stečevine (3) kojima se, slikovito rečeno, “lička noga pokušava smjestiti u bečku cipelu”.

Uvijek treba uvažavati hrvatske posebnosti i izvorne tradicionalne vrijednosti koje kao takve imaju povijesnu i znanstvenu dokazivost. Stiče se dojam da se hrvatske upravljačke strukture – koje dakle vladaju suvremenom Hrvatskom premda nemaju legitimitet za praktičnu politiku – olako i bez utemeljenosti odriču izvorno hrvatskih vrijednosti samo da bi se dopali drugima, što otvara brojna pitanja vezano za mentalna i psihološka svojstva onih koji sačinjavaju upravljačke strukture ali i pučanstva koje promatra i u pojedinim situacijama – izbori – zapravo sudjeluje u tome. Na površini, svakako da je hrvatski jezički izričaj najosjetljiviji na strane ili tudje utjecaje a naročito kroz formiranje posebnog tehničkog ili računarskog jezika koji koristi znatan broj engleskih pozajmica. Sve je teže pronaći pisanu ili usmenu riječ koja se koristi hrvatskim pismom i jezikom. Tužno je ponekad čitati i slušati kako se osobe utrkuju da ostave što veći dojam učenosti tako što će koristiti što veći broj engleskih izražaja koja često ne razumiju. To je svjedočenje o odnosu osobe i socijalnih grupa prema nekim izvornim hrvatskim vrijednostima kao što su jezik i pismo a nikako dokaz intelektualne izvrsnosti. S metodološkog stanovišta smisleno se postavlje pitanje zašto su pojedini socijalni slojevi Hrvata skloni nekritičkom prenošenju tudjih ili stranih iskustava a samim time su i prijemčivi tudjinskim utjecajima, kada postoji bogata hrvatska baština koju treba koristiti, je svakako odlučujuće za razumijevanje predmeta istraživanja. U kratkim crticama, prvi razlog leži u tome što objektivno postoje, glede hrvatskog slučaja, neke oblasti koji nisu ispunjene primjerenim hrvatskim vrijednosnim kategorijama ili sadržajima – posebno kada se radi o nekim modernim oblicima društvene organizacije ili na primjer neke tehničke znanstvene discipline ili neki oblici moderne političke djelatnosti – pa se onda taj problem ili objektivni nedostatak nastoji riješiti prostim prenošenjem tudjih iskustava ili spoznaja ili modela koji, medjutim, nisu primjereni hrvatskoj ne samo povijesnoj tradiciji ni suvremenoj stvarnosti. Simbolički, to može podsjećati na pokušaje da se banane uzgajaju u uvjetima hrvatske klime.

Time se u značajnoj mjeri govori i o psiho-sociološkim i mentalnim karakteristikama hrvatskog upravljačkog sloja i sve izraženijim problemom nacionalnog osjećanja o pripadnosti odredjenoj etničkoj grupi. Očigledno da znanja o vladanju upravljačkim procesima nisu sama po sebi dovoljna – kao što je slučaj sa aktuelnim strukturama – već treba postojati kod istih primjerena nacionalna svijest o pripadanju hrvatskoj naciji, iz čega tada proizilazi koncept izvorno hrvatskih vrijednosnih kategorija i interesa. Drugi dio problema se odnosi na još uvijek neprimjerenu razinu nacionalne svijesti pojedinih socijalnih grupa Hrvata koji poglede usmjeravaju ili prema zapadu ili istoku – zavisno od ideoloških i svjetonazorskih stajališta koje zastupaju – umjesto da se osnovna pažnja usmjeri ka isticanju pozitivnih hrvatskih vrijednosti i interesa. Nepridržavanje ovakvog koncepta ima za posljedicu, izmedju ostalog, veću izloženost hrvatskog društva stranim ili tudjim utjecajima, a naročito u dijelu koji sam označio kao anglosaksonizacija. Osnovni ili krupni problem leži u tome da se kroz odredjeni vremenski period ovakva izloženost društvene i političke strukture, uključujući mentalna i psihološka stanja osoba i socijalnih grupa, mijenjaju u negativom pravcu neke izvorno hrvatske odlike i posebnosti koje su upravo rezultat višestoljetnog povijesnog razvoja i pozitivnih iskustava korisnika ili pučanstva. To je neposredno povezano sa opstankom autohtone hrvatske nacije, njenih vrijednosti, jezika i pisma, kao socijalnog nosioca i izvodjača izvorne državne organizacije, što se uostalom može primijeniti na čitav niz sličnih nacionalnih grupa. Upravo opisani procesi se podudaraju sa suvremenim neokomunističkim političkim koncepcijama – globalizam – o naime postepenom ukidanju osnovnih odlika nacionalnih zajednica kao i denacionalizaciji nacionalne države kao krupnim smetnjama slobodnom kretanja krupnog mutiranog kapitala. Anglosaksonizacija kao vid negativnih stranih ili tudjinskih utjecaja, je svakako osnovno sredstvo u ostvarivanju opisanog plana i otuda postoji potreba da se ovaj predmet znanstveno obradi. U pitanju je obrana koncepta nacije i nacionalne države kao normativnog i praktičnog okvira ostvarivanja kako pojedinačnih tako i kolektivnih interesa karakterističnih za pripadnike nacionalne grupe, ili suverenističkog modela, koji ima povijesnu opravdanost i znanstvenu dokazivost.

