Oteo je avion za Hrvatsku, a onda je Zvonka snašla tužna sudbina: Pola života u zatvoru za ništa

Mnogo je bilo boraca za neovisnost Hrvatske tijekom povijesti, no najpoznatiji je Zvonko Bušić. Njegova je borba za viši cilj nažalost, obilježena krivim postupcima i patnjom s kojom se nosio pola života. No, cilj je ispunio, Hrvatska je postala slobodna i neovisna država. U feljtonu posvećenom nezaboravnim Hrvatima prisjećamo se lika i djela legendarnog Bušića čija žrtva nikad neće biti zaboravljena…

Bušić je rođen 23. siječnja 1946. godine u bosansko-hercegovačkom mjestu Gorica. Gimnaziju je završio u Imotskom, a iz tog vremena ponio je i svoj nadimak – Taik. Maturu je položio u Zagrebu, a s 20 godina otišao je u Beč na studij slavistike i povijesti.

screenshoot

Nesretna smrt

Četiri su godine kovali plan kako skrenuti pozornost na hrvatsko pitanje. Bračni par Bušić je zajedno s Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem odlučio oteti zrakoplov. To su učinili 10. rujna 1976. godine, kad su oteli avion sa 76 putnika koji je letio od New Yorka do Chichaga. Namjera im je bila izbaciti propagandne letke nad Londonom i Parizom i na taj način prisiliti američke i europske medije da počnu pisati o položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje, već lažni eksploziv koji su omotali oko tijela. Propagandni materijal i prava bomba bili su skriveni u pretincu u njujorškoj podzemnoj željeznici. Bušić je preko pilota poslao informacije o bombi istražiteljima. Nakon što su zahtjevi skupine objavljeni u američkim medijima, zrakoplov je sletio u Pariz, gdje se skupina predala. No, u New Yorku je poginuo američki pirotehničar Brian Murray. On je pokušao deaktivirati bombu, koja je naposljetku eksplodirala.

Temeljem američkih antiterorističkih zakon, Zvonko Bušić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora uz mogućnost pomilovanja nakon 10 godina. Osuđen je zbog otmice i djela koja su dovela do smrti druge osobe, odnosno postavljanja bombe koja je ubila Murrayja.

Foto: Paun Paunovic / CROPIX

Osuđen, iako ‘nije terorist i kriminalac’

Sudac je pri izricanju presude objasnio da Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima, odnosno hrvatskom neovisnošću. S obzirom na to da je Murrayjeva pogibija bila nenamjerna, sudac je zatražio Bušićevo pomilovanje nakon 10 godina.

No, pritisci jugoslavenske diplomacije urodili su time da je bračni par Bušić 1977. godine osuđen na doživotni zatvor, dok su ostali članovi skupine osuđeni na dugogodišnju kaznu zatvora. Julienne Bušić je puštena na slobodu 1990. godine, a američke su vlasti zadržale svoj stav prema Zvonku, iako je Hrvatska u međuvremenu postala samostalna država. Napori domaće diplomacije urodili su plodom tek nakon 32 godine zatvora. Pomilovan je početkom srpnja 2008. godine.

“U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata. Prema tome, smatram da je nekorektno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir”, rekao je njegov prijatelj Pero Kovačević.

Težak život Hrvata

Od svog povratka u Hrvatsku, Zvonko Bušić živio je u mjestu Rovanjska u općini Jasenice. Kratkotrajno je bio politički angažiran u HSP-u dr. Ante Starčević i u udruzi Hrvatski plamen. No, pola života provedenog u zatvoru ostavilo je traga na njemu.

“Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene. Povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj”, rezignirano je poručio dvije godine prije svoje smrti.

Umro je 1. rujna 2013. godine. Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj. Na grobu je postavljen spomenik na kojem stoji: “Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji, čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik”.

Godinu dana nakon njegove smrti, Julienne Bušić je dovršila autobiografsku knjigu “Zdravo oko – sjećanja”. Ljiljana Bunjevac Filipović o njihovoj je životnoj priči snimila film “Ljubavnici i luđaci”. Koju godinu kasnije, Tihomir Dujmović napisao je knjigu prema kojoj je napravljena kazališna predstava “Tko je ubio Zvonka Bušića”.