Zaključak:

Nedvojbeno da su, kako s povijesne strane tako i suvremene, društvene organizacije oduvijek bile izložene različitim kako pozitivnim tako i preovladjujućim negativnim tudjim ili stranim utjecajima. Takvi utjecaji su svakako negativno djelovali na povijesni i suvremeni razvoj hrvatskog društva te se stoga posebna pažnja treba posvetiti prvo prepoznavanju izvorišta ovakvih utjecaja i drugo,

odredjivanjem primjerenih politika kojima će se omogućiti da izvorne hrvatske tradicionalne vrijedosti imaju posebnu zaštitu u odnosu na strane utjecaje. Kada se uporede svi dosadašnji glavni vidovi tudjih utjecaja, sa sigurnosti se može konstatirati da najveću opasnost po temeljnu društvenu i političku strukturu hrvatskog društva svakako predstavljaju procesi anglosaksonizacije – u šta se obraja i negativno djelovanje institucija EU – budući se njene posljedice osjećaju i vidljive su na razini socio-psiholoških i mentalnih karakteristika pojedinačnih osoba i socijalnih grupa. Nu, na koncu treba podastriti osnovni zaključak da je naime, suvremena Hrvatska, kao posljedica negativnih i tudjih utjecaja okupirana u svjetonazorskom i političkom vidu kroz različite oblike anglosaksonizacije uključujući izrazito negativno djelovanje EU i ideološkom i kulturnom vidu kao posljedica balkanizacije ili srbizama.

1. Proces germanizacije – ili utjecaj njemačkog pisanog i govornog područja odnosno materijalnog, na različite oblike društvene i političke organizacije – ima kako povijesno značenje koje datira krajem 17. stoljeća i podudara se sa porastom uloge i utjecaja njemačke države, a naročito znanosti (filozofija) ali i suvremeno. Ukoliko se prethodni ili povijesni oblici mogu pribrojati kao preovladjujuće kulturni utjecaji, glede suvremenih se može govorito o modernom gospodarskom imperijalizmu a naročito u pitanju utjecaja, koji prevazilaze gospodarske, Njemačke na ukupne odnose unutar EU.

2. Sintagma “anglosaksonizacija” ima relativno novije značenje glede suvremene hrvatske društvene i političke misli koja usput rečeno ne poznaje s predmetnog stanovišta ovakav pojam, te ga ovim putem nastojim uvesti u nomenklaturu znanstvene (političke) discipline.

3. Pod ovim pojmom se podrazumijevaju, ne toliko zapadnoeuropske tradicionalne vrijednosti koje su kao takve promjerene hrvatskim – na primjer kršćanstvo – koliko se odnosi na norme koje su uspostavljanje kroz djelovanje institucija EU.